O nelagodi ili struktura nemogućnosti sjećanja u BiH

Najnovije vijesti sa Balkana poput ASMR (autonomous sensory meridian response) ga vraćaju u njegovo blaženo stanje poptunog haosa koji čak i dobronamjerni punditi zazivaju već neko vrijeme.¹Izvještaji o ruskom uticaju i mogućoj secesiji Repblike Srpske sežu godinama unazad od neustavnog referenduma iz 2016., američkih sankcija Dodiku, Cvijanović i pokojim ministrima, ali ruski uticaj nije značajnije pomogao Dodiku pri ostanku na vlasti. Intervju sa Dr. Serwerom daje dobar pregled dešavanja: Serwer za RSE: Predsjednik SAD će momentalno reagovati kada bude postojala prijetnja po državu BiH (voanews.com) Napadi na mladiće sa Kosova nakon sedmica haosa sa barikadama, a predsjednik Srbije na Instagram nalogu dijeli dječaka sa podignuta tri prsta. Kozaračkog imama poziva policijski odjel za antiterorizam, dok je tridesetak kilometara dalje, u nekad Bosanskoj a danas Kozarskoj Dubici moguće horski pjevati šovinističke pjesme bez reprekusija. Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine članica Predsjedništva BiH naziva morbidnim. Glavno devetojanuarsko slavlje, još jedan datum prijepora iz rata, je iz Banja Luke pomjereno na Lukavicu, valjda da povećaju mogućnost incidenta i osiguraju osjećaj nelagode svim uključenim. Crna Gora živi vrhunac krize identiteta. Izloženi smo mini verziji devedesetih po pitanju mobilizacije nacionalističke retorike i prakse u vrijeme kada se preslaguju odnosi moći na globalnom nivou. Sve to dodatno nemogućim čini pisanje o mogućnosti sjećanja- jer toliko sjećanja se upravo proizvodi širom svijeta. Ruska agresija u Ukrajini je već probudila uspavani PTSP u regionu i ne čudi da se i rat u Bosni ponovo javlja u fleševima. Glavninu sadržaja u sferi kulture sjećanja, bez obzira na vrlo kvalitetnu produkciju znanja i sjajne aktivističke intervencije, sponzorišu stranke i stranačke organizacije kroz entitetsko-kantonalne institucije kroz koje kontrolišu tronacionalni narativ. Ovo je situacioni uvid i jaz iz kojeg se nešto treba reći.   

Čak i mimo konstantne proizvodnje kriza, pisanje o geografijama nasilja i zajednicama sjećanja u Bosni i Hercegovini u njenoj ustavnoj konstrukciji datom nam u Dejtonu 1995. uvijek mi proizvodi nelagodu. Aktivno se bavim politikama i kulturom sjećanja duže od decenije a poslednjih pet godina radim na doktorskoj disertaciji iz istog polja.²Moje lično interesovanje za rat i posljedice istog u Prijedoru je tinjalo dugo ali se aktivno uključujem u različite inicijative počev od 2010 i rada na umjetničko-teorijskim projektom Milice Tomić ‘Četiri lica Omarske’, te poslije kroz razne inicijative poput ‘Jer me se tiče’ i ‘Dana bijelih traka’ te kroz rad Centra za mlade ‘Kvart’ i Banjolučkog socijalnog centra ‘BASOC’. Trenutno sam doktorant na Univerzitetu u Giessenu i radim na tezi pod tentativnim nazivom ‘Sjećanje na rad i rad sjećanja’ koji je u završnoj fazi. To me interesovanje rijetko ispunjavalo osjećajem uspjeha i napretka ali mi je umnogome pomoglo da vidim mehanizme neprekidne proizvodnje nesigurnosti na ovim prostorima. Taj sistem je svakako ključan za ostanak na vlasti lokalnih elita koje kanališu i eksploatišu identitarne sukobe oko zajedničke nam tragične prošlosti. Uzmemo li u obzir slučaj Prijedora, tamo vlasti nakon više od decenije pritisaka od strane preživjelih i porodica stradalih, sudskih presuda, rada nevladinih organizacija i nezavisnih inicijativa još nisu odobrile spomenik za sto i jedno prijedorsko dijete. Da je institucionalizovan otpor prema sjećanju drugih etničkih zajednica pokazuje i promjena vlasti koja je vjerovatno i zaoštrila odnose prema ‘Danu bijelih traka’ (DBT) i drugim komemorativnim inicijativama, dok se u institucije zapošljavaju revizionistički istoričari i finansiraju desničarska udruženja.³U muzeju spomeničkog komleksa na Kozari radi diplomac revizionističke struje banjalučke Katedre za istoriju, Boris Radaković, koji pored njegovog rada na difamiranju ‘Dana bijelih traka’ i pored toga vodi neformalnu grupu ‘Samopoštovanje’. Članovi Ujedinjene Srpske grade i finansiraju novu prijedorsku desnicu – Detektor Postoji konsenzus u Republici Srpskoj šta je moguće komemorisati i ne čini se da do promjene paradigme može doći promjenom vlasti.⁴Upitno je šta se u javnom prostoru više može i reći s obzirom na recentni zakon o kleveti, dok Dakle, osjećaj nelagode je tu zbog nedostatka osjetnog napretka u civilnim inicijativama za izgradnju spomenike stradalim civilima, neadekvatnim obilježavanjem kada do spomenika i dođe, takmičarskoj viktimizaciji, opštoj mitomaniji, davanju prioriteta militarizovanoj istoriji u državno-entitetskim komemoracijskim kalendarima i napose zbog skrnavljenja spomenika i njihove zloupotrebe. Ovo poslednje se uglavnom odnosi na spomenike iz jugoslovenskog perioda a poslednje u nizu je skrnavljenje Partizanskog groblja u Mostaru. 

