Kritika kulture jednokratnosti

Povijest ideja nesmiljeno nas podsjeća da koncepti i ideali koji određuju naše osobne i društvene živote nisu vječni i nepromjenjivi, već su do nas stigli mukotrpnim procesom formiranja i transformiranja značenja. Tako, primjerice, koncepti koji su u prethodnim razdobljima imali isključivo negativne konotacije počinju označavati poželjne načine razmišljanja i djelovanja. Takvu je metamorfozu doživio i koncept inovacije tijekom pet stoljeća svoga postojanja, a tek je u 20. stoljeću, zahvaljujući nizu značajnih tehnoloških promjena, apsolutno prihvaćen kao isključivo pozitivan koncept i jedna od ključnih sastavnica progresa. Inovacija je, dakle, relativno nedavno ustoličena kao vrlina kojoj trebamo težiti, a dotad je koncept bio uvelike osporavan i upotrebljavan u pejorativnome značenju, prvenstveno u političkoj sferi. U očima konzervativaca i rojalista, primjerice, inovatori su bili republikanci čije je subverzivno djelovanje prijetilo rušenjem postojeće političke hijerarhije. Tek su značajne promjene u materijalnim životnim okolnostima omogućile nastanak društva koje štuje inovaciju i optimistično vjeruje da će tehnološki razvoj eventualno dovesti do rješenja svih problema koji opterećuju čovječanstvo. 

Vidimo, dakle, da ideje i koncepti ne nastaju i egzistiraju u vakuumu, već su stopljeni s materijalnim preduvjetima mjesta i vremena koji ih formuliraju i određuju im status koji je, ovisno o potrebama i okolnostima, podložan promjenama. Koncept inovacije većinu je svoga postojanja bio strogo ograničen na područje politike, a potom se premjestio u sferu tehnologije i odande uselio u sva područja života, nametnuvši se kao panaceja. Nije nam, dakako, cilj obezvrijediti inovaciju kao jedan od ključnih čimbenika ljudske evolucije i izraz sposobnosti naše vrste da manipulira svojim životnim prostorom na načine koji nas izdvajaju u zapanjujućoj kompleksnosti prirodnoga svijeta. Kritika je usmjerena na određeni svjetonazor koji pretpostavlja da se inovacija kao koncept može korisno primijeniti u svim sferama ljudskog iskustva i djelovanja, unatoč nebrojenim pokazateljima da inovacija nije isključivi faktor društvenoga progresa. 

Inovacija se u našim životima toliko čvrsto ukorijenila da nerijetko zaboravljamo da se gotovo svi naši svakodnevni napori svode na održavanje složene mreže međuljudskih odnosa i materijalne stvarnosti koji čine naše živote mogućima i funkcionalnima. Materijalna stvarnost uključuje, naravno, i naša tijela, čiju neizbježnu prolaznost možemo u nekoj mjeri usporiti nizom malih zahvata održavanja i popravljanja. Budući da je cijeli svijet u neprestanom procesu propadanja koje možemo donekle odgoditi redovitim i pažljivim održavanjem, ista se zakonitost može primijeniti i na sve druge sastavnice naše materijalne stvarnosti. Tijela održavamo kako bi nastavila optimalno funkcionirati, a složena mreža usluga i infrastruktura o kojoj svi ovisimo u svojim svakodnevnim životima također zahtijeva pomno promišljene postupke održavanja kako bi zadovoljila potrebe svojih korisnika. 

Uzdizanje inovacije kao vrhovne vrijednosti i inovatora kao glavnih činitelja progresa dovodi do obezvređivanja rada ogromnoga dijela pučanstva koje tijekom svoga radnog vijeka rijetko dolazi u priliku pokazati svoju sklonost inovaciji, no bez čijega bi rada cijela naša tehnološki napredna civilizacija bila paralizirana. Različite razine održavanja međusobno su povezane i ovise jedne o drugima: održavanje optimalne funkcionalnosti tijela bilo bi neizvedivo bez niza radnji koje održavaju sustav proizvodnje i distribucije hrane, vodoopskrbni sustav te sustav opskrbe električnom energijom. Štoviše, toliko se oslanjamo na te sustave da ih gotovo ne primjećujemo, osim kada dođe do zastoja u njihovu funkcioniranju. Ako odlučimo povijest čovječanstva promatrati kao dramatičnu priču čije obrise ocrtavaju, često združeni, inovacija i rat, svjesno odlučujemo ignorirati činjenicu da je za razvoj ljudskih društava kroz čitavu povijest osim inovacije ključan bio kontinuitet institucija i infrastruktura koje su omogućavale svakodnevne životne aktivnosti. Fokus na inovaciju i rat nužno je ograničen budući da onkraj tih dvaju ekstremnih stanja postoje čitavi periodi mira, suradnje i koordinacije usmjereni na što učinkovitiju organizaciju društva.

