Dijalektika prekarijata: mogućnost klase

Još otkad je nazvan „novom opasnom klasom“ u knjizi Precariat: The new dangerous class Guya Standinga iz 2011. godine, o prekarijatu se u naučnom i javnom diskursu vode rasprave po pitanju da li se uopće može nazvati klasom i na koji način se u njegovom pojmu odražava stanje savremenog, nesolidarnog i kompetitivnog radništva zahvaćenog neoliberalnim kapitalizmom. Primjetno je da pomenute rasprave gotovo uvijek podrazumijevaju da je prekarnost kobna po radništvo, prekarno stanje je stanje koje se treba pod svaku cijenu prevazići jer se iz njega ništa dobro za radnika ne može polučiti. Vizija prekarnog rada je mahom anatemisana. Da li prekarijat uistinu nema nikakav potencijal za generisanje društvene moći i političkog djelanja u društvu? Da li je apsolutno nemoćan unutar kapitalističke ideologije? Ukoliko bi se uspostavila hipotetična alternativa njegovoj ukletoj viziji, da li bi prekarijat mogao postati generativna a ne isključivo rušilačka sila radničke klase?

Rad je užitak, užitak je rad

Sam pojam „prekarnog proletarijata“ popularizuje se 1970.-ih godina, označavajući uopće nesigurne uslove rada u pogledu radnog vremena i mjesta, kontrole radnog procesa, socijalnog osiguranja, plate, itd. 1986. godine, Međunarodna organizacija rada je održala seminar na temu fleksibilnosti tržišta rada, a 1988. se posvećuju svim tipovima prekarnog, tj. atipičnog rada. Budući da atipičnost podrazumijeva širok spektar djelatnosti (od kućanskog rada, privremenog rada, rada na nepuno radno vrijeme, sve do različitih oblika ilegalnog rada), bilo je potrebno odrediti kriterije prekarnosti, čiju je klasifikaciju predložio Gerry Rogers¹. Ova potreba je posljedica negativne definicije prekarijata i heterogenosti skupine kakva su prekarni radnici. Prekarijat je svaki oblik zaposlenja koji nije stabilan, koji je netradicionalan (bez zaposlenika na neodređeno vrijeme kod izvjesnog poslodavca, sa određenim beneficijama, osiguranjem itd). Sukladno ovom određenju, prekarni radnici su oni koji nemaju tradicionalne uslove rada. Štaviše, one uslove koje imaju (prema kojima bi ih se dakle moglo afirmativno definisati) su raznoliki: „model fleksibilnog poduzeća stvara razlike između radnika na osnovi uspostavljene vrste radnog odnosa te se prekaran rad postavlja kao prijetnja i postojanju samih sindikata“ (Mitropoulos, 2005; cit. prema Starčević, 2014)². Na ovom tragu pokušaja okupljanja pripadnika prekarijata u jednu afirmativno definiranu skupinu, moguću klasu, u pomenutoj knjizi Precariat Standing navodi da prekarni rad odlikuje nedostatak identiteta na radu ili osjećaja pripadnosti zajednici radnika. Autor tu nudi dva određenja prekarijata. S jedne strane, prekarijat je socio-ekonomska grupa, ali s druge strane, Standing je naziva i klasom-u-nastanku, „pri čemu se poziva na ideje o fragmentaciji globalne klasne strukture i gubljenju važnosti klase u modernom društvu (…) [Standing] daje do znanja da smatra da su se klasni odnosi promijenili no ne čini dovoljno da bi argumentirao tu promjenu klasnih odnosa (niti na koje klasne odnose misli) i da prekarnu klasu stavi u odnos s drugim klasama“ (Starčević, 2014).

Imajući na umu klasu-u-nastanku, osvrnimo se i na perspektivu o prekarijatu Sergija Bologne³. On navodi da moderna koncepcija rada unutar ideologije modernizma vidi rad ne više kao ljudsku aktivnost koja uslovljava egzistenciju, već aktivnost kojom pojedinac izražava i istovremeno bolje upoznaje sebe. Unutar pomenute ideologije, ovaj susret sa sebstvom je gotovo mističan susret, a rad viđen kao poklon društvu. Ovim je rad postao opravdano slobodan, opravdano potplaćen, neplaćen – riječju – prekaran. Kako podsjeća Toby Miller⁴, „rad je užitak i vice versa, tako da rad postaje samom sebi nagrada“ (Gorz, 2004; cit. prema Miller, 2016).

