Latinskoamerička „pigmentokracija”

U Latinskoj Americi revolucije za neovisnost u 19. stoljeću službeno su ukinule rasne hijerarhije naslijeđene od Kolonijalne sile. A potom su izgradile svoje nacije temeljene na mitovima o miješanju rasa koji su bili korisni za prikrivanje trajnih rasnih predrasuda i njihove kristalizacije u klasne razlike. Kao i drugdje, u Latinskoj Americi kapitalizam je izgradio klasne hijerarhije oslanjajući se na etničko-rasne razlike. Početna podjela u 16. stoljeću otkada se konsolidirala konkvista bila je jednostavna: pobijeđeni (urođenici) morali su predavati plod svoga rada i danak pobjednicima (Španjolcima). Dovođenje robova ubrzo je pridodalo treću kategoriju čiji se pravni/etnički/klasni status razlikovao kako od konkvistadora, tako i od Indijanaca.Španjolci su očekivali da će održati savršenu granicu razdvajanja između tri skupine, ali je nezaustavljiv proces miješanja rasa to učinio neostvarivim. Stoga je u 17. stoljeću došlo do sustava kastâ: oni koji nisu bili bijeli, pregrupirani su u zakonske kategorije prema vrsti miješanja i proporciji svake komponente. Kasta je definirala prava i mogućnosti zapošljavanja, tako da su oni koji su bili najgore smješteni na ljestvici etničko-rasnog prestiža ujedno i bili u ekonomski najnepovoljnijem položaju.

Boja i nacija

Revolucije za neovisnost ukinule su kaste i stanovnici su proglašeni jednakima pred zakonom (osim robova, koji su svoj jaram morali nositi još nekoliko desetljeća). Ali s time nije prekinut način na koji su klasne nejednakosti se spajale s razlikama u boji. Iako uglavnom nije bilo formalnih sustava rasne segregacije, na latinskoameričkom prostoru se reproducirala određena “pigmentokracija” u kojoj su boja kože i vrsta kose na suptilnije načine i dalje bile ključne. Ova klasna/etnička hijerarhija organizirala se kao stupnjevanje difuznih kategorija, određeni kontinuum tonova boje u kojem biti “bijel” nije bilo pitanje čiste krvi, nego rezultat situacijskog definiranja: ovisno o kontekstu i mjestu, kategorija se proširivala na ljude bilo kojeg porijekla i “sumnjivih” boja tamo gdje su stjecali obrazovanje ili kapital. Od nesumnjivo “bijelih” prema dolje nastavljala se čitava ljestvica dvosmislenih pojmova, koji su se povremeno preklapali: Indijanac, tamni, smeđi, tamnoputi, mestik, mulat, crn, negro mota (crni sa sitnom kovrčavom kosom), preto (isto crn, ali dolazi od galješko-portugalske riječi), kava s mlijekom, chino (naziv za mestika ili potomka Indijanaca na ruralnom sjeveru Argentine ), kreolac, cholo (isto naziv za mestika) i desetine drugih etiketa koje su se situacijski primjenjivale radi izgradnje hijerarhija. Bio je to fleksibilan sustav, čija je logika bila organizirati stanovništvo koje se konstantno miješalo. Dvosmislenost i poroznost bili su njegovi uvjeti funkcioniranja.

Nakon što je prekinuta vladavina španjolskih kraljeva, pretpostavljalo se da je suverenost sada u rukama naroda. Ali u ovom fragmentiranom i šarenom skupu koji je nastavao bivše kolonije nitko nije dobro znao tko ga je sačinjavao, niti se činilo očitim da će lokalne elite – u konačnici, potomci konvistadora- imati legitimitet da njime vladaju. Korpus nacija koje su se nastojale oformiti bio je etnički neodređen, pomiješan. Procesi formiranja nacije nisu pretpostavljali određeni etnos: oni su istovremeno bili proces etnogeneze. Pojam “kreolac” odražavao je tu neodređenost: pojavio se kao oznaka za crne rođene u Americi, a samim time, i za miješano stanovništvo, ili naprosto one koji su rođeni na kontinentu, bez obzira na porijeklo.

