Ironija inherentne kontradikcije politika urbanizacije kapitala u tome je što država njima privredu spašava od viška akumulacije tako da je namješta na zicer za krahiranje.

Provalija koja se otvara je ona fiktivnosti kapitala uvezanog kroz cirkulaciju kamata, hipoteka, rente. Što je manje realnosektorskog rasta, više je onog kompenzacijskog kroz zaduženost stanovništva. Sa svakim prometom te vrste, kapital eto raste – a ne radi se o stvarnom stvaranju nove vrijednosti.¹Traju doduše i neke rasprave o tome može li se djelovanje financijskog sektora u nekim svojim vidovima ipak ubrojati u produktivno. Ali čak se i za kamatonosni kapital radi o praznom i neuvjerljivom argumentu da bi njegov plasman svrstavao i banke u produktivnu ekonomiju. Bankar je tu tobože dao obol stvaranju realne vrijednosti čisto time što je proslijedio tuđi novac (i dobro se naplatio za to). Argument da školska marksistička definicija produktivne klase proizlazi iz same zaposlenosti za plaću u proizvodnji robe slabo je primjenjiv u ovom slučaju, kao što posebno ističe Ben Fine, Fine & Cristophers: „The Value of Financialization and the Financialization of Value“, 2020. Po tome bi i zaposlenik nekoga tko uspijeva ljudima prodavati maglu spadao u produktivan kadar, jer magla je roba čim si je prodao.

Thomas Piketty je ustanovio, svojom centralnom tezom, da nema većeg generatora nejednakosti od raskoraka između realne ekonomije (bazirane na radu) i suvremenih razmjera fiktivne akumulacije (bazirane na capital return: kamati, renti, dobiti, dividendi).²Thomas Piketty: Kapital u 21. stoljeću, 2014.

Kad si Balon, prije ili kasnije Pukneš. Peter Marcuse je komercijalnu uvjetovanost financijaliziranog stanovanja te aktivno ustuknuće države od stvarnih politika njegove priuštivosti identificirao kao dva stupa neminovnosti Kraha – s trećim i jezgrenim u ideološkom marketingu kućevlasništva na dug, koji podrazumijeva ideologiju privatizacije stambenog fonda.³Peter Marcuse: „A Critical Approach to Solving the Housing Problem„, 2010.

Nije to ništa drugo nego temeljenje varijacije molotchevskih koalicija upravo na ideologiji rasta, kao tobožnjeg općeg dobra; sa stavljanjem cjelokupnog zadojenog društva pod pritisak ostajanja na liniji normiranog konsenzusa. Aalbers će naći da vlada fiksacija na rast cijena stambenih kvadrata kao pokazatelj da nam ekonomija dobro i zdravo radi te da se ta naopaka predodžba uspostavlja u vidu mantre.⁴„Indeed, many Western economies have become so addicted to high and increasing house prices that it seems difficult for governments and households alike to deal with a situation of declining prices, which are seen as lowering people’s economic perceptions and therefore as having a negative influence on the economy at large. Thus, although declining house prices could imply increased housing affordability, the mantra that ‘rising house prices are good’ remains entrenched, buttressed as it is by pressure on states from the homeowning electorate and the housing market lobby to do everything in their power to protect price levels. Even in times of austerity, the housing sector is still seen as a key vehicle to foster economic growth beyond housing markets per se, Forrest and Yip 2011. Sometimes the dominant thinking appears to be: if only people would believe that their houses prices would go up again, they would start spending more, thereby kick-starting the economy.“ Manuel Aalbers: The Financialization of Housing, 2016.

U kakvom svijetu živimo nakon što je šema eksplodirala ’08?

Upravo u Krahu 2008. Janis Varufakis nalazi ishodišnu točku aktualne metamorfoze razdvojenosti dinamika realnog i fiktivnog rasta. Banke i burze su se naviknule na golemo upumpavanje novca centralnih banaka kao life support krahiralom kapitalizmu. Vlada ovisnost prvih o tom novcu potonjih, ali i obratna ucijenjenost. Centralne banke znaju da im ne mogu zavrnuti pipu, jer će sve skupa kolabirati i opet.

