Antifašizam od obljetnice do obljetnice, a i ljevica pride

Na oštrom vjetru s ledene rijeke vijore se crveni bajraci, dolinom se razliježe borbena pjesma, sa svih strana ka skromnom spomeniku hitaju ljudi u crvenom, dostojanstvene delegacije i običan radni narod listom zastaju pred spomen-pločom da svojim prisustvom potvrde odanost Komandantovoj naredbi staroj 80 godina: „Ranjenike ne smijemo ostaviti.” Sve je baš tako i nikako drugačije, ali samo ako prepustite dronu da vam kreira sliku o proslavi 80. godišnjice Bitke na Neretvi. 

Ako ste se pak zatekli na licu mjesta, pa vas je još i sudbina kleta snabdjela dugogodišnjim poznavanjem lokalnih političkih zbivanja, vaš revolucionarni pohod u Jablanicu završio je kao batrganje u bajatom ideološkom sutlijašu. Narodu dobro došla veselica, a službene delegacije deklarativno lijevih stranaka iskoristile još jednu priliku da se proglase direktnim nasljednicama slavne prošlosti iako su u pokopavanju dotične i njenih tekovina u sadašnjosti (na primjer, radničkih tvornica) učestvovale neznatno manje nego desnica. Otud dosljedno izbjegavaju da podsjete kako ta prošlost nije bila samo borba protiv fašizma nego i društvena revolucija i izgradnja samoupravnog socijalizma. Pa da utoliko naredba „Ranjenike ne smijemo ostaviti” nije ispoljavanje etičkog sentimenta gerilske borbe već postolje jednog od najjačih stubova budućeg, makar i samo sanjanog, uređenja države i društva – brige za najslabije bez obzira na cijenu. Gledano iz pozicije rečenih stranaka – razumljiva zaobilaznica, s obzirom na to da ta etablirana pseudoljevica danas u BiH s predanošću i gorljivošću dostojnom najmračnije desnice urušava eto, na primjer, upravo javno zdravstvo i socijalnu zaštitu. 

Nije, dakle, da samo nova nacionalkapitalistička hegemonija okupira, otima i preinačava antifašističko nasljeđe. To čine i pravni nasljednici organizovane ljevice u obličju socijaldemokratskih stranaka i njihovih semiliberalnih partnera. Konzervativne nacionalističke strukture uprežu nasljeđe u etnonacionalne funkcionalnosti, uredno razvrstavajući žrtve na podobne i nepodobne, korzetirajući antifašističke narative dok ne ostanu bez daha. Ovi drugi, socijal-neki, prošlost okoštavaju komemoracijskim seansama gdje paradiraju poznatom ikonografijom i parolama u kojima su nekadašnji borbeni pokliči potpuno neprepoznatljivi, a sve u funkciji nove kapitalističke paradigme kojom se diče i koju svojim djelovanjem zdušno podržavaju. Da se oni naivniji ne dosjete, ta je kapitalistička paradigma dobrano namirisana toaletnim vodicama tankoćutne građanštine koja pazi da se antifašizam praktikuje, ali isključivo po pravilima građanskog bontona, samo o značajnim datumima, u prisustvu diplomata iz ‘civilizovanih zemalja’ i uz obilato korištenje rezanog cvijeća. 

Otud je sasvim prigodno što je ovih majskih dana pobjede nad fašizmom plamen Vječne vatre u Sarajevu gotovo zastrt baš gigantskom zastavom Evropske unije. Pod tim komadom platna, plamen revolucije koja teče nekako je slabašan, obuzdan i zatomljen. Baš kao što je u novoproglašenom Danu Evrope zatomljena pobjeda nad fašizmom (između ostalog i tako što su i Vijeće Evrope i Parlament EU de facto izjednačili komunizam s nacizmom i fašizmom u nizu dokumenata još od 1996. godine).

A sasvim je primjereno i da se dijelovi Delegacije Evropske unije usele u zgradu nekadašnje Službe društvenog knjigovodstva (SDK) – jer je upravo gašenje SDK Europejcima otvorilo put u sami krvotok naših života. Dok su nekad finansijski tokovi išli kroz SDK i provizije, simbolične, išle u društvenu kasu, danas većina novčanih transakcija unutar BiH pumpa (nemale) provizije u kase komercijalnih evropskih banaka, sve na ime evropskih vrijednosti slobodnog bankarskog tržišta. Simbolici nikad kraja – tako i trenutni šef Delegacije EU u BiH dolazi iz zemlje koja se prva dosjetila da naše evropsko nasljeđe u vidu njemačkih maraka modernizuje izvlačenjem u svoje banke. I tako do današnjeg dana – možda su ponestale njemačke marke, ali ima kredita i kamata, ima litijuma, ima rijeka, ima medicinskih radnika. 

