RSS RSS
Između nužde i prisile. O sranje poslovima i prljavim poslovima (II dio)
Nastavak teksta. Prvi dio možete konsultovati na ovom linku.
Između nužde i prisile. O sranje poslovima i prljavim poslovima (II dio)
Nastavak teksta. Prvi dio možete konsultovati na ovom linku.

Postavljajući ih upravo u kontekst nasilja i hijerarhije, Elay Press piše o prljavim poslovima koji su od suštinske važnosti za funkcioniranje društva, ali ih društvo percipira kao „moralno kompromitirane.“1Press, op.cit., str. 13.  Status jednih i bijeda drugih je upravo binarna opozicija unutar koje kapitalizam koristi priliku da se na tržištu kao mjestu valorizacije rada poslovi koji se moraju obavljati bez prestanka valoriziraju kao prljavi i samim time manje vrijedni. Pressova knjiga je najuvjerljivija upravo u onim dijelovima u kojima, kao i Graeberova, donosi ispovijedi ljudi koji obavljaju poslove koje su i oni sami opisali kao prljave. Ono gdje nije uvjerljiv jeste individualizacija pitanja koje je suštinski političko, što je jako dobro sumirao Alex N. Press u svome osvrtu na knjigu u objavljenom u Jacobinu2https://jacobin.com/2021/09/eyal-press-dirty-work-review-prisons-drones-slaughterhouse rekavši se odgovornost za “prljave poslove” ne može prenositi na odluke pojedinaca i potrošača, budući da “nije istina da javne politike odražavaju preferencije javnosti. Iza takvog stanja stvari stoje određeni pojedinci i institucije, a ne svi m”.3Ibid.,  I ovo je zaista najveći nedostatak Pressove knjige. 

Međutim, ono što knjiga jako dobro iznosi na vidjelo jeste to da prljavi poslovi (američki) status quo održavaju upravo tako što ih se izmiče od očiju javnosti. Neko mora da radi u zatvoru, u industriji fosilnih goriva, da upravlja dronovima, nadzire i patrolira granicu sa Meksikom (ili vanjske granice EU-a) ili pak da radi u klaonicama mesa kojeg svi očekuju na policama supermarketa. Prljavi poslovi o kojima govori Press, poput recimo čuvara u zatvorima, upravljača dronovima ili granične policije, nisu nužno kao takvi percipirani u široj javnosti. Pa ipak, ono što Press uspijeva pokazati jeste činjenica da ljudi svoj mentalno i fizički iscrpljujući posao uslijed ili stigme ili nepriznavanja (bilo društvenog uopće bilo novčanog) doživljavaju kao prljavi posao. Primjeri prljavih poslova koje Press navodi ne samo da često škode drugim ne-ljudskim životinjama i okolišu, nego, paradoksalno baš kao i sranje poslovi, škode onima koji prljave poslove obavljaju, dovodeći do toga da se u odnosu na druge osjećaju “manje vrijednima ili da ih drugi sitgmatiziraju ili do toga da oni sami osjećaju da su izdali svoje vlastite principe i vrijednosti.”4Press, op.cit., str. 11-12. Većina ovih prljavih poslova odvija se u američkoj periferiji, u krajevima koji su osiromašeni desetljećima mjera štednje i deindustrijalizacije. Upravo su na periferiji izgrađeni zatvori i upravo se na periferiji nalaze klaonice u kojima češće nego rjeđe radi nedokumentirana radna snaga (većinom radnici iz Meksika) koji nemaju osnovna ljudska prava (pravo glasa, zdravstveno osiguranje, boravišnu dozvolu, državljanstvo itd itd) ali su savršeno integrirani u proizvodnju viška vrijednosti5Press, op.cit. Poglavlje tri, str. 155-211. , jer sjetimo se, politika završava na vratima fabrike. Intervjui  i ispovijesti koje Press donosi u svojoj knjizi u ovom smislu su doista jezivi. 

Bilo bi dobro kada bismo, umjesto nekritičke egzaltacije SAD-a kao najveće demokracije govorili o stvarnim uvjetima reprodukcije ljudi i kapitala. Slika bi bila bitno drugačija. Biti nedokumentiran i poput “ljudi iz sjene” [engl. shadow people]6Ibid., str. 157. raditi u tvornici mesa –poput jedne od junakinja Pressove knjige Flor Martinez koja je iz Meksika pobjegla iz i od nasilja plativši krijumčarima dug i nesiguran put– znači ne samo da ste kao i svaki radnik potrošna i zamjenjiva radna snaga, nego da nemate ama baš nikakvu mogućnost da se borite za poboljšanje svojih prava. Istovremeno, to kapitalistima omogućava da cijenu rada drže niskom, te na koncu da same radnike okreću jedne protiv drugih, jer migranti su tu da “kradu” poslove (bijelim) Amerikancima, posebno kada nastupi oskudica dostupnih poslova. Cinizam kapitalizma najbolje se ogleda upravo u činjenici da su prljavi poslovi bili proglašeni ključnim, čime ne samo da se nije zaustavila proizvodnja, nego se produktivnost, a samim time i eksploatacija, još više povećala. Naravno, sve ovo je bilo moguće uslijed opadanja i ispražnjena medijacije politike. Do početka 1990-ih više od četvrtine radne snage u američkim klaonicama mesa (a isto je i u njemačkim danas recimo gdje radi većinom istočnoeuropska radna snaga koja je za vrijeme pandemije COVID-a  platila danak radeći za plaće jedva dostojne života i gdje je upravo zbog nezaustavljanja i slabe organizacije industrije, harao COVID dok su radnici bili prisiljeni da rade bez prestanka7https://www.dw.com/en/opinion-coronavirus-highlights-scandalous-conditions-in-germanys-meat-industry/a-53397570), bili su imigranti. Ista je situacija i sa beračima voća i povrća, hotelskim radnicima i radnicama- od kojih su mnogi nedokumentirani (slično ili isto je i u današnjoj Europi). Priliv imigrantske radne snage nije pratila promjena zakonodavstva. Imigranti su bili i jesu meso koje proizvodi meso. Posao u mesnoj industriji tako je do sredine devedesetih bio u SAD-u bio plaćen 20 % manje nego ostali poslovi u industrijskoj proizvodnji, dok je paralelno sa time rastao broj ozljeda na radu budući da se posao koji je nekoć obavljala “kvalificirana” radna snaga pretvorio u nekvalificirani posao koji je obavljala potrošna i zamjenjiva imigrantska radna snaga8Press, op.cit., str. 167. . 