Pojam u optjecaju: wall of money. Ne radi se samo o inflatornoj politici iz smjera centralnih banaka, nego i o proliferaciji ulagačke mase mirovinskih fondova⁵36% globalne financijske imovine 1995. u kapitalu mirovinskih fondova preraslo je u 44% 2005., prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, ali i 114% svjetskog BDP-a u 2009., prema podacima MMF-a, Aalbers, 2016. te ostalih institucionalnih mašina štednje (osiguravajuća društva, državni fondovi…), zatim globalnom zagušenju štednjom ekspanzivnih azijskih zemalja ⁶Koje kao da posustaje, doduše; koincidentno s nekim zaokretima u kineskim politikama., kao i rastu corporate savings, što bi se odnosilo na rast profita multinacionalnih korporacija po poreznim oazama kao odraz decenija neoliberalnih mjera –  korespondira s padom mase plaća i štednje kućanstava ⁷„We find a global shift in the composition of saving away from the household sector and toward the corporate sector. […] The rise of corporate saving, therefore, emerged as the decline in the labour share pushed up corporate profits and dividend growth did not keep pace.“ (Peter Chen, Loukas Karabarbounis & Brent Neiman: „The Global Rise of Corporate Saving“, NBER Working Paper 23133)..

Naročito je potonji faktor pokazatelj trajne recesijske tendencije na bazi viška akumulacije: zapravo neumitne konzekvence neoliberalnog povratka na taktiku snižavanja vrijednosti rada. Korporacije se nakesale (što akumulacijom srušenošću cijene rada, što akumulacijom razvlaštenjem) pa sad svijet ima problem plasiranja tog silnog novca otetog-prokletog, s recesijom vječito nad vratom.

Ništa svijet, drugim riječim, naučio nije iz Kraha ’08. Wall of money, s burzama okupanima ekscesnom likvidnošću, ne da se smesti u potrazi za HQC i nije u tome nimalo minula narkomanska navučenost baš na, Aalbersovim riječima, „housing-finance elixir“ (temeljen na „privatiziranom kejnzijanizmu“, tj. prebacivanju stimulacijskog duga na kućanstva ⁸Colin Crouch: „Privatised Keynesianism: An Unacknowledged Policy Regime„, 2009.) kao kompenzacijski generator rasta, unatoč svim potvrdama njegove neodrživosti.⁹„In the wake of the 2008 crisis the response in countries such as the US, the UK and the Netherlands has been geared towards reviving housing markets instead of moving into alternative policies.“ (Aalbers, 2016.).

Fikcionalizacija fiktivnog kapitala

Otkud onda da su cijene kvadrata tolike? Zato što potražnja raste brže od ponude? Tako će nam barem reći ideologija bjesomučne stanogradnje, skupa s neoklasičnim ekonomistima.

Pogledajmo, međutim, neke podatke samo za Hrvatsku u ovom času. Udio stambenih jedinica koje zjape prazne (tj. kao „paralelni i neformalni bankovni sustav te svojevrstan vid neoporezive štednje, na koju se zahvaljujući brzom rastu vrijednosti stanova ostvaruje značajna kapitalna dobit“) porastao je s 239.000 (14%) za popisa stanovništva 2001. na 600.000 (29%) dva desetljeća kasnije. Treba dodati i one koje se koriste kao poslovni prostori (za maloprodajne i uslužne djelatnosti), čiji je udio porastao s 25.000 (1%) na 112.000 (5%), kao i one koje služe za kratkoročan turistički najam: njih je danas 10% ukupnog stambenog fonda. Kad se sve obračuna, 44% stambenih jedinica se uopće ne koristi za stanovanje! I taj se udio iz godine u godinu povećava.

Ključan faktor formacije cijena je zasipanje sektora s wall of money – uvelike neovisno o stvarnoj potražnji za gradnjom novih zgrada, pumpanoj kreditima. Kolosalni tlak zida novca koji želi biti apsorbiran uz HQC profitabilnost napuhat će balon financijalizacije, hipoteka, kamata, koji će onda napuhati tržišni balon. Kapital svoj inherentni problem viška akumulacije i opet rješava – omogućivši si spekulativne investicije k tome – preko grbače kućanstava. Što ne rezultira smanjenjem relativnog udjela troška stanovanja u kućnom budžetu, nego jedino rastom vrijednosti posjeda u korist place enterpreneurs.

S razlikom u odnosu na izvornu Harveyevu capital switching definiciju, 40 godina staru, utoliko što se ne radi više toliko o prometanju u tržište nekretnina, kao sekundarnu cirkulaciju, kapitala namaknutog nekom proizvodnjom, kao primarnom, već o prometanju, dakle, hiperrrealnog zida love. Kroz zaposjedanje vrijednih zemljišta, kao i investicije u urbanizaciju kapitala, peremo i fikcionaliziramo višak već unaprijed fiktivne akumulacije, nešto što je i u startu bilo financijalizacija, a ne proizvodnja. Aalbers to naziva capital switchingom primarne, sekundarne i tercijarne cirkulacije u kvartarnu.