Stoga su vladajuće elite u najvećem dijelu Latinske Amerike promovirale nacionalne narative čija je okosnica bila miješanje rasa. Zamislili su se kao nacije koje su “mestičke” (Meksiko), “rasne demokracije” (Brazil), “tamnopute” (Portoriko), ili “kava s mlijekom” (Venezuela). Samo nekolicina njih, kao što je Argentina, zamišljale su viziju “nas” kao bijelu i europsku. Ali, čak se i tamo definicija “bijelog” proširila da bi u stvari obuhvatila bilo koga tko je kulturološki integriran u naciju (osim onih iznimno tamne kože), bez obzira na porijeklo. Suvišno je reći da “rasna demokracija” i “mestička nacija” ne opisuju stvarnosti. To su mitovi ujedinjenja koji su često služili za skrivanje nastavljanja rasnih hijerarhija te ne bi li učinili nevidljivim prisustvo manjina iza homogenizirajućeg diskursa koji je osim toga, vrednovao miješanje rasa kao put ka izbjeljivanju.

Situacijski antirasizmi

Nije slučajno da su u Latinskoj Americi tijekom 20. stoljeća prevladali multietnički narodni pokreti koji su isticali klasni identitet. Od meksičke revolucije do Radničke stranke (PT) u Brazilu, preko peruanske APRA-e (Alianza Popular Revolucionaria Americana/Američki narodni revolucionarni savez) ili argentinskog peronizma, temeljni politički apeli upućivani su subjektima koji su definirani svojim radničkim ili seljačkim statusom. Ti su pokreti manje pažnje poklanjali etničkim razlikama. Kao odgovor na dugu tradiciju prosvjeda i zahtjeva koju su prenosili neki od njih, ponekad bi integrirali ili prepoznavali problematiku autohtonih naroda. Za razliku od ovih, što se tiče ljudi afričkog porijekla i razlika u boji, bili su podosta slijepi. Ova je panorama doživjela važne promjene od kraja 20. stoljeća i u posljednja dva desetljeća. Tri istovremene sile omogućile su da afirmacija etničkih manjina i pitanje razlike u boji u latinskoameričkoj politici dosegnu prisutnost koju prije nisu imali. S jedne strane postojao je kontinuitet zalaganja aktivističkih skupina koje su već otprije iskazivale zahtjeve autohtonih naroda ili potomaka Afrikanaca. Drugo, neoliberalizam je posvuda u svijetu doveo do razgradnje države i pogoršanja životnih uvjeta nižih klasa. Obećanje o društvenoj integraciji koje je animiralo politiku u 20. stoljeću smrtno je ranjeno, što je pak dovelo do oslabljenja kulturalne učinkovitosti homogenizirajućih nacionalnih (ili klasnih) identiteta koje su države i narodni pokreti održavali. U pukotinama ovih identiteta manjine su pronašle plodnije tlo za svoju afirmaciju. Konačno, diskursi o multikulturalnosti koji su dolazili sa sjevera, a u Latinskoj Americi su kanalizirale nevladine organizacije, znanstvenici, političari i društveno angažirani oblikovatelji javnog mišljenja također su pogodovali politici koja poklanjala više pažnje legitimnosti zahtjeva manjinâ i razlika u boji.

Na ovoj novoj pozornici, tretman etničko-rasnih razlika u Latinskoj Americi ušao je u novu etapu. Posvuda su programi priznavanja prava autohtonih naroda doživjeli značajne napretke. Brojne su države usvojile politike usmjerene ka afirmiranju njihove kulturne autonomije i prava na zemlju. U nekim državama kao što su Bolivija ili Ekvador, na vlast su došli narodni pokreti koji su čak i redefinirali ustavni poredak svojih zemalja da bi ih transformirali u “višenacionalne” države. U manjoj mjeri zajednice afričkog porijekla također su u raznim mjestima postigle priznanja i nova prava. U Brazilu je PT 2008. implementirao sustav pozitivne diskriminacije sa “rasnim kvotama” upisa u sveučilišta rezerviranim za crnce i pripadnike autohtonih naroda, što je bilo dotad neviđeno u regionalnom kontekstu.

Perspektive multikulturalnosti i većeg priznavanja etničke raznolikosti i raznolikosti boja povezale su se s latinskoameričkim identitetima i političkim tradicijama na složen način. U zemljama kao što je Argentina, fantazija o bijeloj i europskoj zemlji značila je prepreku. Iako su imali homogenizirajuću tendenciju, narativi o miješanju ili “rasnoj demokraciji” uglavnom su doveli do noviteta, a da pritom nisu napustili svoju hegemonijsku poziciju. U određenom smislu, uspjeli su ih integrirati kao potvrdu da latinskoameričke nacije proizlaze iz mješavine i raznolikosti. Ali je istovremeno bilo i trenja koja su pokazala da se radi o viđenjima koja automatski ne ujedinjuju. S jedne strane, stupanje na vlast pokreta koji su kanalizirali programe ove vrste doveo je do oprečnih reakcija u kojima nije teško prepoznati forme rasističkog prezira. U slučaju mržnje prema Evu Moralesu u Boliviji bio je posebno jasno i otvoreno, ali se mogu naći i u opoziciji PT-u u Brazilu i kirchnerizmu u Argentini i drugim mjestima. No oni su također doveli do legitimnih rasprava oko najboljeg načina artikuliranja promicanja manjina s jedne, te širih i integracijskih programa klasne prirode s druge strane. U Brazilu, na primjer, sustav rasnih kvota doveo je do intenzivne debate u kojoj su progresistički glasovi izrazili svoju brigu naspram onog što su shvaćali kao uvođenje anglosaksonske rasne klasifikacije koja se neopravdano (i odozgora) miješa u lokalne forme, te iznosi na vidjelo diskretne „rase“ u onome što je dotada funkcioniralo kao nijansiranje boja bez jasno ocrtanih granica. I nije se radilo o pukom teorijskom razmatranju: u javnoj raspravi, za prijem na sveučilište odjednom se naizgled pokazala potreba za stručnim povjerenstvima koja bi izbjegla “rasnu prevaru”, određujući tko je “crn”, a tko nije ¹Rebecca Igreja, “El proyecto de cuotas raciales y la afirmación del negro en Brasil”, Nuevo Mundo Mundos Nuevos, 19.12.2009, http://journals.openedition.org/nuevomundo/57985.

Antirasizam izvan manjina

Od Tsotsila u Meksiku do Mapuchea u Čileu i Argentini, u Latinskoj Americi je na stotine autohtonih naroda koji žive kao manjine u društvima koja ih isključuju. Isto vrijedi i za desetine skupina afričkih potomaka koji žive u zajednici, kao što su Raizali u Kolumbiji ili Quilombolas u Brazilu. Iz te pozicije oni zahtijevaju svoja prava na zemlju, na priznanje i na jednako postupanje. Njihove agende neizbježno zahtijevaju osnaživanje unutarnjih veza i grupnog identiteta što ponekad uključuje ocrtavanje jasnih granica između “nas” i ostalih. Istovremeno ima puno drugih žrtava rasizma koje ne žive u zajednici niti se prepoznaju kao dio određene etničke skupine. To su osobe smećkaste puti koje sačinjavaju veliki dio niže klase. Oni nisu manjina: nema prisutnije demografske skupine. Ponekad čuvaju neko slabo sjećanje na etničku pripadnost (koju mogu situacijski reaktivirati ako je kontekst povoljan). Ali često uopće ne znaju jesu li potomci Afrikanaca, nekog autohtonog naroda ili kojeg dalekog miješanja između njih. Oni su naprosto siromašni. Ali znaju da postoji veza između boje njihove kože i sudbine koja ih je dopala. Za ovu skupinu nije moguća antirasistička politika koja bi uključivala određenje jedne jasno ocrtane skupine i granica između njih i ostalih. U nekim zemljama kao što je Brazil aktivizam afropotomaka (afrodescendientes) nastoji da se identitetski uključe u manjinu koju predstavljaju. Ali to nije uvijek moguće niti poželjno. Stupnjevanje nijansi boje ne omogućuje jasne razdjelnice te oni puno puta nemaju posebnu etničku pripadnost kojoj se mogu prikloniti.

Jedina zajednica kojoj pripadaju (osim nacije) je siromašnim četvrtima u kojima žive. Postizanje jednakog postupanja, za ove koji ne pripadaju nijednoj skupini, uključuje raspravu ni više ni manje o klasnim odnosima, obzoru koji nema nužno potlačenu manjinu. Iako ništa ne sprječava da se artikuliraju na neki spretan način, ove razlike obuhvaćaju točke trenja o kojima bi se valjalo raspraviti. Primjećuju se, na primjer, u korištenjima i smislovima kulturnog prisvajanja. Latinskoameričke niže klase pokazuju i dugu tradiciju etničkih prisvajanja i sinkretizama koji su bili temeljni u njihovim vlastitim procesima etnogeneze te čak i u njihovoj borbi protiv rasizma. U Argentini su na primjer u posljednjih nekoliko desetljeća niže klase prisvojile riječ “crni” kao način opisivanja samih sebe, te su obrnule teret naziva se već dugo vremena koristi da bi ih se uvrijedilo ili pogrdno nazvalo. Isto tako, prisvojili su i druge kulturalne znakove koje su stvorili afropotomci, kao što je hip hop način izražavanja ili odjeću, koje su preuzele lokalne grupe koje sviraju cumbia glazbu. Ovi performansi crnstva (negritud) su pak vezani uz antirasističke sadržaje, na primjer, u tekstovima pjesama cumbie žale se na diskriminaciju koju“crni/siromašni” trpe od “plavokosih/bogatih”. I na složen se način povezuju sa zahtjevima i prosvjedima “crnih glavica” (cabecitas negras) o kojima je otprije govorio peronizam.