Dakle, za sada smo na tragu prekarnih radnika kao onih koji kroz svoj rad upoznaju i ispoljavaju individualnost, istovremeno nemaju osjećaj identiteta na radu niti pripadništva zajednici radnika, te su radi međusobno raznolikih ugovora o radu sa poslodavcem onemogućeni ili u otežanim uslovima za osnovati sindikat ili bilo kako se udružiti a da bi se pregovaralo ili ravnopravno komuniciralo sa poslodavcem o radničkim pravima. Na ovakvo stanje Bologna ne odgovara vizijom klase-u-nastajanju, koju se može nazvati i populističkom, „s ciljem preimenovanja i predstavljanja stare opozicije koja postoji između bloka moći i svih ostalih“⁵ (Seymour, 2012; cit. prema Starčević, 2014). Naprotiv, Bologna podsjeća na potencijale nasljedstva operaizma, struje italijanskog marksizma koja jača početkom 1960.-ih godina, a uslijed globalne krize radničkog pokreta. Prema Bologni, operaizam se temelji na potencijalu radnika u velikim fabrikama da ostvare revolucionarni pokret, koji bi masovnu produkciju pretvorio u prostor slobodan od kapitalističke opresije. Svaki radnik stoga ima potencijal postati revolucionarnim subjektom. Pri tom je bitno, ističe Bologna, da operaizam nije imao utopističke tendencije prevazilaženja, niti uništenja kapitalizma. Operaizam se protivio populizmu, cijeneći da svaki pojedinac ima mogućnost i odgovornost za samounapređenje, a svoje bi tako stečeno znanje stavio na raspolaganje zajednici.

U aktualizaciji ideja operaizma u kontekstu prekarnog radništva moguć je putokaz ka odgovoru na početno pitanje ovog teksta, podstaknuto tekstom Ronalda Muncka⁶, u kom se analiziraju ne tako loši uvjeti i štaviše potreba za prekarnim radom u zemljama drugog i trećeg svijeta, te se postavlja zahtjev za dijalektičkim pristupom prekarijatu: Bitno je zapamtiti da svako „poništavanje“ radničke klase (npr. kroz prekarizaciju) uvijek neminovno vodi do njenog preoblikovanja. Ovakav vid dijalektičkog mišljenja izostaje u velikom dijelu teleoloških obrazloženja diskursa prekarijata, koja isti vide kao jednosmjernu ulicu ka društvenoj dezintegraciji i porastu autoritarijanizma. (Munck, 2013; prevela L. M.)

Vakuum autonomije

U težnji za ništenjem ove jednosmjerne vizije prekarijata, odnosno istraživanjem njegovih potencijala za sticanjem društvene moći, skrećem pažnju na tradiciju udruživanja prekarnih radnika u umjetnosti u kulturnom sektoru. Naime, Corina L. Apostol u tekstu „Art Workers Between Precarity and Resistance: A Genealogy“⁷ iz 2015. godine podsjeća da su od kraja 19. vijeka i osnivanja Sindikata umjetnika u okviru Pariške komune, umjetnici zauzimali prekarnu poziciju unutar klasne raspodjele društva. Ranije pomenuti argument rada kao opravdano neplaćenog uslijed shvaćanja istog kao izraza individualnosti / esencije pojedinčevog bića, je u kontekstu umjetnika pooštren do granice da se njihov rad može opisati kao nevidljivi rad. ⁸ No, nastavlja Apostol, ovom argumentu o esenciji, odnosno načelu „umjetnost radi umjetnosti“, Sindikat umjetnika se protivio a da bi oformio radničku klasu. Nadalje, Gustave Courbet 1861. godine objavljuje „Realistički manifest“⁹, koji za posljedicu ima razvoj koncepta radnika u umjetnosti. Zahvaljujući ovom konceptu, članovi umjetničke zajednice su postali mobilniji, što je otvorilo put ka različitim umjetničkim intervencijama i direktnim akcijama na polju političkog djelovanja i borbe za status umjetnika u društvu.

Od primjera udruživanja prekarnih radnika u umjetnosti koje navodi Apostol, izdvojila bih Atelier Populaire, osnovan u Parizu 1968. godine. Za razliku od težnji realista da postanu politička stranka, Atelier Populaire biva kritičkim kulturnim okvirom društvenog pokreta Francuske tog doba. Njihovi zahtjevi sežu od potražnje subvencija od univerzalnog sistema rada (a ne od privatnog kapitala), preko potražnje procenta od prodaje umjetničkih djela za umjetnike, do zahtjeva da institucije iz oblasti umjetnosti otvore vrata ženama, manjinama i umjetnicima koje ne zastupa nijedna galerija. Atelier Populaire je 1970. godine zajedno sa Muzejem moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA) osnovao nezavisni sindikat „Profession and Administrative Staff Association“ (PASTA), koji se decenijama borio kako za radnike u umjetnosti, tako i za ostale prekarne radnike. Apostol navodi i niz savremenih udruženja radnika u umjetnosti¹⁰. U vezi sa ranije pomenutim nedostatkom identiteta prekarnih radnika, bitno je pomenuti da, kako uviđa Apostol, mnoge umjetničke aktivističke grupe funkcionišu pod anonimnim, kolektivnim identitetom. Ova udruženja ne podrazumijevaju samoidentifikaciju umjetnika u jednu klasu sa zajedničkom agendom, već mapiraju razloge tj. zajedničke interese za udruživanje kulturnih radnika na globalnom nivou.