Čime je problem, znamo, samo translatiran: danas si ga „riješio“ tako što će sutra Pući još jače.

Perverzija kao globalna urbana strategija

Činjenica da se u vremenima deindustrijalizacije ekonomija više ne oslanja primarno na realni sektor, nego na famozno „privlačenje investicija“, očitovat će se i tako što će se čitavi gradovi natjecati u nuđenju sebe kao robe za apsorpciju investicija, naprežući se da se „brendiraju“, postanu lokusi bilbao (d)efekta, ekonomski oslone, pod ruku s „kreativnim industrijama“, na turistifikaciju i diznifikaciju, naprave od sebe svako malo neki karneval (da su „prijestolnica kulture“ i sl.), spektakulariziraju svoju baštinu (onu koju nisu satrali u ime oslobađanja lokacija za generičku capital switching arhitekturu) te podstaknu procese gentrifikacije.

Važna je ova riječ: podstaknu. Dok je tradicionalno poimanje gentrifikacije podrazumijevalo da se radi o nepoželjnom nusproduktu ulaganja u urbana područja, Neil Smith je prozreo: a, ne, gradovi danas namjerno – tj. perverzno – rade na tome da im se „dogodi“ gentrifikacija! Ona im dođe razvojnom strategijom, središnjim ciljem javnih politika (pomno planiranim i sistematiziranim): „ključna urbana strategija gradskih uprava u suradnji s privatnim kapitalom“; nedodirljiva strategija akumulacije kapitala za konkurentne urbane ekonomije“; „sredstvo globalnog interurbanog natjecanja“; „središnja pokretačka snaga urbane ekonomske ekspanzije, ključni sektor novih urbanih ekonomija“.¹⁰Neil Smith: „Novi globalizam, novi urbanizam: gentrifikacija kao globalna urbana strategija„, 2002.

Tipičan slučaj: rast cijene vrijednosti zemljišta (uslijed npr. zahvata urbane revitalizacije) uzrokuje da područje prestaje biti organska cjelina koja integrira sve funkcije urbanog života, pretvarajući se u prazni svijet kulisa za kapitalizaciju lokacije.

Investitorski urbanizam

Išao je istim tragom i David Harvey: nekadašnji „menadžerski“ način upravljanja gradovima zamjenjuje „poduzetnički“, što bi značilo dominaciju modela javno-privatnog partnerstva na štetu javnog sektora, dok glavna stvar postaje brendiranje prostora radi reklamiranja grada kao robe.¹¹David Harvey: „From Managerialism to Entrepreneurialism: The Transformation in Urban Governance in Late Capitalism„, 2005.

Nije to nego zloglasni „investitorski urbanizam“, kao pojava u međuvremenu opisana u urbanoj sociologiji i za naše prostore.¹²Ljubinko Pušić: Diskusija na okruglom stolu „Mreža naselja u umreženom društvu“, 2006.; Anđelina Svirčić Gotovac: „Aktualni revitalizacijski i gentrifikacijski procesi na primjeru Zagreba“, 2010.; itd. Zato, naime, što su gentrifikacija, turistifikacija i nekretninska spekulacija postale razvojna strategija i motor ekonomije. Okolnost da nam je urbanizam investitorski – s uklapanjem planskih vizija u developerske projekte umjesto obratno – to je time uvjetovano.

Od globalne teorije bliži će nam možda biti uvid Dubravke Sekulić, jer predočen na konkretnim primjerima projekata Zahe Hadid za Beograd i Dubrovnik, izrađenih u stilu mistifikacijske konfekcije. Investitori, kaže, „više ne prodaju (samo) kuće ili zgrade, već se sada bave prodajom imaginacije“, što se odnosi na arhitekturu kao lifestyle marketing, pri čemu „imaginacija prostora dolazi isključivo iz pozicije investitora“. Događa se „investitorsko planiranje i urbanizam koji se u stvari osmišljavaju i izvode, bez sakrivanja, za tržište i sa namerom profita“.

Ali pustimo i investitore, njihovo je da probaju – pravo pitanje je kako će se postaviti gradske uprave. Pristup im određuje, sa žaljenjem konstatira kolegica Sekulić, „pritisak tržišnog načina mišljenja o gradu kao preduzeću koje treba da proizvodi višak vrednosti, i koji podrazumevaju da je prostor grada primarna roba kojom grad raspolaže„. Umjesto vizija integralnog razvoja i urbanizma u funkciji društvene reprodukcije, uprave se točkasto fokusiraju na lokacije „za koje postoji zainteresovani (komercijalni) investitor, uz nadu da će se profit privatnog investitora preliti i na grad„, odustajući „od bilo kakve konceptualizacije, ukoliko prostor ne zadovoljava kriterijum robe koju treba po svaku cenu i što pre je moguće eksploatisati“.¹³Dubravka Sekulić: „Javni interes u magli kapitala“, 2013.

