Memorijalni centar Aušvic: kultura sjećanja ili kultura profita? (II. dio)

Nakon suočenja sa ostacima Krematorija I od kojeg su sačuvane tek peći za spaljivanje (njih pet) na izlazu su postavljena vješala na kojima je 1947. godine obješen komandant Aušvica, ratni zločinac Rudolf Höss. O kontroverzama oko njegovog lika i zločina nećete čuti na ovim organiziranim turama, jer za to, opet ponavljam, nema vremena za 40 evra. Historijska građa oko Rudolfa te njegovi memoari i stenogrami sa suđenja danas otvaraju neke druge aspekte njegove ličnosti, koja je po tadašnjim analizama bila šizoidna apatija, a u kasnijim analizama (između ostalih, Niclas Sennerteg, autor knjige o saslušanju Rudolfa Hössa¹Niclas Sennerteg (2021). Allt jag känner är att mina fötter gör ont: förhören med Rudolf Höss (Sve što osjećam je da me noge bole, saslušanje Rudolfa Hössa). Natur & Kultur Allmänlitteratur. ) da je Höss bio pomalo i patološki lažov te da je bio sklon uljepšavanju svoje biografije. Prema Sennertegu, za vrijeme njegovog života od hapšenja pa do vješanja, Hössu je bilo jako važno da istražiteljima pokaže da je on tek jedan poslušni radnik koji nikada ne odbija naređenja svojih nadređenih. Ipak, on svoja naređenja nije tek slijepo izvršavao, nego ih je i doveo na još veći nivo. Tokom istražnog procesa Höss je svjedočio da naredbe o „specijalnom tretmanu“ nisu sadržavale detalje osim naredbe da se pristigli Židovi uguše gasom i kremiraju. On sam je ponosan na činjenicu da je njegov patent sistematska razrada procesa od trenutka kada vagoni stižu na platformu Aušvica II-Birkenau pa do ubijanja njihovih putnika. Proces koji je bio humani čin po njegovom svjedočenju, a koji trajao tri sata i koji je u fokusu imao da žrtve do zadnjeg trenutka drži u nadi da su stigli u radni logor. Detalji tog procesa su bili najviše interesantni psiholozima koji su ispitivali Hössa i on je rado iznosio detalje – poput onih da je njegova ideja bio orkestar koji će svirati na platformi zbog mogućeg haosa koji bi nastao, te da će putnici biti instruirani da odlaze na kupanje (posebno je bio ponosan na znak „kupanje“ koji je krasio Krematorije). Čak i prve sobe u Krematorijima su dobile njegov pečat, jer ih je Höss unaprijedio naređenjem da se u njih postave numerisane kuke gdje će radnici pristigle putnike upozoravati da zapamte broj na koji su odjeću ostavili, da bi kasnije svoju odjeću lakše pronašli. Sve to je zadržavalo mir među budućim žrtvama, a sam proces koji je sistematski ubijao više stotina ljudi nadgledalo je tek nekoliko oficira.

Sennerteg isto tako ističe da Höss s druge strane nije bio tako pričljiv kada je trebao pričati o svojoj ljubavnici Eleonore Hodys. Eleonore je naime bila služavka u njegovoj porodičnoj kući i austrijska politička zatvorenica Aušvica I. Njena veza sa Hössom je dovela i do trudnoće, pa je Höss naredio njeno izgladnjivanje smrću u Bloku 11. Spasila ju je činjenica da je oficir koji je istraživao Hössovu korupciju (prilično čestu među SS-oficirima u Aušvicu) otkrio i Eleonore i spasio je sasvim sigurne smrti (Eleonore je umrla 1964). Ni istraga o korupciji nije bila omiljena Rudolfova tema, već je smjenu zbog korupcije 1943. istražiteljima prikazao kao unapređenje i prekomandu u Berlin. Obzirom na njegovu efikasnost u stvaranju kompleksa Aušvic, 1944. on se logično opet nametnuo kao jedini oficir koji može izvršiti istrebljenje mađarskih Židova, što je i dobio kao zadatak od Himmlera, pa tako ponovo 1944. postavljen za komandanta Aušvica. U istražnom procesu je opet pokazao neskriveni ponos za dobro izvršen posao, ali je istražiteljima otkrio i svoje dileme i probleme kapaciteta, jer tadašnji Krematoriji (njih 3) nisu bili dovoljni da prime sve mađarske Židove 1944. godine (njih 400 000). To ga je nagnalo da sam pronađe konstruktivna rješenja, a ona su konkretno bila duboke jame u blizini Krematorija u kojima su se tijela palila zbog nedovoljnog kapaciteta u pećima. U tom stadiju istražnog procesa pojavila su se svjedočenja da su tada osim mrtvih i živi ljudi bacani u te jame. Svjedočenja koja nikada kasnije nisu bila potvrđena, ali koja i dalje žive u stenogramima istražnog procesa 1946-1947.