Stoga će svaki pokušaj novovjeke ljevice, ako će je ovdje biti, da se napoji našom borbenom antifašističkom prošlošću potonuti u živi pijesak samozavaravanja ukoliko se ne uhvati u koštac s tom sadašnjošću – mutnom, i prljavom i u svojoj materijalnosti daleko mučnijom od puke simbolike poraza. A to podrazumijeva iskorak iz bitke za prošlost na strogo kontrolisanom – i raznim uzurpatorima već prenapučenom – terenu spomenika, jubileja i komemoracija gdje su i izrazi otpora rutinizirani do obesmišljenja.

OŽIVJETI  ANTI – U ANTIFAŠIZMU

Ljevica se od 1989. godine naovamo sasvim dovoljno nacitirala upozorenja Waltera Benjamina da, pobijede li upravo ovi koji su pobijedili, ni naši mrtvi neće biti sigurni. No daleko opasniji po  prošlost mogli bismo biti upravo mi iz ove neke nove hoće-neće ljevice u svojoj nemoći da snagu našeg nasljeđa oživimo sadašnjošću. Ovako, od jubileja do jubileja, naša istorijska romantika – kako piše Todor Kuljić – puca u budućnost.¹Kuljić, T, Tokovi istorije, Kontrasećanje levice, u Tokovi istorije I, april 2021. str. 226

U jesen 2019. godine, revoltirana tromošću i učmalošću začetaka nove bh. ljevice koja se značajnije mobilizirala isključivo na ugroženu prošlost, napisala sam: „… ukopali smo se u rovove oko mrtvih spomenika i datuma. Izabrali smo bitku za grobove umjesto bitke za žive u kojoj bi oživjele sve bitke naših mrtvih. Htjeli smo da poraz sjećanja pretvorimo u pobjedu – ali ne pobjedu budućnosti, nego pobjedu prošlosti. Jesmo vjerovali da nam je nužno da branimo sjećanje da bismo se borili za budućnost, ali smo dopustili da se sasvim uvučemo u sjećanje i – učahurimo.”²Nedimović, S, “Tragom Korčanice: Povratak ljevice u sadašnjost”, str. 125. Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti Sarajevo, Sarajevo, 2019.

Bilo je pokušaja, o kojima sam i pisala u istom eseju, da se promjenom taktike krene put rješavanja problema u kojem je sve upućivalo na greške duboko u strategiji. No to nije dovelo ni do jačeg uzdrmavanja a kamoli podrivanja novovjeke funkcije antifašističkog nasljeđa kao (još uvijek) temelja i izvora antifašizma današnjice, koja je dvojaka – funkcija prigodnog folklora i funkcija identitarnog sjećanja o kojem Kuljić govori u već citiranom radu. 

Naravno da ima razlike između folklornog i identitarnog antifašizma, odnosno instrumentalizovanog antifašizma kao (najčešće) dekorativnog elementa elektoralne strategije i autentičnog antifašizma kao svjetonazorskog pripadanja. No najčešće su čvrsto isprepleteni i ništa u stvarnosti ne opravdava manihejsku metodologiju kojom bismo iscrtavali neku jasnu i strogu razdjelnicu između (zlog) stranačko-kalkulantskog  i (dobrog) iskrenog narodnog antifašizma kojim prvi manipuliše. Koliko god akteri stranačke politike manipulisali antifašizmom, toliko i društvene grupe koje se okupljaju oko komemorativnih rituala rado pristaju na tu vrstu predstave. Doduše, u nedostatku djelatnog i svakodnevno življenog antifašizma, a što jest strategija parlamentarne i promašaj vanparlamentarne ljevice. 

Neophodan je odmak i od jednog i od drugog. 

Antifašizmu u društvenoj zbilji valja uznemiriti, uzburkati odnos snaga između prefiksa anti– i sufiksa –izam koje kao takve prenebregavamo usljed dovršenosti njihovog stapanja kako u riječ tako i u ideju. Valja premoć stanja svrstanosti pod –izam preokrenuti u korist borbenog, konfliktnog anti-, koje tek takvo vodi u naredni krug značenja anti– koje je lijek i prevencija. A to je moguće samo ako se antifašizam napoji sadašnjošću, ako se antifašističke borbe vode na terenu našihživota danas. 

Krene li se od zbilje koju mi nastanjujemo i živimo, ne samo da ćemo se sukobiti sa savremenim protofašizmom i fašizmom, nego ćemo se možda i konačno suočiti s izvorima fašizma koji su kod nas brižljivo prikrivani od početka mnogohvaljene ‘tranzicije u demokratiju’. (Doduše, Evropa nas vodi, tamo se izvori prikrivaju još od same pojave fašizma, bilo je to  korisno sredstvo dok se nije otelo.) 

DUH, A NE UTVARE PROŠLOSTI

Slavljenje antifašističke prošlosti i čuvanje tog nasljeđa u bh. sredinama gdje je iskustvo podjele živo i svakodnevno raspirivano bar donekle zadržava elemente suprotstavljanja i otpora. (To ni slučajno ne znači da su one druge sredine, poput Sarajeva recimo, iznad tih podjela. U njima je podijeljenost dovršena u korist relativno homogene većine, tako da poprišta otvorenog sukoba ni nema.) 