Ali nelagoda nije samo od politički indukovane nesigurnosti, to je i generacijski osjećaj tereta koji neki od vas/nas odluče nositi za sve one kojima je u protekle tri decenije uskraćeno pravo na sjećanje. Marianne Hirsch (1996) tu generacijsku odgovornost naziva post-sjećanjem, jer kada živo sjećanje više biološki nije moguće, kao sa preživjelim žrtvama Holokausta, tada sljedeća generacija preuzima odgovornost za nešto čega se direktno ne sjećaju ali osjećaju zahvalnost i odgovornost prema onima koji su im to iskustvo prenijeli. Daleko su jugoslovenske devedesete od one Asmanove brojke od 80 godina do prelaska nekog živog sjećanja u sferu kulturnog pamćenja. U kontekstu Bosne i Hercegovine, s obzirom na tri decenije nemogućnosti sjećanja, mi smo bliže stanju post-amnezije kako ga naziva Ananya Jahanara Kabir (2013), u kojem se decenije aktivno proizvedene šutnje moraju iščitati tako da se od isječaka teksta sklopi ‘glasan’ narativ.⁵O proizvodnji šutnje najbolje govori notorna anketa u Prijedoru povodom otkopavanja masovne grobnice u Tomašici 2013. godine, nakon godina aktivnog djelovanja povratničkih udruženja i jedinog mjesta van Srebrenice gdje još uvijek traju kolektivne dženaze.Odrastanje u tom kontekstu na i oko Kozare tokom rata koji nije nastavio slavnu niti herojsku tradiciju partizanske borbe nego čak pokušao da na tekovinama Drugog svjetskog rata i mnogih izgovorenih ‘nikad više’ opravda ponovno uspostavljanje logora u Potkozarju. Druga generacija se, prema Kabir, bori sa procjepima i rupama u sjećanju, te privatnim odlukama (na kojoj će se strani ostati) koje su formirale buduće generacijsko sjećanje na Indo-Pakistansku particiju. Kabir se odlučuje graditi post-nacionalistički i multidirekcionalni (Rothberg 2009) mnemonički pristup koji nije isključiv prema manje nasilnim oblicima kulturne traume. To ne  znači nikakvo izjednačavanje različitih oblika nasilja ili trauma, nasilnika i žrtve, ali nam pomaže da izbjegnemo binarne matrice koje samo perpetuiraju sukob, te da nijansiramo pojavne oblike sjećanja i adresiramo uzroke trauma. Naravno, geografija sjećanja u BiH nije isparčana particijom ali svakako jeste ustavnim ustrojem države na dva entiteta, distrikt i deset kantona gdje svaki ima relativnu autonomiju s obzirom na politiku sjećanja. Tako imamo mjesta sjećanja koja ne izazivaju prijepor ili su rezultat kompromisa na lokalnom, entitetskom ili državnom nivou⁶Primjera je pregršt, od toga da skoro svako selo u okolini Prijedora ima memorijal samo takvo nešto nije moguće u centru grada, a da recimo odlukom OHR-a iz 2007. godine Memorijalni centar Potočari biva regulisan posebnim zakonom te mu je, za razliku od drugih državnih kulturnih institucija, obezbijeđeno finansiranje. Ove godine je Visoki predstavnik Schmidt dodatno zakonski regulisao te obezbijedio sigurno finansiranje Memorijalnog centra. ali na prostoru Krajine, ili pobliže Prijedora, mi vidimo koliko snažan uticaj u proizvodnji i kontroli politika sjećanja ima upravo (para)državni, mezzo nivo odlučivanja o pravima na sjećanje. 

