Talent, trud, zasluge i ostale bajke koje si volimo pričati

U svijetu ne samo da je svaka pojedinačna država stratificirana na različite društvene klase, nego su i države međusobno tako podijeljene ‒ od najsiromašnijih i najnerazvijenijih do najbogatijih i najrazvijenijih. Nejednakost uvijek sa sobom nosi i političke posljedice, koje se opet mogu podijeliti na one unutar pojedinačnih država (npr. štrajkovi, protesti, politička borba…) i međudržavne (npr. masovne migracije iz siromašnijih u bogatije zemlje). Da bi se suzbilo neželjene posljedice nejednakosti i klasnih društava, potrebna je ideologija koja će nejednakosti u društvu legitimizirati i prikazati ih bar donekle pravednima.

Zamjerke kapitalističkom klasnom društvu nije teško naći. Počev od toga da su empirijska istraživanja potvrdila ono što nam je ionako svima jasno, a to je da se za kasniji uspjeh u društvu bolje roditi bogat i glup nego pametan i siromašan pa do toga da naš trenutni sistem često nagrađuje dosta upitne psihološke karakteristike kao što je psihopatija. Istraživanja su također pokazala da je vertikalna mobilnost uvelike mit i da se bogatstvo kroz generacije u velikoj mjeri perpetuira. Naravno, uvijek ima pojedinaca koji će se probiti s dna do vrha, no to nije nikakva novost jer je toga bilo čak i u robovlasničkim društvima. Primjerice, u kasnijem Rimskom Carstvu nije bilo toliko neobično da netko porijeklom iz seljačke obitelji preko uspješne vojne karijere završi preko generala na kraju i na tronu, dok smo u srednjovjekovnom Egiptu imali primjer da klasa vojnika-robova, mameluci, čak i preuzme vlast u državi.

No u ovom se tekstu nećemo baviti takvim, u velikoj mjeri poznatim, bar onima na ljevici, zamjerkama kapitalizmu i drugim klasnim društvima. U nastavku ćemo se pozabaviti nešto dubljom ideologijom kojom se pravda društvena nejednakost, a to je mit o nadarenosti, trudu i zaslugama. Postoji dosta velika sloga u društvu da talent i trud kod pojedinaca treba društveno nagraditi ‒ financijski i društvenim statusom ‒ jer inače zašto bi se ljudi uopće trudili? Također, talent i trud se često promatraju kao nešto za što su pojedinci sami odgovorni i zaslužni te je stoga logično da od toga društveno i novčano profitiraju. Na osobnoj pak razini često možemo sresti one koji se, čak i kad nisu liberali ili konzervativci, ponose onime što su postigli „svojim trudom“. No pitanje koje se postavlja je koliko su doista zaslužni za to? I koliko bi društvo doista trebalo nagrađivati nadarenost i trud?

Što se tiče talenta, tj. nadarenosti za nešto, poprilično je jasno da se ljudi s njim više-manje rađaju. Netko se rodi talentiran za jedno, netko za drugi. Nekome ide učenje, drugome udaranje lopte, trećemu organiziranje. Sretnici uspiju svoj talent i poprilično unovčiti, ako je riječ o talentu koji je profitabilan. No nije jasno zašto bi se talent ‒ za koji nitko nije zaslužan jer se jednostavno s njim rađamo ili ne ‒ trebao biti posebno nagrađivan od društva. Nitko ne može birati hoće li se s nekim darom roditi ili ne. Isto kao što ljudi ne biraju ni gdje i u kojim će se okolnostima roditi. Čak i ako se rodimo s nekim talentom, da bi se on oplodio treba biti u pravim uvjetima i trebamo imati dosta i sreće. Primjerice, nije isto hoćete li se roditi u slamovima Bangladeša ili u srednjoklasnoj obitelji u Belgiji. Nije isto hoćete li se roditi zdravi ili s nekom bolesti koja vam onemogućuje da normalno živite. Nije isto hoćete li se roditi u stabilnoj obitelji koja vam može pružiti dostojanstven život u kojem ćete moći razviti i iskoristiti svoje talente ili ćete živjeti u domu za nezbrinutu djecu ili sa siromašnim roditeljima ili s roditeljem zlostavljačem… Čak ni rađanje s talentom ne garantira ništa jer treba biti u povoljnim okolnostima u kojima će se on moći razviti ‒ a ni na šta od toga pojedinac sâm ne može utjecati. Svi često uzimamo zdravo za gotovo relativno normalne okolnosti u kojima smo odrasli ‒ mi koji jesmo ‒ i ne razmišljamo koliko smo zapravo imali sreće i koliko neki drugi takve sreće nisu imali.

