Jagma za kraljevima: nacionalističko (p)osvajanje prošlosti

„Svi bolujemo od razarajuće historijske groznice“, pisao je koncem 19. stoljeća njemački filozof Friedrich Nietzsche (1844.-1900.) u svojoj briljantnoj raspravi O koristi i štetnosti historije za život. Možda ovo Nietzscheovo zapažanje ne vrijedi za sve ljude i sva društva, jer se racionalni ljudi i prosvjetljena društva znaju kritički odnositi prema vlastitoj prošlosti kako im ona ne bi „razarala“ sadašnjost, ali sasvim sigurno vrijedi za balkanske narode. Što su nacionalne povijesti u širem povijesnom kontekstu beznačajnije, to veća potreba za njihovim uveličavanjem, krivotvorenjem povijesnih činjenica i pogrešnim interpretiranjem. Pokazuje to i slučaj s podizanjem spomenika Tvrtku I. Kotromaniću (ban od 1353. do 1377., kralj od 1377. do 1391. godine) u Sarajevu.

Kralj Tvrtko I. Kotromanić već ima spomenike u nekoliko gradova na ovim prostorima – u Prozoru, Herceg Novom i Tuzli. No, to Tvrtkovim simpatizerima nije dovoljno te ga žele instalirati i u Sarajevu. Već mjesecima traje politička i administrativna trakavica oko izbora mjesta na kojem bi spomenik trebao stajati. Najprije je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika odbila prijedlog gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić da se spomenik postavi kod zgrade Predsjedništva BiH, s obrazloženjem da bi spomenik narušio „vizualni i funkcionalni integritet zgrade Predsjedništva BiH“. Komisija je potom odbila i drugi prijedlog prema kojem je spomenik trebao biti postavljen na platou ispred zgrade Parlamenta/Skupštine BiH. Posljednji prijedlog gradonačelnice je da se spomenik postavi na pješačko ostrvo na Marijin Dvoru, ali s tim prijedlogom nisu zadovoljni inicijatori postavljanja spomenika.

Uz spomenute spomenike kralju Tvrtku I. Kotromaniću, u mnogim bosansko-hercegovačkim gadovima postoje i ulice s njegovim imenom. I kad je riječ o Tvrtku I. Kotromaniću, kao uostalom i o mnogim drugim povijesnim ličnostima i događajima, postoje različite interpretacije: bošnjačka strana Tvrtkov povijesni značaj promatra u kontekstu „višestoljetne bosanske državnosti“, s čim se ne slaže srpska strana, primjerice Milorad Dodik, koji je na neustavnoj proslavi Dana Republike Srpske 9. januara ove godine izjavio da je Tvrtko bio „nesumnjivo Srbin“, što povijesno nije posve netočno, ali jest selektivno, odnosno nepotpuno. Hrvati ga po katoličkoj liniji smatraju svojim, kao što smatraju i druge bosanske kraljeve, uključujući i posljednjeg Stjepana Tomaševića (vladao od 1461. do 1463.) o kojem će također biti govora u ovom tekstu.

Koncem 2021. godine, sarajevski profesor Emir O. Filipović, jedan od najboljih poznavatelja bosanskog srednjovjekovlja, objavio je knjigu Kotromanići. Stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni. Filipović je istražio sve dostupne arhive koji su važni za to povijesno razdoblje kao što su arhivi u Dubrovniku, Zadru, Veneciji, Budimpešti, Ljubljani, Vatikanu – i došao je, kad je riječ o pripadnosti kralja Tvrtka I. Kotromanića, do sljedećeg uvida: „Srednjovjekovne zemlje kojima su vladale dinastije u svojoj suštini bile (su) patrimonijalne dinastičke države pri čemu se onda vladari predmodernog doba često smatraju i nositeljima narodnog identiteta. Međutim, kako je to ustvrdio još Thomas DaCosta Kaufmann (povjesničar umjetnosti s Harvarda.), dinastički identitet je vladajućim familijama bio važniji od njihovog etničkog ili nacionalnog karaktera. U tom smislu pokušaj da se bosanska obitelj Kotromanića definira i bilježi kao isključivo domaća, srpska, hrvatska ili pak njemačka dinastija, postaje sasvim nebitan pošto je pripadnicima tog vladarskog roda njihov identitet prvenstveno bio dinastički, plemićki i kraljevski.“ Kralja Tvrtka I. Kotromanića ne može, dakle, ni jedna strana – ni bošnjačka, ni hrvatska ni srpska prisvojiti isključivo za sebe, jer on pripada svima, jednako i istovremeno. 

