Osuđivanje Gaze na smrt (I DIO)

Nedavno je libansko-američki politikolog Asad Abu Halil napisao vrlo koristan osvrt na tretman palestinskih i drugih arapskih gostiju u televizijskim emisijama u zapadnom svijetu povodom rata Hamasa i Izraela, a posebno na pitanje koje im se postavlja prije nego što im je dozvoljeno da bilo šta zauste: “Da li osuđujete Hamas? Da li osuđujete napad? Vjerujete li da Hamas treba eliminisati, da ili ne?” Abu Halil je potom zamislio sebe u studiju, kako odgovara na takva “glupa pitanja”: “U kom svojstvu mi postavljate to pitanje? Kako si ti, novinar, postao moj sudija ili sveštenik? I zašto me tretiraš kao optuženog na sudu, a ne kao gosta u TV studiju? Zbog čega se osjećate moralno superiornim u odnosu na mene pa određujete način na koji mogu dokazati svoju vrijednost kao ljudsko biće?” I zaista je moralizatorski koncept “osuđivanja” u srži zapadnjačke mas-medijske hipokrizije, posebno kada se radi o promociji agendi iz vlastitog imperijalističkog portfolija. Jer da biste bili udostojeni da diskutujete sa civilizovanim zapadnjakom, evropejcem ili Amerikanacem, koji živi u “normalnoj državi”, odnosno “cijelom civilizovanom svijetu”, vi najprije morate da izdeklamujete da niste nenormalni, odnosno psihopatska ličnost koja, prirodno ili kulturološki naprosto uživa u prizorima masakriranih leševa. “Nije lijepo ubijati ljude, to nije dobro, nemojte slučajno da pomislite da sam ja neko ko bi i pomislio da takvo nešto volim”, treba da papagajski ponavljate kako bi ste se udostojili da budete saslušani kao druga strana u okviru nečega što “cijeli civilizovani svijet”, tačnije kolektivni zapad trenutno podržava u okvirima svoje kolonijalne ekspanzije na Bliskom istoku.

Jedna od najtipičnijih priglupih krilatica za ispovjedanje dostojnosti pred “civilizovanim svijetom” koja se pojavila na tviter nalozima i u tekstovima prozapadnih agitatora i moralizatora je “nema ALI”, u smislu da nema “opravdavanja” ničijih zločina, a čime su otkupili pravo na javno puštanje suze ili dvije tokom globalnog TV prenosa uništenja kompletnog palestinskog grada. Takvu praksu možda najbolje ilustruje tekst novinara Senada Pećanina, u kojem, između ostalog, piše da “Izrael pod krinkom rata protiv odvratne terorističke organizacije vrši monstruozne zločine bombardovanjem palestinske djece, žena, staraca, nemoćnih civila”. Na stranu sada što Hamas, po bilo čijem mišljenju, pogotovo iz perspektive ušuškanog prozapadnog “građanina svijeta” zaista može biti odvratan, ali šta to nije odvratno u ratu u kojem je jasno da je druga strana beskompromisna u smislu izolacije, a onda i izgona određene populacije, kao što je to, bez ikakve sumnje vlast Benjamina Netanjahua i njegovih koalicionih partnera?