Pomenuta su prava trebala biti osigurana prvenstveno mirovnim sporazumom, pa mehanizmima tranzicijske pravde kroz poštovanje sudskih presuda i utvrđivanju činjenica sukoba, kroz takozvanu evropeizaciju kulture sjećanja zemalja koje teže ka članstvu u Evropskoj uniji, djelovanjem nevladinih organizacija i sličnim procesima. Uprkos tome, u svom višegodišnjem iskustvu rijetko sam viđao pravdu na terenu i materijalne uslove za dostojanstveno sjećanje u etnički podjeljenim, ako ne već etnički homogenim, zajednicama – bilo da su podjele rezultat rata ili nepravednog mira. Iako su pitanja tranzicijske pravde u BiH bivala dijelom međunarodnih i lokalnih sudova, intervencija i pomoći, te bezbroj reformskih paketa, u njih je rijetko uključivana socijalna i ekonomska komponenta te diferenciranje naspram uzroka nepravde.⁷Pokušaji da se identitarna dejtonska matrica subvertira itekako postoje, ali pitanje socioekonomske nepravde u tranziciji obrađuju u suštini samo zbornik radova kojeg je uredila Svjetlana Nedimović, Two Faces of Social Justice in Bosnia and Herzegovina (Dva lica socijalne pravde u Bosni i Herzegovini) iz 2014. te knjiga Daniele Lai Socioeconomic Justice (Socioekonomska pravda) iz 2020. U istraživanju za doktorsku tezu me interesovao upravo presjek nekoliko naoko nespojivih procesa koji su itekako isprepleteni te dio kompleksnog  političkog ekosistema zvanog Bosna i Herzegovina. To su pitanja sedimentacije raznih režima rada i sjećanja u tranziciji na istovjetnom geografskom prostoru gdje je svaki objekat osuđen na ulogu svjedoka bilo zločina bilo procesa akumulacije kako lokalnog tako i stranog kapitala. Ti procesi su na presjeku dva temporalna okvira koja daju kontekst za tumačenje prošlosti i orjentir za trasiranje budućnosti: postsocijalizam i poraće. Oba okvira nužno nas vraćaju na dvije već pomenute koordinate, a to su prav(d)a i sjećanje.  

Krajina je u tom smislu specifična geografija sjećanja zbog razmjera nasilja nad ljudima i imovinom ali i temeljne deindustrijalizacije izazvane ratom i poratnom privatizacijom.⁸Prijedor, za one manje upućene, je jedan od prvih gradova u BiH koji je SDS uz pomoć policije, JNA te paravojnih struktura prvo nasilno preuzeo pa se krvnički razračunao sa nesrpskim življem. Zbog toga je grad sa ubjedljivo najviše procesuiranih ratnih zločina te grad-slučaj koji je inaugurisao rad Haškog tribunala. Za detalje i opseg nasilja koje su sproveli pripadnici srpskih vojnih i političkih struktura tokom 1992. možete između ostalog pogledati Dosije: 43. motorizovana brigada VRS u Prijedoru – Fond za humanitarno pravo. To dodatno komplikuje pitanja pravde mimo identitarne matrice, poput socioekonomskog nasilja koje nikad nije adresirano (Lai 2020) ili činjenice da je u trenutnim okvirima nemoguć nekakav njemački scenarij suočavanja sa prošlošću, koliko god bili kritični prema istom. Kako Lea David pokazuje u svojoj knjizi Prošlost nas ne može izliječiti (2020), ideologija ljudskih prava uporno ima taj problem sa mezzo nivoima države koja sprovodi politike sjećanja, te je uvijek i najjači akter na terenu i onaj na kojeg je najteže uticati. Kroz njega se sprovode zvanične politike i ideologije te je jedan od glavnih uzroka stagniranja po pitanju pritisaka da se obilježe mjesta stradanja onih ‘Drugih’. U slučaju BiH, tu ulogu preuzimaju entiteti i kantoni koji čak i u slučaju sprovođenja presuda međunarodnih i lokalnih sudova još uvijek mogu igrati dvostruku igru.⁹Slučaj Dana Republike Srpske (RS), grba, jezika te zakona o zabrani negiranja genocida su neki od primjera ovdje, jer čak ni presude Ustavnog suda BiH, direktno nametnuti zakoni  i pritisci međunarodne zajednice nisu dovoljni da mijenjaju tok politike koja dolazi iz RS-a. Poslednji potez da se proslava Dana RS održi na Lukavici u Istočnom Sarajevu je već izazvala reakcije boračkih udruženja. Zelene beretke su obećale reagovati te uspostaviti barikade ako se MUP Kantona Sarajevo ne uključi. To su druge barikade ili prijetnja istim u poslednjih mjesec dana nakon krize na Kosovu koja se tek sada smiruje jednako fake kako je i proizvedena. 

