Moje tijelo kao političko tijelo

Odlučio sam zadržati pravni identitet žene i uzimati testosteron a da se ne podvrgnem postupku promjene spola. Dakako, riječ je o politički arogantnom stavu. Ako si mogu trenutno uzeti takvu slobodu, to je zato što ne moram tražiti posao, zato što sam bijelac, zato što nemam namjeru birokratski se vezati za državu. Moja odluka ne ulazi u sukob s položajem svih transseksualaca koji jesu odlučili potpisati ugovor s državom o promjeni spola kako bi imali pristup i molekuli i pravnom identitetu muškarca. Ustvari, mojoj bi gesti nedostajalo snage da nema tisuća i tisuća tihih transseksualaca kojima su molekula, postupak i pravna promjena identiteta ključni. Sve nas vežu isti lanci ugljika, isti nevidljivi gel – bez njih ništa od ovoga ne bi imalo nikakvog smisla. (Preciado, 2013:61)¹Preciado, Paul. 2013. Testo Junkie. New York: Feminist Press.

Mogućnosti u Hrvatskoj 

Pravna promjena oznake spola u dokumentima je omogućena 2015.godine kroz Zakon o državnim maticama, godinu prije je na snagu stupio Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, a kojim su definirana prava i mogućnosti transrodnih osoba u Hrvatskoj. Pravilnikom je definirana Lista stručnjaka koji imaju iskustva u radu s transseksualnim osobama na kojoj su stručnjaci i stručnjakinje kojima transrodne osobe odlaze prije ulaska u medicinsku i pravnu tranziciju. Lista radi po Stručnim smjernicama za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i život u drugom rodnom identitetu. 

To je složen proces unutar kojeg psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i endokrinolozi zajednički prate osobu i donose mišljenje i odluku o rodnoj disforiji i daljnjim mogućnostima ulaska u pravnu i medicinsku tranziciju. Danas se u javnom/ medijskom prostoru pokušava taj proces prikazati kao nešto što nije dovoljno jasno, a stručnjake i stručnjakinje kao aktiviste koji pripisuju hormone djeci. Važno je napomenuti da djeca ne kreću u medicinsku tranziciju već ih se prati u društvenoj tranziciji, a tek u adolescentskoj dobi mogu krenuti na hormonalnu terapiju. Ne radi se ovdje o trendu djece da budu transrodna, kao ni trendu odraslih osoba da budu transrodna, iako se to tako želi prikazati u političkim sučeljavanjima i istupima. Zaista ne znam zašto bi netko htio biti stigmatiziran i živjeti u strahu radi trenda. Često se može čuti da je upravo pop kultura ona koja to čini „cool“, a zapravo se radi samo o tome da se napokon trans likovi portretiraju u serijama koje konzumiramo. Napokon smo postali dio društva u kojem nas se prihvaća, barem na malom ekranu i mladi koji osjećaju rodnu disforiju ne čekaju godine mraka da potraže stručnu pomoć. 

Ne postoji podatak o točnom broju transrodnih ljudi u Hrvatskoj jer se mnoge trans osobe nikad neće autati, neke ne trebaju pravno priznavanje roda i/ ili medicinsku tranziciju, ali od postojanja Pravilnika je dvjestotinjak osoba promijenilo oznaku u dokumentima, što nije „trendovski“ velik broj kako se to pokušava prikazati. 

Problem se događa trenutno jer se ekipa okupljena oko udruge Hrvatska mati pokušava vratiti na političku scenu, a to radi preko leđa transrodnih osoba. Bile su to lezbe i pederi, žene i pravo na pobačaj, a sad smo došli mi. Njihov je cilj ući na Listu stručnjaka, biti u Nacionalnom zdravstvenom vijeću i odlučivati tko može promijeniti oznaku u dokumentima. To znači da će osobe koje imaju političke veze moći utjecati na živote pojedinca, ali ne po načelima struke, nego kroz svoje političke stavove i ciljeve. 

Moj put 

Moje je otkrivanje vlastitog identiteta došlo dosta kasno, u ranim dvadesetima, društvenu tranziciju sam započeo na drugoj godini faksa, a na trećoj sam krenuo u medicinsku tranziciju. To su godine u kojima sam počeo raditi poslove koji nisu isključivo vezani uz uslužne djelatnosti i godine u kojima sam imao čvrstu zajednicu prijatelja, profesora i mjesto gdje sam pripadao, gdje je postojalo prihvaćanje i ljubav. Upravo mi je to trebalo da svoje osjećaje, boli i propitivanja podijelim s okolinom, a onda, nakon toga, i u javnosti. Svakako se o transrodnosti tad počelo više razgovarati u javnom prostoru, donesen je Pravilnik i imao sam mogućnost svoj rodni identitet živjeti i o njemu razgovarati s nizom stručnjaka i stručnjakinja koje su mi potvrdile da se radi o rodnoj disforiji.  

Važno mi je govoriti o tom periodu iz klasne perspektive jer autanje nije samo čin „oslobođenja“, ono često sa sobom donosi odbacivanje, nemogućnost pronalaska posla, diskriminaciju, a kasnije, nakon ulaska u društvenu i medicinsku tranziciju, se događa prisilno autanje u svakodnevici jer se rod u dokumentima ne poklapa s izgledom trans osobe radi dugog perioda čekanja promjene oznake na dokumentima. Upravo je zato važna podrška i educiranost uže zajednice i obrazovnog sustava, za autanje je potrebna sigurnost i prihvaćanje. 

