Krevet. Knjiga. Planina. Čitanje kao pokretač radikalnih društvenih promena
Čitanje umiruje tijelo, omogućujući opuštanje bez umrtvljenosti i tišinu bez pasivnosti. Čitanje nije pasivan čin. Zaokupljen knjigom, u autorovom društvu, um može lutati gdje poželi. Ta nas sloboda lutanja podsjeća da i tijelo i um loše podnose zatočeništvo. A ako tijelo mora trpjeti zatočeništvo, to je dodatan razlog za razvijanje uma koji zna kako lutati
Ležim u krevetu i čitam knjigu Živa planina autorice Nan Shepherd. Riječ je o svojevrsnome geopoetičkom istraživanju Cairngormsa – planinskoga lanca u sjeveroistočnoj Škotskoj. Knjiga je napisana 1940-ih godina, a ostala je neobjavljena sve do 1970-ih. Sada je ponovno objavljena u izdanju Canongatea.
Čini mi se da čitanjem te knjige dolazim do objašnjenja zašto je čitanje tako važno. I čudno. I nužno.
I nimalo nalik ičemu drugom.
Nema zamjene za čitanje.
Vratimo se knjizi.
Nan Shepherd nikada se nije udavala i nikada nije živjela daleko od svoga rodnoga škotskog sela u podnožju Cairngormsa. Bila je dobro obrazovana i često je putovala, no uvijek se vraćala kući. Voljela je Cairngorms. Napisala je: Um ne može ponijeti sve što može dati, a ne vjeruje uvijek da je moguće ponijeti sve što je ponio.
Ne planinarim, ne šetam čak ni po brdima. O Cairngormsu ne znam ništa. Knjiga mi je poslana, a budući da knjige, kao i vrata, treba otvoriti, otvorila sam je. Knjiga je vrata; na drugoj je strani negdje drugdje.
Zatekla sam se kako lutam planinom u društvu Nan Shepherd. Mrtva je, no to ništa ne znači. Njen je glasan jasan i teče brzo poput potoka koje prati do njihova izvora, samo kako bi otkrila da je izvor uvijek usmjeren prema unutra, prema dalje. Uvijek se može otići dalje.
Sviđa mi se što mogu ležati u krevetu i čitati knjigu o penjanju planinama. Postoje dva dominantna modusa iskustva koja nam se nude u sadašnjosti: aktualno iskustvo, što objašnjava naš apetit za “reality” TV-om, dokumentarcima i dramama iz “stvarnoga života”, i virtualno iskustvo – Internet. Ponekad se ova dva oblika ujedine u bizarnome konceptu Facebooka: veze bez povezivanja.
Čitanje nudi nešto drugo: imaginativni svijet.
Ovo ne želim pobrkati s fantazijom ili eskapizmom. Za mene je imaginativni svijet totalni svijet, a ne svijet rascjepkan i upakiran u odjeljke. Za pjesnika Wordswortha, zadaća pjesnika i pjesme je da vide u život stvari.
Ovo je nemoguće postići ako samo razdvajamo. Imaginacija nam dopušta da doživimo sebe i svoj svijet kao nešto što je relaciono i međuovisno. Sve postoji u odnosu na sve ostalo. Razlog zašto je Živa planina “dobra” knjiga u tome je što, baveći se vrlo određenom i ograničenom temom, u njoj pronalazi, ili iz nje izvlači, priču o tome kako možemo razumjeti svijet.
Knjiga je metafora, da, no ujedno je i knjiga koja je specifično o Cairngormsu. Otvor koji stvara u umu njegov je kapacitet da spoji specifično i lokalno s univerzalnim (kao što Robert Macfarlane ističe u svome dražesnom uvodu, univerzalno nije isto što i općenito).
Medij koji nije knjiga ne bi mogao postići ni blizu tako dobar učinak. Knjiga ti dopušta da pratiš piščev um. Čitanje se ne giba u linearnome vremenu na način na koji to čini film ili čak radio-drama. Tu su, dakako, početak, sredina i kraj, no u “dobrim” knjigama to je nevažno. Knjiga koje su nam bile važne ne sjećamo se po kronologiji njihova pripovijedanja, već po utisku i učinku priče, te jezika upotrijebljenoga kako bi ju se ispripovijedalo. Pamćenje je talismansko. Uhvatimo se onoga što nam treba i puštamo sve ostalo. Jednako kao što u našim vlastitim životima događaji razdvojeni vremenom sjede jedni do drugih u sjećanju, tako nam djelovanje knjiga dopušta da živimo bliže totalnom vremenu nego što nam to linearno vrijeme dozvoljava.