Uzaludno povjesničar Filipović i nekolicina drugih povjesničara ukazuju na pogrešna tumačenja srednjovjekovne prošlosti, kad su i većini povjesničara u svim nacionalnim taborima draže nacionalne i etničke interpretacije povijesti, pa makar one bile izmaštane i krivotvorene. Što je nešto teže dokazati u prošlosti, to se više vjeruje u to, a najviše se vjeruje upravo u ono što nije ni bilo. Najsnažnije obilježje suvremene bosansko-hercegovačke historije sastoji se upravo u tome da se ona konstantno iskrivljuje i pogrešno interpretira u čemu sudjeluju ponajprije intelektualci i akademici, a onda i nacionalne politike i vjerske zajednice. 

Tvrtko I. Kotromanić nije jedini kralj u bosanskoj prošlosti kojeg prate smutnje, laži i prisvajanja. Sličnu sudbinu doživljava i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević kojeg Hrvati i katolici ljubomorno doživljavaju „svojim“, opravdavajući to time da je krunu dobio od Svete Stolice (pape Pia II.) i da je za kralja okrunjen u Crkvi sv. Marije u studenom/novembru 1461., dok ga Bošnjaci promatraju iz perspektive „hiljadugodišnje kontinuirane bosansko-hercegovačke državnosti“ s kojom kralj Tomašević nema ama baš nikakve veze kao ni drugi bosanski kraljevi i banovi. Kao i u slučaju kralja Tvrtka I. Kotromanića, srpska strana naprosto smatra da je Stjepan Tomašević bio posljednji srpski kralj.

U Jajcu se svake godine u studenom/novembru obilježava godišnjica krunjenja kralja Stjepana Tomaševića, a u lipnju/junu godišnjica njegove smrti. Te manifestacije organizira JU Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca, ali postoje i druga (neslužbena) obilježavanja ovih datuma u kojima ponekad sudjeluju i političari s najviših razina kao što je to slučaj sa Željkom Komšićem koji povremeno organizira politička hodočašća kralju Stjepanu Tomaševiću kako bi on i njegova pratnja napunili patriotske ba/k/terije. I u slučaju Stjepana Tomaševića i njegova vremena, nepomirljivo se sukobljavaju različite interpretacije. Gotovo je nadrealno kakve se sve neistine i nebuloze izgovaraju kod Crkve sv. Marije i na „Kraljevom grobu“. Da kojim slučajem Stjepan Tomašević može vidjeti i čuti što se o njemu govori, ne bi prepoznao samog sebe.

Prošle godine u Franjevačkom muzeju u Jajcu, nakon što su prethodno postavljene arheološka, etnološka i sakralna zbirka, uređena je i zbirka Srednjovjekovna Bosna prema projektu arhitekta Amara Zuke koji je za enterijerske radove u Franjevačkom muzeju u Jajcu dobio nagrade Collegium artisticum iz Sarajeva i ljubljanskog Zavoda za arhitekturu Big See. Kad smo osmišljavali prostor u kojem se nalazi zbirka Srednjovjekovna Bosna sa zemnim ostacima bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, uz konzultiranje struke – povjesničara, historičara umjetnosti, arheologa, odlučili smo da u tom prostoru interno nazvanom „kraljeva soba“ u kojoj je dotad bio samo skelet kralja Stjepana Tomaševića, predstavimo cjelokupnu povijest zemlje Bosne i njezinih vladara – od desetog stoljeća do pada bosanskog kraljevstva. 

