Prošlo je skoro šest godina od objavljivanja istraživanja o kulturi sjećanja i zaborava na rat u Velikoj Kladuši, kojeg smo 2017. godine predstavile i građanima Velike Kladuše u saradnji sa Fondacijom Mirovna akademija. Konačni rad „Kultura sjećanja u četiri lokalne zajednice u BiH” rezultat je trogodišnjeg poduhvata na kojem su radili istraživački timovi okupljeni oko ideje da zabilježe rad sjećanja na rat devedesetih u zajednicama koje nisu bile u fokusu velikog broja publikacija o ratu.  Odabir zajednica Kiseljak, Konjic, Foča i Velika Kladuša bio je odluka istraživačkih timova, a svaki tim (izuzev Konjica) imao je bar jednu osobu koja je imala i ličnu vezu sa proučavanom zajednicom, a ta osoba je uglavnom nominovala zajednicu i nagovarala druge da joj se pridruže u želji da se pozabavi svojom prošlošću. Naime, svi mi koji se bavimo suočavanjem sa prošlošću i pratimo literaturu o postratnoj BiH, uviđali smo nesrazmjer između broja radova na ove teme u poznatijim i više proučavanim slučajevima u odnosu na zajednice koje su zapostavljane u ovom polju, a ovo je bila prilika da se po prvi put, sveobuhvatnim terenskim radom i analitičkim pristupom proučava tadašnji odnos ljudi koji žive u Velikoj Kladuši prema ratu i kako i da li rad sjećanja na rat utječe na njihovu svakodnevnicu.

Okupiti tim oko Velike Kladuše nije bilo teško. Lejla je pokazala interesovanje na samom početku jer je u periodu odmah poslije rata radila po terenu Unsko-sanskog kantona, uključujući i Kladušu i bila je dobro upućena u proces povratka stanovništa i infrastrukturne projekte o kojima ja nisam znala gotovo ništa. Boba je odmah pronašla ratnu štampu iz arhiva Infobiro i maltene krenula sa istraživanjem prije nego što je i donesena konačna odluka, a nastavila se baviti ovim prostorima i kasnije sa fokusom na druge teme.  

Naš rad, za razliku od ostalih ima u svom naslovu “zaborav” jer smo pored istraživanja kulture sjećanja, morali dati posebnu pažnju i “zaboravu”, ne nužno kao negativnom efektu, nego kao prešutnom obostranom dogovoru nekadašnjih sukobljenih strana, kako bi društvo moglo da krene dalje i da žive jedni sa drugima. Terenskim radom i boravkom u Velikoj Kladuši izdvojile smo tri specifična lokalna narativa o ratu. U svrhu ovog teksta i razumijevanja konteksta nastojat ću da ih pojednostavim i značajno skratim. Prvi narativ, koji u ovom radu zovemo narativ “Narodne odbrane” prolazilazi iz ideje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB), proglašene u septembru 1993, nakon koje započinje rat između onih koju su podržavali ideju APZB i pripadnika Armije BiH. Unutar Velike Kladuše stanovništvo je bilo podijeljeno oko podrške i vojske, sa većinom onih koji su podržavali APZB. Osnivač i idejni tvorac ovog političkog programa bio je Fikret Abdić, kasnije osuđen za ratni zločinac protiv civilnog stanovništva, a u to vrijeme član Predsjedništva RBiH i istaknuti član Stranke demokratske akcije (SDA). 

Drugi narativ navodimo kao narativ Petog korpusa i on je dobrim dijelom uronjen u bošnjački nacionalni narativ o ratu u BiH 90ih, te kao takav rat u Velikoj Kladuši tumači kao posljedicu secesije i “saradnje sa neprijateljem” što je dovelo do podjele Velike Kladuše. Narativ Petog korpusa također pokazuje izvjesno odstupanje od obrasca žrtve ili “viktimizirajućeg obrasca” koji je jedna od glavnih karakteristika etnonacionalističkih narativa. Naši sagovornici, pripadnici Petog korpusa tokom rata, svoje protivnike opisuju kao žrtve prevare i neznanja, čime im oduzimaju “snagu” neprijatelja, te samim tim umanjuju svoju potencijalnu poziciju žrtve koja bi korespondirala bošnjačkom nacionalnom narativu. Uočili smo također i jedan potencijalno drugačiji (alternativni) narativ usmjeren ka pokušaju distanciranja od ova dva sukobljena narativa, dokazivanju da se ne priseže ni jednom od političkih programa sukobljenih narativa. Dominantan fokus ovog narativa je na odgovornosti ‘političkih moćnika’ i njihovih ekonomskih i političkih interesa, a APZB je nastala u ekonomskom interesu Fikreta Abdića, dok je obični narod bio talac takve politike, jednako kao i danas.  U ovom narativu potenciraju se tragedije porodica koje su ostale podijeljene među pripadnicima dvije strane, u kojima je bio “brat protiv brata”, kao i narušenost međuljudskih odnosa. 

