Je li moguć socijalizam u 21. stoljeću?

S obzirom na izazove koje donosi 21. stoljeće, prije svega na području klimatskih promjena, čovjek bi očekivao da će antikapitalizam biti nikad jači. No ipak, iako su socijalističke ideje itekako žive, socijalistički pokret je na početku 21. stoljeća neusporedivo slabiji nego što je to bio na početku 20. stoljeća. Stoga se postavlja pitanje koliko je uopće neki novi socijalizam moguć i koliko je danas uopće realna ideja nekog novog „jurišanja na nebesa“? 

Što god mislili o realno postojećem socijalizmu 20. stoljeća (a treba se ipak sjetiti da ni zapadne kapitalističke socijalne države, što je sistem koji i danas više-manje i koliko-toliko obuhvaća većinu Evrope ‒ u smislu da imamo bar nekakve praznike, bar nekakvo javno zdravstvo i školstvo, kakva-takva radnička prava i sl. ‒ ne bi bilo u današnjem obliku bez njega), činjenica je da je otkako je on propao, tj. otkad je većina nekoć realsocijalističkih zemalja izvršila restauraciju kapitalizma, nije bilo pravih izazova kapitalizmu u smislu ozbiljna napada na ekonomski sistem kao takav i pokušaj zamjene nečim drugim. Stoga nije ni čudo da ljevica, često politički posve nemoćna, tone u svojevrsnu traversijansku melankoliju. 

No prije nego što se vratimo na 21. stoljeće, morat ćemo malo otići u prošlost. Jedan od glavnih ideoloških sukoba neposredno pred Oktobarsku revoluciju bio je onaj između menjševikâ i boljševikâ. U osnovi, i relevantno za našu temu, menjševici su mislili, u skladu s klasičnom marksističkom teorijom, da Rusija, još nedovoljno razvijena i siromašna, ne može prijeći izravno u socijalizam, nego da treba još razdoblje razvijanja u kapitalizmu (uz koji bi išla liberalna demokracija), dok su boljševici nanjušili priliku da Rusiju preskoči koji stupanj i prijeđe izravno na socijalističku revoluciju (bar u smislu dolaska socijalistâ na vlast). Ova tema je i danas relevantna, jedina razlika je što je predrevolucionarna Rusija prije 100 godina imala čitav niz jakih socijalističkih stranaka koje su pretendirale na vlast (a Rusija nije bila jedina takva zemlja u 20. stoljeću), dok danas u većini svijeta uglavnom nemamo ni jednu jaku socijalističku organizaciju. Nakon pobjede revolucije u Rusiji, ispostavilo se nakon prvih par godina, da je socijalizam dosta teško, ako ne i nemoguće, razvijati u nerazvijenoj i ratom opustošenoj Rusiji i tako je došlo do vraćanja tržišta tj. ograničena kapitalizma na mala vrata pod nazivom nova ekonomska politika (NEP). Dakle, komunisti su bili na vlasti, komunizam je bio službena ideologija, ali je vlast koristila kapitalističke alate u pragmatične svrhe. I opet, ovo može izgledati kao tipično ljevičarsko zamaranje poviješću, no tema je zapravo još jednom izrazito aktualna.

