Queer oslobođenje. Od Stonewalla do kapitalizma duginih boja
Težnja za queer oslobođenjem ne bi se morala suprotstavljati samo sve glasnijim konzervativnim zahtjevima da se dovedu u pitanje krvavo stečena prava LGBT+ zajednice, već i naoko dobronamjernome neoliberalnom kapitalizmu koji je zajednički nazivnik mnogostrukih društvenih, političkih i ekoloških kriza kojima svjedočimo posljednjih desetljeća
1.
Skloni smo svoje romantične naklonosti i seksualne privlačnosti doživljavati isključivo kao svoja najosobnija iskustva, posve lišena političkih konotacija i izuzeta od mehanizama društvene kontrole i moći. Ako se, međutim, prisjetimo da su reproduktivna prava žena i prava LGBT+ zajednice područja izraženih i neprestanih političkih i ideoloških prijepora, uvjerit ćemo se u istinitost feminističke krilatice Osobno je političko, te ćemo biti u stanju uvidjeti da naši najintimniji doživljaji ne postoje izolirani od društvenih procesa i hegemonijskih struktura koji definiraju naše svakodnevno postojanje i interakcije s ljudima koji nas okružuju.
Posljednjih godina svjedočimo učestalim napadima na queer osobe1Queer se ovdje koristi kao termin koji obuhvaća sve osobe koje se svojom seksualnom orijentacijom i/ili svojim rodnim identitetom i rodnim izričajem ne uklapaju u heteronormativnu binarnu matricu.[1] na globalnoj razini, od pojedinačnih ispada mržnje do zakonodavnih mjera koje jednoznačno teže ograničiti slobodu govora i djelovanja queer populacije. Gotovo je nemoguće ne uočiti kako se istovremeno sustavno radi na tome da se ženama što više ograniči kontrola nad vlastitim reproduktivnim zdravljem, što se u Hrvatskoj manifestira kao tzv. priziv savjesti zdravstvenih djelatnika. Poseban problem u ovome kompleksnom sustavu predstavlja neodgovorno i senzacionalističko izvještavanje medija o nasilju nad ženama te nad seksualnim i rodnim manjinama, dvjema skupinama za koje su najintimniji aspekti postojanja oduvijek nužno i politički relevantni, neodvojivi od sustava normi i standarda seksualnoga ponašanja i „pravilne“ izvedbe roda.
Heteroseksualnost je u službenim narativima označena kao normalna, prirodna i moralno superiorna, a potvrdu svoje neupitne nadmoći nalazi u mnoštvu romantičnih općih mjesta i stereotipa koji istodobno definiraju društveno odobrene, jasno omeđene rodne uloge. Heteronormativni sustav sva odstupanja od rigidnih normi proglašava neprirodnim i moralno upitnim devijacijama, a pojedince čije se seksualne sklonosti i rodni izričaji ne uklapaju u zadane okvire sustavno se stigmatizira, patologizira i prisiljava na asimilaciju. U Dijagnostičkom i statističkome priručniku mentalnih poremećaja Američke udruge psihijatara tek je 1973. godine, nakon kontinuiranih prosvjeda queer aktivista, homoseksualnost uklonjena s popisa mentalnih poremećaja, a četrdeset godina poslije iz Priručnika se briše i dijagnoza poremećaja rodnog identiteta, koja je u većini slučajeva podrazumijevala diskriminaciju trans i nebinarnih (nonbinary) osoba.