Ovdje se želim zaustaviti na dva za nas jako bitna primjera, budući da su rasprave te vrste kod nas potpuno nepostojeće. Naime, kao što smo rekli, od 1970-ih godina pratimo neo-konzervativni zaokret u politici koji ide na ruku kapitalu. U privatizaciji à la americaine to u praksi znači da su poslovi outsourcani i državi za rad u državnom zatvoru uposlenike iznajmljuju privatne agencije koje pak plaća država. Ovakav tip privatno-javnog partnerstva kod nas se slavi kao posljednji krik mode, dok u stvarnosti znači da su radnici manje, slabo ili nikako zaštićeni. To je međutim tek početak. Kriminalizacija siromaštva u kapitalizmu ide ruku pod ruku sa kriminalizacijom bolesti i medicinskih stanja9O ovome više vidjeti u sjanoj i poprilično zanemarenoj studiji francuskog sociologa sa američkom adresom Loïcqa Wacquanta naslovljenoj Punishing the Poor. The Neoliberal Government of Social Insecurity, Duke University Press, 2009. (Kažnjavanje siromašnih. Neoliberalna vladavina socijalne nesigurnosti). Nakon reforme (čitaj privatizacije) i zatvaranja psihijatrijskih ustanova sedamdesetih godina prošlog stoljeća, institucija zatvora u SAD-u se pojavila kao zamjena za psihijatrijske bolnice. U američkim zatvorima danas se nalazi preko 360.000 ljudi sa mentalnim stanjima i oboljenjima, od blažih do težih oblika. Velika većina njih je izložena mučenjima, poniženjima, nerijetko i nasilnoj smrti koja se potom zataškava. Nasilje koje se nad njima sprovodi pospremljeno je van javnog diskursa, a javna rasprava se povede svako toliko nakon što u javnost “procure” informacije. Ukoliko netko, poput Harriet Krzykowski ili Georgea Mallinckrodta, još jedne od junakinja i junaka Pressove knjige, pokuša nešto reći ili se požaliti, tu su ključni radnici – zatvorski čuvari- koji će se pobrinuti da se drugi ključni radnici (psihijatri i psihoterapeuti) na poslu osjećaju nesigurno. 

Nasilje koje se sprovodi nad zatvorenicima u psihijatrijskim odjeljenjima direktno je i stravično, a taktike zastrašivanja onih koji bi željeli bolji sustav i bolju skrb jednako su podmukle: izlaganje potencijalnim napadima tako što (najčešće psihoterapeute žene) ostavljaju same u kontaktu sa nasilnim zatvorenicima ili pak tako što sporije otvaraju vrata kojim se prelazi iz jednog odjela zatvora u drugi. Naravno, to na kraju dovodi do toga da čestiti ljudi odustaju od borbe, završe u depresiji, anksiozni, potpuno obeshrabreni i ostavljeni na cjedilu u sistemu koji počiva na nasilju i koji se nasiljem hrani10Press, op.cit. str. 19-75. . Pomjerimo li se iz zatvora, užasi nasilja vidljivi su i opipljivi u vojnoj kao i u industriji fosilnih goriva.  Jedan od razloga zbog kojih je američka javnost tako glasno protestirala protiv rata u Vijetnamu bio je upravo taj jer se taj rat odvijao pred očima američke javnosti koja je onda imala i  mandat i razlog da se pobuni. Od 1990-ih, a posebno od tzv. ”rata protiv terora” (što će reći od fabricirane, ilegalne i stravične invazije na Irak) poslovi su izmaknuti od očiju američke javnosti. Upravljači dronova sjede iza ekrana u američkim vojnim bazama i joystickom ubijaju ljude po Afganistanu, Iraku, Bliskom Istoku, Africi ili gdje im se već zapovjedi. Ubijaju gledajući u ekrane i ganjajući mete po ekranu. Press ovaj problem ne prikazuje naivnim, jasno podcrtavajući da da se neki ljudi za ove poslove prijavljuju iz osjećaja “patriotske dužnosti”, a drugi iz puke nužde, zato što u njihovim zajednicama drugog posla koji bi osigurao život dostojan čovjeka nema. Pa ipak, ljudi koje je intervjuirao, premda su se na poslu upravljača dronovima našli iz sasvim različitih pobuda i razloga, na koncu su spoznali da se ne “bore za našu stvar” te da ljudi koje im je naređeno da ubijaju nisu bili teroristi. Shvativši nakon par mjeseci da ubijaju nevine ljude, i da njihov posao nije pitanje državnog interesa, i oni su završili u teškim depresijama, anksiozni, oboljeli od raznih drugih stanja i bolesti. Sistem je i njih iznevjerio i ostavio na cjedilu nakon što je iz njih brutalno isisao “prljavi posao”11Ibid., str. 99-155..