Proširimo ovaj koncept kolektivnog identiteta prekarnih radnika na kontekst sistema samouprave Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U knjizi Art Work, K. Praznik pokazuje da su bivše jugoslavenske republike jasan primjer načina na koji je neoliberalni kapitalizam infiltracijom zahtjeva tržišta unutar socijalističkog sistema zapravo djelomično doveo do njegovog kraha, a time naravno i dezintegrirajući sistem radništva i dotad ostvarenih radničkih prava. SFRJ nudi koncizan pregled razvoja prekarne klase radnika u umjetničkom/kreativnom sektoru: od demokratizacije (umjetničkog) rada sistemom samoupravljanja, preko ograničavanja te samouprave uslovima tržišta, do marginalizacije umjetnosti u vidu stvaranja autonomne domene koja je zapravo neutralizuje i dovodi u status quo.¹¹

Praznik ističe da nazvati umjetnost radom implicira odbijanje umjetničkog rada kao izraza kreativnog genija, ali i odbijanje društvene uloge koju je kapitalizam namijenio umjetnosti (odbijanje argumenta o esenciji). Ako se osvrnemo na prve dvije decenije razvoja socijalizma u SFRJ, ovaj sistem je bio usmjeren ka demokratizaciji kulturne produkcije u državi. Ovo je dovelo do toga da se radnici u umjetnosti, dakle vrlo šarolika skupina prekarnih radnika, počinju povezivati u kulturna udruženja¹². Time dolazi do institucionalizacije proizvodnje umjetnosti, dakle institucionalizacije prekarnog rada, koja bi zapravo putem samouprave trebala da olakša prekarnim radnicima strategiju borbe za njihova prava. Međutim, tada dolazi do ograničavanja samoupravnog procesa zahtjevima tržišta, koji prekarne radnike stavljaju u potpuno pasivan položaj. Umjetnici u tom trenutku bivaju najslabijom karikom institucija umjetnosti, potpuno zavisni u radu i sticanju prava. Iz tog se razloga (a ovo se može primijeniti i na prekarijat uopće) u kreativnom sektoru razvija opća atmosfera sujete i kompetitivnosti – podstaknuta stalnom borbom za materijalnu i društvenu moć unutar umjetničke zajednice.

Za razliku od Apostol, koja u primjerima sindikata i različitih udruženja umjetnika vidi mogućnosti udruživanja prekarijata, Praznik podsjeća na 1980.-e godine u SFRJ i val alternativnih pokreta koji se javljaju uslijed tada već očitog raspada koncepta samouprave i dolaska kapitalizma. Takvi pokreti implicirali su koncept organizacija civilnog društva (putem kojih veliki dio kulturnog sektora balkanske regije operiše i danas). Udruženja građana su, prema Praznik, problematična jer zapravo nisu neutralna – ona okupljaju građane oko zajedničkog cilja ali istovremeno skreću pažnju sa činjenice da ti ljudi ne žive u jednakim materijalnim uslovima. Okupljanje prekarijata je zauzdano uslovima kapitalističkog sistema. Drugim riječima, i danas vrlo živ koncept NVO okuplja veliki broj prekarnih radnika raznolikih struka i društvenih statusa u vakum autonomije. Prekarijatu se rad putem NVO valorizira u mjeri u kojoj se on razvija u slobodnu, autonomnu praksu a – ističe Praznik – ta autonomija zapravo znači neutralnost, ahistoričnost i besklasnost. Ovime se prekarijatu pripisuje još jedan niz negativnih određenja.

Bezazlenost kompetitivnosti

Prekarni rad je za kapitalizam put do vakumirane „esencije“ pojedinca, odnosno tek do izolovanog, samozadovoljnog i bezazlenog užitka koji nas čini sujetnim i kompetitivnim. Ova opća atmosfera nesolidarnosti obesmišljava prekarnim radnicima koncept sindikata ili bilo kakvog udruživanja kojim bi se ta prekarnost kritički preispitala, o čijim mogućnostima i pravima bi se pregovaralo sa poslodavcima. S druge strane, organizacije civilnog društva u kapitalističkom sistemu zaista operiraju kao skupine građana i prekarnih radnika udruženih oko nekog zajedničkog cilja. Njihovom se radu daje prostor kreativnog djelovanja i slobode organizovanja vlastite ideologije oko ciljeva kojima žele aktivno djelovati na društvo. Međutim, posljedica tako dobivene autonomne sfere nevladinog sektora uopće nije njena marginalizacija u odnosu na glavne tokove društvenog sistema, već upravo potpuna artikulacija u taj sistem do tačke pomenute bezazlenosti, neutralnosti i besklasnosti. Svaki ideološki poriv prekarijata je time već predviđen, odnosno već mu je unaprijed dodijeljena vrijednost unutar javnog diskursa – dobro kontrolirana vrijednost, alternativni glas demokratizovan do granice suvišnosti.