Kritika koncepta inovacije nije i ne smije biti ograničena samo na intelektualno promišljanje, već mora dovoditi u pitanje postojeći poredak izgrađen na iznevjerenim obećanjima blagostanja i napretka do kojih će nas upravo svemoćna inovacija dovesti. Upitne pozitivne karakteristike koje nerijetko nekritički pripisujemo inovaciji nisu ograničene na područje ideja, već izravno utječu na način na koji doživljavamo ljude i aktivnosti s kojima se svakodnevno susrećemo. Materijalna stvarnost utječe na formiranje i širenje ideja, no ne smijemo smetnuti s uma da, u isti mah, ideje utječu na društvene odnose i materijalnu stvarnost u koje smo cijelim svojim bićem uronjeni.

Neophodni prljavi poslovi 

Kako spomenusmo, isticanje inovacije kao apsolutne vrijednosti kojoj trebamo težiti izravno obezvređuje djelatnosti usredotočene ne na inovaciju, već na održavanje. Zanimanja koja su u nekom smislu povezana s inovacijom uživaju društveni prestiž, dok su fizički iscrpljujuće djelatnosti fokusirane na održavanje nisko vrednovane, a radnici koji ih obavljaju stigmatizirani su i nedovoljno financijski kompenzirani za svoj rad. Skupnim se imenom takve djelatnosti nazivaju „prljavim poslovima“ (eng. „dirty work“), a uključuju uslužne djelatnosti te poslove održavanja higijene vanjskih i unutarnjih prostora. Takvi poslovi nisu „prljavi“ samo zbog teških uvjeta u kojima se obavljaju, već i zbog stigme koja prati određena zanimanja. „Prljavština“, dakle, nije ograničena samo na djelatnosti, već podrazumijeva moralne, karakterne „mrlje“ koje obilježavaju radnike u određenim sektorima. 

Meritokracija, odnosno još uvijek rasprostranjeno vjerovanje da su svi naši uspjesi i neuspjesi plod isključivo naših sposobnosti, inteligencije i napornoga rada, dodatno opterećuje pojedince koji obavljaju „prljave poslove“ jer im poručuje da takve poslove ne bi bili prisiljeni raditi da su samo bili sposobniji i inteligentniji u svojim životnim izborima. Hijerarhija zanimanja koju smo od najranije dobi internalizirali nipošto nije neutralna i slijepa na društvene procese, već je upravo njima oblikovana. Povijesno gledano, dihotomija umnoga napora kao povlastice dokonih elita i fizičkoga rada kao dužnosti nižih slojeva uvjetovala je i kriterije prema kojima vrednujemo određene ljudske djelatnosti i osobe koje ih obavljaju. Stigma koja progoni pripadnike određenih zanimanja politički je fenomen zato što funkcionira u sklopu sustava moći koji definira vrednosne sudove o pojedinim zanimanjima, te jasno razotkriva društvenu hijerarhiju koja većinu vremena nije tako očito prisutna u našoj svijesti. 

Tek poremećaji u kontinuitetu našega svakodnevnog postojanja dovode u bolno izoštren fokus neophodnost rada ljudi zaduženih za obavljanje poslova održavanja u svim njegovim brojnim oblicima. Najrecentniji primjer te pojave na globalnoj razini mogao se uočiti tijekom pandemije, kada su radnici čija su se zanimanja tek donedavno smatrala „prljavima“ svečano proglašeni „neophodnim radnicima“ (eng. „essential workers“) u jednom od rijetkih trenutaka kolektivne spoznaje da bi društvo bilo posve paralizirano bez mnoštva psihofizički zahtjevnih djelatnosti koje obavljaju potplaćeni i podcijenjeni radnici. Međutim, mnogo češće nevidljive poslove uočavamo tijekom nebrojenih štrajkova organiziranih sa svrhom povećanja plaća i poboljšanja radnih uvjeta. S jednim takvim zastojem u kontinuitetu svakodnevnih društvenih i ekonomskih aktivnosti u posljednje se vrijeme suočava Francuska, gdje su u siječnju ove godine organizirani štrajkovi kao odgovor na mirovinsku reformu prema kojoj je dob potrebna za ostvarivanje pune državne starosne mirovine podignuta s prijašnje 62 na 64 godine. Budući da nikakav kompromis nije postignut, a predsjednik Macron ne odustaje od provedbe reforme, štrajkovi se nastavljaju i u travnju. Organizirani otpor narušavanju radničkih prava doveo je do potpunog ili djelomičnoga zastoja u prometu, ograničena je opskrba energentima, nastava u obrazovnim ustanovama odvijala se neredovito, a Pariz se gušio pod deset tisuća tona smeća zbog štrajka smetlara čija se dobna granica za punu mirovinu u sklopu nove reforme podigla s 57 na 59 godina.  

