Hrvatski turizam, u socijalističkoj Jugoslaviji i danas

Nije tajna da je turizam praktički glavna industrijska grana suvremene Hrvatske. To se vidi po opsesivnu izvještavanju medijâ čim se počne približavati sezona, brojenju automobilâ na granicama i noćenjâ, vidi se lako i na obali koja je prepuna natpisâ apartments (ili apartmans), sobe i Zimmer, ali se vrlo lako može iskazati i statistički. 

Udio turizma u hrvatskom BDP-u se vrti oko 20% (zanemarimo li recentne pandemijske godine), a prema nekim procjenama ide čak i prema 25%, što je, ne treba ni napominjati, najviši prosjek u EU (druga je po toj statistici Grčka s malo iznad 20%). Udio turizma pak u ukupnoj dodanoj vrijednosti ekonomije Hrvatske je 11,3%, što je daleko iznad prosjeka EU (4,5% ‒ drugi u EU je Portugal s 8.1% pa Španjolska sa 6,9%). S druge strane, upitna je produktivnost hrvatskoga turizma jer npr. Portugal s ukupno manje noćenja ostvaruje gotovo tri puta veću bruto dodanu vrijednost. S tim je povezana i česta mantra u Hrvatskoj da nudimo samo sunce i more i da turisti u nas premalo troše. No svemu tome unatoč, Hrvatska je i u svijetu prepoznata kao turističko odredište pa je Dubrovnik već i globalno čuven, a na hrvatskoj obali se redovno snimaju svjetski poznate serije, kao npr. Game of Thrones ili Succession.

Turizam u Hrvatskoj, dakako, nije ništa novo. Počeo je u manjem obujmu još u Habsburškoj Monarhiji, a bio je bitan i u socijalističkoj Jugoslaviji. Dapače, Hrvatska je broj noćenja s kraja Jugoslavije (68 milijuna noćenja iz 1987) prestigla tek 2015, no sada je on puno veći (2022. je u Hrvatskoj bilo gotovo 105 milijuna noćenja). Pa ipak, moglo bi se reći da je turizam u doba SFRJ i Hrvatske nebo i zemlja. 

Iako je turizam i u doba druge Jugoslavije imao velikim dijelom profitni model ‒ u smislu da je državi pribavljao bitne devize ‒ on je tada ipak jednim solidnim dijelom bio potpuno drugačije ustrojen, a u cjelini je djelovao u sasvim drugačijem kontekstu. Kao prvo, iza tadašnjega turizma stajala je domaća industrija (koja je uvelike postojala i na obali ‒ što danas izgleda neobično), domaći proizvodi i domaća poljoprivreda. Da su i radnici u turizmu bili domaći ne treba ni napominjati, kao ni to da je čitava ekonomija, pa tako i turizam (npr. hoteli), dominantno bila u društvenom vlasništvu (još 1990. je u SR Hrvatskoj 97,5% radnika radilo u društvenom sektoru). Danas je sve to potpuno obrnuto ‒ domaća industrija je u tri desetljeća restauriranoga kapitalizma devastirana, više se uvozi nego što se izvozi (vrijednost robnoga izvoza RH u 2022. je bila 182 milijarde kuna, dok je uvoz iznosio 315,4 milijardi kuna ‒ pri čemu je uvoz prehrambenih proizvoda bio skočio za 31%, unatoč poljoprivrednim potencijalima Hrvatske i dugoj tradiciji prehrambene industrije), a čak je i sistem trgovačkih lanaca u većinskom vlasništvu stranoga kapitala (od najvećih lanaca su Plodine trenutno još jedine u vlasništvu domaćega kapitala), što je pogotovo poražavajuće. Možda se ne može očekivati da Hrvatska, kao poluperiferna kapitalistička zemlja, proizvodi kompjutere, aute, avione pa čak ni brodove, ali čudno je da se profiti odlijevaju van zemlje čak i na prodaji kruha i mlijeka. Da nastavimo niz ‒ radnici također više nisu samo domaći (u Hrvatskoj je početkom 2023. bilo više od 115.000 stranih radnika), a turistička smještajna infrastruktura je dominantno privatna (iako se privatizacija turističkih smještajnih kapaciteta razvukla na više od tri desetljeća) i velikim dijelom u stranom vlasništvu. Ukratko rečeno ‒ dok je prije profit od turizma išao za domaće proizvode, domaćoj industriji i domaćem radništvu, danas velik dio zarade od turizma ide van Hrvatske, a u svakom slučaju ne ide dominantno u radnički džep, niti čitavomu društvu. 

