Briga za mentalno zdravlje: Pazite kome dajete povjerenje!

Na društvenim mrežama mi stalno iskaču reklame za predavanja raznih lajfkoučeva, edukatora, influensera sa obećanjima da ću riješiti sve probleme nakon što ih poslušam. Možda mi ovakve objave zatrpavaju mreže zato što sam psihologinja i što se bavim psihoterapijom i često dijelim sadržaje koji se tiču mentalnog zdravlja. U zadnje vrijeme dobivam i e-mailove i ponude za razne vrste edukacija, psihoterapije i treninge koji podrazumijevaju rad na sebi, kako bih unaprijedila mentalno zdravlje.

Nude se individualne i grupne seanse, vortoksi, pozitivni mindset i vjerovanje da mogu sve što želim. Zajedničko za sve te obavijesti je što nisu provjerene i upitne su stručnosti, a koriste probrane termine koji dobro zvuče, ali zapravo malo znače.

Psihičke smetnje nisu rezervisane samo za neke osobe, za one slabe, lijene ili samo za one koje u porodici već imaju roditelje sa psihičkim smetnjama. Vjerovatno smo svi nekad u toku života imali manje ili veće psihičke smetnje radi kojih bi nam trebala stručna pomoć. Statistike iz 2019.godine kažu da najmanje jedna od osam osoba na svijetu živi sa makar jednim od psihičkih poremećaja¹. Tokom i nakon pandemije Covid-19 te su brojke u značajnom porastu².

Široka je dimenzija mentalnog zdravlja. Kreće se od blagostanja, pa preko lakših i kratkotrajnih smetnji do ozbiljnih psihičkih poremećaja koji onesposobljavaju osobu u svakodnevnom funkcioniranju. Karakteristika psihičkih smetnji je i ta što se one ne vide direktno, a ljudi teže prihvataju i imaju manje empatije prema onome što ne mogu opaziti, tako da često i sami ne prepoznaju stanje u kojem se nalaze, stoga i ne znaju kome da se obrate za pomoć.

Da li biste otišli kod recimo automehaničara ili ekonomiste da vam izvadi zub ili operiše upaljeno slijepo crijevo? Zašto biste onda slušali savjete kako da unaprijedite svoje psihičko zdravlje od nekog ko nema potrebnu naobrazbu? Da li znate koje su fakultete završili? Da li uopće imaju visoku naobrazbu?

Dosta ljudi vjeruje da se psihologijom i psihoterapijom može svako baviti, obično se čuju izjave o završenoj životnoj školi što valjda kvalifikuje bilo koju osobu na svijetu da poboljšava zdravlje drugih. Budući da ljudi rijetko razlikuju stručnjake iz oblasti mentalnog zdravlja, ukratko ću dati osnovne informacije radi lakšeg razumijevanja, a prije toga ću opisati vrste mišljenja koje koristimo svakodnevno i način na koji donosimo odluke.

Daniel Kahneman, osnivač Teorije dualnih procesa mišljenja za koju je, sa Amosom Tverskym dobio Nobelovu nagradu 2002.godine, objasnio je da u procesu odlučivanja učestvuju dva sistema mišljenja, Sistem 1 koji je brz, efikasan, automatski ali i površan i radi toga sklon greškama, te Sistem 2 kojim se služimo kada trebamo riješiti neki problem, kada moramo uložiti mentalni napor da donesemo neku odluku³. Budući da se ljudski um smatra prilično lijenim ⁴ za ulaganje mentalnog napora, trudimo se da što češće brzo rješavamo probleme bez previše investiranja, samim tim bez previše truda i zamora. Iako ljudi vjeruju da donose odluke potpuno racionalno u značajnoj mjeri pokazuju ograničenu racionalnost radi korištenja Sistema 1. Korištenje misaonih prečica ili heuristika⁵ u automatskom sistemu mišljenja jeste poželjno u ne toliko važnim situacijama poput odluke šta ću obući ujutro prije odlaska na posao, koje pecivo da kupim za ručak ili kojim aktivnostima da ispunim slobodan dan. Na taj način štedimo vrijeme i energiju kako bismo se mogli kognitivno i emotivno posvetiti mnogo zahtjevnijim situacijama. Međutim, često koristimo Sistem 1 i u složenijim i važnijim odlukama poput promišljanja o mijenjanju radnog mjesta, popravljanja odnosa sa partnerom ili traženju pomoći za narušeno tjelesno ili mentalno zdravlje. Tada kritički ne preispitujemo vlastite sudove već automatski vjerujemo u njihovu ispravnost, što naravno ne mora uopće biti tačno. Nije svaka misao koja nam prođe kroz glavu tačna.

Ne treba očekivati da ljudi koji nisu educirani u oblasti mentalnog zdravlja razlikuju opis poslova psihologa, psihijatra, psihoterapeuta. Sa druge strane, imamo i povjerenje u autoritete, pa nekog ko se predstavlja psihoterapeutom nećemo dodatno provjeravati niti ćemo tražiti diplome na pokaz. Vjerujemo osobi da zna šta radi.