Ljudi koji za život zarađuju obavljajući podcijenjene neophodne poslove u svojoj borbi za bolje radne uvjete i financijsku kompenzaciju koja odražava važnost tih poslova za nesmetano funkcioniranje naših svakodnevnih aktivnosti nerijetko nailaze ne na razumijevanje i solidarnost, već na ravnodušan, pokroviteljski stav i savjet da, ako žele poboljšati svoju materijalnu situaciju, moraju uložiti vrijeme i novac, koje nemaju, u stjecanje novih znanja i vještina pomoću kojih će doći do bolje plaćenih, prestižnijih poslova. Slijedeći tu izopačenu logiku, dolazimo do zaključka da ljudi bez čijega bi rada društvo u kratkom roku doživjelo kolaps zaslužuju prodavati dragocjene sate svojih života za minimalac koji jedva zadovoljava osnovne životne potrebe. 

Veličanje inovacije i podcjenjivanje održavanja imaju svoju rodnu dimenziju koju detaljno problematizira teorija socijalne reprodukcije. Kapitalizam kao ekonomski sustav i, u širem smislu, okvir u kojem promišljamo svoj odnos prema samima sebi, drugim ljudima i prirodi, ne bi bio ostvariv bez nemjerljive količine plaćenog i neplaćenoga rada koji najvećim dijelom već stoljećima obavljaju žene. Aktivnosti socijalne reprodukcije koje stvaraju, obnavljaju i održavaju radnu snagu o kojoj kapitalizam ovisi često ostaju nevidljive i nepriznate, naročito zbog duboko ukorijenjenoga patrijarhalnoga shvaćanja da su žene po svojoj naravi predodređene za brigu o drugima, što podrazumijeva zamorne i monotone poslove čišćenja, kuhanja, pranja odjeće i mijenjanja pelena, kao i brigu o članovima obitelji koji više nisu radno sposobni. 

Kako naglašava američka feministkinja i filozofkinja Nancy Fraser, socijalna reprodukcija nikada nije postojala isključivo u sferi privatnih kućanstava, već je ujedno i sastavni dio zajednice, javnih institucija i civilnoga društva. Navikli smo, međutim, sferu socijalne reprodukcije, koju sačinjavaju žene, promatrati odvojeno od sfere ekonomske produkcije, kojom još uvijek dominiraju muškarci. Upravo je ta prividna odvojenost dviju sfera, upozorava Fraser, temelj podčinjenosti žena u kapitalističkom društvu koje, baš kao i „prljave“ poslove, zadaće socijalne reprodukcije koje žene obavljaju sustavno obezvređuje i čini nevidljivima. Ispreplitanje socijalne reprodukcije i ekonomske produkcije, odnosno ovisnost druge sfere aktivnosti o prvoj, može se lijepo uočiti na primjeru spomenutoga niza štrajkova u Francuskoj potaknutoga mirovinskom reformom koja produljuje već ionako predugi radni vijek potreban za ostvarenje pune mirovine. 