No da bi se u potpunosti razumjela razlika sadašnjega i tadašnjega turizma, treba se ipak odmaći od čistoga gledanja profita. Naime, jugoslavenski turizam, iako je, kako rekosmo, imao i profitnu ulogu, imao je i jednu drugu bitnu svrhu koja danas više uopće ne postoji. Naime, turizam je u socijalističkoj Jugoslaviji imao kao cilj i opću dobrobit radništva ‒ riječ je o tzv. socijalnom turizmu. Poznato je da se radnike u Jugoslaviji, nenavikle na koncept godišnjih odmora, isprva moralo doslovno tjerati na odmor, no redovita ljetovanja na moru za velik dio radništva su ubrzo zaživjela i bilo je potpuno normalno da radničke obitelji ljetuju za vrlo sitan novac na moru (krajem 1980-ih je u SR Hrvatskoj bilo 76.000 postelja u radničkim odmaralištima, dok je 1981. broj posteljâ u radničkim, dječjim i omladinskim odmaralištima bio 84.000, što je činilo 60% jugoslavenskih kapaciteta u radničko-socijalnom turizmu). Da damo samo jedan individualan primjer ‒ mlin iz sela Ernestinovo kraj Osijeka imao je u Jugoslaviji čak dva odmarališta, jedno u Zadru, a drugo u Biogradu. Kako ističe istraživač jugoslavenskoga turizma iz Pule, Dean Duda: „Osamdesetih je svako četvrto registrirano domaće noćenje u Hrvatskoj ostvareno upravo u odmaralištima. Vrhunac je bio 1988. s više od 6 milijuna noćenja. Iste godine u Hrvatskoj je ukupno ostvareno 25 milijuna domaćih jugoslavenskih noćenja i 42 milijuna stranih. Dakle, bez odmarališta domaći bi turizam tada vjerojatno izgubio četvrtinu prometa”. Danas ne da to sve izgleda kao znanstvena fantastika, nego radnička odmarališta čak ne postoje ni kao zakonska kategorija (2006. su u potpunosti uklonjena iz Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti kao „nelojalna konkurencija ugostiteljima“). Stara radnička odmarališta su uglavnom ili privatizirana ili uništena (djeci je, za razliku od radnikâ, bar formalno ostavljeno pravo na odmor iako su i dječja odmarališta danas više iznimka nego pravilo) iako neki ostaci ostataka sindikalno-radničkih odmarališta postoje u par državnih firmi, premda su puno lošijim pogodnostima nego što je to prije bilo. Prema Eurostatu, oko polovica ljudî u Hrvatskoj danas si ne može priuštiti ni tjedan dana odmora godišnje van mjesta boravka, dok mnoge stare, katkad i arhitektonski fascinantne, turističke građevine i bivša radnička odmarališta zjape prazne i uništene, često na izvrsnim položajima uz more (npr. u Malinskoj na Krku, Primoštenu, Krvavici iznad Makarske ili Gradcu ‒ o nekima od njih se može saznati u izvrsnu HRT-ovu dokumentarcu Betonski spavači). 