U ovom se kontekstu moramo prisjetiti da je pseudoznanstvena praksa tzv. reparativne ili konverzijske terapije donedavno bila prihvaćena kao legitiman pristup „liječenju“ homoseksualnih i transrodnih osoba, utemeljena na uvjerenju da su pripadnici seksualnih i rodnih manjina bolesni, oštećeni i manjkavi, te da ih se navodnim terapeutskim postupcima može izliječiti i smjestiti u heteronormativne okvire. Prema izvješću ugledne engleske organizacije za promicanje mentalnoga zdravlja Mind iz prosinca 2022. godine, konverzijske prakse predstavljaju mučenje i nehuman ili degradirajući tretman, što znači da ljudi ne mogu na njega pristati2Conversion ‘therapy’ ban: legislating to protect the mental health of the LGBTQIA+ community. Mind: London, 2022.. Drugim riječima, pojedinci na konverzijske prakse ne pristaju posve samovoljno, već je redovito riječ o nizu prisila iz okoline, a naročito obitelji i vjerskih autoriteta. Queer osobe u takvim uvjetima mogu posve internalizirati negativne stavove okoline koja ih neprestano prisiljava da se osjećaju iskvarenima ili oštećenima svojom seksualnom i/ili rodnom različitošću. Osobe koje su proživjele konverzijske prakse bile su posve lišene potpore i razumijevanja svoje uže i šire društvene zajednice, te učestalo svjedoče o svojoj borbi s depresijom, anksioznošću, te autodestruktivnim i suicidalnim impulsima uzrokovanima konverzijskom „terapijom“.
Konverzijske prakse do danas su zabranjene u 23 države, što uključuje i zabranu uspostavljanja psihijatrijske dijagnoze isključivo na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta; riječ je o još jednoj pobjedi koju su aktivističke grupe diljem svijeta izvojevale svojim neumornim prosvjedima protiv stigmatizacije i dehumanizacije queer osoba.
Regulacija seksualnosti nužno je povezana i s normativnim praksama koje su uvjetovane razumijevanjem roda u kontekstu biološkoga determinizma ili bioesencijalizma. Doživljen na takav način, rod nam se nameće kao jasno određena, binarna kategorija koja zahtijeva strog i precizan sustav pravila nužnih za regulaciju rodno definirane ekspresije i ponašanja. Osnovna svrha toga binarnog sustava uspostavljanje je jasne granice između muških i ženskih društvenih subjekata definiranih u skladu sa shvaćanjem biološkoga determinizma koji rod tumači isključivo u ključu biološke uzročnosti, pretpostavljajući da gonade i kromosomi nedvosmisleno određuju rodni identitet i njegovu „ispravnu“ izvedbu koja je usklađena sa spolom pripisanim pri rođenju.
Američka povjesničarka i rodna teoretičarka Joan Wallach Scott u svom sada već klasičnom eseju Rod kao korisna kategorija povijesne analize, prvi put objavljenom 1986. u časopisu American Historical Review, suprotstavlja se tumačenju roda kao statične biološke nužnosti manifestirane u specifičnoj nepromjenjivoj muškoj i ženskoj esenciji, te nastojanjima da se pitanje rodnog identiteta razmatra ahistorijski i izolirano od društvenih i političkih okolnosti. Scott koncept roda prvenstveno tumači kao proces proizvodnje značenja i konstruiranja iskustava na temelju tih značenja, a taj se semantički i epistemološki proces odvija i upisuje na našim tijelima, reflektirajući dominantni narativ i određujući naše iskustvo bivanja u svijetu. Nije dovoljno tek postojati kao tijelo, potrebno je nastavati tijelo koje zadovoljava kriterije spolne i rodne binarne matrice, a zastranjenja od toga suženoga područja djelovanja uočavaju se, sankcioniraju i kontroliraju. Nije potrebno disciplinirati samo tijelo, nego je nužno regulirati ponašanje u skladu s heteronormativnim poimanjem roda i rodne ekspresije koja iz takvoga poimanja proizlazi, pritom označavajući određene ekspresije i prakse esencijalno ženskima ili muškima. S rodom se, dakle, ne rađamo kao s unaprijed formiranim, završenim proizvodom neovisnim o vanjskim, društvenim utjecajima, nego je prvenstveno riječ o složenom procesu učenja društvenih pravila koja određuju „ispravnu“ izvedbu rodnih uloga i funkcija. Analizirajući petsto fotografija koje su upotrijebljene za reklamiranje različitih proizvoda, američki sociolog Erving Goffman u svojoj knjizi Rodne reklame iz 1976. godine zaključuje da je rod društveno uvjetovana izvedba u kojoj postoji čitav repertoar izraza lica i položaja tijela koji su predstavljeni kao „tipično ženski“ i „tipično muški“, gledano, dakako, očima heteroseksualnoga muškarca. Upravo je izvedbenost roda koncept kojim se iscrpno bavi američka filozofkinja Judith Butler u svojoj knjizi Nevolje s rodom, objavljenoj 1990. godine, tumačeći rod ne kao biološki determiniranu kategoriju, već kao čitav sklop društveno definiranih i naučenih ponašanja čija je svrha proizvodnja tijela koja su nedvosmisleno ženska ili muška. U slučaju interseksualnih pojedinaca, čiji je spol pri rođenju teško odrediti jer njihov reproduktivni sustav sadrži i ženske i muške spolne organe i žlijezde, regulacija spolnosti i rodnosti na tijelima se provodi kirurškim zahvatima sa svrhom „korekcije“ genitalija djece čiji je spol teško odrediti u skladu s normom. Danas je općeprihvaćeno stručno stajalište da navedene intervencije predstavljaju narušavanje ljudskih prava djece koja nisu mogla pristati na operativne zahvate i nisu bila upoznata sa svojim stanjem, a interseksualne medicinske intervencije, provođene od pedesetih godina prošloga stoljeća, sve se češće nazivaju interseksualnim genitalnim sakaćenjem, koje u većini slučajeva rezultira ozbiljnim posljedicama za fizičko i mentalno zdravlje interseksualnih osoba.
Nešto manje invazivni, no još uvijek problematični postupci regulacije i kontrole seksualnosti i roda odvijaju se prvenstveno na tijelima i u umovima žena koje su internalizirale patrijarhalne stereotipe, mizogine stavove i uvijek nedostižne ideale ljepote u skladu s kojima je nužno disciplinirati divlje i neuredno tijelo. Binarna rodna matrica postoji u savršenoj simbiozi sa svijetom neoliberalnoga kapitalizma, u ovom slučaju sa segmentom koji obuhvaća golemu industriju kozmetičkih proizvoda, dijeta i sredstava za mršavljenje, te zahvata estetske kirurgije. Pri analizi načina na koje spomenuti disciplinski postupci formiraju i definiraju postojanje žena, američka filozofkinja Sandra Lee Bartky u svom eseju Foucault, ženstvenost i modernizacija patrijarhalne moći, objavljenom 1990. godine, tumači specifične postupke regulacije i ukroćivanja koji konstruiraju savršena, disciplinirana ženska tijela. Dok Foucault u svojim analizama pretpostavlja da disciplina i nadzor ostaju utjelovljeni u funkcioniranju određenih institucija poput škola, zatvora i psihijatrijskih ustanova, Bartky vjeruje da ne smijemo ignorirati „neslužbene“ disciplinske postupke koji nisu institucionalno definirani i provođeni, no čiji je utjecaj u konstrukciji ženskih tijela koja zadovoljavaju heteronormativne standarde neporeciv. Modu i nepisana pravila o prikladnim odjevnim predmetima možemo smatrati nadgradnjom idealnoga tijela i značajnim dijelom performansa roda čiji je cilj postići određeni učinak u očima promatrača, osigurati nam potvrdu našeg identiteta u pogledu drugih. Pritisak okoline i sveprisutne promidžbene poruke koje nas uporno podsjećaju da su naša lica i tijela manjkava, te stoga zahtijevaju tretmane i preparate koji će ih poboljšati u skladu s normama rodne ekspresije i standarda ljepote, mehanizmi su regulacije, nadzora i discipline koji ne zahtijevaju djelovanje neke određene institucije, već su decentralizirani i raspršeni. Osim toga, u usporedbi s direktnim i jednosmjernim institucionalnim djelovanjem, raspršeni oblici kontrole suptilni su i dvosmjerni: tijekom života žene se kontinuirano nalaze u ulozi nadziranih, no one istodobno mogu i nadzirati, te kritizirati i regulirati žene čiji se izgled i ponašanje ne podudaraju s idealom poslušnoga ženskog tijela. Anonimnost i institucionalna neovisnost značajno utječu na naše razumijevanje opisanih oblika kontrole koji konstruiraju ženstvenost: Odsutnost formalne institucionalne strukture i autoriteta koji bi imao moć provođenja institucionalnih direktiva stvara dojam da je proizvodnja ženstvenosti posve dobrovoljna ili prirodna3Bartky, Sandra. Femininity and Domination: Studies in the Phenomenology of Oppression. New York: Routledge, 1990..