U svakodnevnom govoru, narativi stanovništva u Velikoj Kladuši su prožeti tišinom i pauzama, a tijekom intervjua najprisutnije su bile u odgovoru na pitanje u kojoj mjeri sukobljeni narativi utiču na njihov sadašnji život i svakodnevnicu. Kao da su iznenađeni pitanjem, ispitanici često govore: “Ne znam šta da vam kažem.” Priče o nasilju i zločinima se predstavljaju pasivnim govorom i izbjegavanjem detalja “to se tuklo”, a o zločinima “bilo je toga”. 

Prvu presudu i najveću kaznu zatvora za ratne zločine nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima dobio je Fikret Abdić pred Županijskim sudom u Karlovcu u Hrvatskoj. Tužilaštvo BiH je u 2015. godini pokrenulo optužnicu za devet pripadnika Petog korpusa 505. Bužimske brigade za ratne zločine nad civilnim stanovništvom sa područja Velike Kladuše, a potvrđujuća pravosnažna presuda i kazna zatvora izriče se jednom od njih 2022. godine, ostali procesi su još uvijek u tijeku. 2010. godine Sud BiH izrekao je i pravosnažnu presudu bivšem pripadniku Petog korpusa Armije BiH za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika Narodne odbrane. Kantonalni sud u Bihaću je u 2022. godini podigao optužnicu za pripadnika jedinice Narodne odbrane za ubistvo ratnog zarobljenika. Sva ova suđenja, izuzev prvog i tada najaktuelnijeg iz ranih dvijehiljaditih nisu značajno popraćena u Velikoj Kladuši, niti lokalni mediji daju posebnu pažnju njihovom praćenju, niti su dio političkih narativa. 

Iako se na prvi pogled može reći da je narativ Petog korpusa “pobjednički”, u smislu da je zvanična bošnjačka politika zauzela izrazito negativan stav prema APZB-u, da je Fikret Abdić presuđeni ratni zločinac, da su njeni podržavaoci anatemisani u postratnoj BiH, i još uvijek se nose sa etiketom “izdajnika”, situacija je ipak nešto složenija, jer u samoj Velikoj Kladuši su nakon jednog postratnog mandata SDA – na vlast došao politički programi Demokratske narodne zajednice (DNZ) koji sa rukovodstvom koje je u značajnoj mjeri gradilo narativ Narodne odbrane. Stranka je značajno izgubila vlast nakon unutarstanačkog neslaganja sa Elvirom Abdić Jelenović, kćerkom Fikreta Abdića, a potom i sa samim Fikretom koji se odlučio politički angažovati bez obzira na teret ratnog zločina. Porodica Abdić i dio članstva DNZa osniva Laburističku stranku (LS) koja u periodu kada smo radili istraživanje odnosi većinu glasova na izborima.  

Fikret Abdić nakon izlaska iz zatvora, po dolasku u Veliku Kladuši, te po gostovanjima u medijima, i davanju izjava na internet kanalima, nikada nije pokazao bilo kakvo žaljenje za poginulim pripadnicima Narodne odbrane i stradale civile. Naprotiv, Abdićev narativ izbjegava bilo kakav pomen rata i isključivo se fokusira na topose Agrokomerca, ekonomskog razvoja, i prijeratnog života u Velikoj Kladuši. 