Do kraja NEP-a dolazi više-manje tek s dolaskom Staljina na vlast, koji uvodi, zanemarimo li priču o radničkom samoupravljanju (koje su boljševici rano odbacili kao nerealno u uvjetima postrevolucionarne i poratne Rusije), tj. vraća se na nešto tradicionalnije socijalističke postavke i privredu pretvara u komandnu, uz centralno planiranje (poznate petoljetke) i praktički potpuno državno (državno ‒ a ne društveno ili radničko) vlasništvo, pritom vješto koristeći npr. američke kompanije u uvjetima svjetske krize i njihovo znanje za industrijalizaciju SSSR-a. Ne treba ni napominjati da je cijena koja je plaćena u toj staljinističkoj prvobitnoj akumulaciji bila brutalna, da ne spominjemo pritom sve ostale okrutne osobine staljinističkoga režima. Naravno, takva rješenja danas nisu ni moguća ni poželjna, no u analizi je ipak korisno odvojiti ekonomski aspekt od Staljinove paranoje i ubijanjâ. Ekonomski sistem koji tako nastaje desetljeće i po kasnije, uz potporu Zapada, satire nacistički vojni stroj, i počinje se, unatoč nedostacima, sve više razvijati, do te mjere da su u 1960-ima čak i mnogi analitičari na Zapadu mislili da bi SSSR i socijalizam u konačnici mogli i pobijediti, a zapadni su liberalni ekonomisti, poput Samuelsona u svom čuvenom udžbeniku, bez ustručavanja priznavali (što bi danas tim istim ekonomistima izgledalo skandalozno) da komandna ekonomija poput sovjetske može funkcionirati ‒ jednostavno zato što je u SSSR-u stvarno funkcionirala 60-ak godina. Sredina 20. stoljeća i kasnije je bilo i vrijeme kada su se mnoge zemlje širom svijeta, s više ili manje uspjeha, a u Evropi i pod sovjetskom prisilom, upuštale u svoje socijalističke projekte. U praksi se to gotovo uvijek bio, uz određene razlike, izvoz već gotova sovjetskoga modela, što je imalo i svoje dobre i loše strane ‒ s jedne strane se nije okolišalo oko pitanja „što da se radi?“, nego je praktički postojao već gotov nacrt i uglavnom spreman na pomoć stariji komunistički brat u najvećoj državi na svijetu, a s druge strane se zapravo sovjetski recept samo iznova kopirao. Pa ipak, još 1968. je mnogom ljevičaru i na Zapadu izgledalo da se sve kreće u smjeru velike konačne pobjede socijalizma. Danas, naravno, znamo da nije bilo tako, da su se realsocijalistički sistemi nakon početnoga zamaha ispuhali i do 1980-ih uglavnom pali u krizu. U SSSR-u dolazi do zamora među elitom i ona odlučuje da bi prelazak na kapitalizam mogao biti koristan jer bi mogli ekonomijom ne samo više upravljati nego je sebi i svojima podijeliti, imati puno veću imovinu koju više neće morati skrivati i čak je ostaviti svojoj djeci u nasljedstvo. S SSSR-om uglavnom propadoše i drugi realsocijalizmi, a među njima i samosvojni jugoslavenski samoupravni tržišni socijalizam, koji se uvelike razlikovao od realsocijalizama Varšavskoga pakta. Danas se na događaje u 1980-ima gleda uvelike teleološki, kao da je raspad realsocijalizama bio neizbježan i ugrađen ȕ sām sistem koji je bio neodrživ, unatoč realno golemim postignućima npr. jugoslavenskoga samoupravnoga socijalizma. Pa ipak, pogleda li se danas kakva je situacija u mnogim kapitalističkim zemljama ili kako pojedine zemlje prolaze u ekonomskim krizama, nikako ne stoji zaključak da se i realsocijalističke zemlje teoretski nakon nekoga vremena, u drugačijim okolnostima, nisu mogle izbaviti iz takvih kriza (razlika je u tome što se tada mogla ponuditi alternativa, dostupna odmah s druge strane granice, koja je mogla izgledati privlačno, dok danas alternative nema). Ali to su sve protučinjenični narativi jer je u realnom svijetu Hollywood, uzmemo li dotični kao simbol kapitalističke ideologije, pobijedio, elite su u svoja kola upregnule ideologije starije od socijalizma (npr. religije i liberalizam) i one otprilike jednako stare kao socijalizam (nacionalizam) i stari se svijet raspao.

Sve do 1990-e, revolucionarno je kratko 20. stoljeće još bilo živo. Već spomenusmo 1968, a lako je nabrojiti i druge, ovakve ili onakve, pokušaje nadilaženja kapitalizma. Recimo, u Švedskoj je postojao ambiciozan Meidnerov plan kao svojevrstan pokušaj mirnoga prelaska iz kapitalizma u socijalizam, u Francuskoj je početkom 1980-ih na vlast došao François Mitterand u koaliciji s komunistima s također ambicioznim ljevičarskim planovima dok ga nije skršila Evropska zajednica, a lijeve snage su nastavile s tradicijom lijevih državnih udara u zemljama kao što su Portugal 1974, Grenada 1979. ili Burkina Faso 1983. Snaga lijeve ideologije je prije 1990. bila tolika da su čak i nacionalistički, separatistički ili narodnooslobodilački (ili teroristički ‒ ovisno o perspektivi) pokreti, poput onih u Palestini, Baskiji ili Sjevernoj Irskoj, pa čak i na Kosovu, imali veće ili manje ‒ makar čisto formalno ‒ lijeve tendencije i aspiracije (jedan od rijetkih ideoloških prežitaka iz toga doba je PKK u Turskoj, koji se u međuvremenu raširio i na Siriju). Kakve god te socijalističke revolucije na samom zalasku kratkoga revolucionarnoga 20. stoljeća, govorimo li, dakle, o Grenadi (iako je, zanimljivo, New Jewel Movement smatrao da Grenada nije spremna za komunizam) ili Burkini Faso ili Meidnerovu planu i slično, bile i kako god ih mogli kritizirati, bili su to pokušaji, makar na razini ideje, na jednoj drugačijoj razini od one koja je danas zamisliva i koja je danas, u sadašnjim uvjetima, uopće moguća (socijalistička i lijeva scena je između 1917. i 1991. bila uvijek u sjeni SSSR-a, kakav god bio odnos pojedine lijeve grupacije prema njemu), što nam puno govori ne samo o današnjem odnosu snagâ nego i o današnjim ideološkim okolnostima. 