Dovođenje u pitanje heteronormativne, binarne rodne matrice redovito nailazi na žestoke reakcije predstavnika konzervativnih društvenih struja koje koncept roda doživljavaju kao napad na tradicionalnu obitelj i nastojanje da se izbrišu razlike između muškaraca i žena koje su percipirane kao nepromjenjive i prirodne. Kolektivni strahovi, tjeskobe i frustracije uzrokovani klimatskim promjenama, sve izraženijom egzistencijalnom nesigurnošću i gotovo posve atrofiranom sposobnošću da zamislimo svijet radikalno drugačijim od onog u kojemu živimo manifestiraju se u obliku žestokih ksenofobnih, seksističkih, transfobnih i homofobnih napada na migrante, strane radnike, žene i queer osobe. Nije, međutim, riječ o izdvojenim, nepovezanim incidentima, već o sustavnom nastojanju da se historijski i kontekstualno shvaćen koncept roda diskreditira i demonizira kao razorna sila koja prijeti prirodnom poretku i temeljima društva, a napadi na rod svoj legitimitet nalaze u javnim istupima političara i vjerskih autoriteta. Pitanja rodnog identiteta i seksualnosti neopravdano se guraju u sferu privatnoga, te se često pogrešno i zlonamjerno otpisuju kao marginalne brige politike identiteta koje nam odvraćaju pozornost s važnijih problema. Ostvarenje uvjeta slobode da s ljudima stupamo u bliske odnose koji obogaćuju naše živote i da se ne osjećamo strancima u tijelima koja nastanjujemo nezaobilazan je dio monumentalnoga političkog projekta oslobođenja od višestrukih, isprepletenih sila opresije koje ograničavaju i osiromašuju naše postojanje.
2.
Šezdesete godine prošloga stoljeća nesumnjivo su u povijesti zauvijek upisane kao period dotada nezabilježene važnosti i razgranatosti kontrakulture koju sociolog Benjamin Perasović definira kao skup društvenih pokreta i aktera koji žele izgraditi u potpunosti alternativno društvo4Kontrakulture i kako se one razlikuju od supkultura. Kulturpunkt, 2007. https://kulturpunkt.hr/intervju/kontrakulture-i-kako-se-one-razlikuju-od-supkultura/.. Tijekom jednoga desetljeća diljem svijeta pojavilo se mnoštvo pokreta čiji je cilj bio radikalna promjena dotadašnjih načina razmišljanja i ponašanja: američki pokret za građanska prava smiono se uhvatio ukoštac s duboko ukorijenjenim sistemom rasne segregacije; tzv. drugi val feminizma počinje nanovo promišljati uloge koje su ženama dodijeljene u društvu i problematizirati društvene konvencije koje sustavno podupiru rodnu diskriminaciju; antiratni pokret odlučno je osudio kolonijalne i imperijalističke tendencije američke vanjske politike; inicijative za zaštitu okoliša počinju sve ustrajnije upućivati na problem zagađenja okoliša i ljudskim faktorima uzrokovano izumiranje biljnih i životinjskih vrsta.
Nastojanju da se makar skicira i nasluti radikalno drugačije postojanje od onoga koje se smatra jedinim mogućim i prirodnim pridružuje se niz spontanih i organiziranih prosvjeda LGBT+ zajednice koji će dovesti do konkretnih zakonodavnih i materijalnih promjena, podrazumijevajući pritom znatno poboljšanje životnih uvjeta rodnih i seksualnih manjina. Prekretnicom u borbi za prava queer ljudi smatra se ustanak u Stonewallu, gay klubu u njujorškom Greenwich Villageu, koji je započeo žestokim sukobom između queer gostiju kluba i policije u ranojutarnjim satima 28. lipnja 1969. godine. Poput brojnih drugih klubova u kojima su se okupljali pripadnici LGBT+ zajednice, i Stonewall je bio u vlasništvu mafije, budući da su zbog općeprihvaćene homofobije i kriminalizacije homoseksualnosti vlasnici klubova koji su blagonaklono gledali na homoseksualce, lezbijke i trans osobe bili rijetki. Mafija u pravilu nije pretjerano marila za sigurnost mušterija u klubovima u kojima se okupljala queer populacija, a učestale racije i policijska brutalnost dovele su do pobuna koje su prethodile onoj u Stonewallu. Tijekom planirane rutinske racije sa svrhom uhićenja transvestita koji su se okupljali u klubu, mnoštvo okupljeno na ulici svjedočilo je izrazito grubom uhićenju i sukobilo se s policajcima, gađajući ih kovanicama, pivskim bocama i ciglama, otvoreno se suprotstavljajući policijskoj brutalnosti i započinjući spontani ustanak koji je trajao tri dana. Nakon Stonewalla, queer aktivizam značajno se mijenja i usklađuje se sa stajalištima kontrakulture koja ne prihvaća asimilaciju u postojeće manjkavo društvo, već ga nastoji raskrinkati i stvoriti radikalno drugačije oblike opstanka i življenja. LGBT+ zajednica počinje se politički organizirati, pritom se jasno pozicionirajući nasuprot uspostavljenoj hegemoniji i odbacujući pasivnost kao legitimnu mogućnost. Zanimljiv se i značajan vid otpora uočava u izboru vokabulara i ikonografije koje rodne i seksualne manjine odlučuju koristiti kako bi se opisale i vizualno označile. Tako je, primjerice, riječ queer (eng. čudan, nastran, ekscentričan) ustaljeno korištena kao uvredljiv izraz za sve osobe koje se nisu uklapale u heteronormativnu matricu i čiji je rodni izričaj bio sumnjiv društvenim arbitrima. Tijekom sedamdesetih godina, međutim, pripadnici LGBT+ zajednice ovu izvorno pejorativnu riječ počeli su sve češće koristiti kako bi opisali svoje iskustvo seksualnosti i roda koje se razlikuje od konvencionalno prihvaćenih seksualnih privlačnosti i usko definiranih nametnutih rodnih uloga, pretvorivši jedno od oružja diskriminacije u znak ponosa i otpora.
U spomenutome periodu došlo je i do povećanja historiografskoga interesa za LGBT+ povijest čije je postojanje sustavno ignorirano i prešućivano, a historijska svijest osnažila je queer zajednicu i legitimirala postojanje rodnih i seksualnih manjina kao povijesnu činjenicu zabilježenu diljem svijeta i prisutnu u radikalno različitim društvima. Godine 1972. u Njemačkoj je objavljena knjiga Josefa Kohouta Muškarci s ružičastim trokutom, pod pseudonimom Heinz Heger, koja predstavlja prvo cjelovito objavljeno svjedočanstvo homoseksualca koji je preživio Dachau i svojom ispoviješću potaknuo povjesničare da u nizu knjiga, članaka i dokumentaraca istraže desetljećima ignorirana stradanja homoseksualaca u nacističkom pokušaju istrebljenja nepoželjnih društvenih skupina. Muškarci zatvoreni zbog svojih „neprirodnih“ sklonosti bili su prisiljeni nositi ružičasti trokut kao znak razaznavanja među zatočenicima, te kao simbol njihove „nepoćudnosti“ i „izopačenosti“, u terminima koje su koristili nacistički ideološki tvorci. Pobjednicima Drugoga svjetskog rata, međutim, nije nipošto bila strana homofobija koja je bila jedna od ključnih osobina njihovih protivnika, pa će tako oslobođeni logorski zatvorenici biti prisiljeni svoju kaznu odsluživati i nakon rata, zahvaljujući zloglasnom Paragrafu 175 njemačkoga zakona iz 1871. godine kojim je homoseksualnost kriminalizirana. U Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj država nastavlja uhićivati i zatvarati homoseksualce sve do pedesetih, odnosno šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je, nakon niza uzavrelih debata i parlamentarnih sjednica, homoseksualnost konačno dekriminalizirana, a državni aparati u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj prestaju zatvarati svoje građane na temelju Paragrafa 175. Nakon suočavanja društva sa zaboravljenim žrtvama Holokausta čija se priča zataškavala i negirala tri desetljeća, queer aktivisti ružičasti trokut preuzimaju od nacista kao žig srama i dehumanizacije, te ga transformiraju u znak otpora i simbol svoje zajednice koja se odbija pasivno asimilirati u društvo u kojemu joj nisu zajamčeni dostojanstveno postojanje i život bez straha.
3.
Povijest uzajamnih odnosa LGBT+ zajednice i kapitalizma složena je, neuredna i mjestimice kontradiktorna, a uloga institucije najamnoga rada u formiranju queer identiteta od neporecive je važnosti. Povjesničar John D’Emilio, u svom radu naročito fokusiran na LGBT+ povijest i seksualnu politiku, u svom eseju Kapitalizam i gay identitet iz 1985. godine predlaže da o pitanju queer identiteta ne razmišljamo u kontekstu postojanja kontinuiranog i stabilnog queer subjekta u povijesti, već kao o konstruktu koji je nastao u specifičnom trenutku, nakon što su stvoreni materijalni, politički i društveni uvjeti koji su omogućili njegovo formiranje. Ekspanzija kapitala tijekom 19. i 20. stoljeća dovela je do redefiniranja i transformacije obitelji kao osnovne samodostatne proizvodne jedinice društva unutar koje pojedinci nisu imali jezik za artikulaciju iskustava i žudnji koje se nisu uklapale u heteronormativne okvire. Premda su tijekom povijesti zabilježena nebrojena suđenja zbog sodomije i progoni potaknuti seksualnim činovima pojedinaca, tek kada je najamni rad potaknuo drastične promjene u funkcioniranju i strukturi obitelji dolazi do formiranja specifičnoga queer identiteta u interakciji s pojedincima čije se žudnje i rodni izričaji ne pokoravaju heteronormativnim pravilima. Drugim riječima, tek je kapitalizam stvorio uvjete u kojima su se homoseksualne žudnje i činovi počeli poimati kao sastavan dio osobnih identiteta, kao iskustva i doživljaji čije se postojanje može artikulirati i komunicirati drugima. Neoliberalni kapitalizam dosljedno destabilizira obitelj slabljenjem njene materijalne osnove i inzistiranjem na privatizaciji društveno proizvedenih stresova povezanih sa sve snažnije izraženom egzistencijalnom nesigurnošću. Kapitalizam, međutim, ovisi upravo o heteronormativno koncipiranoj obitelji i binarnosti roda kao izvoru nove radne snage i novih potrošača, kao i o aktivnostima socijalne reprodukcije koje su neophodne za akumulaciju kapitala.
