Nema alternative: ukidanje društva i ženski neformalni rad

Sjećate li se one kultne izjave Margaret Thatcher kako ne postoji društvo, već postoje samo izolirani pojedinci – muškarci i žene i njihove obitelji? Vjerojatno ne postoji briljantnije kondenzirana krilatica ekonomskog i političkog konzervativizma, upravo čista supstanca neoliberalizma. Nemoguće bi bilo ovdje iscrpiti sav problematični sadržaj ove ideološke podvale koja se tako duboko upisala u suvremeno društveno tkivo. Međutim, možemo izvesti barem jednu feminističko-marksističku intervenciju. Povod za intervenciju nedavno je izglasani izvještaj¹REPORT on the changes for urban areas in the post-COVID-19 era, https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/A-9-2021-0352_EN.html. mađarske europarlamentarke Katalin Cseh o problemima krize u post-COVID vremenima koji se, pored ostaloga, tiču i neplaćenog ženskog rada. Podaci iz izvještaja vezani za neformalni skrbni rad koji žene besplatno obavljaju u kućanstvima ilustriraju jednu zbiljsku verziju tačerijanske primjene individualizma kao moralne i društvene osnove, ali ujedno i ideološku formalizaciju obitelji kao fundamentalno antisocijalne jedinice.

Metafizička utvara i nuklearna obitelj

Ne samo da pojedinka ili pojedinac ne mogu zamijeniti društvo, koliko god zavodljivo djelovala gesta Maggie Thatcher, nego pojedinac ne predstavlja čak ni osnovu društva. Pojedinac je izmišljena kategorija bez krvi i mesa, metafizička utvara koja svoje postojanje duguje vrlo specifičnim političko-pravnim odnosima moći. Društvo ne možemo uspostaviti bez neke vrste odnosa – političkog, ideološkog, ekonomskog, seksualnog – između barem dvaju subjekata. Društvenost se temelji na intrinzičnim odnosima određenog načina proizvodnje unutar kojih su subjektima, ovisno o njihovoj klasnoj pripadnosti, dodijeljene specifične uloge i pozicije. Odnosi u danom načinu kapitalističkog načina proizvodnje, koji se nužno temelji na eksploataciji, uvijek su premreženi sukobima. Kako bi tako utvrđeni klasni odnosi opstali, moraju se reproducirati, baš kao i proizvodne snage koje im stoje na raspolaganju. Jedna od ključnih jedinica koja osigurava proces reprodukcije društvenih odnosa i proizvodnih snaga jest obitelj. Ova neromantična činjenica sadržava posebno dodijeljenu ulogu obitelji – svakako ne u naivnom i zamalo reklamnom smislu tople, ljubavlju prožete i emocionalne zajednice pojedinaca – kao ključnog mjesta koje preuzima ulogu apsorpcije problema nagomilanih u političko-ekonomskom polju.

Kada se obitelj svede na svoju najmanju i najnužniju mjeru, tada ona postaje „nuklearna“ ili bazična. Takva nuklearna obitelj – kao osnovna jedinica reprodukcije društva, heteroseksualne religije i privatnog vlasništva – istovremeno proizvodi prisilu i nasilje, i to kako bi se dodatno osigurale njene temeljne ekonomske funkcije. Paralelno, ona osigurava i socijalizaciju te „rad iz ljubavi“ ili besplatnu skrb za članove obitelji i rad u kućanstvu. Unatoč činjenici da obitelj predstavlja ideološku mistifikaciju i političko-ekonomski projekt, pa i tome da sve obitelji nisu iste, da je i koncept muškarca kao „hranitelja obitelji“ u ozbiljnoj krizi, kao i da sve obitelji nisu heteroseksualne, projekt „obiteljizacije“ nikada nije bio snažniji. I to ne zahvaljujući tek doslovnim „obiteljašima“, religiji ili tradicionalnom konzervativizmu: posrijedi je specifični tržišni moral. Upravo u tom kontekstu trebamo čuti tačerijansku ideološku podvalu o primatu obitelji nauštrb društva, odnosno o ukidanju društvene odgovornosti.

Ovaj tržišni model morala podrazumijeva radikalnu aboliciju socijalnih uloga države, prebacujući ih na obitelj kao ekskluzivnu jedinicu koja snosi stvarnu odgovornost za egzistencijalni opstanak i brigu o svojim članovima. Njezina moralna uloga postaje osiguravanje „skloništa“, sigurnog mjesta, antisocijalnog i izoliranog otoka koji bi nas trebao štititi od svih kriza društva i ekonomske nesigurnosti. Tako obitelj automatski na sebe preuzima besplatne usluge prijevoza, osigurava krov nad glavom kada nemamo materijalne uvjete za najam privatnoga stana, a kamo li za njegovu kupnju, pomoć oko sve većih dugova, financijsku potporu uslijed nezaposlenosti te skrb i njegu za ostale članove i članice obitelji u slučaju nemoći i bolesti. Kao neka vrsta očekivanog i maksimalno nemjerljivog truda, u obitelji se sve poduzima iz ljubavi i dane prirode stvari, uokvireno samorazumljivom moralnom žrtvom. Umjesto da država i šefovi osiguraju dostupan i besplatan javni prijevoz, javne komunalne usluge, socijalno osjetljivo i održivo stanovanje, javne zdravstvene i socijalne servise te plaće na koje uvijek možemo računati, tržišni moral tretira obitelj kao službu koja bi trebala apsorbirati sve posljedice društvene krize, egzistencijalne neimaštine i sve lošijih životnih uvjeta.

Neformalna skrb i novi Zakon o radu

U izvještaju europarlamentarke Katalin Cseh o suočavanju urbanih područja s problemima krize u post-COVID vremenima, izglasanom 15. veljače 2022. s 524 glasa za, 33 protiv i 143 suzdržana, stoji kako se 80% skrbi o članovima obitelji u Europskoj uniji obavlja „neformalno“. Dakle, nije riječ o profesionalnim njegovateljicama i njegovateljima ili bolničkim medicinskim sestrama plaćenima za taj rad, nego o osobama i članovima obitelji koji o drugima brinu „iz ljubavi“ u svojim privatnim prostorima te o svojem vremenu i trošku. Tako se navodi kako ovaj neplaćeni rad u prvom redu obavljaju žene: čak 75% tereta preuzimaju takozvane „neformalne skrbnice“. Kako to obično biva u suvremenoj politici koja stvarne životne probleme i političko-ekonomske prisile manipulativno prevodi u „izazove“, tako se i u ovom slučaju predlažu financijske mjere koje bi trebale odgovoriti na sve veće „izazove“ ženskoga skrbnog rada.

I tu nastaje punokrvna serija dugoročnih strukturnih i ideoloških problema koji dodatno formaliziraju i učvršćuju poziciju nuklearne obitelji kao sigurnog utočišta, napose opterećujući žene koje upravljaju kućanstvima i gdje na sebe preuzimaju sve urgentne emocionalne, zdravstveno-palijativne, socijalne i financijske poteškoće ostalih članova obitelji. Umjesto da se skrb i briga o članovima obitelji socijaliziraju, pa da zdravstveni i socijalni servisi preuzmu dio obiteljske brige i tereta, europarlamentarka Cseh navodi²Clara Bauer-Babef, Unpaid, undervalued: Women shoulder three-quarters of the burden of EU caregiving, https://www.euractiv.com/section/health-consumers/news/unpaid-undervalued-women-shoulder-three-quarters-of-the-burden-of-eu-caregiving/ kako je potrebno osigurati dodatnu financijsku podršku onima koju ostaju kod kuće kako bi brinuli o svojim najmilijima. Na taj se način, konačno, problem brige o članovima obitelji koju osiguravaju žene prepoznaje kao esencijalan i postavlja u ozbiljniji politički kontekst. Međutim, rješenje koje Cseh za njega predlaže izrazito je opasno.

Premda nam se može učiniti da je posrijedi neka socijalno osjetljiva kejnzijanska intervencija, riječ je ipak o klasičnoj neoliberalnoj mjeri koja prebacivanjem socijalnih odgovornosti na obitelj, žene zatvara u sferi kućanstva. Kada kažemo „neoliberalna“, mislimo na izrazito grabežljiv, financijalizirani i tehnokratski oblik kapitalizma koji do temelja uništava javne servise, a u svijetu se učvršćuje tijekom zadnjih četrdesetak godina. Ovo je znatno zgodnije prikazano – i to uz nužnu dozu potrebnoga satiričnog šarma – u nedavno otvorenom londonskom Muzeju neoliberalizma gdje možemo još jednom susresti Thatcheričin slogan s početka ovoga teksta ili onaj kojim nam poručuje da tržište „nema alternative“ (There is no Alternative), potom obići izložak donirane boce urina anonimnog radnika iz Amazonova skladišta ili se, primjerice, okušati u zabavnoj igri uništavanja zdravstva ili javne infrastrukture.

Isti neoliberalni obrazac suočavanja s „izazovima“ pandemije primjenjuje i novi Zakon o radu. Poučen iskustvima pandemije i potrebom da atipično regulira rad od kuće, novi Zakon o radu dosjetio se radnicima – no u prvom redu radnicama – ponuditi „priliku“ da sve rade od doma, takozvanim „radom na izdvojenom mjestu rada“. Međutim, kako to podaci Csehinog izvještaja o rodnoj podjeli skrbnog rada u EU demonstriraju, tako i podaci za Hrvatsku iz 2016. i početka 2017.³Ksenija Klasnić, Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena, Brosura_prijelom_finalno_web.pdf. ne odstupaju od ustanovljenog uzorka. Naime, pokazuju da 83% obiteljskih i kućanskih poslova obavljaju žene, provodeći i do 15 sati tjedno brinući o obitelji, dok njihovi partneri to čine tek 4 i pol sati tjedno. Nema dvojbe da se u pandemiji, dopunjenoj radom od kuće, ovaj nesrazmjer dodatno pogoršao na račun žena i uzrokovao korak unazad za rodnu ravnopravnost. Pandemija je prouzročila niz nepogoda za brojne žene koje rade od kuće i suočavaju se s povećanim opsegom posla i većim kućnim odgovornostima – napose ako su u pitanju djeca i škola na daljinu – kao i sve nejasnijim granicama između radnog i neradnog vremena. Radnice se u svojim domovima osjećaju premoreno, na rubu burnouta: osjećaju da se ni kod kuće ne mogu isključiti s posla. Jedan od primjera na tom tragu je i problem s kojim se suočavaju znanstvenice i profesorice u obiteljima tijekom pandemije. One imaju manje vremena za znanstveno istraživanje, čitanje i pisanje, trpe stalna ometanja u radu kada se od doma bave znanstvenim radom koji zahtijeva duboku koncentraciju te imaju isprekidani radni dan koji vibrira u part-time temporalnosti. Klasične neuralgije neoliberalizma.

Socijalizacija obiteljskog rada

Feministkinje oduvijek upozoravaju da je svaki povratak žena u kućanstva, kao i ideologija „obiteljizacije“, izrazito opasan za socijalni i materijalni status žena. Što će biti dugoročna posljedica odluke da prijeđemo na rad od doma? Pa u tom slučaju, žene će po nalogu radnih ugovora i po službenoj dužnosti još i više boraviti u svojim domovima i osiguravati besplatni kućanski rad. Iz svojih kuhinja i soba obavljat će posao za koji primaju plaću, tko zna koliko sati na dan, kojom dinamikom i koliko će morati biti dostupne na mailovima i mobitelima. Istovremeno će, primjerice, brinuti o djeci, bolesnima i starijima, odrađivati značajnu većinu rutinskog posla poput kuhanja, čišćenja, kupovine, peglanja te pranja podova i rublja itd. Financijske mjere koje predlaže europarlamentarka Cseh, baš kao i dodatna fleksibilizacija rada koju zagovara novi Zakon o radu, dodatno će doprinijeti jačanju eksploatacije ženskog rada u kućanstvima, samo što će ta eksploatacija sada biti i dodatno formalizirana. Tamo gdje je svijet žena sveden na kućanstvo i brigu o obitelji, njihova se ovisnost o partnerima i muževima intenzivira. Opasnost koja otuda slijedi, kako nam to historija i empirija nemilosrdno demonstriraju, jest u tome da su upravo to uvjeti u kojima raste i stopa muškog nasilja prema ženama.

Ukoliko bismo se poveli za navodno radikalnom idejom ukidanja tačerijanske obitelji kodirane vrijednostima tržišnog morala, gdje bi nas to odvelo? Svakako ne u smjeru ukidanja bliskih i intimnih odnosa, brige o drugim članovima obitelji ili uništavanju zajedničkog života. Upravo suprotno, ideja ukidanja nuklearne obitelji traži da se postojeći oblici skrbi i reprodukcije prošire, socijaliziraju i denaturaliziraju. Ako je obitelj kućanska jedinica temeljena na srodstvu i u kojoj žene imaju moralnu dužnost snositi odgovornost za skrb i reproduktivni rad koji lako možemo socijalizirati, tada je cilj ukidanja nuklearne obitelji proširiti područje izbora i ukinuti prisilu koja potiče obiteljsku ovisnost. Na taj način, iskušavajući nove i drukčije životne forme, ljudi će pronaći emocionalno zadovoljavajuće i održivije alternative klasičnoj obitelji definiranoj ideologijom tržišnog morala.

Budući da živimo u kriznim vremenima koja nisu u stanju podnijeti političke vizije i imaginacije te da se iz straha i političkog oportunizma krećemo unaprijed zacrtanim političkim stazama (bilo u mišljenju ili praksi) te u nedogled bavimo reformama reformi, nije teško povjerovati antifeminističkoj tačerijanskoj podvali o nepostojanju društva, napose u kontekstu sve izuzev samorazumljivog i lako dohvatljivog koncepta pojedinca i obitelji. Ono što brine, međutim, jesu konformizam ljevice i njezino nekritičko prihvaćanje tačerijanske ideološke podvale o svetosti obitelji i braka. Danas je, čini se, lakše zamisliti kraj kapitalizma, nego kraj nuklearne obitelji.