Poslije pada realsocijalizma u SSSR-u i većini dotad realsocijalističkih država, uza sve zamjerke koje se tom sistemu mogu pridati, za ljevicu se u čitavom svijetu sve promijenilo. Nakon 1990-e jednostavno više nigdje na svijetu nije bilo ozbiljna izazova pobjedi kapitalizma kao globalnoga sistema u smislu da bi bilo gdje nekakva lijeva snaga došla na vlast i makar pokušala krenuti u smjeru nekakvoga postkapitalističkoga ekonomskoga sistema. Imali smo tu različite pojave različitih ideoloških usmjerenja, ali su sve ostale razmjerno skromnih dometa ne samo što se tiče konačnoga uspjeha nego čak i ambicije ‒ iako treba pošteno materijalistički priznati da je to možda i u najvećoj mjeri proizvod promijenjenih političkih okolnosti. Imali smo tako, primjerice, u 1990-ima na Zapadu antiglobalistički pokret; od kraja 1990-ih „crveni (ili možda bolje: ružičasti) val“ u Južnoj Americi (koji uz uspone i padove još traje); imali smo SYRIZA-u koja se brzo ispuhala i razočarala 2015; Podemosov koalicijski boravak na vlasti 2020‒2023. u Španjolskoj koji nije donio bogznakakve značajne rezultate; a, u velikoj mjeri elektoralni, pokreti pod Jeremyjem Corbynom u Velikoj Britaniji (2015‒2019) i Berniejem Sandersom u SAD-u (2016‒2020) su poraženi i prije nego što su uspjeli doći na vlast. Od značajnijih pokreta, a ne ulazeći pritom u situaciju u Nepalu i slično, možemo još spomenuti YPG/PYD u Rožavi u Siriji, koji je izvojevao sjajne vojne pobjede nad ISIL-om/Daeš-om, ali se nalazi u nezavidnoj poziciji i teško da u uvjetima poraća i nerazvijenosti može imati ikakve ozbiljnije ambicije osim pukoga preživljavanja. Ništa od svega toga nije se ambicijom ni približilo različitim pokušajima socijalističkih projekata između Drugoga svjetskoga rata i 1990, koji su, ako ništa, često čvrsto držali državnu vlast i sve poluge ekonomije s idejama koje su odudarale od onih koje su se preporučivale na kapitalističkom Zapadu. Moglo bi se slikovito reći da se do 1990. igrala liga prvakâ (naravno, s danas staromodnom taktikom koja teško da bi se danas mogla ili da bi je trebalo kopirati), a nakon 1990. se igra moderan nogomet, ali u drugoj ligi.

Jedini punokrvni ostatak realsocijalizama 20. stoljeća je Kuba. No Kuba je, unatoč nekim svojim znatnim uspjesima, npr. u zdravstvu, siromašna zemlja koju poprilično unazađuje i 60-ogodišnja američka blokada (sličnu su ulogu američke sankcije nešto recentnije odigrale i u ekonomskom upropaštavanju Venecuele). I na Kubi u posljednje vrijeme opažamo pragmatična rješenja, npr. igranje na turizam i lagano otvaranje kapitalističkijim rješenjima u nekim sektorima. O Sjevernoj Koreji se na ljevici uglavnom ne voli govoriti, iz očitih razloga. Ona doista ima komandnu ekonomiju i državno vlasništvo, no riječ je o izrazito autokratskom i autarkičnom sistemu, zatvorenu od svijeta (što im je dijelom nametnuto, a dijelom svojevoljno), tj. o još uvijek siromašnoj zemlji bez puno šanse za razvoj. Kad se to kombinira s nasljednom vlasti i katastrofalnim imidžem, jasno je da je juche (koji je zamijenio komunizam kao službenu ideologiju) malo kome simpatičan.