Od 1990-ih godina, pod utjecajem sve snažnije prisutnosti LGBT+ populacije u medijima i sve glasnijih zahtjeva za zakonskom i društvenom ravnopravnošću seksualnih manjina, industrije i multinacionalne korporacije počinju se svojim proizvodima, reklamnim kampanjama i, posljednjih godina, objavama na društvenim mrežama obraćati queer populaciji kao novoj ciljanoj skupini na tržištu. U istome se periodu mainstream LGBT+ pokret počinje postupno distancirati od svoje kontrakulturne prošlosti i težiti asimilaciji u postojeći svijet, a ne izgradnji radikalno drugačijeg i pravednijega svijeta u kojemu se prava i povlastice malobrojnih neće graditi na leđima mnogih. Ružičasti kapitalizam ili kapitalizam duginih boja naziv je koji se koristi da bi se označilo fenomen kapitalističkoga prisvajanja i komodifikacije queer identiteta proizvodima namijenjenima određenom segmentu društva sa specifičnim ukusima i senzibilitetima kojima je moguće manipulirati. Važnost reprezentacije, odnosno prisutnosti queer glasova u javnom diskursu, teško je zanijekati, no istovremeno je nužno zapitati se u kojoj je mjeri površna reprezentacija popraćena konkretnim nastojanjima da se poboljšaju materijalni i zakonski životni uvjeti LGBT+ zajednice. Tijekom lipnja, koji se diljem svijeta obilježava kao Mjesec ponosa, korporativni simboli koje kapitalistički giganti koriste kao profilne slike na društvenim mrežama već su tradicionalno ukrašeni duginim bojama u znak potpore LGBT+ zajednici, a trgovine su preplavljene odjećom i modnim dodacima duginih boja, što neki smatraju nepobitnim znakom progresa, dok se homofobi svečano zaklinju na bojkotiranje proizvoda korporacija naklonjenih queer osobama. Bilo bi, međutim, naivno povjerovati da su korporacije čiji je krajnji cilj profit i pridobivanje novih mušterija uistinu altruistično posvećene borbi za LGBT+ prava, a teško bi nas se moglo optužiti za cinizam ako posumnjamo u motive korporativnog interesa za queer populaciju i protumačimo ga kao još jedan strateški potez osvajanja novih, lukrativnih dijelova tržišta. Kompanije kao što su Amazon, Google, General Motors i Walmart, da navedemo samo neke, koje su tijekom Mjeseca ponosa najaktivnije u izražavanju potpore LGBT+ zajednici, istovremeno licemjerno i maliciozno doniraju pozamašne svote novca kampanjama konzervativnih političara koji neumorno promiču svoju naglašeno anti-LGBT+ agendu5Legum, Judd, Tesnim Zekeria, Rebecca Crosby. These 25 rainbow-flag waving companies donated $13 million to anti-gay politicians since 2021. Popular Information, 2022. https://popular.info/p/lgbtq2022..
Težnja za queer oslobođenjem ne bi se morala suprotstavljati samo sve glasnijim konzervativnim zahtjevima da se dovedu u pitanje krvavo stečena prava LGBT+ zajednice, već i naoko dobronamjernome neoliberalnom kapitalizmu koji je zajednički nazivnik mnogostrukih društvenih, političkih i ekoloških kriza kojima svjedočimo posljednjih desetljeća. Borba za prava queer osoba ujedno je i borba za rasnu, rodnu i klasnu pravdu, za obaranje legitimiteta trenutno prihvaćene hegemonije koja još uvijek sve što se ne uklapa u heteronormativne okvire postojanja poima kao abnormalnost, degeneraciju i opasnost za društvo u cjelini. Anti-LGBT+ paranoja i histerija naročito se fokusiraju na djecu koju neumorno vrebaju propagatori fiktivne „rodne ideologije“ i izlažu ih sadržajima koji će ih, kako to tumače homofobni teoretičari zavjere, uvjeriti da se javno identificiraju kao gay ili transrodne osobe, s krajnjim ciljem uništenja monogamne heteroseksualne obitelji s jasno podijeljenim rodnim ulogama, usklađenim s tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima. Budući da pravima žena i queer osoba neprestano žongliraju moćne političke i korporativne strukture, uz zamjetne i konkretne posljedice koje utječu na njihovo zdravlje i sigurnost od nasilja, nema opravdanoga razloga da i dalje tvrdimo kako su pitanja roda i seksualnosti minorna i sekundarna u odnosu na pitanja ekonomske produkcije, privatnoga vlasništva i akumulacije kapitala. Želja da sudjelujemo u stvaranju svijeta gdje ljudi neće umirati bez adekvatnoga smještaja, neophodnih lijekova i kvalitetne prehrane neodvojiva je od težnje da izgradimo društvo u kojemu će svi imati neotuđivo pravo osjećati se kod kuće u tijelu koje nastanjuju.
PREVODITELJICA I PUBLICISTKINJA. MAGISTRIRALA JE KROATISTIKU I POVIJEST NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SPLITU.