Primjera radi, u Sarajevu psiholog završi Odsjek psihologije na Filozofskom fakultetu i nakon studija može raditi psihološko savjetovanje koje podrazumijeva konsultativni stručni intervju sa osobom koja prolazi kroz neki zahtjevan period u svom životu, poput razvoda, prelaska na drugo radno mjesto ili donošenja važnije odluke. Psihijatar je ljekar sa diplomom Medicinskog fakulteta i specijalizacijom iz psihijatrije, te uspostavlja dijagnoze i propisuje terapiju lijekovima. Psihoterapeuti mogu biti i psiholozi i psihijatri ako završe dodatnu edukaciju iz nekog psihoterapijskog pravca. Pored psihologa i psihijatara, neki pravci psihoterapije (npr.geštalt) dozvoljavaju edukacije i osobama koje imaju drugačije primarno obrazovanje od prethodno navedenih. Čak su mi prije par godina za jednu ponuđenu edukaciju iz hipnoterapije (tretman hipnozom) na telefonski upit o potrebnoj primarnoj edukaciji odgovorili da nije potrebno imati nikakvu primarnu edukaciju, srednja škola je bila dovoljna. O slučajevima edukacija iz psihoterapija gdje se ne traži nikakva prethodna visokoškolska naobrazba neću dalje pisati, ali se mora znati da postoji.

Pravci u psihoterapiji poput kognitivno-bihejvioralne psihoterapije (KBT), geštalta, sistemske/porodične psihoterapije, psihoanalize su samo neki od pravaca za koje možete čuti u Bosni i Hercegovini. Svaki od pravaca pokušava da pomogne osobi koja traži pomoć iz različitog ugla. Ipak, postoje razlike među njima kada je u pitanju efikasnost tretmana. Recimo, KBT ili porodična terapija se podrazumijevaju tzv.”evidence-based”⁶ terapijama ili praksama utemeljenim na dokazima, što znači da koristimo psihoterapijske tehnike koji će poboljšati mentalno zdravlje ljudi primjenom empirijski provjerenih tehnika i principa u procjeni, tokom formulacije slučaja, terapijskog odnosa, te same intervencije. To znači da je strukturu korištenih tehnika određenog psihoterapijskog pravca moguće jasno i dovoljno detaljno opisati, korak po korak, te istraživački provjeriti njihovu efikasnost u odnosu na neke druge tretmane i/ili placebo efekat⁷. Evidence-based pravci imaju sistematski određene korake kojima se planski radi na postizanju terapijskih ciljeva. Drugi psihoterapijski pravci nemaju jasnu strukturu, odnosno, ne može se istražiti koji bi tačno element terapijskog procesa doveo do postizanja ciljeva u terapiji. Vrlo često su jedini dokazi o efikasnosti tih psihoterapija neempirijski i anegdotalni, odnosno, pojedinačna iskustva klijenata ili njihovih poznanika. To međutim nije dovoljno da bi se donio valjan zaključak o efikasnom tretmanu. Često nam i razgovor sa prijateljem može pomoći, osjećat ćemo se bolje samim tim jer smo podijelili svoju brigu ili problem sa nekim i ventilirali svoje emocije. Međutim, nije sigurno da će se time problem riješiti ili da bi takav razgovor značajno pomogao većini ljudi. Naravno, može doći i do spontanog poboljšanja. Nekada je zaista dovoljno imati preko puta sebe osobu koja umije saslušati i ponuditi neku tehniku kojom možemo sebi pomoći, ali je često potrebna provjeren pristup u ovom području mentalnog zdravlja i klijenti bi morali znati koje stručno obrazovanje njihovi terapeuti imaju.

U nekim razvijenijim zemaljama, evidence-based terapije se smatraju medicinskim tretmanima, a psihoterapijom se zovu tremani koji nisu bazirani na empirijski provjerenim tehnikama ili gdje psihoterapeut takvih pravaca nema primarno obrazovanje iz područja psihologije ili medicine⁸.

U BiH još uvijek ne postoji zakon koji bi definirao ko i na koji način se može baviti psihoterapijom. A to znači da ne postoji ni adekvatna zakonska odgovornost za nestručno obavljanje psihoterapije već isključivo lična i moralna što se ne bi smjelo dozvoliti.

Rad na sebi traži dosta truda i promišljanja, kritičko osvrtanje na vlastite obrasce mišljenja i ponašanja, prihvatanje vlastitih grešaka i stalnu refleksiju nad samim sobom. Ne možemo sebe mijenjati korištenjem Sistema 1, neophodan je mentalni napor i trud. Pokušajte nedominantnom rukom svaki dan prati zube pa provjerite koliko će vam sedmica ili čak mjeseci trebati da se priviknete na tu promjenu. Još je zahtjevnije uočiti vlastite automatizirane obrasce mišljenja i ponašanja koji nisu funkcionalni a onda ih mijenjati. Potrebno je da vas u tom procesu vodi osoba kojoj vjerujete i koja zna šta radi, koja je također spremna na propitivanje vlastitih stavova i vjerovanja, eventualnu samokorekciju i prije svega da ima dovoljnu naobrazbu za taj proces. Obično oni koji nude sjajna i efikasna rješenja koja ne traže prevelik trud i zalaganje, nisu upoznati sa osnovnim principima ljudskog funkcioniranja pa kako će onda ikome pomoći.

Dok zakoni ne reguliraju položaj psihoterapije i ko se i na koji način smije njome baviti, odgovornost je nažalost, u rukama osoba koje traže pomoć.

SANDRA MURATOVIĆ

PROFESORICA PSIHOLOGIJE U DRUGOJ SARAJEVSKOJ GIMNAZIJI I PSIHOTERAPEUTKINJA.

SANDRA MURATOVIĆ

Možda će ti se svideti i

Strah i nada upisne politike u visokom obrazovanju

Beleška o eksploataciji

Suđenje Miroslavu Aleksiću i pravda: između mitova i življene stvarnosti žena