Posebna su pak priča Kina i Vijetnam, gdje se socijalizam oko 1990, za razliku od evropskih realsocijalizama, nije urušio (iako Zapad još uvijek ne može prežaliti Tiān’ānmén 1989 ‒ makar sami Kinezi teško da mogu tugovati što Kina nije nakon toga prošla kao što je s „demokratizacijom“ prošla Rusija). Ondje su na vlasti još uvijek komunističke partije, a komunizam/socijalizam je još uvijek službena ideologija, premda se ne može reći da je ekonomski sistem u te dvije zemlje socijalistički ‒ unatoč tome, ocjene o tome da je ondje tek restauriran kapitalizam kao u drugim bivšim realsocijalističkim zemljama također su uvelike paušalne. U Kini je partija uvijek iznad privatnoga sektora, kao što zna i Jack Ma (doduše, i u vrlo kapitalističkoj Rusiji Putin igra glavnu ulogu a ne oligarsi, u što se i Zapad uvjerio nakon neuspješnih sankcija nad njima), državne kompanije igraju značajnu ulogu (bez njih ne bi bio moguć ni Jedan pojas, jedan put ‒ a i Pelješki most u Hrvatskoj je izgradila kineska državna kompanija CRBC, iako ne kao dio spomenute inicijative), država igra vrlo aktivnu ulogu u ekonomiji (Kina sada ima daleko najveću i najbolju mrežu superbrzih vlakova), a planiranje ekonomije je još uvijek vrlo prisutno, kao i njihove petoljetke. Da je Kina sve uspješnija, možemo i sami vidjeti po broju kineskih turista koji dolaze i k nama zadnjih godina.

Na zapadnoj ljevici, koja je sama politički uglavnom nemoćna, ali voli pravovjerne komuniste (potpuno državno vlasništvo i planska ekonomija) trećega svijeta sve dok su siromašni, Dèng Xiăopíng, poznat po izjavama kao što su „siromaštvo nije socijalizam“ i „nije važno je li mačka bijela ili crna sve dok lovi miševe“, dugo se jednostavno maoistički otpisivao kao capitalist roader (走资派 zǒuzīpài), a Kinu se optuživalo da je izdala socijalizam. No u zadnje vrijeme, kako Kina naočigled postaje sve moćnija zemlja (dovoljno je pogledati slike futurističkih kineskih gradova s milijunskim stanovništvima za koje većina zapadnjakâ nije nikad ni čula), koja preuzima vodstvo u novim tehnologijama, kao što su npr. električni automobili ili solarne ploče, a ipak i dalje službeno ne odustaje od srpa i čekića (marksizam je još uvijek obavezan predmet u kineskim školama i na fakultetima), uz neka fascinantna postignuća (800 milijuna ljudi je uzdignuto iz ekstremnoga siromaštva), i na zapadnoj je ljevici sve više nijansiranih stavova o Kini, kao što je priznao npr. sâm David Harvey koji danas o Kini govori dosta drugačije nego što je pisao na kraju svoje klasične knjige Kratka povijest neoliberalizma (usput budi rečeno ‒ Kina je svojim privrednim razvojem, ako ništa drugo, potkopala sve neoliberalne WTO/SB/MMF-ovske mantre, da bi se sâm Zapad na koncu po njima pomokrio svojim hladnim ratom protiv Kine u nastanku). Naravno, još ima puno onih koji će npr. globalni ekonomski projekt Jedan pojas, jedan put (一带一路, yídài yílù) proglasiti „imperijalizmom“, no teško da, osim ideološkim slijepcima, može biti sporno da se širom svijeta grade ceste, luke i mostovi bez obzira što od toga, osim zemalja u kojima se gradi, profitira i sama Kina (koja, za razliku od institucijâ washingtonskoga konsenzusa ne nameće uvjete privatizacije, liberalizacije i deregulacije ili ičega drugoga). Dok s jedne strane ne treba upadati u paušalne ocjene o kineskoj „izdaji socijalizma“, ne treba biti naivan ni s druge strane pa misliti da je, eto, jednostavno riječ o nekakvu produženu, sad već četrdesetogodišnjem, NEP-u koji Kinezi skrivaju od čitavoga svijeta (premda je upitno koliko se išta zapravo skriva, a koliko svi vide ono što žele vidjeti, i unatoč tome što Kinezi zapravo dobro igraju takve igre, npr. koristeći svoj ulazak u WTO 2001, bez da je ekonomski razvoj pratila „demokratizacija“ zapadnoga tipa, u što su lakovjerno vjerovali neki u SAD-u). Jednostavno, u kineskoj komunističkoj partiji, i u Kini općenito, postoje različite ideološke frakcije, snage i tendencije i nije nimalo jasno koja će na kraju prevladati, a svijet nije crno-bijel. Dakako, sve se to odvija u vrlo specifičnim povijesnim uvjetima, a Kina je jedna od najvećih zemalja na svijetu te se malo što što se ondje događa može tek tako kopirati (unatoč Vijetnamu), ako se uopće treba kopirati, no, iako nisu svi toga još svjesni, ljevica će u budućnosti svakako sve više trebati pratiti što se događa u Kini.