Međutim, zahvaljujući studijama genetičkog porijekla znamo da je mali dio subjekata koji danas zastupaju ovaj crni ponos afropotomci. Mnogi su bijele puti, makar se nazivali “crnima”. Oni koji su smećkaste kože duguju je više miješanju s autohtonim narodima. Radi se nesumnjivo o fenomenu etničkog prisvajanja tipičnom za latinskoameričke procese etnogeneze: pri preuzimanju i prilagodbi kulturalnih znakova afro ili autohtonog porijekla, niže klase stvaraju vlastita viđenja mestičke nacije i tako grade smisao jedinstva polazeći od fragmentiranog, heterogenog i šarenog mozaika koji nam je ostavila Kolonijalna sila. Na tom putu ponekad previde manjine koje žele zadržati svoju etničku specifičnost.

Istovremeno udruge afropotomaka u Argentini, kao i posvuda, bore se da budu priznate kao predstavnice crnačkog, što ponekad uključuje osudu svakog oblika etničkog prisvajanja. Politike multikulturalnosti, prema kojima je argentinska država pokazala određenu receptivnost, dovele su do određenih skromnih i sramežljivih službenih mjera priznavanja prisutnosti i dostojanstva Afroargentinaca, što je pak podrazumijevalo prihvaćanje njihovih organizacija kao sugovornika. Ali ništa se od toga nije dogodilo u vezi s “narodnim crnstvom” ²Pojam iz Lea Geler: “Categorías raciales en Buenos Aires. Negritud, blanquitud, afrodescendencia y mestizaje en la blanca ciudad capital”, Runa, Vol. 37, Nº 1, 2016., onim koje se ne promovira kao diskretna skupina niti ima organizacije koje bi ga predstavljale, čak i kad ga čini skupina žrtava rasizma koja je dosta brojnija. Naprotiv, javne rasprave o rasizmu koje su se nekada fokusirale prije svega na tu skupinu, pokazale su tendenciju ka preusmjeravanju na stanje manjina autohtonih naroda i afropotomaka koji imaju udruge koje ih predstavljaju. Stoga priznavanje jednih dovodi do opasnosti smanjivanja vidljivosti drugih. Potreba za davanjem vidljivosti ove skupine dovelo je 2019. godine do pojavljivanja Smeđeg identiteta (Identidad Marrón), aktivističkog kolektiva koji je usmjeren na problematiku ovih koji nemaju skupine, generičkih “smeđih”, pojma koji im je dala sama organizacija upravo kako bi ocrtala prostor vlastitog legitimiteta, a koji se razlikuje od onoga koji zastupaju organizacije afropotomaka /“crnaca” ³“Identidad marrón, o la lucha contra el racismo hacia quienes no bajamos de los barcos”, Télam, 16.02.2020., www.telam.com.ar . Strategija je zanimljiva, ali je niže klase za sada još nisu preuzele te ustraju da je “crni” boja-amblem vezana uz njihov klasni identitet.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu El Dipló (Le Monde diplomatique, južnoameričko izdanje, kolovoz 2022.)

Prevod: Nikolina Židek

EZEQUIEL ADAMOVSKY
ARGENTINSKI POVJESNIČAR, DIPLOMIRAO JE POVIJEST NA SVEUČILIŠTU U BUENOS AIRESU (UBA), A DOKTORIRAO NA UNIVERSITY COLLEGE LONDON. AUTOR, IZMEĐU OSTALIH, KNJIGE HISTORIA DE LA ARGENTINA. BIOGRAFÍA DE UN PAÍS. DESDE LA CONQUISTA ESPAÑOLA HASTA NUESTROS DÍAS (POVIJEST ARGENTINE. BIOGRAFIJA JEDNE ZEMLJE. OD ŠPANJOLSKE KONKVISTE DO NAŠIH DANA). CRÍTICA, BUENOS AIRES, 2020.