Osim talenta, za koji se ipak donekle shvaća da se s njim rađa, često se spominje i trud, za koji je možda ipak očitije da je nešto što smo dali od sebe, a ne nešto što smo samo tako dobili. Eto, netko se trudio pa je i logično da sad ima toliku plaću. Uložio je puno upornosti, puno vremena i puno rada i sada ima to što ima ‒ jasno je da to zaslužuje. Međutim, iako je to možda nešto manje očito, ni tu se ne radi o pravim zaslugama. Da, nismo svi možda jednako uporni. Netko ima sposobnost koncentracije pa može dugo i puno učiti, netko nema. Netko je uporan i bez većih problema dan za danom ponavlja iste pokrete i vježba i na kraju postaje vrhunski sportaš, dok netko drugi nema tih mogućnosti. Netko je uporan u poslu i na kraju od toga profitira, netko nije toliko ambiciozan. Netko uživa u upornom bavljenju nekom aktivnošću, npr. u ubacivanju lopte u koš ili sjedenju za knjigom, dok netko nije takav. No nije li upornost isto zapravo talent? Netko se uporan rađa, netko ne. Netko upornost može dijelom možda steći i kroz odgoj, dok drugi možda nisu bili te sreće. Osim toga, ne treba li i za upornost (primjerice, u učenju ili sportu) isto imati povoljne okolnosti i sreće? Ako se, primjerice, rodiš s genijalnim talentom za matematiku i urođenom upornošću, ali bez roditeljâ u slamovima Kinšase, kolike su šanse da ćeš nešto s tim napraviti? Ako netko od malena mora raditi, neće imati vremena za učenje i od upornosti neće biti puno koristi. Ako nekome roditelji ne mogu platiti obrazovanje, čemu korist od talenta koji se ne može razviti? Ako je netko rođen u okružju, gdje zbog nedostatka kulturnog kapitala uopće nema pomisli na mogućnost nekog intelektualnog rada i razvoja, kako očekivati da u takvim okolnostima netko uspije? Naravno, uvijek se može dogoditi da će neki pojedinac unatoč svim poteškoćama i preprekama uspjeti, no to su više iznimke nego pravilo. I to izuzeci u kojima takav pojedinac mora imati puno sreće.

A ako pak o talentu i trudu počnemo razmišljati tako da shvatimo da oni zapravo ne ovise o nama ‒ nego o genetici, okolnostima, odgoju i sreći ‒ što onda zapravo zaslužujemo? Potpuno je jasno da onima koji su u životu donekle uspjeli ‒ kako god to definirali i makar to bio tek udoban srednjoklasni život i sigurna pristojna plaća ‒ ovakve stvari neće biti lako čuti i prihvatiti. Odgojeni smo na način da se ponosimo svojim uspjesima, a i prirodno je da će ljudi pokušavati opravdati svoju ‒ povoljniju ‒ situaciju u životu i prikazati je kao nešto što su oni zaslužili i što je pošteno i pravedno. Teško je prihvatiti jednostavnu činjenicu da smo se mogli roditi isti kakvi smo se rodili ‒ s istim tjelesnim i intelektualnim predispozicijama ‒ ali u drugačijim okolnostima (npr. u siromašnijoj zemlji ili bez roditeljâ) i da nam se život mogao potpuno drugačije posložiti.

Vrlo rijetko ćemo čuti da netko to prizna, no i to se povremeno dogodi, čak i u onih koji su doista, prema kapitalističkim mjerilima, uspjeli u životu. Tako je poznati američki milijarder Warren Buffett nekoliko puta isticao da je on dobio na lutriji samim svojim rođenjem te da su za njegov uspjeh bile presudne sreća i okolnosti. Koja sreća? Na primjer već samo to što je rođen kao muško a ne kao žensko ‒ ističe da je imao dvije sestre koje su bile jednako inteligentne i ambiciozne kao on, ali jednostavno nisu imale jednake prilike to oploditi kao on već zbog samog svog spola. Pa onda to što je rođen u Americi, gdje je svoje talente mogao iskoristiti, a ne npr. u Afganistanu, gdje bi to bilo daleko teže ako ne i nemoguće. Zatim to što je rođen kao bijelac u Americi, a ne crnac pa nije pred sobom imao prepreke zbog boje kože, te što je rođen zdrav a ne bolestan. Sve to ne znači da to što je netko rođen u lošim okolnostima, kao crnkinja ili nešto slično, apsolutno nikako ne može uspjeti u životu. Da, ima i takvih priča, no one su puno rjeđe i predstavljaju iznimke a ne pravilo. Iako se upravo često takve iznimke koriste da bi se dokazalo da, eto, svatko može u životu uspjeti.