Osim privatizirana društvenoga vlasništva, do privatizacije turizma došlo je i na još jedan način. Naime, u doba Jugoslavije u Dalmaciji je, a i drugdje na obali, postojala jaka industrija. Primjerica, splitska je Jugoplastika zapošljavala gotovo 13.000 radnika (od toga 10.000 izravno u proizvodnji). Danas takve firme više uglavnom ne postoje. Ono što je država nakon toga napravila jest da je prepustila nekadašnjim radnicima da se snalaze tako što je neizravno olakšala turistifikaciju čitave obale i jeftino krčmljenje naslijeđenih prostorno-stambenih resursa. Svi oni koji više nisu mogli naći siguran posao u nekadašnjoj industriji, pretvoriše se ‒ ako su raspolagali bilo kakvim smještajnim resursima u relativnoj blizini mora ‒ u male iznajmljivače. Ono što je tome pogotovo pogodovalo je to što se na turističko iznajmljivanje u Hrvatskoj plaća smiješan, gotovo nikakav, porez. Najznačajnija je stavka godišnji (!) paušal od 150 do 1.500kn (ovisno o odluci jedinice lokalne samouprave) po krevetu! Dakle, čak i ako plaćate po najskupljoj cijeni, što nije ni otprilike svuda slučaj, to je tek 200€ godišnje, što neki zarade i na samo jednom noćenju. Kao opaka šala zvuči i to da čistačice koje čiste dotične apartmane samo za mjesec dana svoga rada, ako rade legalno, plate veći porez mjesečno nego što se plaća za čitav apartman godišnje (!). Pritom ne postoji ni porez na nekretnine (u smislu da se npr. plaća porez na nekretnine u kojima ne živite ili koje iznajmljujete profita radi), o kojem se godinama priča, ali se nikako ne uvodi, tako da je sasvim svejedno imate li samo jedan stan u kojem živite ili imate uza nj još i turistički objekat s 10 apartmana od kojih svaki košta bar par stotina eura dnevno. Država na taj način vrlo izravno potiče sitno rentijerstvo te turistifikaciju čitave obale, gdje se u nekim mjestima, kao što je Split, svaki ćumez pretvara u turističku sobu ili apartman.

Jedan od glavnih problema u svemu tome je što država potiče rentijerstvo umjesto proizvodnje, što profiti odlaze, čak zanemarimo li velike trgovačke lance i u objektu u vlasništvu krupnoga kapitala, samo jednom manjem rentijerskom sloju stanovništva koji praktički ne plaća porez (za razliku od radništva), dok infrastrukturu bez koje turizam ne bi mogao postojati plaćamo svi mi (koji si istodobno teško ili nikako možemo priuštiti da i osobno uživamo u turizmu) ‒ turizma nema bez aerodromâ, autocestâ koje je platilo i održava čitavo društvo (država ili lokalne zajednice). Isto tako, turizam vrši itekakav pritisak na vodovod, kanalizaciju, deponije smeća itd. u lokalnim zajednicama, a, kao što vidjesmo, premalo toga se vraća u zajedničke džepove.

Takav vid turizma dovodi i do raznoraznih vidova socijalne patologije, o kojima se, naravno uz popriličnu dozu moraliziranja i zgražanja i uglavnom ostajući na površini površine, zdušno zdvaja svako ljeto u medijima. Obalni gradovi su prestali biti gradovi u kojima ljudi žive i pretvorili su se u turističke ljušture, zimi prazne a ljeti prepune, sitni rentijeri koji ljeti mlate pare zimi ne znaju što bi od sebe, a obala stenje pod naletom silnih turista koji vrše pritisak na njezinu infrastrukturu. Trenutnoj političkoj oligarhiji takvo stanje, nema sumnje, odgovara. U tom vidu je zanimljiva i pretpostavka koju je iznio novinar Jurica Pavičić prije nekoliko godina, a to je da su u Dalmaciji najveći glasački oslonac HDZ-a (izuzev onih koje je HDZ izravno zaposlio) upravo među malim rentijerima ‒ ljudima koji su praktički neovisni o državi jer zarađuju od turizma (s tim da im je ta ista država omogućila da joj praktički ne moraju plaćati porez) pa si mogu dopustiti da glasaju po isključivo ideološkom (nacionalističkom) ključu. 

U javnosti se oko turizma osim već spomenutih žanrova ‒ svakodnevnoga brojenja turistâ i s druge strane kukanja oko realnih problema koje ovakav turistički „razvoj“ donosi ‒ javlja i još jedan popularan narativ. Naime, godinama su domaći kapitalisti radnicima u uvjetima velike nezaposlenosti (prije desetak godina je bilo preko 300.000 nezaposlenih) govorili „ako vi nećete, ima tko hoće“ pa su mnogi bili prisiljeni crnčiti za ljetne sezone u neljudskim uvjetima za crkavicu. No sada se situacija stubokom promijenila. Preko 300.000 radnika je nakon ulaska u EU iselilo iz Hrvatske, ponajviše u Njemačku i Irsku, i sada ne samo da više nema masovne zaposlenosti, nego radnikâ, pogotovo za one najlošije i najslabije poslove, itekako nedostaje. Sve to je dovelo do toga da su i turizmu plaće morale rasti, a radnici su po prvi put u poziciji da bar donekle biraju gdje će, za koliko i u kakvim uvjetima raditi, dok kapitalisti očajavaju jer nemaju dovoljno radne snage ili im je pak „preskupa“. S druge strane, radnici i opća javnost se masovno na internetu naslađuju nad „patnjom“ jadnih (turističkih) kapitalista ‒ ispod svakoga medijskoga napisa o nedostatku radnikâ u turizmu (ili općenito) slijede na tisuće komentarâ na društvenim mrežama u kojima se nižu komentari o pohlepi „poslodavaca“ i o tome kako su poslovična cica i maca konačno došle na kolica i vratanca. Naravno, takva zluradost prema „jadnim poslodavcima“ nema nekakav realan produktivan rezultat što se tiče radničkoga organiziranja, no ne može se poreći da je apsolutno zaslužena. 

S obzirom na prirodne i društvene potencijale, turizam je u zemlji poput Hrvatske teško izbjeći (premda je možda upitna i budućnost sredozemnoga turizma s obzirom na globalno zatopljenje), no turizam bi morao biti dodatna, a ne glavna i jedina, grana industrije. Trebao bi se razvijati na planski i održiv način, a ne tako da svake godine sve više pucamo jer je turistâ previše (Hrvatska ima manje od 4 milijuna stanovnika, a 2022. je u njoj bilo skoro 19 milijuna turista) i za naše ceste i za vodovod i za elektroprivredu i odvoz otpada pa i u konačnici za naše resurse radne snage. Kao i inače u uvjetima naše bizarne stvarnosti, jedan od odgovorâ se krije i u pogledu na našu prošlost ‒ unatoč svim manama, nema sumnje da je razvoj turizma u SFRJ nudio neke odgovore koji bi nam i danas dobro došli, ne samo što se tiče radničko-socijalnoga turizma koji danas, u našoj kapitalističkoj distopiji, izgleda kao nešto neostvarivo, nego i što se tiče malo više planirana profitnoga razvoja turizma. No u današnjim uvjetima pogled u prošlost kao uzor za neka bolja turistička rješenja izgleda jednako nerealan kao i mogućnost nekakvoga drugačijega turizma ili, šire gledano, drugačije ekonomije i drugačijega društva. Kakav ekonomski sistem, takav i turizam.

MATE KAPOVIĆ

REDOVNI PROFESOR NA ODSJEKU ZA LINGVISTIKU NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU, POLITIČKI KOMENTATOR I BIVŠI ZASTUPNIK U ZAGREBAČKOJ GRADSKOJ SKUPŠTINI (2017-8).