Žene su, naime, u ovoj situaciji proglašene najvećim gubitnicama upravo zbog ključne funkcije socijalne reprodukcije koju obavljaju u kapitalističkom društvu. Dok se radni vijek muškaraca odvija, u pravilu, bez značajnih prekida, žene su svoj najčešće prisiljene na određeno vrijeme prekinuti zbog trudnoće ili njegovanja bolesnih članova obitelji. Kada jednom zbog tih okolnosti žene napuste tržište rada, iznimno se teško u njega ponovno uključuju, a vrijeme koje ne provedu radeći izvan doma znači i niže mirovine te kasnije umirovljenje. Podizanje dobne granice za umirovljenje ne znači da će svi sa 64 godine dobiti punu državnu mirovinu: većina će je ljudi dobiti ako odu u mirovinu s navršenih 67 godina ili ako imaju 43 godine radnoga staža. Budući da se ženin radni vijek, kako rekosmo, prekida zbog majčinstva ili brige za bolesne članove obitelji, žene odlaze u mirovinu kasnije od muškaraca kako bi nadoknadile propušteno i imaju otprilike 40% niže mirovine. 

Ne čudi, stoga, što su žene u prvim redovima na prosvjedima koji se upravo odvijaju u Francuskoj, ističući da će upravo žene na slabo plaćenim poslovima s nepunim radnim vremenom najviše trpjeti zbog reforme. Ne govorimo, međutim, samo o financijskoj strani problema, već i o činjenici da će duljim ostankom na zahtjevnim poslovima zdravlje žena biti ozbiljno ugroženo. Kapital ljudska bića, koja neutaživo konzumira kako bi nastavio postojati, ma kako nakaradno i destruktivno to postojanje bilo, sustavno odbacuje kada mu više nisu korisna, a neophodnu funkciju koju žene imaju u sferi socijalne reprodukcije nije u stanju pojmiti naprosto zato što se komponente koje tu sferu sačinjavaju ne mogu kvantificirati i podvrgnuti komodifikaciji, odnosno vrednovati na način razumljiv tržištu. Savez kapitalizma i patrijarhata marginalizira, otuđuje i podčinjava žene, klasni i rodni interesi neprekidno se preklapaju, a socijalna reprodukcija i ekonomska produkcija nikada nisu odvojene jedna od druge. 

Razorna ideologija rasta

Poput koncepta inovacije, i koncept rasta u kapitalističkom se društvu gotovo bez razmišljanja koristi kako bi se označilo pozitivne društvene pojave poput progresa i blagostanja. Suočeni s klimatskom krizom koja je već dovela do nepovratnih promjena u ekosustavima, dužni smo se u svojoj kritici kapitalizma osvrnuti i na katastrofalne posljedice slijepoga prihvaćanja koncepta rasta kao neupitne garancije sreće, jednakosti i blagostanja. Već je sedamdesetih godina prošloga stoljeća filozof André Gorz, jedan od pionira političke ekologije u Francuskoj, upozoravao na opasnosti zagovaranja neobuzdanoga rasta na planetu koji ima svoje materijalne granice, te u ekosistemu čiji se resursi ne mogu crpiti do točke iščezavanja bez stvarnih i katastrofalnih posljedica. BDP-u, koji je dugo slovio kao jedini indikator poboljšanja ili pogoršanja standarda života, danas se oduzima bilo kakva empirijska povezanost sa stvarnim životnim uvjetima i blagostanjem ljudi u kapitalističkom društvu. BPD mjeri proizvodne kapacitete i ekonomski rast, dok se ključne sastavnice ljudskoga postojanja, poput dostupnosti obrazovanja i zdravstvene skrbi, riješenoga stambenog pitanja, te ravnopravnosti i jednakosti, ne mogu svesti na puku brojku, već se moraju sagledati u ključu koji odbacuje tendenciju kapitala da prirodu, tehnologiju, institucije i ljudska bića vrednuje isključivo prema njihovoj sposobnosti da stvore profit i vrate uložena sredstva.

Današnji se otpor ideologiji rasta uvelike oslanja na zaključke do kojih je Gorz došao u svojim esejima. Promatrajući političke, društvene i ekološke krize s kojima se suočavamo kao jednu krizu kapitalističkoga sustava koji u svojoj neobuzdanoj žudnji za ekonomskim rastom zaboravlja na zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, Gorz predlaže radikalno promišljanje proizvodnje, potrošnje i rada. U prvome redu trebamo odustati od iluzije da će nas inzistiranje na ekonomskom rastu i produkciji radi produkcije same dovesti do blagostanja i poboljšanja životnoga standarda. Ekonomski rast u pravilu znači dobru vijest za one koji već imaju opsceno mnogo i čiji se profit rastom dodatno akumulira. Rast cijena temeljnih životnih potreba poput krova nad glavom, hrane, zdravstvene skrbi i obrazovanja najviše pogađa one koji su u kapitalističkom društvu već politički i financijski podcijenjeni i obespravljeni. Kapitalizam i njegovo evanđelje neograničenoga ekonomskog rasta kao spasenja čovječanstva i puta ka blagostanju pokazali su se razornima u društvenome i ekološkom smislu, a tendencija da prirodu i međuljudske odnose percipiramo prvenstveno u transakcijskom ključu degradira okoliš i biološku raznolikost, a ljudsku društvenost, koja bi trebala poboljšavati i obogaćivati naše bolno kratko postojanje na ovome planetu, svodi na hladnu igru strategije zainteresiranu isključivo za dobitke i gubitke. 