Naravno, ovdje bi se lako moglo upasti u zamku i postaviti pitanje o individualnoj odgovornosti, ali to je jalova politička rabota. Za mnoge od ljudi koji rade prljave poslove koje Press s pravom naziva poslovima iz nužde [last resort jobs] ili “pritiskom ekonomske nužde” [the pressure of economic necessity]12 Ibid., str. 128. prljavi poslovi pojavili su se kao jedini mogući, stoga nisu bili izbor, nego prisila, koja je obećavala život dostojan čovjeka i mogućnost da se prehrani obitelj. U stvarnosti ovi su poslovi donosili psihičke i fizičke ozljede i plaću koja je na rubu gladovanja. Drugim riječima, takve poslove nužno su prisiljeni uzimati oni koji nemaju mogućnost izbora, mreže sigurnosti koje bi im mogle ponuditi mogućnost izbora ili političke i društvene uvjete koji prljavi posao prepoznaju kao društveno vrijedan i koristan za zajednicu. Na taj način se već postojeće materijalne nejednakost preslikavaju na tržište rada pri čemu se ljudi koji obavljaju prljave poslove u društvu percipiraju kao nejednaki ne samo u klasnom, nego i u moralnom smislu. Time se osigurava da se mnoštvo „skrivenih ozljeda- stigma, stid, trauma, moralna ozljeda- koncentriraju među onima koji su već razmjerno obespravljeni.“13Ibid., str. 268. Kapitalizam kao sistem medijacije i eksploatacije u ovom smislu neodvojiv je od nasilja. 

Forme nasilja u kapitalizmu mijenjaju su se, od direktne upotrebe sile mača i oružja preko ekonomskih i tarifnih ratova, “nijeme prisile” impersonalnog sistema “druge prirode” onako kako ju kapitalizam uobličava na pojavnoj, fenomenološkoj ravni, pa sve do nevidljivog nasilja nad tijelima i umovima onih koji obavljaju “moralno suspektne” poslove. Treba li reći, najprimitivnije od svih, nasilje mača i oružja,  čije su mogućnosti uništenja već odavno doslovno kosmičke, i dalje opstaje kao primarno oruđe prisile. Prisila naravno nikada nije tek prisile radi. U pozadini prisile uvijek je, kako je Pierre Macherey pokazao, eksproprijacija druge prirode ili nad drugom prirodom. Eksproprijacija zemlje, volje i tijela u svrhu eksploatacije ali tako da uvijek izgleda prirodnom14Machereyev esej moguće je čitati  ovdje u izvornom francuskom https://philolarge.hypotheses.org/1245 i ovdje u prevodu na engleski: https://viewpointmag.com/2015/10/31/the-productive-subject/. Upravo zbog toga kapitalizam se pojavljuje kao sistem medijacije u kojem pored oružja caruje i “nijema prisila” (pojam koji je nedavno popularizirao danski marksista Søren Mau u istoimenoj knjizi15Mau, Søren, Mute Compulsion, dostupno na:  https://www.sdu.dk/-/media/files/forskning/phd/phd_hum/afhandlinger/2019/sren+mau+mute+compulsion+with+front+cover.pdf). Moša Pijade i Rodoljub Čolaković  ovaj pojam su preveli kao “nemi pritisak”16Marx, Karl, Kapital, op.cit., str. 651. . Pojam “nemog pritiska” možda ne iscrpno, ali svakako nedvosmisleno i samo donekle sumira ekonomsku pozadinu kako sranje tako i prljavih poslova. Kapitalizam, kako to na tragu Marxa ističe Mau, ima nevjerovatnu sposobnost da se reproducira “sredstvima anonimne, impersonalne, apstraktne moći koja je sastavni dio ekonomskih procesa.17Mau, Mute Compulsion, str. 13, dostupno na: file:///Users/tijanaokic/Downloads/Sren%20Mau%20Mute%20Compulsion%20with%20front%20cover.pdf Premda je nijema prisila važna za funkcioniranje kapitalizma, nedostatak Mauove analize svakako je taj što nijemu prisilu uzima kao samogenerirajuću i samostojeću takoreći, zaboravljajući potpuno na ratove, imperijalizam, državnu represiju i ulogu države u upravljanju klasnim pitanjem. Mauova analiza je prema mome sudu upravo zbog toga manjkava u onoj mjeri u kojoj slabo ili gotovo nikako ne govori o tome da je period nakon Drugog svjetskog rata bio i jeste period trajnih ratova, kod Maua nema ni govora o direktnoj i nasilnoj državnoj represiji svaki put kada se medijacija politike pokuša uvesti natrag, kao ni imperijalizma. Štoviše, Mau je kritičan prema Lenjinu i Hilferdingu zato što su navodno previše insistirali na viđenju moći kapitalizma kao sistema direktne represije, a premalo na nijemoj prisili. Ovo baš i ne odgovara sasvim stvarnosti, pošto sistema nijeme prisile nema bez direktnog nasilja oružja. Uostalom, nije li radnički pokret već od samih početaka uvijek i oduvijek bio izložen stravičnoj represiji i nasilju? Ta kako su fašizam i nacizam došli na vlast nego prevashodno direktnim i brutalnim nasiljem? Na koncu, ako se  radnicima onemogućava sindikalno udruživanje, ako ih se zastrašuje, ako stalno gledamo imperijalističke ratove i direktnu, oružanu  represiju i pučeve, onda je teško govoriti samo o nijemoj prisili. Upravo zbog toga u kapitalizmu se nužda reflektira u prisili i prisila u nuždi: otuđenja nema bez eksploatacije i obrnuto. Sve dok postoji i opstoji podjela na privatnu i javnu sferu, dok se rad tretira kao privatni akt koji je izvan sfere javnog tj. političkog, nijema prisila kojom se svi društveni odnosi supsumiraju pod logiku tržišne valorizacije nastavit će neometano proizvoditi hijerarhije i podjele karakteristične kapitalističkom načinu proizvodnje.  Podjelu na sranje poslove koji nisu predmetom društvene stigme, iako je njihova društvena funkcija gotovo pa nepostojeća, i prljave poslove čija je društvena vrijednost neiskaziva, a koji su društveno stigmatizirani, s jedne strane je moguće i potrebno tumačiti upravo na tragu privatizirane društvene reprodukcije. 