Ili kao što je u svom članku postavio aktivista za ljudska prava i nekadašnji britanski diplomata Kreg Marej: “Asimetrični ratovi često bivaju odvratni. Potlačeni i kolonizovani narodi nemaju luksuz da postroje vojnike u uredno presovanim uniformama i sjajnim čizmama kako bi se suočili s protivničkom vojskom u ravnopravnom okršaju. Kolonizovani i potlačeni narodi obično, kad im se pruži prilika, teže da oponašaju zločine koje su im počinili njihovi tlačitelji. Ovo, naravno, uvijek doprinosi propagandi imperijalista. Ograničene mogućnosti otpora potlačenih uvijek završavaju tako da budu predstavljeni kao dokaz divljaštva kolonizovanih ljudi i samim tim opravdavaju “civilizacijsku misiju“ kolonizatora.” U tom smislu je najlakše, iz zone komfora, pisati liste želja za mir u svijetu i moralističke kalambure, kao što to radi kolumnista Gvardijana Džonatan Fridland, ili Sanja Radović u svom nedavnom tekstu za Res Publicu. Kritikujući one intelektualce i druge javne ličnosti koji su podržali Palestince, Fridland nudi “argument” kojem niko i nije protivrječio: “Osim toga, takav okvir (koji osuđuje kolonijalizam i politiku etničkog čišćenja Palestinaca op.a.) označava sve Izraelce ― ne samo naseljenike na Zapadnoj obali ― kao krive za grijeh kolonijalizma. Možda to objašnjava zašto ti pisci pisama nisu mogli potpuno osuditi ubistvo nevinih izraelskih civila 7. oktobra. Jer oni ne vide nijednog Izraelca, čak ni dijete, kao potpuno nevino.”  “Nijedni ni drugi nemaju pravo na ponašanja i postupke koji su zločinački  ― a obe strane ih čine”, slično rezonuje Radović: “Nema i ne sme biti opravdanja za ubijanja i mučenja civila  ― nema te nacionalne ili oslobodilačke ideje koja može opravdati bestijalnosti i dehumanizaciju drugog ljudskog bića. Ako se ne složimo oko toga, samo dajemo opravdanje za novi krug pakla.”

Najprije, niko i nikada nije tvrdio da je “lijepo ubijati nevine ljude i djecu”, ali  u korporativističkom svijetu koncentričnih krugova pakla koje ne pokreće prosta volja za ubijanjem već zakonitosti kapitalističke ekspanzivne ekonomije i njoj pripadajućih ideologija, ljudska bića ne žive u vakumima bezgrješnosti, ili su djeca u elitnom obdaništu kojima vaspitačica ponavlja da nije lijepo piškiti i kakiti u gaće, otimati tuđe igračke ili vući djevojčice za kosu. Totalno pojednostavimo stvari, da ova djeca ne žive u obdaništu, već u kanalizacionim odvodima postnuklearnog distopijskog svijeta, snimljeni glasovi nekog Fridlanda ili Radovićke bi mogli danonoćno da dopiru do njih, ali bi, logično, padali na gluhe uši, jer u takvom svijetu pukog preživljavanja niko ne bi imao vremena da provodi vrijeme u razmišljanju šta je lijepo, a šta nije.  Još 2004., je izraelski demograf Arnon Sofer, inače rektor Univerziteta u Haifi tadašnjem izraelskom premijeru Arielu Šaronu iznio kasnije implementirani plan za totalnu izolaciju Gaze, koji je podrazumijevao taktičko povlačenje IDF-a sa tog područja i izgradnju kompleksnog sistema nadzora, čija svrha ne bi bila samo totalna kontrola ulaska i izlaska iz grada, već po Soferovim riječima:

“Kada 2,5 miliona ljudi živi u zatvorenoj Gazi, to će biti ljudska katastrofa. Ti ljudi će postati još veće životinje nego što su danas (…). Pritisak na granici će biti užasan. Biće to užasan rat. Dakle, ako želimo da ostanemo živi, ​​moraćemo da ubijamo i ubijamo i ubijamo. Cijeli dan, svaki dan (…) jedino što me brine je kako osigurati da dječaci i muškarci koji će morati da izvrše ubistvo mogu da se vrate svojim porodicama i budu normalna ljudska bića.”

Drugim riječima, to što smo bića sa urođenom empatijom i žalimo svakoga ko pogine nasilnom smrću bilo da se radi o civilima ili vojnicima, ne znači da smo, u datom kontekstu, u kojem ne samo država Izrael, već kompletan kolektivni zapad učestvuje u proglašavanju cjelokupne populacije Gaze životinjama i “nacistima” i više nego očigledno učestvuje u projektu njegovog trajnog raseljavanja, dužni pisati relativizatorske i moralističke paškvile, ne bismo li učestvovali u igrici podložnosti istom tom kolektivnom zapadu i njegovim interesima.  “Razmislite o tome”, piše Kris Hedžis,

“Narod koji je zatvoren u najvećem koncentracionom logoru na svijetu 16 godina, uskraćen za hranu, vodu, gorivo i lijekove, bez vojske, vazduhoplovstva, mornarice, mehanizovanih jedinica, artiljerije, komandno-kontrolnih sistema i raketnih baterija, biva ubijan i izgladnjivan od strane jedne od najnaprednijih vojski na planeti, i oni su nacisti?”