Rudolf je osuđen na smrt pred sudom u Varšavi 1947. i svoju presudu je smatrao razumnom i očekivanom. Pred samo vješanje istražiteljima je izjavio da smatra da su ubijanja bila besmislena i pretjerana, te plod propagande kojim je SS sistematski hranio svoje oficire. Pokajanje zapravo nikada nije stiglo i on je do zadnjeg trenutka tvrdio da je tek izvršavao naredbe. Na pitanje kako se osjeća u danima pred vješanje, izjavio je da ga bole noge i da je zabrinut sa svoju porodicu (oni su kasnije emigrirali u Ameriku i njegova žena je umrla devedesetih u Vašingtonu). Obješen je u Aušvicu 16. aprila 1947. Istražitelji koji su sa njim provodili vrijeme 1946.-1947. su ga animirali da napiše memoare.²Rudolf Höss (1992). Death Dealer: The Memoirs of the SS Kommandant at Auschwitz. Prometheus Books. Osim toga ostaće upamćen i kao prvi viši SS oficir koji je dobrovoljno svjedočio u procesima protiv svojih kolega.

Aušvic II-Birkenau

Voditeljka nas je obavjestila da je dvosatni obilazak Aušvica I gotov te da imamo 10 minuta pauze prije nego krenemo minibusom za Birkenau u obilazak koji će trajati sat vremena. Kako profit ne voli da čeka, 10 minuta je u našoj grupi moralo biti sasvim dovoljno da slegnemo utiske netom viđenog te da nađemo najbliži wc ili pojedemo neki sendvič. Onih nekoliko minuta vožnje do Birkenaua je proteklo u sablasnoj tišini, a voditeljka je stavila slušalice na uši i pustila neki poljski pop.
Slično obilasku Aušvica I, i u Birkenau je sve vremenski tempirano. Birkenau je uglavnom u ruševinama i vidljivo je koliko su poljske vlasti potencirale održavanje Aušvica I kao muzeja, dok je Birkenau potpuno zapušten i kako se čini nevažan, iako su se baš u njemu praktično izvršila sva ubistva (1,1 milion). Birkenau se danas održava donacijama od kojih najveće redovno stižu iz Izraela, Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke.

Pokušao sam i ovdje napustiti grupu i nastaviti obilazak sam, ali sam primjetio da voditeljka nije htjela započeti razgovor ni na jednom od punktova obilaska dok svi nismo bili okupljeni. Obilazak naravno počinje na peronu na koji su svi vozovi stizali i gdje je vršena selekcija. U prosjeku je 80% svakog „transporta“ slano izravno na „specijalni tretman“ koji je znao trajati ukupno tri sata, od teretnog vagona do gasne komore. Za one koji se trebaju biti poslani na rad, proces u kojem su tuširani, tetovirani, dehumanizirani šišanjem i zaduženjem nove odjeće, trajao je 8-9 sati, od teretnog vagona do barake i mjesta za spavanje. Nakon perona vodiči obično pokazuju spomen mjesto koje je izgrađeno između svih četiri plinskih komora koje je Birkenau imao. Danas postoje samo ruševine Krematorija II i Krematorija V. Priča o procesu koji se odvijao u svakom krematoriju voditeljka objašnjava žurno tokom 10 minuta, a onda svi trčimo (jer vrijeme!) za njom do tzv. Bloka smrti koji je zapravo bio jedna od zgrada bolnice, a u kojoj je uvijek bilo nekoliko stotina zatvorenika koji su bili slabi ili neizlječivo bolesni i koji bi bili poslani na „specijalni tretman“. Nisu dobivali ni hranu ni vodu, a mnogi su umrli od gladi ili drugih razloga kada su krematoriji bili preopterećeni i nisu ih mogli primiti. Budući da je Blok smrti imao mnogo bolesnih, ali i mnogo zaraznih bolesti, niti jedan vojnik ili osoblje logora nisu imali pristup istome. Leševe su svakodnevno odnosili drugi zatvorenici, a nove i privremene stanovnike su isto tako zatvorenici isporučivali. Nakon obilaska Bloka smrti, voditeljka nas obavještava da je obilazak gotov i da idemo do našeg minibusa koji će nas odvesti nazad u Krakov.

Oslobođenje

Prvi dio ogromnog kompleksa koji je oslobođen bio je Aušvic III, logor IG Farben u Monowitzu. Vojnik iz 100. pješadijske divizije Crvene armije ušao je u logor oko 9 sati u subotu, 27. januara 1945. Oko tri sata poslijepodne 60. armija 1. ukrajinskog fronta (također dijela Crvene armije) stigla je u Aušvic I i II. Pronašli su 7000 zatvorenika živih u tri glavna logora, 500 u ostalim podlogorima i preko 600 leševa. Pronađeni predmeti uključivali su 837 000 ženskih odjevnih predmeta, 370 000 muških odijela, 44 000 pari cipela i 7 000 kg ljudske kose, za koje je sovjetska komisija za ratne zločine procijenila da potječu od 140 000 ljudi.

Georgij Elisavetskii, sovjetski vojnik koji je ušao u jednu od baraka, rekao je 1980. da je mogao čuti druge vojnike kako govore zatvorenicima: „Slobodni ste, drugovi!“ Ali nisu se javljali, pa je pokušao na ruskom, poljskom, njemačkom, ukrajinskom. Zatim je upotrijebio malo jidiša: „Mislili su da ih provociram. Počeli su se skrivati. I tek kad sam im rekao: ‘Ne bojte se, ja sam pukovnik sovjetske armije i Židov. Došli smo vas osloboditi. ‘ Na kraju, kao da se barijera srušila, pojurili su prema nama vičući, pali na koljena, ljubili naše kapute i bacali ruke oko naših nogu.“ ³Stone, Dan (2015). The Liberation of the Camps: The End of the Holocaust and Its Aftermath. New Haven and London: Yale University Press. ISBN 978-0-300-20457-5. Sovjetska vojna medicinska služba i Poljski Crveni križ (PCK) uspostavili su poljske bolnice koje su zbrinule 4500 zatvorenika koji su patili od posljedica gladovanja (uglavnom proljeva) i tuberkuloze. Lokalni volonteri pomagali su sve dok ekipa Crvenog križa nije stigla iz Krakowa početkom februara. U Aušvicu II slojevi izmeta s poda baraka morali su se strugati lopatama. Voda se dobivala iz snijega i iz bunara za gašenje požara. Prije nego što je stigla dodatna pomoć, nekoliko doktora i 12 medicinskih sestara PCK-a brinulo se o 2200 pacijenata. Svi su pacijenti kasnije premješteni u zgrade od cigle u Auschwitzu I, gdje je nekoliko blokova postalo bolnica, s medicinskim osobljem koje je radilo u 18-satnim smjenama. Oslobađanje Aušvica u to je vrijeme dobilo malo pozornosti medija; Crvena armija bila je koncentrisana na svoje napredovanje prema Njemačkoj. Boris Polevoi izvijestio je o oslobođenju u Pravdi 2. februara 1945., ali nije spomenuo Židove; zatvorenici su opisani kolektivno kao „žrtve fašizma“.⁴Isto Stone, Dan. Tek kada su zapadni saveznici stigli u Buchenwald, Bergen-Belsen i Dachau u aprilu 1945., oslobađanje logora dobilo je širu pozornost javnosti.

Epilog

Kultura sjećanja u Poljskoj je prilično parcijalna i već od 1947. fokus nacističkih zločina pod njihovom okupacijom su ubistva i progoni etničkih Poljaka. Mjesta u toj i takvoj kulturi sjećanja za židovsku zajednicu praktično nikada nije ni bilo. U muzeju ili javnom prostoru Poljske, uloga Poljaka tokom Drugog svjetskog rata je priličan tabu⁵Masha Gessen ”The Historians Under Attack for Exploring Poland’s Role in the Holocaust”, New Yorker, 26 March 2021 , dok je rehabilitacija kolaboracionista praktično svakodnevna⁶”Poland honors World War II group that collaborated with Nazis”, The Times of Israel, 11 August 2019. Historičar Martin Winstone piše da je samo manjina Poljaka sudjelovala ili u progonu ili u pomaganju Židova[mfm]Winstone, Martin (2014). The Dark Heart of Hitler’s Europe: Nazi rule in Poland under the General Government. London: Tauris. pp. 181–186. ISBN 978-1-78076-477-1[/mfn]. Uspoređuje Poljsku s ostalim okupiranim zemljama i tvrdi da je najveći dio društva bio ravnodušan. U vezi s navodnom slabom poljskom odlučnošću da spase Židove, Winstone piše da se ta tendencija može djelomično objasniti strahom od pogubljenja od strane Nijemaca. On ipak primjećuje da su Nijemci izricali smrtne kazne za mnoga druga djela i citira Michała Berga: „Poljacima se prijetilo smrću ne samo zbog skrivanja Židova, već i zbog mnogih drugih stvari, ali oni su to i dalje činili. Zašto ih je samo pomaganje Židovima plašilo?“ Winstone dalje komentira, „možda je rizik skrivanja Židova bio veći, ali to je samo po sebi sugestivno budući da Nijemci nisu bili jedina opasnost“;⁷Isto Winstone, Martin. dalje objašnjava da su se Poljaci koji su pomagali Židovima bojali posljedica čak i nakon oslobođenja.

Sociolog Jan Gross piše da su vodeću ulogu u pogromu Jedwabne 1941. odigrala četvorica Poljaka, uključujući Jerzyja Laudańskog i Karola Bardońa, koji su ranije surađivali sa sovjetskim NKVD-om, a zatim se pokušavaju preoblikovati u gorljive saradnike Nijemaca. Historičar John Connelly napisao je da je velika većina etničkih Poljaka pokazala ravnodušnost prema sudbini Židova; i da je „poljska historiografija oklijevala promatrati suučesništvo u holokaustu Židova kao kolaboraciju, umjesto da to posmatra kao oblik ‘demoralizacije’ društva“. Klaus-Peter Friedrich je napisao da je „većina Poljaka usvojila pasivnu politiku čekanja i gledanja. U očima židovskog stanovništva ovo se gotovo neizbježno moralo činiti kao tiho odobravanje postupaka njemačkog okupatora.“

Prema historičaru Gunnaru S. Paulssonu⁸„Warsaw“. www.ushmm.org. , u okupiranoj Varšavi, gradu od 1,3 miliona ljudi, uključujući 350.000 Židova prije rata, oko 3.000 do 4.000 Poljaka djelovalo je kao ucjenjivači i doušnici (szmalcowniks) koji su prodavali Židove i druge Poljake koji su pomagali Židovima. Grzegorz Berendt procjenjuje broj poljskih građana koji su sudjelovali u antižidovskim akcijama kao „skupinu od desetaka hiljada pojedinaca“⁹„Prof. Berendt w Wiedniu: Zadaniem pokazanie różnicy w polskim i żydowskim doświadczeniu lat 1939-45“. dzieje.pl (in Polish).. Godine 2013. historičar Jan Grabowski napisao je u svojoj knjizida se „može pretpostaviti da bi broj žrtava Judenjagda mogao iznositi 200.000—i to samo u Poljskoj.“¹⁰Grabowski, Jan (2013). Hunt for the Jews: betrayal and murder in German-occupied Poland. Bloomington, Indiana: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-01074-2. Knjigu su hvalili neki naučnici zbog pristupa i analiza, dok je isto tako niz drugih naučnika kritizirao njegovu metodologiju zbog nedostatka stvarnih terenskih istraživanja, i tvrdio da je njegova procjena od 200.000 previsoka.
Gdje je Poljska danas kada nema okupatora i kada Judenjagd više nije aktuelan? Najčešće na ulici gdje se izvikuju antisemitske parole [mfm]Agnieszka Pikulicka-Wilczewska and Marek Strzelecki “Far-right Independence Day march draws thousands in Poland”. Reuters, 11 November 2022 https://www.reuters.com/world/europe/far-right-independence-day-march-draws-thousands-warsaw-2022-11-11/[/mfn] . Da rast antisemitizma u današnjoj Poljskoj nije bezazlen pokazuje i korigiranjenacionalnih praznika i običaja¹¹ Chris Harris ”Judas effigy controversy: Polish town slammed over ‘atrocious revival of medieval anti-Semitism’” Euronews, 23 April 2019 https://www.euronews.com/2019/04/23/judas-effigy-controversy-polish-town-slammed-over-atrocious-revival-of-medieval-anti-semit gdje se Židovi opet označavaju kao gorući problem u Poljskoj, zemlji sa 38 miliona stanovnika, od kojih Židova ima tek 30 hiljada.

Može li kultura sjećanja biti djelomična ili je potpuna tek onda kada se suočimo sa našom prošlošću u potpunosti?

ADMIR RAHMANOVIĆ

ŽIVI I RADI U GÖTEBORGU U ŠVEDSKOJ.