S druge pak strane, problem koji se nameće jeste taj što nam privatizirana društvena reprodukcija sama po sebi ipak ne omogućava da shvatimo sve nijanse procesa o kojima je riječ. Ovdje je potrebno vratiti se i na pitanje politike, ali i na pitanje ideologije. Točnije, želim se osvrnuti na problem koji sam već spomenula, a tiče se aristokratskog pogleda na svijet. Taj pogled na svijet karakterističan je i po tome što pravi striktnu razliku između individualnih i kolektivnih prava ili ako hoćete između pojedinca i mase, zaboravljajući da se sfera individualnih prava proširila uslijed proširenja sfere kolektivnih prava, a ne obrnuto. U tom smislu, proleterska revolucija, socijalistički, radnički i komunistički pokret od početaka su bili izloženi nasilju i represiji vladajućih klasa. Bilo bi naivno misliti da je to bilo samo zato jer su zamišljali drugačiji ekonomski poredak. Bilo je to zato jer su zamišljali i drugačiji politički poredak, izvan okvira aristokratskih atavizama. 

Radnička klasa, kako je pisao jedan od najvećih marksističkih filozofa dvadesetog stoljeća György Lukács, prva je “potlačena klasa u svetskoj istoriji koja pogledu na svet tlačitelja može da suprotstavi samostalan i viši sopstveni pogleda na svet.”18Lukač, Đerđ, Razaranje uma, Kultura, Beograd, 1966, str. 89. Vrijeme kada su se iz instituta i institucija radničkog pokreta razvijali znanstveni instituti i institucije na kojima akademsko osoblje još uvijek radi u (ne)prekinutom kontinuitetu odavno je iza nas, kao i vrijeme kada su radnici jednog Energoinvesta u svojim vlastitim prostorijama imali koncerte klasične muzike. Radničku kulturu porazio je sirovi nacionalizam i divlji kapitalizam koji je samljeo sve pred sobom: od tijela i kostiju do svijesti. Nekada ponos društva, danas se radnika stidimo i na njih se gleda sa prezirom. Radnici “smrde”,  “tuknu”, oni su “krezavi”, “neuki” i “glasaju za nacionaliste” čut ćete od prosječnog, nadmenog, često dobrostojećeg i situiranog “liberalnog” glasača koji gotovo nikada neće postaviti pitanje o životu pod nijemom prisilom i prisilom uopće, nego će ju uzeti upravo kao prirodnu i nepromjenjivu. 

Neo-konzervativna revolucija 1970-ih koja u suštini počiva na afirmaciji tradicionalnog iz politike je izgnala principe i zamijenila ih vrijednostima. O principima koji su objektivni više se ne raspravlja jer ideologija neposrednosti odnosno potpunog i gotovo histeričnog subjektivizma to ne dopušta. Ideologija neposrednosti može raspravljati samo o vrijednostima, a vrijednosti su, zna se, subjektivne19Ovaj uvid dugujem Tamásu, prisjećam se ili nekog od njegovih govora sa youtube-a ili teksta,  ali se nisam mogla sjetiti gdje točno sam čula ili pročitala. Ako se neko od revnosnih čitatelja sjeti, neka me slobodno obavijesti. : prije nego li klasi, one pripadaju pojedincu.  Na taj način se pitanje klase i klasnog uopće svodi na pitanje ličnog osjećanja, a ne objektivne činjenice. “Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli”20Marx, Karl, Nemačka Ideologija, str. 43 u: Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, Šesti Tom, Beograd, Prosveta, 1974. Prevela Olga Kostrešević. , rekao je Marx mrtav ozbiljan i bio u pravu. Marx je, kako sam već spomenula, u Kapitalu pisao i primijetio da “nasuprot ostalim robama, određenje vrednosti radne snage sadrži izvestan istorijski i moralni element.“21Marx, Kapital, op.cit., str. 158.  Tretiranje društveno neophodnih i ključnih poslova –koji se odnose na ono što feministička teorija naziva socijalnom reprodukcijom– kao prljavih dio je dugog historijskog trajanja u kojem su, pod utjecajem aristokratske ideologije koja se savršeno nakalemila na tradicionalizam neo-konzervativne revolucije 1970-ih, sabahile poslovi kao i oni nakon akšama oduvijek bili suspektni. Rasna ideologija devetnaestog stoljeća upriličila je tako svoj come back bez mnogo pompe. Unatoč iluziji globalizacije i emancipaciji žena i rodnih manjina, misli vladajuće klase u suštini su gotovo u pravilu zasnovane na veoma tradicionalističkom shvaćanju prema kojem u gluho doba noći ili rano jutro rade samo oni koji su „po prirodi“ lišeni prava na dokolicu22Ovdje specifično mislim na latinski pojam otium, dokolica koja nije tek lijenost ili nerad, nego podrazumijeva da se bavite aktivnostima koje nisu rad, ali u kojima se uživa.  pa čak i nerad. 

Luksuz i ekstremno bogatstvo jednih neodvojivo od siromaštva drugih ne zato što je veza među njima prirodna, nego upravo suprotno, jer je neprirodna i postoji samo tamo gdje su proizvođači odvojeni od vlasništva, samo tamo gdje je rad privatni akt kojeg valorizira tržište. Direktna represija ili indirektna (nijema) prisila materijalne eksploatacije neodvojiva je od fizičke ali i moralne degradacije rada koja ljude ostavlja bolesne, satrvene i bez nade. Stoga, ako postoji politički zadatak sa kojim se moramo uhvatiti u koštac, to je da se latimo prljavog posla medijacije politike kako bi se medijacija kapitala zaustavila prije nego se planeta na kojoj živimo rastopi. Budućim pokoljenjima dugujemo i svijet i politiku koje nam valja misliti, raditi i graditi. Posao je prljav i neizvjestan, ali drugog nemamo.

 

 

TIJANA OKIĆ

STUDIRALA JE NA UNIVERZITETIMA U SARAJEVU, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA I UNIVERZITETU U TÜBINGENU. DOKTORIRALA JE FILOZOFIJU NA KLASI HUMANISTIČKIH ZNANOSTI, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA. O FEMINIZMU, MARKSIZMU I POLITIČKOJ FILOZOFIJI PIŠE, PREVODI I OBJAVLJUJE U DOMAĆIM I MEĐUNARODNIM ČASOPISIMA.

