Zašto bi Španjolska, povijesna nacija, koja je provela uspješnu tranziciju i čiji se narod ponosi time što su Španjolci i predan je svojoj zemlji, trebala stranku poput Voxa? Odgovor na ovo pitanje s Voxovog gledišta omogućuje nam da damo prikaz ideološkog profila i putanju ove političke formacije.

Španjolska tranzicija nije bila u stanju voditi brigu o španjolskoj naciji kako treba. Ne toliko zbog svog Ustava (iz 1978.), koliko zbog kulturne klime koju je dopustila da raste unutar nje, a kojom, prema Voxu, sve više dominiraju neprijatelji Španjolske („crveni“, separatisti, feministkinje, multikulturalisti), a koju je prihvatila iskompleksirana Narodna strnaka. U stvari, “mala kukavička desnica” – kako Vox naziva Narodnu stranku – suučesnik je u “progresističkom konsenzusu”, prema Voxovom inovativnom jeziku.

Ova dijagnoza nam objašnjava zašto se Vox pojavio u prosincu 2013. te zašto je, nakon nekoliko godina bez ikakvih rezultata ili vidljivosti, u praksi ponovno utemeljen 2018., kada je Santiago Abascal – na čelu stranke od rujna 2014. – preformulirao liniju djelovanja stranke koja se suprotstavlja ovom dvostrukom izazovu „neprijatelja Španjolske“. Od tada gradi uspjeh i profil po kojem je danas poznat: Vox je trenutno treća politička snaga iza Narodne stranke (PP) i Španjolske socijalističke radničke stranke (PSOE), s oko 15% glasova, a očekuje se da će takav rezultat ponoviti u nedjelju, 23. srpnja.

Trenutak Voxovog nastanka politički je obilježen gospodarskom krizom iz 2008., koja je dovela do prosvjeda “15M” 2011. godine, a koji se zbrajaju s prosvjedima katalonskog pokreta za neovisnost, koji je u porastu od 2009. Za Vox, to je dvostruki napad na poredak iz 1978.: s jedne strane od separatizma, katalonskog pokreta za neovisnost, te s ljevice od pokreta 15M, a potom i Podemosa, osnovanog u siječnju 2014. godine.

Kriza reprezentacije

Nakon što smo saželi osnovne crte, pogledajmo ga sada detaljnije. Globalna gospodarska kriza 2008. i otvorena katalonska kriza koja je započela 2010. uzdrmale su temelje političkog poretka španjolske tranzicije koja je započela 1977.-78.

Globalni slom iz 2008. riješen je ortodoksnim mjerama štednje i rezovima koji su doveli do krize reprezentacije, koja se odrazila distanciranjem građana od dviju tradicionalnih stranaka (PP i PSOE), pojavom novih stranaka (Podemos, Ciudadanos i Vox, među ostalima) i rezultirala je relativnim padom do tada dominantnog nesavršenog dvostranačja. Na to se nadovezala kriza u odnosima između Katalonije i središnje vlasti, uzrokovana odlukom Ustavnog suda iz 2010., kojom su proglašeni neustavnim ključni članci Statuta Katalonije (Ustava autonomne pokrajine) iz 2006., koji je usvojio katalonski parlament, potvrdili građani Katalonije na referendumu, a s izmjenama i španjolski Kongres (donji dom). Za taj je sud definicija Katalonije kao nacije u preambuli Statuta bila nespojiva s nacionalnim ustavom, koji u članku 2. definira Španjolsku kao „zajedničku i nedjeljivu domovinu svih Španjolaca“. Ova kriza dovela je do uspona katalonskog suverenizma, koji se počeo masovno izražavati na ulicama od 2010., a što je dovelo do takozvanog Procésa (suverenističkog procesa) 2012., te skretanjem katalonske nacionalističke stranke Convergència i Unió prema pokretu za neovisnost, koja je do tada bila jamac dobrog uprvljanja u Španjolskoj. U listopadu 2017. katalonska je vlada održala ilegalni referendum o neovisnosti, koji je središnja vlada oštro suzbila. Pozivajući se na rezultat istog referenduma, vlada Katalonije jednostrano je proglasila Kataloniju neovisnom republikom i momentalno obustavila navedeno proglašenje, s ciljem otvaranja pregovora sa vladom Španjolske na čelu s Marianom Rajoyem (PP). Tada je gotovo polovica Katalonaca bila za osamostaljenje, a 82% za donošenje suverenih odluka u odnosu na Španjolsku. Rajoy je – uz podršku PSOE-a – odgovorio odlukom o obustavi ovlasti autonomne pokrajine (listopad 2017. – lipanj 2018.) na temelju članka 155. Ustava.

Obje krize najjasnije su se odrazile na činjenicu da je od 2015. formiranje vlasti postalo problematično. Do tada se to rješavalo rutinski: ili PP ili PSOE je imaoapsolutnu većinu, ili su se dogovarali s tzv. nacionalističkim strankama (baskijskim i/ili katalonskim). Dovoljno je reći da su dva opća izbora morala biti ponovljena, oni iz 2015. i 2019. Od 2015. PP i PSOE zajedno su osvojili 50% glasova, dok je ranije njihov prag bio 65%. To je dovelo do rođenja prve koalicijske vlade od tranzicije, 2020., PSOE-a i Unidas Podemosa (UP).

Ova dvostruka kriza završila je favorizirajući ne toliko stranke koje su u početku snažno utjelovljivale takozvanu “novu politiku”, poput Podemosa – koji je trenutno u oštrom padu – i Ciudadanosa – koji je danas faktički izumro–, već Voxa. Porast napetosti između Katalonije i središnje vlasti na kraju je stvorio pogodno polje za oživljavanje španjolskog nacionalizma. Vox je Rajoyev odgovor smatrao mlakim, sibolomom za Abascalovce o iskompleksiranoj desnici u odnosu na ljevicu i separatizam. Doista, Rajoy je za Vox predstavljao savršenu nadopunu predsjedniku vlade kojeg abascalovci i desničari općenito ponajviše odbacuju: Joséu Luisu Rodríguezu Zapateru (PSOE), koji je snažno podržavao Statut.

Kulturna borba

Ono što je specifično u vezi s Voxovim diskursom je to što od početka potiče osporavanje tog „progresističkog konsenzusa“ koji tolerira desnica i koji je iz perspektive abascalovaca izjedao ponos što su Španjolci. Zbog toga je u njegovom slučaju program podređen ovoj kulturnoj borbi, jer ona prije svega služi da izrazi svoju volju za borbom.

Diskurs demokracije iz 1978. poslužit će Voxu. Doista, ovaj diskurs, kao izraz tranzicije bez sjećanja, tretira prošlost kao nejasnu cjelinu za koju se glavni politički akteri obvezuju da se neće ponoviti. Nitko ne pita tko je što učinio, niti za uzroke, niti se pokušava utvrditi politička odgovornost, a još manje pravna. U zemlji difuznog katolicizma, kao da je riječ o ispitu savjesti, vjeruje se da će svaki akter znati što je sagriješio i što ne smije ponoviti. Ali o toj temi se ne raspravlja. Zato diskurs tranzicije spaja građanski rat i frankizam, a politički poredak od 1931. do 1939. zove „Republika“, a ne demokracija (ili demokratska republika, što je i bio), budući da bi takvo ime obvezivalo na povezivanje sa sadašnjom demokracijom. No, istovremeno, da bi se distancirali od frankizma, nitko se ne definira kao španjolski nacionalist. U Španjolskoj su “nacionalisti” – posebno u diskursu o tranziciji – katalonska i baskijska stranka. Odnosno, onih “perifernih” teritorija, što ukazuje ne samo na zemljopisni, nego i na vremenski položaj: smetnju iz prošlosti, daleko od modernizacijske i europeističke sadašnjosti tranzicije. U Španjolskoj se španjolski nacionalisti nazivaju „konstitucionalistima“, čime se zatvara krug ekvivalencije: Prošlost-Nacionalizam-Nazadnost-Kainizam, s jedne strane, spram Budućnosti-Europeizma-Modernizacije-Konsenzusa, s druge strane. U diskursu Tranzicije, Prošlost djeluje kao neka vrsta prirodnog stanja u koje se uvijek može vratiti, jer je prema ovom diskursu kaiinski, osvetoljubivi duh španjolskog naroda uvijek latentan. Zato je dobro šutjeti, ne uzburkavati političke vode. Konsenzus je naziv za demokraciju u Španjolskoj.

To ne znači da španjolski nacionalizam ne oblikuje političku stvarnost zemlje, ali je čini nečim neizrecivim, što nije dobro sagledano u demokratskom i europskom ključu. Stoga se stranka ne zove slučajno Vox („glas“, na latinskom). Zapravo, španjolska ekstremna desnica se ušuljava kroz ovaj rascjep dominantnog diskursa ne bi li uzdrmala eksplicitni i implicitni konsenzus koji ima svaki politički poredak.

Što je Španjolska za Vox? Prema Mauriceu Barrèsu, Abascal tvrdi da je „nacija zbroj mrtvih, živih i onih koji će se u njoj roditi“. “Domovina je – nastavlja – zemlja mojih roditelja, mog djetinjstva, moje mladosti”. Domovina je naslijeđena, materijalna, bitna baština koja pripada nekome i koja se ostavlja u nasljeđe. Način postojanja (osobnost) i bivanja (običaji) u svijetu, različit od jednih i suprotstavljen drugima. “Volim naciju kao nešto linearno, a ne kao projekt”,¹ zaključio je Abascal. Doista: „projekt“ sugerira određeno otvaranje, pakt ili izgradnju, kao i mogućnost uključivanja ne samo izravnih nasljednika, već i novih (useljenika). Ovo odbacivanje kontraktualizma ukazuje da je profil Voxa suprotan političkom liberalizmu.

Ovdje nailazimo na ideološki ključ Voxa. Život u zajednici, a time i demokracija, podređeni su toj srži španjolske nacionalnosti, budući da ona nije promjenjiva niti odlučiva: to jest, izglasiva. Stoga je pokret za neovisnost (katalonski, baskijski ili bilo koji drugi) za Voxa ne samo neprihvatljiv, nego i „krađa, pljačka, razbojstvo”.² Isprva bi se moglo činiti da je Voxov neoliberalizam kontradiktoran njegovom patriotizmu, jer bi nagrizao veze u zajednici. Ali postoji točka u kojoj se mogu približiti: poziv na individualnu pobunu (poduzetništvo) protiv etatističkog kolektivizma u neoliberalizmu analogan je onome koji je uputio Vox protiv vlasti koju su preuzeli protušpanjolski kolektivi („crveni“, „separatisti“ , feministkinje itd.). Osim toga, njegov tradicionalizam sprječava Vox da govori o „ljudima“ kako bi se odnosio na suvremene Španjolce, već su oni uključeni u poziv na „Španjolsku“. Vox je postfašistička formacija prema Enzu Traversu,³ odnosno postfrankistička: nastoji dobar dio frankističkih ciljeva ostvariti formalno demokratskim sredstvima.

Neprijatelji Španjolske

Vox nije zamišljen kao politička stranka, već kao „alat u službi Španjolske“, smatra Abascal.⁴ Njegovi neprijatelji su, stoga, neprijatelji Španjolske. Da vidimo tko su oni.

Prije svega, „periferni nacionalizam“ općenito, a posebno pokret za neovisnost, jer teži raspadu Španjolske. Za Vox, u konačnici, svi oni doprinose separatizmu. Vox predlaže raspuštanje države autonomnih pokrajina i vraćanje „federalističkih“ ovlasti centralizmu Madrida.

Njegov drugi veliki neprijatelj je ljevica, „crveni“ u građanskoratovskom žargonu. Prije svega, zbog njenog zavidnog i ogorčenog klasicizma koji sukobljava Španjolce. Također i zbog nedovoljnog domoljublja, što objašnjava njegovu snishodljivost prema perifernim nacionalizmima. Vox optužuje ljevicu da je elitistička zbog njenih urbanih i kozmopolitskih kulturnih ukusa i moralne superiornosti kojom se diče. Za Vox, ljevica govori u ime širokih narodnih sektora, ali joj oni okreću leđa, jer su u konačnici Španjolci: trezveni, marljivi i protivni svakoj demagogiji. Prema Voxu, samo oni koji su dobrostojeći si mogu priuštiti da nemaju domovinu, zbog čega ljevicu naziva “snob- progresistima”.

Ključni neprijatelji za Vox su feministkinje koje optužuje da kroz „rodnu ideologiju“ žele autoritarno nametnuti svojevrsni protuprirodni društveni inženjering, suprotan kršćanskom humanizmu. Ovo stajalište protiv feminizma je možda ono što je Voxu najviše poslužilo da se svakodnevno, u jeku svakog femicida, bori protiv novog konsenzusa koji se kovao u španjolskoj demokraciji. Ne samo zato što je feminizam pokret koji je najviše prožeo španjolsko društvo, već zato što u njemu Vox vidi kondenzaciju svih prijetnji njegovom španjolskom tradicionalizmu: feminizam je trojanski konj ljevičarskih ideja kao što su jednakost, relativizam, internacionalizam, anti- kapitalizam i odbacivanje tradicionalne obitelji. Osim toga, njegov sve veći društveni legitimitet otvara mu vrata ka školskom kurikulumu, kršeći pravo roditelja da odgajaju svoju djecu. Za Vox ne postoji rodno nasilje, već „nasilje unutar obitelji“. Ukratko, feminizam se Voxu čini kao neprimjetan otrov koji izjeda tradicionalno društvo. Nadalje, poput “perifernog nacionalizma”, feminizam želi natjerati Španjolce da se srame sebe kao takvih. To, uz iskompleksiranost desnice, rezultira činjenicom da u Španjolskoj nitko ne izražava ponos što je Španjolac. „Politička korektnost“ je, u stvari, „progresistička diktatura“.