Bogate zemlje sjeverne hemisfere svoj narativ o ekonomskom rastu kao faktoru blagostanja grade na leđima zemalja globalnoga Juga slijedeći uhodanu kolonijalnu matricu ekstrakcije sirovina i eksproprijacije rada, uz bezobzirnu devastaciju prirode i srozavanje kvalitete života lokalnoga stanovništva. Suprotstavljanje rastu u kapitalističkom društvu ima, dakle, i dekolonizacijski karakter, budući da će odmak od ekonomskoga rasta kao glavnoga cilja na Sjeveru značiti ekološko i društveno rasterećenje zemalja Juga od nametnute im uloge izvoznika sirovina i jeftine radne snage. Teret promišljanja temeljnih postavki proizvodnje i potrošnje koje pokreću kapitalistički sustav nalazi se na zemljama Sjevera, koje snose najveću odgovornost za uništavanje okoliša, zagađenje zraka i tone opasnog otpada koje su produkt našega neodrživog načina života. 

Otpor kapitalizmu i diktatu tržišne logike zahtijeva prvenstveno uzlet mašte i odvažnost da se zamisli drugačiji svijet i oblikuje nova paradigma koja bi nas probudila iz drijemeža kapitalističkoga realizma, te nam pomogla u izoštravanju pogleda na moguće alternative postojećoj putanji koja nas vodi u neminovni kolaps na ekološkoj, političkoj i društvenoj razini. Nije dovoljno analizirati samo proizvodne odnose i sustav moći koji ih oblikuje, već postaje nužno problematizirati sadržaj proizvodnje, kao i trendove potrošnje koji su dugoročno neodrživi. Kratki dokumentarac „Zemlja e-otpada“ (eng. „E-Wasteland“) redatelja Davida Fedelea u dvadeset minuta bez naracije zorno pokazuje što se događa s ogromnim količinama odbačenih elektroničkih uređaja koje zemlje sjeverne hemisfere, prema podacima UN-a, ilegalno izvoze u siromašne zemlje globalnoga Juga. 

Neispravni hladnjaci, telefoni i računala na kraju svog uporabnog vijeka završavaju na ogromnim odlagalištima otpada kakvo je ono u Gani u zapadnoj Africi, gdje je snimljen spomenuti dokumentarac. Opremljeni samo najjednostavnijim alatima, siromašni stanovnici koji žele dodatno zaraditi dan provode na odlagalištu, rastavljajući stare uređaje kako bi se domogli dijelova i materijala koje je moguće ponovno iskoristiti, spaljujući električne kablove kako bi došli do dragocjenoga bakra, pritom udišući toksične pare koje su produkt procesa gorenja plastične izolacije. Prema izvješćima Europske agencije za okoliš, čak se od 250,000 do 1,3 milijuna tona rabljenih elektroničkih proizvoda svake godine izveze iz zemalja članica Europske unije, uglavnom u zapadnu Afriku i Aziju, gdje stari uređaji ispuštaju toksične tvari u tlo, kontaminiraju vodu za piće i zagađuju zrak, ozbiljno narušavajući zdravlje tamošnjega stanovništva. 