Linearno je vrijeme iscrpljujuće. Život nikada nije bio ubrzaniji. Ovaj sadašnji način postojanja nije istina o životu ili istina o vremenu; on je propozicijski. Možemo se ne slagati.
Dio cjeloživotnoga odnosa Nan Shepherd s planinom nastojanje je da prestane brzati do vrha mnogobrojnih uzvisina Cairngormsa. U početku, sve je u ushitu uspona. Koliko daleko može otići? Kako brzo? Potom počinje kružiti poput psa s dobrim nosom. Zaključuje da želi biti u planinama. Planina se često najpotpunije prepušta kada nemam odredišta, kada ne moram dosegnuti određeno mjesto, već se zaputim samo da bih bila s njom, kao što posjećujemo prijatelja samo s namjerom da budemo s njim.
Prijeći granicu knjige znači putovati u totalnome vremenu. O čitanju ne razmišljam kao o vremenu dokolice ili potraćenom vremenu, a naročito ne kao o neaktivnome vremenu. Totalno vrijeme knjige više je nalik aktivnome nego neaktivnom vremenu, slično načinu na koji losos pliva uzvodno kako bi stigao kući.1U izvorniku igra riječima uptime, downtime i upstream.
Izgubili smo osjećaj doma – bilo da je riječ o prirodnome svijetu, našemu jedinom domu, ili o našim tijelima koja su sada mjesta tjeskobe i nezadovoljstva, ili o našem bjesomučnom nastojanju da steknemo imovinu u velikim, otuđenim gradovima gdje si malobrojni mogu priuštiti sigurnost, mir, tišinu, čak i vrt.
Kako me knjiga može odvesti kući? Knjiga me podsjeća gdje je dom – što znači da sam re-mapirana knjigom. Moja se unutarnja geografija pomiče, moje se vrijednosti mijenjaju. Sjećam se sebe, svoga svijeta, svoga tijela, sjećam se tko sam.
Re-mapiranje je ponekad pretjerano intenzivno – wow faktor onih knjiga za koje znamo da su izmijenile naš teritorij – no ono je obično mnogo suptilnije, više nalik preorijentiranju. Osjećam se nastanjenom u sebi. Drugim riječima, naseljenik sam u sebi. Nastanjujem svoj vlastiti prostor.
Imala sam teško djetinjstvo. Napustila sam dom sa šesnaest godina i sljedećih je deset godina fizički dom bio privremen prostor, nipošto trajan, rijetko kada siguran. Tijekom toga sam razdoblja otkrila knjige koje su mi omogućile način bivanja kod kuće u samoj sebi. Osigurale su blještavo središte – a ako to zvuči pomalo mistično, pretpostavljam da to i jest; no svi moramo pronaći način bivanja, način življenja, a što se mene tiče, život ima i nutrinu, i vanjštinu. Većina našega vremena i energije troši se na život izvana – poslovi, novac, status, zarađivanje i trošenje, a sve nas to dezorijentira. Ovo također znači da, ako je vanjski život kaotičan ili nezadovoljavajući, kao što to nerijetko jest, nemamo unutarnje resurse na koje se možemo osloniti.
Knjige djeluju iznutra prema van. One su privatni razgovori koji se odvijaju negdje u duši.
Često, još uvijek, sada, uvijek, ako mogu koristiti knjigu kao kompas, mogu ispraviti svoj put. Čitanje me smiruje i pročišćuje glavu. U društvu knjige um mi se širi, te postajem svjesnija i manje tjeskobna.
Ovo se događa u interakciji između mene i bilo kojega, svakoga susreta s knjigom koja ima biće. A knjiga koja ima biće knjiga je čiji je pisac pronašao nešto esencijalno što mi može priopćiti.
Uistinu nije važno što. Cairngorms ili Orkanski visovi. Atlas oblaka ili Moby Dick. Zen i umijeće održavanja motocikla ili pjesma Carol Ann Duffy. Poezija je sva u bivanju, a budući da nas manje zanimaju tema ili priča pjesme, lakše je razumjeti opasku Susan Sontag: Umjetničko djelo nije samo o nečemu; ono jest nešto.