Adekvatan domaći prilog izjednačavanju jednog okruženog i od susjednih muslimanskih država napuštenog grada sa nacističkom Njemačkom, čime se zapravo određuje njegova sudbina da bude zbrisan sa lica zemlje, napisao je za beogradski liberalni Danas Aleksej Kišjuhas. Za razobličavanje bazičnog neznanja i najbanalnijim relativizacijama kojima obiluje svaka rečenica njegovog teksta bio bi nam potreban kompletan zaseban članak, pa ćemo se pozabaviti samo sa dvije: “U tom bunilu, nezahvalno zgodno je pogledati u činjenice, i raskrinkati popularne zablude. Prvo, Hamas nije nikakav pokret za „slobodu Palestine“, već islamistička i ultranacionalistička partija poput Šešeljevih radikala… U vaskolikom bezizlazu, ostaje pitanje da li su u takvim okolnostima Palestinci iz pojasa Gaze morali da glasaju za islamiste i radikale Hamasa ili nisu.”

Ako se već govori o činjenicama, onda ovaj autor i oni koji dijele njegove stavove nikako ne bi mogli panislamistički Hamas izjednačiti sa sekularno-nacionalističkim SRS-om. Ili  im različiti konteksti opkoljene Gaze u kojoj, zbog okolnosti opsadnog stanja radikalizovanom populacijom vlada Hamas i Beograda kao glavnog grada Jugoslavije u kojem SRS osnovan u vlastitoj nezavisnoj i nepotlačenoj državi ne bi olako promicali.

Međutim kada se pozivanje na činjenice svede na biranje onoga što bi se moglo svidjeti potencijalnom sponzoru, onda u vlastitu odbranu možete izreći samo krajnji prostakluk: “Nedostaju samo posteri Če Gevare i Noam Čomski. Od Džudit Batler do Janisa Varufakisa, mnogi će nadri-levičari podržati Palestinu zato što sve na svetu posmatraju kao praiskonsku borbu između tlačitelja i potlačenih.”

Kišjuhas u ovom tekstu pokazuje da teško može razlučiti između ljevičara i nadri-ljevičara, ali ako mu već ne pašu Čomski, Batler i Varufakis, mogao je barem pročitati Jevrejski paradoks od jednog od vodećih cionističkih intelektualaca Nahuma Goldmana, u kojem prepričava svoj razgovor sa Davidom ben Gurionom:

“Ne razumijemem tvoj optimizam, izjavio je Ben Gurion. Zašto bi Arapi pristali na mir? Da sam ja lider Arapa, nikada ne bih bio za dogovor sa Izraelom. To je prirodno: mi smo uzeli njihovu zemlju. Dobro, Bog nam ju je obećao, ali što se njih tiče, šta to njima znači? Naš Bog nije njihov Bog. Mi dolazimo iz Izraela, to je tačno, ali prije dvije hiljade godina, i šta im to znači? Bilo je antisemitizma, nacista, pa onda Hitler i Aušvic, ali da li je to njihova krivica? Oni vide samo jednu stvar: došli smo ovde i oteli im njihovu zemlju. Zašto bi to prihvatili? Možda će to zaboraviti za jednu ili dvije generacije, ali za sada nema šanse. Dakle, to je jednostavno: moramo ostati jaki i održavati moćnu vojsku. To je naša cijela politika. Inače će nas Arapi istrebiti.”

Kraj prvog dijela. U petak ćemo objaviti nastavak.

VUK BAČANOVIĆ

ISTORIČAR I DUGODIŠNJI UREDNIK I PUBLICISTA IZ SARAJEVA. DOKTORAND JE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU. NJEGOVO POLJE ISTRAŽIVANJA JE SREDNJOVJEKOVNI KONCEPT ETNIČKE PRIPADNOSTI NA BALKANU I RELIGIJSKA ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE.