Čekanje
Postoje tela čije duše ne mogu da pobegnu. Tela koja su radnici. Radnici čije su duše utopljenici u valovima plaža bez spasioca
Među nama žive ubice.
Ljudi koji mesto preboleti kažu otputovati.
Protiv bola, čežnje i gneva imaju istu reč – seljenje.
Begom pravdaju zaborav svih lica, svih napaćenih tela.
Trčanjem saniraju sporazumno slepilo. Izmeštanjem tela
sele dušu na neodređeno, po ugovoru. Misle – dok beže,
ne ostavljaju tragove. Tragove koje potom vide bolesni, oni koji
(na smrt) ostaju i čije duše ne plutaju nikamo osim u telima.
Postoje tela čije duše ne mogu da pobegnu.
Tela koja su radnici. Radnici čije su duše utopljenici
u valovima plaža bez spasioca.
Sunovratiti se u sebe.
Biti tamo gde čekanje znači padanje i ponovno ustajanje.
Čekanje je čaša koju ne možeš prepuniti. Nikad
dovoljno prazna.
PIŠE POEZIJU, CRTICE, ESEJE I PREVODI SA ENGLESKOG JEZIKA. OBJAVILA JE KNJIGE POEZIJE KĆERI, ZAR NE VIDIŠ DA GORIM (2020), O TELO TVORI ME (2011.), IZVAN KOMUNIKACIJE (2013.), LA MIA PAURA DI ESSERE SCHIAVA (NA ITALIJANSKOM: 2014.) I JAZ SEM TVOJ PROPAGANDNI FILM (IGNOR, 2018.). POEZIJA JOJ JE UVRŠTENA U NEKOLIKO EX-YU ZBORNIKA I ANTOLOGIJA. TRENUTNO RADI NA RUKOPISU KRATKE PROZNE FORME VEJAVICA.