Bivanje umjetnosti, njeno biće, ono je što je vitalno. Ono o čemu je može biti zanimljivo i zaokupljati pozornost, može biti tematsko, može biti urgentno, no tijekom vremena ono što nam se vraća, ono što nas održava, nije ništa od toga. Umjetnost, a to uključuje i pisanje, nije svrha samoj sebi; ona je medij za dušu.
Ne moraš vjerovati u bogove da bi vjerovao u svoju dušu. To je onaj dio tebe koji se ne osjeća obvezanim materijalnosti. Ne znam preživljava li duša tjelesnu smrt – i nije me briga – no znam da je izgubiti dušu dok si živ sudbina gora od smrti.
Želim zaštititi svoju dušu.
Čitanje nije jedini način na koji možemo zaštititi svoju dušu, ili živjeti u totalnome vremenu, ili pronaći svoj put kući – no ovdje govorimo o čitanju, a svoja sam najintenzivnija iskustva doživjela s jezikom i kroz njega. Nalik sam Adamu i moram imenovati stvari. Ovo nije taksonomija i nije reduktivno, već je bliže nastojanju da se pronađe jezik koji odgovara. Odgovara čemu? Ne samo predmetu ili iskustvu, već i osjećaju.
Nemoguće je imati misao bez osjećaja. Nemoguće je ne osjećati. Možeš potisnuti i iskriviti svoje osjećaje, možeš ih premjestiti i biti neiskren o njima, no htio ti to ili ne, svake sekunde nešto osjećaš. Nema tu ničega mističnog. U ekonomiji tijela limbičke staze imaju prioritet u odnosu na neuralnu autocestu. Dizajnirani smo i sazdani da bismo osjećali.
Kada mogu pronaći jezik za svoje osjećaje, mogu ih posjedovati, a da oni mene ne posjeduju. Mogu biti obogaćena kad um i emocije surađuju, umjesto da djeluju jedno protiv drugoga. Umjetnost, sva umjetnost, dobra je u ovoj esencijalnom odnosu, no književnost pronalazi riječi koje nam trebaju. A mi trebamo riječi. Ne isprazne informacije. Ne brbljarije. Ne podatke. Potreban nam je jezik sposoban za jednostavno, lijepo izražavanje, a koji ujedno sadrži kompleksnu misao koja pobuđuje naše osjećaje umjesto da nas njih lišava.
Takvu jezičnu mogućnost dobiješ samo čitajući na visokome nivou; to ne podrazumijeva teško ili nerazumljivo – upravo suprotno. Ono što smatramo teškim zapravo je često samo nedovoljno poznato, tako da nam može trebati nešto vremena da se unesemo u knjigu. Čitanje postaje žrtvom sindroma surfanja Internetom. Čitanje nije površna potraga za informacijama. Čitanje je dubok zaron.
Ili visok uspon.
Nan Shepherd govori o ushitu visine. Zrak je rjeđi. Tijelo je lakše. No moraš se aklimatizirati. Moraš se aklimatizirati knjigama.
Svjesna sam toga da je čitanje nova pojava. Masovna pismenost ne započinje uistinu do sredine devetnaestoga stoljeća i sve otad imamo nelagodan odnos s čitanjem. Mnogi ljudi zapravo ne čitaju i ne žele čitati.
Smatram da je to povezano s obrazovanjem i kulturnim očekivanjima. Postoji predivna grupa nazvana The Reader Organisation, koju vodi Jane Davis, žena koja je kombinacija Boba Geldofa i Florence Nightingale, uz mali dodatak Nanny McPhee. Njen je razlog za život uvođenje čitanja u mjesta koja čitanje obično ne pohodi – zatvore, socijalna naselja, dječje domove itd. Radi u Liverpoolu s ljudima koji najčešće nemaju stvarno obrazovanje. Rezultati su nevjerojatni. Djeca se smire, momci odrastu, zlostavljane majke pronalaze svoj odraz u Sylviji Plath i Shakespeareu. Ne nudi se pojednostavljivanje. Unatoč konvencionalnoj mudrosti, a time podrazumijevam konvencionalnu glupost, njen ludi projekt funkcionira. The Reader ne dobiva vladinu novčanu potporu.
Kada sam napustila dom, nadu nisam pronašla u realističnim narativima dokumentarnih drama o obespravljenoj djeci koja nemaju izbora ili šansu. Pronašla sam se u Aladinu, Hucku Finnu, Heatcliffu, Malom Princu, Henriku IV. Poistovjetila sam se s Hotspurom zato što se, dakako, poistovjećujem s autsajderom. Uskoro sam pronašla Alberta Camusa. Stranac.