Konačno, drugi neprijatelj je multikulturalizam i njegov kulturni relativizam koji izjednačava vrijednost svih kultura. Vox negira muslimansko naslijeđe španjolske kulture. Za ovu stranku Španjolska nije rezultat suživota triju kultura i religija (kršćanske, muslimanske i židovske), već rata između kršćana i muslimana za povrat vlastitog teritorija. Srž španjolske nacije je katolička, prema Voxu, iako njegov način integracije i vrednovanja ove vjere nije uglavnom kroz generalizaciju mise i kateheze, već kroz tradicionalistički sklop između katoličke kulture i španjolskog nacionalizma. To ga pak navodi da pravi razliku između latinskoameričkih imigranata i ostalih (u Španjolskoj, onih iz Afrike) prema njihovom kulturnom naslijeđu. Ona mu dakle služi da sakrije svoj rasizam i svoju islamofobiju, a da potvrdi svoj kolonijalizam. Ta diferencijacija propituje i njegov uobičajeni diskurs prema kojem problem nije imigracija, već ilegalni imigranti. Za Vox, multikulturalizam – poput feminizma – nastoji natjerati Španjolce da se posrame konkviste Amerike i svoje imperijalne prošlosti, koja bi trebala biti izvor ponosa zbog svojih civilizacijskih učinaka.

S obzirom da je za Vox politika sukob i, točnije, borba za kulturnu hegemoniju, Abascalova formacija vidi da njegovi neprijatelji pobjeđuju u toj bitci bez potrebe za postizanjem formalne političke moći. Drugim riječima, da španjolska desnica, osim što je vladala, nije trijumfirala na odlučujućem kulturnom polju zbog svog kompleksa pred ljevicom i separatističkim, feminističkim i multikulturalističkim snagama. Zato je posebnost Voxa braniti poredak rođen s tranzicijom – utjelovljen u Ustavu iz 1978. – diskursom koji prkosi moći, jer razumije da istinska moć, koja je kulturna, a ne formalna politička ili ekonomska, neobično prebiva u rukama manjinskih protušpanjolskih skupina. Iako je Vox u srazu s Ustavom iz 1978. po raznim točkama kao što je njegovo odbacivanje države kao zajednice pokrajina, drži ga se zato što je posljednji bastion najdragocjenijeg blaga Voxa: jedinstva Španjolske, sadržanog kao što smo vidjeli u njegovom članku 2. Posebice u kontekstu uglavnom pogodnom za „separatizam“. Zato Vox nije protiv Europske uniji, buduće da shvaća da je to simbol Tranzicije i vrijednosni horizont Španjolaca.⁵

Opći izbori 23. srpnja otvaraju Voxu dosad neviđenu mogućnost da dođe na vlast u Španjolskoj, podržavajući kandidata PP-a, Alberta Núñeza Feijóa. Za stranku koja je ušla u politiku da preusmjeri agendu udesno, to je najbolja moguća situacija. Da može, Vox bi izabrao Ministarstvo obrazovanja prije Ministarstva gospodarstva. I ukinuo bi, kao što već radi u gradskim vijećnicama i autonomnim pokrajinama gdje je oformio vladu s PP-om nakon lokalnih izbora u svibnju, institucionalne instance namijenjene borbi protiv rodnog nasilja ne bi li ih zamijenio drugima posvećenima „obitelji“. Osim što bi nastavio poricati klimatske promjena, favorizirao automobila, financirao borbe bikova i suzbijao imigracije.

Ako je tranzicijska Španjolska pronašla točku približavanja u zajedničkoj težnji da Španjolci žive poput Europljana, to jest u modernizirajućoj socijalnoj i pluralističkoj demokraciji, vjerojatna vladajuća koalicija Voxa s PP-om ostvarila bi tu težnju, ali ne bez paradoksa: u današnje vrijeme, kada Europa počinje nazadovati istim putem otkuda je došla.

Tekst je objavljen u časopisu El Dipló (Le Monde diplomatique, južnoameričko izdanje, srpanj 2023.)

Prijevod sa španjolskog: Nikolina Židek

JAVIER FRANZÉ

PROFESOR POLITIČKE TEORIJE NA SVEUČILIŠTU COMPLUTENSE U MADRIDU.

Kriza reprezentacije

Kulturna borba

Neprijatelji Španjolske

Možda će ti se svideti i

Beleška o eksploataciji

„Velika zamena“ u Sjedinjenim Državama: antisemitizam i anticionizam (I DEO)

Dijalektika prekarijata: mogućnost klase