Postavljajući ih upravo u kontekst nasilja i hijerarhije, Elay Press piše o prljavim poslovima koji su od suštinske važnosti za funkcioniranje društva, ali ih društvo percipira kao „moralno kompromitirane.“23Press, op.cit., str. 13.  Status jednih i bijeda drugih je upravo binarna opozicija unutar koje kapitalizam koristi priliku da se na tržištu kao mjestu valorizacije rada poslovi koji se moraju obavljati bez prestanka valoriziraju kao prljavi i samim time manje vrijedni. Pressova knjiga je najuvjerljivija upravo u onim dijelovima u kojima, kao i Graeberova, donosi ispovijedi ljudi koji obavljaju poslove koje su i oni sami opisali kao prljave. Ono gdje nije uvjerljiv jeste individualizacija pitanja koje je suštinski političko, što je jako dobro sumirao Alex N. Press u svome osvrtu na knjigu u objavljenom u Jacobinu24https://jacobin.com/2021/09/eyal-press-dirty-work-review-prisons-drones-slaughterhouse rekavši se odgovornost za “prljave poslove” ne može prenositi na odluke pojedinaca i potrošača, budući da “nije istina da javne politike odražavaju preferencije javnosti. Iza takvog stanja stvari stoje određeni pojedinci i institucije, a ne svi m”.25Ibid.,  I ovo je zaista najveći nedostatak Pressove knjige. 

Međutim, ono što knjiga jako dobro iznosi na vidjelo jeste to da prljavi poslovi (američki) status quo održavaju upravo tako što ih se izmiče od očiju javnosti. Neko mora da radi u zatvoru, u industriji fosilnih goriva, da upravlja dronovima, nadzire i patrolira granicu sa Meksikom (ili vanjske granice EU-a) ili pak da radi u klaonicama mesa kojeg svi očekuju na policama supermarketa. Prljavi poslovi o kojima govori Press, poput recimo čuvara u zatvorima, upravljača dronovima ili granične policije, nisu nužno kao takvi percipirani u široj javnosti. Pa ipak, ono što Press uspijeva pokazati jeste činjenica da ljudi svoj mentalno i fizički iscrpljujući posao uslijed ili stigme ili nepriznavanja (bilo društvenog uopće bilo novčanog) doživljavaju kao prljavi posao. Primjeri prljavih poslova koje Press navodi ne samo da često škode drugim ne-ljudskim životinjama i okolišu, nego, paradoksalno baš kao i sranje poslovi, škode onima koji prljave poslove obavljaju, dovodeći do toga da se u odnosu na druge osjećaju “manje vrijednima ili da ih drugi sitgmatiziraju ili do toga da oni sami osjećaju da su izdali svoje vlastite principe i vrijednosti.”26Press, op.cit., str. 11-12. Većina ovih prljavih poslova odvija se u američkoj periferiji, u krajevima koji su osiromašeni desetljećima mjera štednje i deindustrijalizacije. Upravo su na periferiji izgrađeni zatvori i upravo se na periferiji nalaze klaonice u kojima češće nego rjeđe radi nedokumentirana radna snaga (većinom radnici iz Meksika) koji nemaju osnovna ljudska prava (pravo glasa, zdravstveno osiguranje, boravišnu dozvolu, državljanstvo itd itd) ali su savršeno integrirani u proizvodnju viška vrijednosti27Press, op.cit. Poglavlje tri, str. 155-211. , jer sjetimo se, politika završava na vratima fabrike. Intervjui  i ispovijesti koje Press donosi u svojoj knjizi u ovom smislu su doista jezivi. 

Bilo bi dobro kada bismo, umjesto nekritičke egzaltacije SAD-a kao najveće demokracije govorili o stvarnim uvjetima reprodukcije ljudi i kapitala. Slika bi bila bitno drugačija. Biti nedokumentiran i poput “ljudi iz sjene” [engl. shadow people]28Ibid., str. 157. raditi u tvornici mesa –poput jedne od junakinja Pressove knjige Flor Martinez koja je iz Meksika pobjegla iz i od nasilja plativši krijumčarima dug i nesiguran put– znači ne samo da ste kao i svaki radnik potrošna i zamjenjiva radna snaga, nego da nemate ama baš nikakvu mogućnost da se borite za poboljšanje svojih prava. Istovremeno, to kapitalistima omogućava da cijenu rada drže niskom, te na koncu da same radnike okreću jedne protiv drugih, jer migranti su tu da “kradu” poslove (bijelim) Amerikancima, posebno kada nastupi oskudica dostupnih poslova. Cinizam kapitalizma najbolje se ogleda upravo u činjenici da su prljavi poslovi bili proglašeni ključnim, čime ne samo da se nije zaustavila proizvodnja, nego se produktivnost, a samim time i eksploatacija, još više povećala. Naravno, sve ovo je bilo moguće uslijed opadanja i ispražnjena medijacije politike. Do početka 1990-ih više od četvrtine radne snage u američkim klaonicama mesa (a isto je i u njemačkim danas recimo gdje radi većinom istočnoeuropska radna snaga koja je za vrijeme pandemije COVID-a  platila danak radeći za plaće jedva dostojne života i gdje je upravo zbog nezaustavljanja i slabe organizacije industrije, harao COVID dok su radnici bili prisiljeni da rade bez prestanka29https://www.dw.com/en/opinion-coronavirus-highlights-scandalous-conditions-in-germanys-meat-industry/a-53397570), bili su imigranti. Ista je situacija i sa beračima voća i povrća, hotelskim radnicima i radnicama- od kojih su mnogi nedokumentirani (slično ili isto je i u današnjoj Europi). Priliv imigrantske radne snage nije pratila promjena zakonodavstva. Imigranti su bili i jesu meso koje proizvodi meso. Posao u mesnoj industriji tako je do sredine devedesetih bio u SAD-u bio plaćen 20 % manje nego ostali poslovi u industrijskoj proizvodnji, dok je paralelno sa time rastao broj ozljeda na radu budući da se posao koji je nekoć obavljala “kvalificirana” radna snaga pretvorio u nekvalificirani posao koji je obavljala potrošna i zamjenjiva imigrantska radna snaga30Press, op.cit., str. 167. . 