Zemni ostaci kralja Stjepana Tomaševića vraćaju nas u 1888. godinu kad je Ćiro Truhelka (1865.-1942.), ondašnji kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, obavio arheološka istraživanja na lokalitetu za koji je tvrdio da je prema tradiciji poznat kao „Kraljev grob“, a nalazi se nedaleko od jajačkog sela Zastinje. Truhelka je na tom lokalitetu pronašao skelet s odrubljenom glavom i dva ugarska novčića iz vremena vladavine kralja Lajoša (vladao od 1342. do 1382.), te je, kako tvrdi povjesničar Emir O. Filipović, „na temelju samo tih, inače dosta nepouzdanih pokazatelja, zaključio da je riječ o posmrtnim ostacima kralja Stjepana Tomaševića“. „Zbog tadašnje političke klime“, piše Filipović, „njegova je nesigurna pretpostavka vrlo brzo postala općeprihvaćena“.

Zemaljska vlada u Sarajevu poslala je skelet na konzervaciju u Prirodnoslovni muzej u Beču, a potom ga je svečano vratila u Jajce na Uskrs 1889. godine i smjestila u franjevačku samostansku crkvu u Jajcu – „u ukusnom kristalno sarkofagu, položenom na uzvišen podstavak“. Kraljev skelet čuvan je u samostanskoj crkvi sve do 1992. godine, a nakon što su pripadnici Policije i Vojske Republike Srpske odlučili minirati Crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, sarkofag je premješten u podrum Gradske biblioteke u Jajcu i tu je ostao sve do 1995. godine. Nakon rata prenesen je u Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu gdje je restauriran, da bi 1999. godine bio svečano vraćen u Jajce. 

U jajačkoj samostanskoj kronici postoji detaljan opis „povratka kralja i njegovih kostiju“ u Jajce 1999. godine, ali nema nikakvih dokumenata ni dokaza o restauraciji i konzervaciji kraljevog skeleta i sarkofaga. Potpisnik ovih redaka posljednjih je godina u više navrata konzultirao dr. Antu Miloševića koji je vodio restauratorske i konzervatorske radove, ali dosad nije dobio nikakve povratne informacije pa će kraljev skelet morati pričekati nova istraživanja i odgovore na nerazjašnjena pitanja. Neki arheolozi koji su posjetili Franjevački muzej u Jajcu i vidjeli kraljev skelet tvrde da je to ženski skelet, a moguće je da nije ni iz vremena kad je pogubljen kralj Stjepan Tomašević. Je li to tako, saznat ćemo tek kad se obave stručne i pouzdane analize kraljevog skeleta.

Povijest nam je potrebna, pisao je već spomenuti Nietzsche, ali prema njoj se moramo postaviti kritički: „Čovjek mora imati snage da razori i razriješi prošlost kako bi mogao živjeti, a s vremena na vrijeme tu snagu mora i upotrijebiti. To postiže time da tu prošlost izvede pred sud, strogo je ispita, a na koncu i osudi.“ Nietzsche je upozoravao i na „prezasićenost historijom“ jer ona životu može biti „neprijateljska i opasna“. Ako i za koje podneblje vrijede Nietzscheove riječi o „prezasićenosti historijom“, onda svakako za balkansko, pri čemu je ovdje riječ o prezasićenosti lažnom i iskrivljenom prošlošću koja zamućuje i zagorčava sadašnjost.

Pomama za prošlošću, akademska, politička, etnička i religijska prisvajanja prošlosti, ne mogu naškoditi povijesnim ličnostima jer njih više nema i jer ih se to ne tiče, ali mogu i škode sadašnjim generacijama koje zloupotrebljavaju prošlost za svoja politička, nacionalna i vjerska razračunavanja.

Drago Bojić

BOSANSKI FRANJEVAC, TEOLOG I PUBLICIST.