Teorija atribucije u psihologiji: Proces određivanja uzroka složenog problema
Nije jednostavno imati teške emocije, biti jako tužan i uplašen, sa poljuljanim sistemom vrijednosti i gubitkom kompasa kako se nositi sa svim onim što nam možda prijeti iza ugla.
Prošle sedmice je dječak od nepunih 14 godina izvršio devet ubistava u beogradskoj osnovnoj školi. Vjerovatno smo svi u šoku, užasu, pokušavamo da razumijemo i da shvatimo, da nađemo razlog za takvo nešto. Mediji, a i društvene mreže su krcate tekstovima i pokušajima da svako ko ima pristup internetu i tastaturu podijeli sa svijetom svoje mišljenje o onome šta se desilo. Takmiče se ko će bolje objasniti šta se zapravo desilo i šta sada tamo neko treba da uradi da bi se spriječilo ponavljanje ovakvog ili sličnog užasa. Pri čemu zvanična istraga nije gotova, nema zvaničnih informacija. Prebacuje se krivica sa roditelja na dječaka, pa sa dječaka na obrazovni sistem, proziva se nepostojanje adekvatnog i funkcionalnijeg pravnog sistema…
Svaki put kad se neki izuzetno užasan i strašan događaj desi, vrlo se slično ponašamo. Pokušavamo da reduciramo jako složen problem na jedan ili dva faktora. U psihologiji to objašnjavamo Teorijom atribucije1Koso-Drljević, M.; Muratović, S. , 2021.: Knjiga se u elektronskoj formi može besplatno preuzeti preko linka https://drive.google.com/file/d/1rYUR6pqvjKQCo_citOBtzwRSkQq2eR_5/view?usp=sharing .
Ljudi imaju potrebu da razumiju zašto se stvari u njihovom životu dešavaju upravo na način na koji se dešavaju. Nećemo pasivno promatrati šta se oko nas događa, izvodimo značenja iz ponašanja, zaključujemo o uzrocima i razlozima za opažene događaje, zaključujemo o karakteristikama ljudi povezanih s tim događajima. Zašto me šef nije nagradio kad sam bila uspješna? Zašto se službenik na šalteru nije više potrudio oko mog problema? Primjeri su brojni i zajedničko za sve jeste potreba da objasnimo sebi razloge zbog kojih se nešto desilo. Teorija atribucije objašnjavaju taj fenomen. Mi imamo potrebu da uočimo dosljednost određenog ponašanja kako bismo mogli predvidjeti buduća ponašanja ljudi oko nas (npr. ponašanje prijatelja kada mu/joj tražimo pomoć). U najširem, atribucije koje donosimo mogu biti: unutrašnje (dispozicijske) i situacijske (vanjske) atribucije.
Unutrašnje atribucije se odnose na lična obilježja osobe i na taj način pokušavamo objasniti ono šta nam se događa. Naprimjer, ako nam prijateljica kasni na dogovoreni sastanak, možemo pomisliti da je ona jednostavno takva osoba, osoba koja često kasni, neodgovorna prema drugima. Takva atribucija nas neće uznemiriti, sačekat ćemo da dođe i reći ćemo joj da nas ljuti kad kasni. Ili možemo otići, ne sačekavši je jer nema smisla uvijek je čekati. S druge strane, ako atribuiramo njeno kašnjenje situacijskim faktorima, odnosno, ako pomislimo da se nešto dogodilo što je spriječilo da stigne na vrijeme (a ona nema običaj da kasni), možemo se zabrinuti. Možda je nazovemo na mobitel da provjerimo da li je sve u redu, ali svakako nećemo napustiti mjesto sastanka.
Naravno, kao i u svim psihičkim procesima, i u procesu atribucije možemo napraviti grešku. Ne rađamo se s greškama u atribuciji, jednostavno ih učimo tokom života. Neke naučimo od roditelja, neke su društveno prihvatljivije u mjestu u kojem rastemo i živimo, a neke se uče i direktnim iskustvima. Neke od atribucijskih grešaka su:
Osnovna atribucijska pogreška je tendencija da precijenjujemo da je ponašanje neke osobe uslovljeno unutrašnjim faktorima i da podcjenjujemo ulogu situacijskih faktora. Kada neljubaznu zaposlenicu na šalteru procijenimo kao bezobraznu umjesto da njeno ponašanje protumačimo situacijskim faktorima, npr. pritiskom na poslu, gužvi na njenom radnom mjestu ili jednostavno lošem danu.