Ovdje se želim zaustaviti na dva za nas jako bitna primjera, budući da su rasprave te vrste kod nas potpuno nepostojeće. Naime, kao što smo rekli, od 1970-ih godina pratimo neo-konzervativni zaokret u politici koji ide na ruku kapitalu. U privatizaciji à la americaine to u praksi znači da su poslovi outsourcani i državi za rad u državnom zatvoru uposlenike iznajmljuju privatne agencije koje pak plaća država. Ovakav tip privatno-javnog partnerstva kod nas se slavi kao posljednji krik mode, dok u stvarnosti znači da su radnici manje, slabo ili nikako zaštićeni. To je međutim tek početak. Kriminalizacija siromaštva u kapitalizmu ide ruku pod ruku sa kriminalizacijom bolesti i medicinskih stanja31O ovome više vidjeti u sjanoj i poprilično zanemarenoj studiji francuskog sociologa sa američkom adresom Loïcqa Wacquanta naslovljenoj Punishing the Poor. The Neoliberal Government of Social Insecurity, Duke University Press, 2009. (Kažnjavanje siromašnih. Neoliberalna vladavina socijalne nesigurnosti). Nakon reforme (čitaj privatizacije) i zatvaranja psihijatrijskih ustanova sedamdesetih godina prošlog stoljeća, institucija zatvora u SAD-u se pojavila kao zamjena za psihijatrijske bolnice. U američkim zatvorima danas se nalazi preko 360.000 ljudi sa mentalnim stanjima i oboljenjima, od blažih do težih oblika. Velika većina njih je izložena mučenjima, poniženjima, nerijetko i nasilnoj smrti koja se potom zataškava. Nasilje koje se nad njima sprovodi pospremljeno je van javnog diskursa, a javna rasprava se povede svako toliko nakon što u javnost “procure” informacije. Ukoliko netko, poput Harriet Krzykowski ili Georgea Mallinckrodta, još jedne od junakinja i junaka Pressove knjige, pokuša nešto reći ili se požaliti, tu su ključni radnici – zatvorski čuvari- koji će se pobrinuti da se drugi ključni radnici (psihijatri i psihoterapeuti) na poslu osjećaju nesigurno. 

Nasilje koje se sprovodi nad zatvorenicima u psihijatrijskim odjeljenjima direktno je i stravično, a taktike zastrašivanja onih koji bi željeli bolji sustav i bolju skrb jednako su podmukle: izlaganje potencijalnim napadima tako što (najčešće psihoterapeute žene) ostavljaju same u kontaktu sa nasilnim zatvorenicima ili pak tako što sporije otvaraju vrata kojim se prelazi iz jednog odjela zatvora u drugi. Naravno, to na kraju dovodi do toga da čestiti ljudi odustaju od borbe, završe u depresiji, anksiozni, potpuno obeshrabreni i ostavljeni na cjedilu u sistemu koji počiva na nasilju i koji se nasiljem hrani32Press, op.cit. str. 19-75. . Pomjerimo li se iz zatvora, užasi nasilja vidljivi su i opipljivi u vojnoj kao i u industriji fosilnih goriva.  Jedan od razloga zbog kojih je američka javnost tako glasno protestirala protiv rata u Vijetnamu bio je upravo taj jer se taj rat odvijao pred očima američke javnosti koja je onda imala i  mandat i razlog da se pobuni. Od 1990-ih, a posebno od tzv. ”rata protiv terora” (što će reći od fabricirane, ilegalne i stravične invazije na Irak) poslovi su izmaknuti od očiju američke javnosti. Upravljači dronova sjede iza ekrana u američkim vojnim bazama i joystickom ubijaju ljude po Afganistanu, Iraku, Bliskom Istoku, Africi ili gdje im se već zapovjedi. Ubijaju gledajući u ekrane i ganjajući mete po ekranu. Press ovaj problem ne prikazuje naivnim, jasno podcrtavajući da da se neki ljudi za ove poslove prijavljuju iz osjećaja “patriotske dužnosti”, a drugi iz puke nužde, zato što u njihovim zajednicama drugog posla koji bi osigurao život dostojan čovjeka nema. Pa ipak, ljudi koje je intervjuirao, premda su se na poslu upravljača dronovima našli iz sasvim različitih pobuda i razloga, na koncu su spoznali da se ne “bore za našu stvar” te da ljudi koje im je naređeno da ubijaju nisu bili teroristi. Shvativši nakon par mjeseci da ubijaju nevine ljude, i da njihov posao nije pitanje državnog interesa, i oni su završili u teškim depresijama, anksiozni, oboljeli od raznih drugih stanja i bolesti. Sistem je i njih iznevjerio i ostavio na cjedilu nakon što je iz njih brutalno isisao “prljavi posao”33Ibid., str. 99-155..

Naravno, ovdje bi se lako moglo upasti u zamku i postaviti pitanje o individualnoj odgovornosti, ali to je jalova politička rabota. Za mnoge od ljudi koji rade prljave poslove koje Press s pravom naziva poslovima iz nužde [last resort jobs] ili “pritiskom ekonomske nužde” [the pressure of economic necessity]34 Ibid., str. 128. prljavi poslovi pojavili su se kao jedini mogući, stoga nisu bili izbor, nego prisila, koja je obećavala život dostojan čovjeka i mogućnost da se prehrani obitelj. U stvarnosti ovi su poslovi donosili psihičke i fizičke ozljede i plaću koja je na rubu gladovanja. Drugim riječima, takve poslove nužno su prisiljeni uzimati oni koji nemaju mogućnost izbora, mreže sigurnosti koje bi im mogle ponuditi mogućnost izbora ili političke i društvene uvjete koji prljavi posao prepoznaju kao društveno vrijedan i koristan za zajednicu. Na taj način se već postojeće materijalne nejednakost preslikavaju na tržište rada pri čemu se ljudi koji obavljaju prljave poslove u društvu percipiraju kao nejednaki ne samo u klasnom, nego i u moralnom smislu. Time se osigurava da se mnoštvo „skrivenih ozljeda- stigma, stid, trauma, moralna ozljeda- koncentriraju među onima koji su već razmjerno obespravljeni.“35Ibid., str. 268. Kapitalizam kao sistem medijacije i eksploatacije u ovom smislu neodvojiv je od nasilja. 