Na primjeru povećane proizvodnje i potrošnje svih vrsta elektroničkih proizvoda možemo uočiti kolonizatorsku paradigmu koja se savršeno slaže s temeljnim ciljevima ideologije rasta. Plemeniti metali i minerali koji su neophodni u proizvodnji računala, pametnih telefona i automobila dolaze iz rudnika od kojih se većina nalazi u zemljama južne hemisfere. Naši laptopi i pametni telefoni funkcioniraju zahvaljujući prisvojenom radu slabo plaćenoga lokalnog stanovništva koje u rudnicima obavlja fizički zahtjevan posao u opasnim uvjetima, a stravični slučajevi rada djece u loše reguliranim rudnicima izdašno su dokumentirani. Narušavanje ljudskih i radničkih prava odvija se usporedno s bezobzirnim trošenjem ograničenih zaliha sirovina  i uništavanjem ekosustava koje postaje nemoguće opravdati kratkovidnom potrebom za ekonomskim rastom. Rudnici zlata, primjerice, glavni su krivci za deforestaciju i uništavanje kompleksnog ekosustava Amazone, a toksični otpad, bogat živom i cijanidom, koji nastaje kao nusproizvod procesa ekstrakcije zlata iz tla, ispušta se direktno u rijeke i jezera, te pritom nepovratno zagađuje vodu i tlo, uništava biljne i životinjske vrste, te ozbiljno narušava ljudsko zdravlje. Za ovo katastrofalno stanje donekle možemo kriviti trendove potrošnje u bogatim zemljama sjeverne hemisfere, no glavni uzročnik proizvodne su strategije koje diktiraju potrošnju. Planirana zastarjelost (eng. „planned obsolescence“) uvriježena je praksa kojom se skraćuje vijek trajanja proizvoda kako bi se stimulirale proizvodnja i potrošnja novih proizvoda, pri čemu se troše ogromne količine energije, sirovina i slabo plaćenoga ljudskog rada. Navedena je praksa posebno uočljiva u proizvodnji svih vrsta elektronike, a naročito pametnih telefona koji su dizajnirani na način koji onemogućuje popravljanje. Posve ispravni i funkcionalni uređaji zbog nemogućnosti zamjene baterije, primjerice, završe na odlagalištu otpada, a neprestane promjene softvera koji pokreću naše pametne telefone iziskuju da nabavimo nov uređaj zato što novi softver ne može zadovoljavajuće funkcionirati na starome.

Na temelju iznesenih podataka možemo, vjerujem, zaključiti da nas slijepo prihvaćanje koncepata inovacije i ekonomskoga rasta vode u društveni i prirodni kolaps koji možemo spriječiti jedino ako se s trenutnom krizom suočimo radikalnim promišljanjem naših trenutnih modusa postojanja koji prirodu i nevidljivi ljudski rad doživljavaju beskonačnima i neiscrpnima. Ljudsko dostojanstvo i prirodu proždire iracionalno uvjerenje da je beskonačan rast moguć i ostvariv na planetu koji ima čvrsto omeđene granice, zaboravljajući pritom koliko je krhka ravnoteža prirodnih uvjeta koji našu egzistenciju na ovome planetu čine mogućom.
 

Mapiranje područja borbe 

Koncepti inovacije i rasta, koji već desetljećima dominiraju političkim i ekonomskim diskursom, doživjeli su debakl iz perspektive kritičarki i kritičara kojima su u fokusu interesa ravnopravnost, poboljšanje životnih uvjeta i ekološka održivost. Kapitalizam svojim tvrdoglavim ustrajanjem na kompetitivnosti i produktivnosti nauštrb ljudske dobrobiti i očuvanja biosfere ubrzano i gramzljivo prisvaja prirodne resurse i ljudski rad. Čovječanstvo po imperativima kapitala zauzima stav dominacije nad prirodom, doživljava ju kao Drugo i podčinjava je svojom financijskom metrikom u skladu s kojom aktivnosti i procesi koji nemaju svoju tržišnu vrijednost, odnosno oni kojima se ne mogu nametnuti točne cijene i profiti, nisu uistinu značajni te stoga ne zaslužuju pozornost. Paradoksalno, upravo su te nevidljive, transakcijski neodredive sfere postojanja preduvjet kapitalističkoga društva, budući da je riječ o aktivnostima iz sjene poput čišćenja, pripreme hrane, odvoza otpada, brige o starima i nemoćnima, mijenjanja pelena i ribanja WC školjke koje netko treba obavljati kako bi tokovi kapitala mogli više-manje neometano teći. Upravo nam naglašavanje važnosti održavanja i popravka pruža temelje za kritiku koja, imajući u vidu dobrobit planeta i svih njegovih stanovnika, ne prihvaća ideologiju rasta koja će nas dovesti ni do čega osim do još izraženijih društvenih nejednakosti i klimatske katastrofe. 