Trebala bih dodati da moj otac nije mogao čitati, a da pritom prstom ne prati retke i vrlo polako naglas izgovara riječi. Moja je majka bila izuzetno bistra, no napustila je školu s četrnaest godina. U kući nije bilo knjiga, no ionako sam nastojala ne biti kod kuće. Uvijek sam bila u Peninima,2eng. Pennines, planinski lanac koji se uglavnom prostire u Sjevernoj Engleskoj, često nazivan kralježnicom Engleske. gdje smo živjeli.
Nije, dakle, posve istina da ne šetam po brežuljcima.
U mojoj zajednici koji su sačinjavali pripadnici radničke klase čitanje nije bilo toliko bitno, osim ako se radilo o čitanju Biblije. Ako si čitao Bibliju, mogao si čitati bilo što drugo – a zato je Shakespeare lagan, jer je jezik Verzije kralja Jamesa ujedno i Shakespeareov jezik. Na sjeveru Engleske imali smo snažnu usmenu tradiciju, a ljudi često zaboravljaju da se nečitanje prije pedeset, a naročito prije sto godina, uvelike razlikovalo od nečitanja danas. Dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu zasićeni smo bombardiranjem iscrpljujućih masovnih medija i lažne, umjetne popularne kulture. Ako ne čitaš, onda vjerojatno provodiš vrijeme pred televizorom ili za računalom, ili slušaš lažnu glazbu u izvedbi lutkama nalik bendova.
Kada obitelji koje sam poznavala u svome sjevernjačkom gradu tekstilne industrije nisu čitale – a nisu – bile su dio sastava limene glazbe, ili zbora, prepričavale su svoje priče u pubu ili na stadionima za utrke hrtova, pronalazeći tihe užitke u popravcima ili obradi zemljišta, ili dugačkim šetnjama u Peninima. Nije mi namjera idealizirati ovaj život radničke klase; bio je naporan i kratak, i nisam mogla tamo ostati, niti bih se željela vratiti tome životu. No, imao je izvornu kulturu – iz korijena – koja nije bila nalik prisilnoj izloženosti oglašavanju, konzumerizmu i X Faktoru.
Posljedice homogenizirane masovne kulture, udružene s neuspjehom našega obrazovnog sustava i preziranjem knjiga i umjetnosti (koje su ili zabava ili elitističke, nikada vitalne i demokratske) podrazumijevaju da nečitanje ukida mogućnost privatnoga razmišljanja, ili osjećaja sebe koji ne ovisi o vanjskim faktorima.
Uvježbani je um onaj koji se može koncentrirati. Poremećaj manjka pozornosti nije bolest; on je posljedica nečitanja. Naučite dijete čitati i potičite ga u čitanju, i postigli ste sve. I da, doista mislim sve.
Vratimo se planini.
U Živoj planini moćno je argumentirana potreba da se bude tjelesan, da se bude u tijelu, i da se osjetilima i duši dopusti da djeluju u harmoniji s umom. Ovo se čini prilično udaljenim od ležanja u krevetu i čitanja knjige. Udaljenost, međutim, i nije tako znatna.
Čitanje umiruje tijelo, omogućujući opuštanje bez umrtvljenosti i tišinu bez pasivnosti. Čitanje nije pasivan čin. Zaokupljen knjigom, u autorovom društvu, um može lutati gdje poželi. Ta nas sloboda lutanja podsjeća da i tijelo i um loše podnose zatočeništvo. A ako tijelo mora trpjeti zatočeništvo, to je dodatan razlog za razvijanje uma koji zna kako lutati.
Posljednje je mjesece svoga dugog života Nan Shepherd provela u bolnici, spriječena u penjanju svojim voljenim planinama. Njen se um, međutim, nastavio penjati. Nije ju se moglo zatočiti.
Čitanje je put kroz, put unutra, put van. Čitanje je način života. Nagrade su ogromne.
Esej je izvorno objavljen 2011. godine u knjizi Stop What You’re Doing and Read This!, zbirci deset eseja autora raznolikih provenijencija, a svima je zajedničko strastveno zagovaranje čitanja kao nužnosti, utočišta i potencijalnoga pokretača prijeko potrebnih radikalnih društvenih promjena.
Prijevod: Verica Rekić
ENGLESKA KNJIŽEVNICA.