Forme nasilja u kapitalizmu mijenjaju su se, od direktne upotrebe sile mača i oružja preko ekonomskih i tarifnih ratova, “nijeme prisile” impersonalnog sistema “druge prirode” onako kako ju kapitalizam uobličava na pojavnoj, fenomenološkoj ravni, pa sve do nevidljivog nasilja nad tijelima i umovima onih koji obavljaju “moralno suspektne” poslove. Treba li reći, najprimitivnije od svih, nasilje mača i oružja,  čije su mogućnosti uništenja već odavno doslovno kosmičke, i dalje opstaje kao primarno oruđe prisile. Prisila naravno nikada nije tek prisile radi. U pozadini prisile uvijek je, kako je Pierre Macherey pokazao, eksproprijacija druge prirode ili nad drugom prirodom. Eksproprijacija zemlje, volje i tijela u svrhu eksploatacije ali tako da uvijek izgleda prirodnom36Machereyev esej moguće je čitati  ovdje u izvornom francuskom https://philolarge.hypotheses.org/1245 i ovdje u prevodu na engleski: https://viewpointmag.com/2015/10/31/the-productive-subject/. Upravo zbog toga kapitalizam se pojavljuje kao sistem medijacije u kojem pored oružja caruje i “nijema prisila” (pojam koji je nedavno popularizirao danski marksista Søren Mau u istoimenoj knjizi37Mau, Søren, Mute Compulsion, dostupno na:  https://www.sdu.dk/-/media/files/forskning/phd/phd_hum/afhandlinger/2019/sren+mau+mute+compulsion+with+front+cover.pdf). Moša Pijade i Rodoljub Čolaković  ovaj pojam su preveli kao “nemi pritisak”38Marx, Karl, Kapital, op.cit., str. 651. . Pojam “nemog pritiska” možda ne iscrpno, ali svakako nedvosmisleno i samo donekle sumira ekonomsku pozadinu kako sranje tako i prljavih poslova. Kapitalizam, kako to na tragu Marxa ističe Mau, ima nevjerovatnu sposobnost da se reproducira “sredstvima anonimne, impersonalne, apstraktne moći koja je sastavni dio ekonomskih procesa.39Mau, Mute Compulsion, str. 13, dostupno na: file:///Users/tijanaokic/Downloads/Sren%20Mau%20Mute%20Compulsion%20with%20front%20cover.pdf Premda je nijema prisila važna za funkcioniranje kapitalizma, nedostatak Mauove analize svakako je taj što nijemu prisilu uzima kao samogenerirajuću i samostojeću takoreći, zaboravljajući potpuno na ratove, imperijalizam, državnu represiju i ulogu države u upravljanju klasnim pitanjem. Mauova analiza je prema mome sudu upravo zbog toga manjkava u onoj mjeri u kojoj slabo ili gotovo nikako ne govori o tome da je period nakon Drugog svjetskog rata bio i jeste period trajnih ratova, kod Maua nema ni govora o direktnoj i nasilnoj državnoj represiji svaki put kada se medijacija politike pokuša uvesti natrag, kao ni imperijalizma. Štoviše, Mau je kritičan prema Lenjinu i Hilferdingu zato što su navodno previše insistirali na viđenju moći kapitalizma kao sistema direktne represije, a premalo na nijemoj prisili. Ovo baš i ne odgovara sasvim stvarnosti, pošto sistema nijeme prisile nema bez direktnog nasilja oružja. Uostalom, nije li radnički pokret već od samih početaka uvijek i oduvijek bio izložen stravičnoj represiji i nasilju? Ta kako su fašizam i nacizam došli na vlast nego prevashodno direktnim i brutalnim nasiljem? Na koncu, ako se  radnicima onemogućava sindikalno udruživanje, ako ih se zastrašuje, ako stalno gledamo imperijalističke ratove i direktnu, oružanu  represiju i pučeve, onda je teško govoriti samo o nijemoj prisili. Upravo zbog toga u kapitalizmu se nužda reflektira u prisili i prisila u nuždi: otuđenja nema bez eksploatacije i obrnuto. Sve dok postoji i opstoji podjela na privatnu i javnu sferu, dok se rad tretira kao privatni akt koji je izvan sfere javnog tj. političkog, nijema prisila kojom se svi društveni odnosi supsumiraju pod logiku tržišne valorizacije nastavit će neometano proizvoditi hijerarhije i podjele karakteristične kapitalističkom načinu proizvodnje.  Podjelu na sranje poslove koji nisu predmetom društvene stigme, iako je njihova društvena funkcija gotovo pa nepostojeća, i prljave poslove čija je društvena vrijednost neiskaziva, a koji su društveno stigmatizirani, s jedne strane je moguće i potrebno tumačiti upravo na tragu privatizirane društvene reprodukcije. 

S druge pak strane, problem koji se nameće jeste taj što nam privatizirana društvena reprodukcija sama po sebi ipak ne omogućava da shvatimo sve nijanse procesa o kojima je riječ. Ovdje je potrebno vratiti se i na pitanje politike, ali i na pitanje ideologije. Točnije, želim se osvrnuti na problem koji sam već spomenula, a tiče se aristokratskog pogleda na svijet. Taj pogled na svijet karakterističan je i po tome što pravi striktnu razliku između individualnih i kolektivnih prava ili ako hoćete između pojedinca i mase, zaboravljajući da se sfera individualnih prava proširila uslijed proširenja sfere kolektivnih prava, a ne obrnuto. U tom smislu, proleterska revolucija, socijalistički, radnički i komunistički pokret od početaka su bili izloženi nasilju i represiji vladajućih klasa. Bilo bi naivno misliti da je to bilo samo zato jer su zamišljali drugačiji ekonomski poredak. Bilo je to zato jer su zamišljali i drugačiji politički poredak, izvan okvira aristokratskih atavizama. 