Svjetsko prvenstvo

Prošlo je skoro pola stoljeća od Molotcheve inicijalne konceptualizacije urban growth machine. Sigurno da suvremene mašine nisu do kraja opisive njom, kao varijacije temeljene na rascvjetalosti ciljane gentrifikacije (neka živi hiljadu karnevalskih cvjetova i svjetova kulisa). Ali zadržimo se na bitnim elementima. I dalje imamo lokalne koalicije za urbani rast – štoviše, višestruko su dobile krila. I dalje se radi o okupljanju oko interesa strukturnih spekulanata i ostalih place enterpreneurs. Isto tako, radi se o simuliranju općenarodnog interesa u servisiranju partikularnih skupova interesa, sve s podmetanjem ideološkog konsenzusa i patriotizmom rasta na bazi glorifikacije razmjenske vrijednosti zemljišta.

S tim što sam u Smithovom lefebvrijanskom konceptu sklon vidjeti neutralizaciju onog prigovora lefebvrijanskom Molotchevom. Što je drugo gentrifikacija kao novi urbanizam i globalna urbana strategija ako ne brisanje razlike između lokalnog karaktera urbanih koalicija u slavu mašine rasta i globalnosti mreže takvih diktiranih lokalnih koalicija (svjetskog prvenstva, rečeno sportskim rječnikom)?

Centralno bojno polje

Što bismo onda označili kao glavni politički problem i centralno bojno polje današnjice? U čemu locirati izvor?

Nema dileme da je name of the game – hegemonija financijalizacije. Kao široka historijska paradigma, koja se izvorno smješta na teren (političke) ekonomije. Korijen čitavog spektra glavnih društveno-političkih problema s kojima se danas zlopatimo možemo reći da je ekonomske prirode: wall of money, odnosno njegovo nastajanje uslijed inherentnih kontradikcija kapitalizma te strategija suočavanja s njima karakterističnih za postindustrijsko društvo i financijaliziranu ekonomiju.

No, kojem ono sektoru uopće pripadaju te strategije suočavanja? Sama ekonomska znanost koja bi bila u stanju sagledati paradigmu isključivo je – ističe se u uvodniku Routledgeovog zbornika – ona heterodoksna, nikako ortodoksna, neoklasična. Zato što ekonomija ne dolazi na svijet kao samo ekonomija. Nemojmo napraviti grešku pa urban growth machine shvatiti kao puki kanal kroz koji se financijalizacija izlijeva. Ne radi se o tek jednom od mogućih kanala, pogodnih ventila, pa da nije presudno kroz koji će. Naprotiv, suvremena financijalizacija postaje moguća uslijed toga što postoji urbanizacija kao capital switching mašina fiktivne akumulacije (počevši od sekuritiziranih stambenih kredita kao HQC, ali ne iscrpljujući se na njima). Urbanizacija nije samo pogodan vid plasmana financijalizacije, već vid koji je uopće omogućuje, po kojem tek i postaje ono što jest.

Drugim riječima: mašina urbanog rasta, s vešmašinom urbanizacije kapitala, centralan je planetarni problem sama po sebi, a ne tek manifestacija centralnog problema.

Trećim riječima, Harveyevim: kritičnost historijskog momenta sastoji se u tome što je ono što se događa s gradovima, njihovom izgradnjom i razgradnjom, postalo ključno političko pitanje epohe. Rast kapitala postao je ovisan o rapidnim procesima njegove urbanizacije, sa sve više i više cirkulacije novca kroz urbane forme razvoja. S hipermobilnošću novca, karakterističnom za financijalizaciju, koja kruži svijetom i traži apsorpciju upravo u globalnoj (re)urbanizaciji, kao primarnoj razvojnoj strategiji. Sa zaključanošću u toj strategiji i nejasnošću kako se kapital misli izvući iz nje. Sa svima nama, napokon, kao… građanima demokratskih republika? Ne, nego kmetovima i zatočenicima neoliberalnog, investitorskog urbanizma.

IVAN CINGEL

PREDAVAČ NA GRAĐEVINSKOM I ARHITEKTONSKOM FAKULTETU U OSIJEKU, POLAZNIK DOKTORSKOG STUDIJA ARHITEKTURA I URBANIZAM U ZAGREBU I BIVŠI PREDSJEDNIK DRUŠTVA ARHITEKATA GRADA OSIJEKA (2019-22).