Aktivisti i organizacije čiji je cilj smanjiti količinu odbačenih elektroničkih uređaja, što predstavlja gorući ekološki problem, u Europi su u organizirani u kampanji „Pravo na popravak“ (eng. „right to repair“), koja je od svoga pokretanja okupila više od sto organizacija u dvadeset europskih država. Cilj inicijative jasan je i logičan: zakonski obvezati proizvođače elektroničkih uređaja i kućanskih pomagala da kupcu proizvoda osiguraju mogućnost i upute za samostalan popravak neispravnih uređaja. Rezolucija Europskoga parlamenta o pravu na popravak, usvojena u travnju prošle godine, predstavlja korak u pravom smjeru. Ovaj važan dokument ističe zasićenost europskoga tržišta proizvodima loše kvalitete koje je nakon kratkog uporabnoga vijeka nužno zamijeniti novima zbog nedostupnosti uputstava i rezervnih dijelova, što je prepreka na koju nailaze potrošači koji su voljni popraviti svoj uređaj.  

Ako predložimo obuzdavanje ekonomskoga rasta kao izglednoga rješenja velikoga dijela ekoloških, političkih i društvenih kriza s kojima se suočavamo, naići ćemo, razumljivo, na protuargumente, naprosto zato što je rast svugdje oko nas shvaćen isključivo kao pozitivna pojava. Najčešći prigovor na koji nailazimo tiče se organizacije rada u društvu koje ne bi bilo organizirano oko imperativa konstantnoga rasta u začaranome krugu proizvodnje, potrošnje i odbacivanja. Nezaposlenost je prvi problem s kojim se suočavamo u svojim uzletima zamišljanja drugačijega svijeta. Smanjena potreba za proizvodnjom novih predmeta zasigurno će značiti i smanjenje broja radnih mjesta, kao i manji broj sati koje ćemo tjedno provesti radeći. No, istovremeno će se otvoriti nova radna mjesta na poslovima održavanja i popravljanja, a zahvaljujući fundamentalno novom odnosu prema važnosti održavanja i popravljanja na svim razinama postojanja, zanimanja poznata pod nazivom „prljavi poslovi“ neće biti opterećena današnjom stigmom. Naš drugi problem tiče se sklonosti da radu pripisujemo moralne vrijednosti, pa tako dugotrajan i zahtjevan rad nije samo ekonomska aktivnost kojom zarađujemo za život, već i odraz naših osobnih vrlina. Visoko vrednovanje rada kao aktivnosti same po sebi može nas činiti skeptičnima prema ideji kraćega radnog vremena, posebno stoga što velik dio svog društvenog identiteta temeljimo upravo na poslovima koje obavljamo, tražeći priznanje i potvrdu svojih sposobnosti u radnom okruženju. 

Podaci do kojih je tijekom svojih pilot-projekata kraćega radnog vremena došla neprofitna organizacija „4 Day Week Global“, koja se zalaže uvođenje četverodnevnoga radnog tjedna, sugeriraju da manji broj radnih sati nema nikakve negativne učinke na produktivnost i efikasnost zaposlenika. Dogodilo se upravo suprotno: produktivnost se povećala, a čak je 78% zaposlenika koji su sudjelovali u projektu izjavilo da su se zbog kraćega radnog tjedna osjećali manje pod stresom, te su lakše usklađivali svoje poslovne obveze s vremenom koje su provodili s obitelji i obavljali sitne životne zadatke bez uobičajene žurbe i stresa. Manji broj sati koje moraju prodati poslodavcu za novac ljudi su odlučili iskoristiti za autonomne aktivnosti koje su financijskoj metrici neshvatljive, no koje su sastavnice bez kojih ljudi ne mogu: obitelj, zajednica, prijatelji i hobiji, kao i svladavanje novih vještina i učenje stranih jezika. 

Veliki uzleti mašte nisu nam nužni ako se usudimo zamisliti svijet drugačiji od ovoga u kojemu sada živimo, uzdrman neimaštinom, ratovima, diskriminacijom, institucionalnim nasiljem i ubrzanim uništavanjem prirodnih raznolikosti o kojima ovisi naša egzistencija. Imajući na umu Gramscijev „pesimizam intelekta, optimizam volje“, možemo, štoviše, dužni smo zamisliti svijet u kojemu bismo bili slobodni iskoračiti iz automatski pripisanih nam uloga.

VERICA REKIĆ

PREVODITELJICA I PUBLICISTKINJA. MAGISTRIRALA JE KROATISTIKU I POVIJEST NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SPLITU.