Atribucije u vlastitu korist imaju funkciju popravljanja slike o sebi. Kada koristimo ovu vrstu pristranosti u atribuiranju, onda vlastite uspjehe i postignuća objašnjavamo dispozicijskim faktorima, dok neuspjehe atribuiramo situacijskim faktorima. Primjeri za ovu vrstu atribucijske greške su raznovrsni. Naprimjer, ako ste uspješno završili neki projekat na radnom mjestu, vjerovatno ćete ga atribuirati vlastitom zalaganju i sposobnostima nego sreći koju ste imali ili nesposobnosti drugih ljudi koji su bili uključeni u projekt. Uspjeh svoga djeteta atribuiramo vlastitim zalaganjem, našim dobrim genima, dok njegov ili njen neuspjeh nedovoljnim radnim navikama, a ne više vlastitim biološkim nasljeđem.
Nerealistični optimizam može biti opasna atribucijska greška. Ima svrhu odbrane ličnosti tako što vjerujemo da se dobre stvari dešavaju dobrim ljudima (ili meni bliskim osobama), a da se loše stvari dešavaju samo nekim nepoznatim osobama. Na ovaj način izbjegavamo osjećaj ranjivosti ili smrtnosti. U vremenu pandemije koronavirusa, veliki broj ljudi je vjerovao da im virus ne može ništa, nisu nosili maske, nisu održavali fizičku distancu. Jedan od razloga je i taj da je lakše vjerovati da mi virus nije stvarna prijetnja nego da se suočim sa mogućnošću da se razbolim i možda i umrem. Nakon užasa koji se desio u beogradskoj osnovnoj školi, gdje je dijete od nepunih 14 godina izvršilo devet ubistava, želimo vjerovati da se to nama ne može desiti jer mi pričamo sa svojom djecom, mi im se posvećujemo, loše stvari se dešavaju sa razlogom. Preplavljujuće je i pomisliti da se i nama i našoj djeci mogu desiti užasne stvarni i da nemamo kontrolu nad tim. Uticaj imamo donekle, kontrolu nemamo. Zato tražimo razloge, grčevito prepoznajemo krivicu svih mogućih i nemogućih, vičemo i prozivamo jer se sa svakim vriskom distanciram od užasne spoznaje da sam nezaštićena i bez ikakve kontrole nad svim zvjerstvima i groznim stvarima koje se meni ili meni najdražima mogu desiti. Također, takvim ponašanjem stvaramo i iluziju da stvarno radimo nešto korisno, da smo se uključili u rješavanje problema. Zapravo, samo dižemo paniku i stvaramo haos. Bolje je sačekati zvanične izjave i čuti stručne stavove a onda razmisliti kako se konkretno i adekvatno možemo uključiti u kreiranje boljih rješenja problema koja nas plaše.
Nije jednostavno imati teške emocije, biti jako tužan i uplašen, sa poljuljanim sistemom vrijednosti i gubitkom kompasa kako se nositi sa svim onim što nam možda prijeti iza ugla. Potpuno je očekivano da ste izgubljeni, da vam je potrebno nekoliko dana da sredite utiske, da se emocije smire, da ne razumijete šta je dovelo do neke strašne situacije, da vam nije dobro radi toga. Jer to znači da vam je stalo. A kada prođe neko vrijeme i stvorite sliku o onome šta se desilo, svakodnevno se podsjećajte na sve ono što jeste pod vašom kontrolom, šta vi lično možete uraditi kako biste poboljšali kvalitet života. Pod našom kontrolom su samo naši postupci i odluke koje donesemo.
PROFESORICA PSIHOLOGIJE U DRUGOJ SARAJEVSKOJ GIMNAZIJI I PSIHOTERAPEUTKINJA.