Radnička klasa, kako je pisao jedan od najvećih marksističkih filozofa dvadesetog stoljeća György Lukács, prva je “potlačena klasa u svetskoj istoriji koja pogledu na svet tlačitelja može da suprotstavi samostalan i viši sopstveni pogleda na svet.”40Lukač, Đerđ, Razaranje uma, Kultura, Beograd, 1966, str. 89. Vrijeme kada su se iz instituta i institucija radničkog pokreta razvijali znanstveni instituti i institucije na kojima akademsko osoblje još uvijek radi u (ne)prekinutom kontinuitetu odavno je iza nas, kao i vrijeme kada su radnici jednog Energoinvesta u svojim vlastitim prostorijama imali koncerte klasične muzike. Radničku kulturu porazio je sirovi nacionalizam i divlji kapitalizam koji je samljeo sve pred sobom: od tijela i kostiju do svijesti. Nekada ponos društva, danas se radnika stidimo i na njih se gleda sa prezirom. Radnici “smrde”,  “tuknu”, oni su “krezavi”, “neuki” i “glasaju za nacionaliste” čut ćete od prosječnog, nadmenog, često dobrostojećeg i situiranog “liberalnog” glasača koji gotovo nikada neće postaviti pitanje o životu pod nijemom prisilom i prisilom uopće, nego će ju uzeti upravo kao prirodnu i nepromjenjivu. 

Neo-konzervativna revolucija 1970-ih koja u suštini počiva na afirmaciji tradicionalnog iz politike je izgnala principe i zamijenila ih vrijednostima. O principima koji su objektivni više se ne raspravlja jer ideologija neposrednosti odnosno potpunog i gotovo histeričnog subjektivizma to ne dopušta. Ideologija neposrednosti može raspravljati samo o vrijednostima, a vrijednosti su, zna se, subjektivne41Ovaj uvid dugujem Tamásu, prisjećam se ili nekog od njegovih govora sa youtube-a ili teksta,  ali se nisam mogla sjetiti gdje točno sam čula ili pročitala. Ako se neko od revnosnih čitatelja sjeti, neka me slobodno obavijesti. : prije nego li klasi, one pripadaju pojedincu.  Na taj način se pitanje klase i klasnog uopće svodi na pitanje ličnog osjećanja, a ne objektivne činjenice. “Misli vladajuće klase u svakoj su epohi vladajuće misli”42Marx, Karl, Nemačka Ideologija, str. 43 u: Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, Šesti Tom, Beograd, Prosveta, 1974. Prevela Olga Kostrešević. , rekao je Marx mrtav ozbiljan i bio u pravu. Marx je, kako sam već spomenula, u Kapitalu pisao i primijetio da “nasuprot ostalim robama, određenje vrednosti radne snage sadrži izvestan istorijski i moralni element.“43Marx, Kapital, op.cit., str. 158.  Tretiranje društveno neophodnih i ključnih poslova –koji se odnose na ono što feministička teorija naziva socijalnom reprodukcijom– kao prljavih dio je dugog historijskog trajanja u kojem su, pod utjecajem aristokratske ideologije koja se savršeno nakalemila na tradicionalizam neo-konzervativne revolucije 1970-ih, sabahile poslovi kao i oni nakon akšama oduvijek bili suspektni. Rasna ideologija devetnaestog stoljeća upriličila je tako svoj come back bez mnogo pompe. Unatoč iluziji globalizacije i emancipaciji žena i rodnih manjina, misli vladajuće klase u suštini su gotovo u pravilu zasnovane na veoma tradicionalističkom shvaćanju prema kojem u gluho doba noći ili rano jutro rade samo oni koji su „po prirodi“ lišeni prava na dokolicu44Ovdje specifično mislim na latinski pojam otium, dokolica koja nije tek lijenost ili nerad, nego podrazumijeva da se bavite aktivnostima koje nisu rad, ali u kojima se uživa.  pa čak i nerad. 

Luksuz i ekstremno bogatstvo jednih neodvojivo od siromaštva drugih ne zato što je veza među njima prirodna, nego upravo suprotno, jer je neprirodna i postoji samo tamo gdje su proizvođači odvojeni od vlasništva, samo tamo gdje je rad privatni akt kojeg valorizira tržište. Direktna represija ili indirektna (nijema) prisila materijalne eksploatacije neodvojiva je od fizičke ali i moralne degradacije rada koja ljude ostavlja bolesne, satrvene i bez nade. Stoga, ako postoji politički zadatak sa kojim se moramo uhvatiti u koštac, to je da se latimo prljavog posla medijacije politike kako bi se medijacija kapitala zaustavila prije nego se planeta na kojoj živimo rastopi. Budućim pokoljenjima dugujemo i svijet i politiku koje nam valja misliti, raditi i graditi. Posao je prljav i neizvjestan, ali drugog nemamo.

 

 

TIJANA OKIĆ

STUDIRALA JE NA UNIVERZITETIMA U SARAJEVU, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA I UNIVERZITETU U TÜBINGENU. DOKTORIRALA JE FILOZOFIJU NA KLASI HUMANISTIČKIH ZNANOSTI, SCUOLA NORMALE SUPERIORE DI PISA. O FEMINIZMU, MARKSIZMU I POLITIČKOJ FILOZOFIJI PIŠE, PREVODI I OBJAVLJUJE U DOMAĆIM I MEĐUNARODNIM ČASOPISIMA.

Print Friendly, PDF & Email
No Comments

Post A Comment

 

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.
Dva puta mesečno newsletter izabranih  tekstova u tvom inboxu.