Na tragu činjenice da prekarnost nema afirmativno određenje, time ni mogućnost za samoodređenje izvan sistema kapitalizma, Seymour napominje da „prekarnost treba promatrati kao zbir posljedica proizašlih iz ‘svjesno odabranih klasnih strategija unutar kapitalističkih formacija’ te samu nesigurnost i kao ugrađenu u kapitalistički sistem temeljen na rastu koji ovisi o financijskim rizicima i zaduženosti“. Dakle, ukoliko prekarijat promatramo kao posljedicu kapitalizma, kog je nemoguće uvući u dijalektičku raspravu upravo zbog njegove prirode nesretnog usuda zavisnog od tog kapitalizma protiv kog bi se mogao boriti – ne bi bilo suvišno u ovom trenutku osvrnuti se ponovno na iskustvo operaista. Bologna podsjeća da je izvorna ideja operaizma kalup i naličje fordizma – dakle operaisti su reakcija na fordizam, time i potpuno zavisni od koncepta fordističkog radnika kao motiva za razvoj revolucionarne subjektivnosti. Operaizam je, poentira Bologna, trebao izumrijeti sa fordizmom, ali nije.

U tom duhu možemo promatrati i viziju antiteze statusu quo prekarijata u kapitalizmu. Bivajući nesretnom posljedicom kapitalističkih klasnih previranja, prekarijatu je ipak data autonomna sfera djelovanja; ali unutar nje je onemogućeno (sindikalno) udruživanje prekarnih radnika koji ionako imaju raznolike uslove rada i to zbog zahtjeva tržišta koji podstiču nesolidarnost. Međutim, kako je već rečeno, operaistički svjetonazor računa na ovu raznolikost radnika, koje ne okuplja u balon dobro uštimanog nevladinog sektora, dakle koja populistički ne okuplja pod tobožnji kolektivni identitet – već upravo računa na odgovornost svakog radnika pojedinačno da ima kritičku distancu spram svog rada i na taj način doprinese kritičkom svjetonazoru radništva uopće.

Imperativ kompetitivnosti je mehanizam kojim prekarijat opstaje u začaranom krugu dobrovoljne izrabljenosti. Budući da kompetitivnost opstaje zahvaljujući opsesivnom sticanju moći radi moći, ona samoj sebi jede rep – obezvrjeđujući svaki rad njegovom potencijalnom, boljom verzijom. To je kontinuirano stanje kompleksa niže vrijednosti u kojoj argument o esenciji pada u vodu – jer esencija je roba, slobodna da se izrazi i porobljena u strahu za optimalnijom sobom. Stoga, bilo bi potrebno kompetitivnosti dati novu svrhu, tj. osvijestiti potencijale njenog inherentnog neutaživog motiva rada radi rada, u pokušaju izlaska iz paradoksalnog stanja bezazlene autonomije. Operaistička zaostavština, podsjeća Bologna, nije namijenjena pukoj političkoj poruci i propagandi, ona „mora proizvesti mobilizaciju, mora probuditi svijest, mora pokrenuti subjektivnu dinamiku koja navodi ljude na zaštitu i odbranu vlastitih prava, vlastitog dostojanstva, na radnom mjestu i u radnom odnosu.“ (Bologna, 2014; prevela L.M).

LAMIJA MILIŠIĆ

KRITIČARKA I TEORETIČARKA KNJIŽEVNOSTI. DIPLOMIRALA JE FILOZOFIJU I KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST U SARAJEVU, GDJE RADI KAO UREDNICA U IK BUYBOOK I IZVRŠNA DIREKTORICA MEĐUNARODNOG FESTIVALA KNJIŽEVNOSTI BOOKSTAN.

Rad je užitak, užitak je rad

Vakuum autonomije

Bezazlenost kompetitivnosti

LAMIJA MILIŠIĆ

KRITIČARKA I TEORETIČARKA KNJIŽEVNOSTI. DIPLOMIRALA JE FILOZOFIJU I KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST U SARAJEVU, GDJE RADI KAO UREDNICA U IK BUYBOOK I IZVRŠNA DIREKTORICA MEĐUNARODNOG FESTIVALA KNJIŽEVNOSTI BOOKSTAN.

Možda će ti se svideti i

Invazija na Ukrajinu i zapadna Pravda

„Francuska Afrika“ je mrtva

Kinesko zdravstvo ili ultrakapitalizam u komunističkom ruhu