U Stocu, na primjer, odsustvo većeg dijela spomenika partizanima (većina ploča s imenima poginulih i ubijenih i statua partizana koji nosi ranjenog druga) i činjenica da je materijalnost tog partizanskog spomenika doslovno rastaljena da bi se pretopila u memorijale novim pobjednicima³Izvor: Demir Mahmutčehajić, privatna komunikacija, 7. maj 2023. – i danas predstavlja daleko potentniji izvor borbe nego prisustvo parlamentarne ljevice na spomeniku antifašističkoj borbi u Jablanici. Odsustvo spomenika nije dovršeno činom destrukcije i aproprijacije sirovine, nego se ponavlja iz dana u dan u odnosima unutar zajednice i lokalnoj politici, umnožavajući tačke sukoba i preloma.  

Ali ne treba ni iz tih iskustava crpiti generalnu politiku odnosa s našom jugoslavenskom antifašističkom prošlošću, jer i njihova neposrednost, koliko god bolna bila i koliko gods pravom zahtijevala nastavak te borbe, na izvjestan način zaklanja korijen opšteg problema. Ono što korijen ogoljava jesu naoko daleko prozaičnija zbivanja u našoj svakodnevnosti, zbivanja koja jasno ukazuju na dugotrajne istorijske procese i neumoljivo aktivne društveno-ekonomske mehanizme u pozadini.

Naime, koliko god da je u ključnom fašističkom sloganu Blut und Boden bitna čistota krvi, tj. rase, toliko je bitna i teritorijalnost. Dejtonski sporazum i pregovori koji su ga oblikovali nisu shvatljivi bez uvažavanja važnosti teritorije, zemlje, prozaično – nepokretne imovine. (Etnicizirana) tjelesa su se tu pokazala samo sredstvom za osvajanje teritorije. 

No nakon što su dovršeni procesi nad tijelima i životima, nakon što se fašizam obračunao s ‘nečistom krvi’ (čitaj: krvlju onih Drugih) i okupirao zemlju, nastupa konsolidacija upravljanja osvojenim i manifestuje se kao bjesomučna eksploatacija svega što osvojena teritorija – tačnije: imovina – može ponuditi: eksploatacija ruda, vode, drveta, prostora, ljudi. Drugim riječima, fašizam je temeljito raskrčio teren za kapitalizam i ostaje da mu čuva leđa.

Zato se upravo na tom terenu danas vode borbe u kojima oživljava duh antifašističkog otpora na prostoru Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata. Te borbe su, koliko god lokalne i fragmentirane, borbe protiv lokalkapitalističkih i neokolonijalnih projekata, poput pretvaranja gradova u agregate nekretnina za špekulaciju, privatizacije rijeka, otvaranja prljavih rudnika za potrebe ‘čiste’ tranzicije bogatijih dijelova svijeta, otimanja zdravstvenih radnika itd. A u temelje tih projekata ugrađeni su fašistički pokolji i osvajanja 1990ih, bilo neposredno, kroz izvršioce, bilo posredno, kroz one koji su pristali na privatizaciju, u svakom smislu i pogledu, nove Bosne i Hercegovine. Pri tome akteri ne ostavljaju truna sumnje u to ko su im istorijski oci, pa se na sve strane veličaju domaći izdajnici i kolaboracionisti   iz Drugog svjetskog rata, koljači naroda a poslušne sluge fašističkih okupatora kojima su i tada spremno servirali prirodna i narodna bogatstva, kao i robovsku radnu snagu. 

U ovome nema ničeg novog, budući da je Horkheimer još davno upozorio da se umukne o fašizmu ako se nije spremno progovoriti o kapitalizmu. Tim gore po nas – jer mnogi od nas koji od obljetnice do obljetnice spremno trčimo po spomenicima mahom još uvijek nismo spremni progovoriti o kapitalizmu našem svagdašnjem. Stariji se uklapaju, mladi drugačije nisu ni naučili. A bitke počinju, oko starih i novih rudnika, deponovanja bjelosvjetskog otpada, privatizacije vode, sječe šume. Mase su uveliko u bitkama. Antifašistička ljevica kasni – vanparlamentarna ne stiže od komemoracija, a parlamentarna od unosnih tendera i koncesija.

SVJETLANA NEDIMOVIĆ

UREĐUJE RIJEČ I DJELO, ČITAONICU NA INTERNETU GDJE SE OBJAVLJUJU PREVODI TEKSTOVA O BORBAMA IZ CIJELOG SVIJETA PROTIV NEPRAVDE I EKSPLOATACIJE. PO NAPUŠTANJU AKADEMSKE KARIJERE, AKTIVNA U RAZNIM DRUŠTVENIM POKRETIMA.