Iz toga svega nipošto ne treba proizići to da se, ako pripadate među one relativno uspješne u životu, a ovo čitate, trebate osjećati kao da ste osobno za nešto krivi ili da se trebate sramiti što ste u životu iskoristili svoje talente, povoljne okolnosti ili sreću. U konačnici, koliko god situacija često bila loša i u našim predjelima, svi mi rođeni na području bivše Jugoslavije možemo ipak biti sretni što smo se rodili baš tu, a ne npr. ratnoj Somaliji ili Južnom Sudanu, gdje ljudi prosječno ne dožive ni 60 godina. Pouka koju bismo trebali izvući iz svega toga nije osjećaj krivice, nego to da bismo svoj život i svoju eventualnu sreću i privilegiju u društvu, ako je uopće imamo, trebali doživljavati realno. Shvaćati koliko smo imali sreće i koliko smo privilegirani npr. samim time što smo se uopće rodili zdravi i s oba roditelja te ne biti puni sebe i oholo govoriti kako smo sve postigli sami, svojim rukama i trudom, pritom prezirno gledajući na one druge, koji su glupi i lijeni, sami za sve krivi i ništa drugo i bolje ni ne zaslužuju. Iz takva realna razmišljanja o vlastitu uspjehu u životu bi onda trebao proistjecati ne osjećaj krivice zbog toga ‒ jer od toga nema ništa, a niti bi itko išta imao od toga da netko ne iskoristi svoju sreću i okolnosti u životu ‒ nego pozitivan stav prema čitavom društvu i onima oko sebe koji takve sreće nisu imali. Nemojmo imati stav „ja sam sve svoje pošteno zaradio, drugi su si sami krivi“ i tražiti više za se zbog zaslužena „talenta i truda“. Baš zato što nitko zapravo nije zaslužio uspjeh u životu, nego je do njega došao zbog različitih okolnosti i sreće na koje nije mogao nikako utjecati, svi bismo se trebali zalagati za društvo koje bi svima moglo omogućiti kvalitetan i dostojan život, primanja i školovanje te u kojem bi ukupno društveno bogatstvo bilo distribuirano demokratski, dok bi ekonomija bila pod kontrolom čitavog društva, a ne u vlasništvu povlaštene manjine.

Zalaganje za takvo društvo ‒ a ono se iz perspektive ljevice tradicionalno naziva socijalizmom ‒ ne bi bilo samo opravdano iz nekakve moralne perspektive, nego i čisto utilitaristički gledano. Naime, omogućavanje svima da uspiju razviti svoje talente bi, bez obzira na okolnosti u kojima su se rodili, bilo od velike koristi za čitavo društvo i svijet u cjelini. Empirijska istraživanja su jasno pokazala da je talent jednako raspoređen u imućnim i siromašnim obiteljima. Isto tako, ljudi se rađaju s talentima jednako i u Americi i u Hrvatskoj i u Čadu. Problem je samo u tome što ne uspije svak svoje talente i oplemeniti i u životu iskoristiti. A to nije loše samo iz perspektive pojedinaca koji tako ne mogu razviti svoje potencijale, nego i iz perspektive društva i čitavoga svijeta, koji na ovakav način neprestano trati ogromne potencijale u talentima jer mnogima ne dopušta da ih razviju i iskoriste na korist svih nas. Zamislimo samo koliko se možda genijalnih potencijalnih matematičara i fizičara krije u raznim siromašnim kutcima Zemlje, gdje zbog okolnosti nikad nisu mogli razviti svoje talente? Ili koliko je samo vrlo talentiranih pojedinaca, koji su svoje darove mogli upotrijebiti na korist čitavoga čovječanstva, umrlo još u mladosti zbog nečiste vode ili izlječivih bolesti?

Takvo nam razmišljanje može pomoći i u raskrinkavanju prokapitalističkih i antisocijalističkih tropa s kojima se susrećemo. Kao prvo, tu su libertarijanski narativi o tome da su porezi krađa jer zašto bi sposobni, marljivi i samoostvareni davali iz svoga džepa za nesposobne, lijene i neuspješne? Kao drugo, tu je lažna kritika socijalizma kao nepravedna jer uvodi tobože nezasluženu uravnilovku. Shvatimo li pak da u stvarnosti, sviđalo nam se to ili ne, zapravo nismo nimalo odgovorni za svoj uspjeh ‒ jer on potječe iz genetike, okolnostî i sreće ‒ to automatski raskrinkava navedene mitove i pokazuje nam da ima smisla, ne samo moralnoga nego i utalitarističkoga, da se borimo za društvo u kojem će svatko imati sve osnovno što mu treba, a u kojem će se također moći i samoostvariti i vratiti društvu koliko u svojoj situaciji može, dok će se istodobno to isto društvo pobrinuti i za one koji mu, bilo zbog nedostatka dara ili jednostavno zbog nesreće, neće možda moći toliko vratiti, ali koji nikako nisu sami krivi što su se rodili u takvim okolnostima. Dakle, ispravno shvaćanje svijeta može nas dovesti do ne samo do manje nezaslužene oholosti i samozadovoljstva, nego i do ljudskijega svijeta u kojem humanost ide ukorak s ostvarivanjem potencijala svih članova toga društva, a u konačnici na korist čitavoga društva.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).