Time formalno cenzurisanom sjećanju zapravo daju za pravo da izađu van okvira institucionalnog pritiska. Prijedorski logor Keraterm i dalje nosi ilegalno postavljenu ploču, postoje i mnoge inicijative koje koriste pokretne ploče kao tokom komemoracije zatvaranja logora Omarska ili na Korićanskim stijenama. Vidjeli smo postavljanje gerila spomenika poput onog u Foči, Višegradu, Sarajevu. Umjetničko-teorijska grupa ‘Četiri lica Omarske’ je gradila otvorenu arhivu, svojim djelovanjem formirajući takozvanu socijalnu skulpturu po uzoru na rad Jozepha Beuysa. Odsjek za forenzičku arhitekturu Goldsmiths univerziteta vodio je projekat ‘Živi kampovi smrti’ u kojima je upravo disecirana kruta podjela na vremenske periode te na različite upotrebe istog prostora u mirnodopskom i ratnom periodu. Čitav opus Darka Cvijetića, pjesnika, glumca, režisera jeste živa arhiva sjećanja koje je tek od skora doprlo do mejnstrima. Grupa entuzijasta, među kojima i ja, pokušala je 2015. godine  intervenisati u formalni program ‘Dana borca’ na Kozari pjevajući partizanske pjesme i time na trenutak bar skrenuti pažnju na rasprostranjeni revizionizam i kooptaciju partizanskog pokreta u svesrpski poslijeratni narativ. Bivši logoraši na dan posjete zatvaranja logora Omarska, ali i inicijative poput DBT svaki put upriliče program koji makar privremeno preuzima ulogu spomenika, jer je po Halbwachsu za svako sjećanje zapravo bitan kolektiv koji se sjeća. 

Pomenute inicijative a često i prosto pojedinci trasiraju stazu za moguće slojevito i multidirekcionalno sjećanje na više nivoa i u više pravaca: post-nacionalistički, kroz individualne narative, mikro pristup i alternativne, mirovnjačke, feminističke istorije naspram dominantno muških, mačističkih i nacionalistčkih. Ali dva gorepomenuta dominantna razloga za osjećaj nelagode ostaju, u dijalektičnom odnosu, generacijska nužnost da se sjećamo prethodnog i prijetnja novim nasiljem daju okvir za diskusiju u kojoj se prostor za gorepomenute promjene ne širi, nego centralizuje. Najrecentniji primjer je inicijativa gradonačelnice Sarajeva da obilježi ‘Dan sjećanja na žrtve protiv čovječnosti u Prijedoru i njegovoj okolini’. Dok je svakako pohvalno da iz glavnog grada dolazi inicijativa koja bi mogla pomoći borbu na terenu, ona svakako mora biti inkluzivna te kroz program podržati lokalne napore da institucionalizuju njihovu borbu za dostojanstveno sjećanje na preko tri hiljade ubijenih Prijedorčana. Ali uvijek ostaje nelagoda da će se, kao i u slučaju spomenika na Kazanima, sve završiti na simbolički plitkoj gesti i još jednom argumentu za strukturnu nemogućnost rothbergovskog modela multidirekcionalnog sjećanja.

ZORAN VUČKOVAC

DOKTORANT NA UNIVERZITETU U GIESSENU I JEDAN OD OSNIVAČA BANJALUČKOG SOCIJALNOG CENTRA (BASOC), LIJEVE PLATFORME KOJA SE BAVI SOCIJALNOM PRAVDOM, ISTORIJSKIM REVIZIONIZMOM I FEMINIZMOM. U DOKTORSKOJ TEZI SE BAVI ISPREPLETENOŠĆU RATNOG NASILJA I TRANZICIJSKIH NEPRAVDI, TE REŽIMA SJEĆANJA NA PRIMJERU PRIJEDORA.