Sve u svemu, situacija je kompleksna i ne baš sjajna (čak i ako imate jako ružičaste naočale u pogledu Kine, recimo), a nekako se teško može pronaći utjeha u onoj staroj „sve je u kaosu ‒ situacija je sjajna“, pogotovu u svjetlu nadolazeće moguće klimatske kataklizme, da ne govorimo o nekakvom trećem svjetskom ratu koji nije više tako neizgledan kako se činilo do prije par godinâ. Tračak nade se možda može pronaći u činjenici da je neoliberalizam konačno crkao, a da je reakcija kolektivnoga Zapada nakon ruskoga napada na Ukrajinu pokazala da sveto tržište nije nužno alfa i omega, da politika može biti iznad ekonomije, pa čak i raditi protiv njezinih interesa (velikim segmentima kapitalističke klase na Zapadu se nimalo ne sviđa sve zaoštrenija politika zapadnoga establišmenta u odnosu prema Rusiji i Kini), a pljenidba imovine ruskih oligarha je još jednom pokazala da je ad hoc eksproprijacija itekako moguća kad se hoće. Pa ipak, ljevica je, kako rekosmo, politički unatoč svemu uglavnom vrlo slaba ‒ a kada i nije nužno slaba, onda obično ne doseže ideološki dalje od kratkoročnoga planiranja i klasičnih socijaldemokratskih zahvata ‒ dok su sva stara pitanja i dalje otvorena. 

Može li ijedan socijalistički pokret očekivati da je danas realno išta drugo osim, bar za prvu ruku, upravljanja kapitalizmom i koliko tu može biti uspješan (već spomenuta SYRIZA je poklekla praktički odmah, no MAS u Boliviji se već neko vrijeme, unatoč nedavnim unutrašnjim problemima, koliko-toliko drži)? Može li ijedna zemlja ići protiv dominantnoga globalnoga kapitalizma (u Kini američke društvene mreže nisu slučajno službeno blokirane, a ni Zapad se nije puno libio zabraniti ruske medije nakon ruske invazije na Ukrajinu), vidimo li kako je npr. prošla jedna Venecuela (koja realno nije u praksi pokušala ići puno dalje od klasične socijaldemokracije)? Može li (i treba li) antikapitalistička politika ići zajedno s kapitalističkim parlamentarizmom ili su takvi pokušaji unaprijed osuđeni na propast (broj obojenih revolucija u svijetu je davno premašio išta što se može nabrojiti na prste i više ljudî, a ljevica bi svakako trebala više ukazivati na to da je pomalo bizarno da npr. dvostranačke (!) države poput SAD-a ili UK prozivaju jednostranačke države oko demokracije)? Može li se u današnje vrijeme očekivati politička volja većine stanovništva, u neprijateljskom globalnom korporativno-medijskom okružju, da se pretrpi desetljeće ili više velikih ekonomskih problema da bi se možda došlo do nečega boljega u budućnosti? Ili je neizbježno da se uz pripremu mogućih sistemskih promjena stalno radi na postupnom poboljšavanju trenutne situacije? U konačnici, i dalje nismo baš sigurni kako bi nekakav novi socijalizam kao ekonomsko-politički sustav uopće konkretno u praksi izgledao (planiranje? ograničeno tržište? koliko privatnoga vlasništva? kakva demokracija?), što je problem od samih početaka, koji je tek neko vrijeme u 20. stoljeću gurnut pod tepih s prevlašću sovjetskoga modela silom prilikâ. 

Što se tiče našega dijela svijeta, mi smo mali i u principu možemo zapravo samo pratiti što se događa u svijetu (SFRJ je, koja je igrala daleko veću ulogu nego što se to realno moglo očekivati, bila anomalija koja teško da će se moći ponoviti), što ipak ne znači da se i u nas ne treba „pripremati za akciju“ (ako išta, budućnost je nepredvidiva i ono što danas izgleda nemoguće može se za tren stubokom promijeniti). U svakom slučaju, završit ćemo klišeom, odgovorâ baš i nema puno, ali pitanja treba postavljati.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).