Prije autanja 

Prolazile su godine u kojima se nisam mogao prilagoditi spolu u kojem sam rođen, rodna disforija me, uz druge stvari koje sam doživljavao kroz odrastanje, maknula iz škole na ulicu i u sustav. Bile su to godine u kojima nisam imao nikakve informacije o transrodnosti, pop kultura nije spominjala, a kamoli educirala o tome, a u obrazovanju i sustavu o tome nije bilo ni riječi. U tom periodu sam internalizirao transfobiju i autotransfobija me pratila kroz život. U sebi sam duboko zakopavao bol i pokušavao sam se na sve načine prilagodim okolini i femininoj ulozi koju mi je pripisivala, a što je samo pogoršavalo moje mentalno zdravlje i dovelo me u depresivne faze iz koje dugo nisam mogao izaći, mrzio sam vlastito tijelo i njegova obilježja, ali nisam vidio put u kojem mogu doći do sreće i prihvaćanja. Prije autanja sam postavio dobre temelje za njega, bolje rečeno, moja mi je okolina omogućila sigurnost unutar koje sam se osjećao dovoljno voljeno da ljudima, do kojih mi je stalo, kažem svoju tajnu, ono što me svakodnevno guralo u zatvaranje i povlačenje u sebe, ono radi čega sam se kao dijete samoozljeđivao i što mi nije dopuštalo da se bavim drugim stvarima, hobijima, kvalitetama, mogućnostima, što mi nije dopuštalo da živim život kakav svako dijete zaslužuje živjeti. 

Autanje 

Autanje se prvo dogodilo najbližima, prijateljima, obitelji i profesorima. Dočekalo me prihvaćanje i podrška, a to je najvažnije u trenucima u kojima se osoba odluči povjeriti nekome. To jednostavno znači da ljudi oko tebe na tvoju sreću reagiraju pozitivno, da shvaćaju što znači biti godinama unutar sebe, šutjeti i živjeti drugačije od onog što je za tebe prirodno. Nakon društvene tranzicije sam krenuo kod Liste stručnjaka na razgovore, taj je proces trajao godinu dana i nekoliko mjeseci, a nakon čega sam krenuo na hormonalnu terapiju. Prije same terapije sam morao obaviti pretrage (sistematski pregled) i moj se proces uzimanja hormona prati na godišnjoj razini. Nakon što su promjene počele biti vidljive, sve sam teže mogao pronaći posao u uslužnim djelatnostima, ali u isto sam vrijeme počeo raditi u struci i mogao sam proći svoju tranziciju bez da se svakodnevno bavim njome kao otežavajućim procesom za egzistenciju. Oznaku u dokumentima nisam promijenio, kao što Preciado kaže, privilegiran sam poslom koji radim, moji dokumenti nikome nisu bitni ni potrebni, a i svojim sam javnim istupanjem učinio da što god tamo pisalo ljudi znaju da sam trans osoba. Time činim svakodnevni mali aktivizam, na granici, u pošti ili na bilo kojem mjestu gdje je potrebna identifikacija putem osobne iskaznice. 

Godine mira

Nakon autanja, prolaska procesa ulaska u medicinsku tranziciju, obavljanja gornje operacije i hormona koji su počeli djelovati, napokon sam se počeo baviti stvarima koje su cijeli život čekale. Prestao sam svu svoju energiju i vrijeme usmjeravati u vlastiti identitet i sve što se oko njega događa. Išao sam na more, pisao knjige, radio u struci, odradio koju sezonu, zaposlio se, diplomirao, izlazio s prijateljima, zabavljao se i živio život kao i svaka cis osoba. Moj mi je rodni identitet prestao biti teret, on se uvijek negdje provlačio, ali nije bio primaran u organizaciji mog dana, tjedna i života. Upravo zbog toga mislim da je važno da djeca i mladi krenu na razgovore i potraže pomoć ranije nego što sam to ja napravio, naprosto će imati više vremena za vlastiti život, hobije, upoznavanje sebe onkraj identiteta, sebe kao osobe koja ima neke želje, mogućnosti i potrebe. 

Moje tijelo kao političko tijelo 

Danas, nakon nekoliko godina u kojima sam živio život mira, opet se moram baviti svojim identitetom i identitetom svih trans osoba koje svoj glas ne mogu trenutno pustiti. Ja ne želim biti aktivist, ne želim ići u medije, prosvjedovati i uključivati se u javni dijalog o vlastitom tijelu i postojanju, uključivati se u javni dijalog s osobama koje misle da je samo moje postojanje pogrešno, ali moram. Moram jer je tisuće njih to učinilo za moj put i osjećam se kao osoba koja ima mogućnost to učiniti za njih tisuću poslije. Nitko ne želi biti aktivist, želimo se baviti svojom strukom, svojim hobijima, svojim bližnjima i život živjeti ritmom koji meni odgovara, ali ne mogu. Ne mogu jer se ne osjećam sigurno hodati ovim gradom, ulicama u kojima sam doživio prve padove s bicikla, prve poljupce, prve cigarete, prve izlaske i utakmice, prve smrti, prekide i rastanke, ulicama u kojima sam doživio ono što ste i vi doživjeli, ali vama to nitko danas ne želi oduzeti. Ne želim biti aktivist, ali trenutno ste učinili da to moram, moram svoje tijelo nositi kao političko tijelo. Kao ono kojim moram braniti sve ono što su tisuće prije učinili za njega. 

ESPI TOMIČIĆ

DRAMATURG, PISAC I DEČKO S KVARTA.