Toliko o političkom kontekstu, a više detalja i pojašnjenja je u samom istraživanju, ali vratimo se sad pitanju rada sjećanja u svakodnevnici. Dolaskom u Veliku Kladušu i promatranjem grada primjetit će te odsustvo tipičnih obilježja 90’ u gradovima po BiH.  To je naročito uočljivo u promatranju spomenika (očuvani spomenik NOBu u gradskom parku), nazivima ulica sa “predratnim” imenima, nema podjele gradskih naselja, podjele mjesta za izlaske mladih, nikakvih obilježja i veličanja ratnih “uspjeha” koje su objema stranama donijele stradanja, a koje često nalazimo u istraživanju komemoracija rata u BiH. U obilježavanju zvaničnih datuma važno je primijetiiti da je Dan općine 23. februar, odnosno dan kada je 1942. godine općina oslobođena. Od komemoracije značajnih datuma na poginule i stradale u obje vojske, važno je naglasiti da obje strane održavaju komemoracije dostojantveno bez poruka mržnje drugima, Dan sjećanja na poginule pripadnike Petog korpusa u ratu u Velikoj Kladuši obilježava se na Dan šehida, drugi dan Ramazanskog bajrama, polaganjem vijenca i učenjem Fatihe ispred centralne gradske džamije gdje se i nalazi jedino obilježje na stradale pripadnike Armije BiH. Mjesto sjećanja na rat za pripadnike Narodne odbrane je mezarje Dubrave gdje je sahranjen jedan broj pripadnika Narodne odbrane, a Udruženje porodica poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane posjećuje ovo mjesto na 10. decembar u znak sjećanja, te učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća obilježava datum. Mezarje se nalazi izvan gradskog dijela i nećete na njega naići niti ga prepoznati kao slučajni prolaznik. 

Ovaj, uslovno rečeno dogovor da se u javnom prostoru ne obilježava rat iz devedesetih kao dio zvaničnih i institucionaliziranih politika lokalnog nivoa vlasti nije slučajna; dio je političkih programa i odluka tadašnje većine u općinskom vijeću iz DNZa koja je 2000ih godina vratila nazive ulica sa predratne i geografske toponime, a 7. august koji je pređašnja vlast (SDA) uspostavila kao Dan općine (Drugi pad autonomije) zamijenila sa 23. februarom. Sve što bi podsjećalo na rat 90-ih, te što bi izazivalo potencijalnu netrpeljivost među stanovništvom, polako se institucionalno usmjeravalo na opcije koje bi donekle mogle biti prihvatljive objema stranama, a koja bi vremenom mogla dovesti do zajedničkog obilježavanja zvaničnih dana općine. 

Iako se, vjerujem, ne slažu svi sa ovakvim politikama ili se nisu slagali u početku, naročito SDA opozicija ranih dvijehiljaditih, činjenica je da je ona institucionalizirana i da decenijama nakon toga nije bilo glasnijih i novijih inicijativa da se ponovo mijenja. Važno je napomenuti da je i inicijativa kreiranja spomenika svim stradalim ljudima iz Velike Kladuše koju je imao načelnik ispred DNZa, bez obzira kojoj strani u ratu pripadali, polako zaboravljena i za pisanje ovog teksta nisam uspjela doći do podatka kada je zadnji put spomenuta i da li je ikako spomenuda nakon dolaska Laburističke stranke. 

Nakon višesatnih intervjua sa Kladuščanima i Kladuščankama koji/e su u radu bili na različitim stranama, koji su te 2015. i 2016. godine (kada smo provodile terenski rad) bili različitog ekonomskog statusa, dobi (neki od njih su u ratu bili djeca) i koji su živjeli različite ratne posljedice i oštećenja, došle smo do zaključka da se sjećanje na rat u Velikoj Kladuši ne uklapa u potpunosti sa tri kolektivna i međusobno isključiva nacionalna narativa o ratu u BiH, već da se gradi na osnovu specifičnih lokalnih narativa i odstupaju od monolitnih etnopolitičkih zvaničnih narativa. Specifičnost rata u Velikoj Kladuši je u tome što je vođen dominantno unutar jedne nacionalne zajednice (Bošnjaka), ali i po tome što ga je relativno teško terminološki smjestiti u širi kontekst rata u BiH. Imajući u vidu svu njegovu specifičnost, sam proces sjećanja na rat se također razlikuje od dominantnih. Bez obzira kojoj strani tijekom rata pripadali, primjetni su i izraženi zajednički identiteti, pored vjerskog, biti Kladuščanin, biti Krajišnik i istovjetno je tumačenje ovih pripadnosti, u smislu biti tvrdoglav u namjeri bez obzira koliko suludo se to činilo, biti srčan, ali i živčan. U intervjuima sa sagovornicima sa obje strane nismo pronašli narativ koji je u potpunosti isključiv prema suprotnoj strani na način kako se isključuju primjera radi bošnjački, srpski i hrvatski narativi. 

Ipak, u tadašnjem istraživanju nimalo naivno smo primijetile da je ovo samo jedna slika u vremenu, te da s sjećanje i način kako se govori o ratu može drugačije utjecati na svakodnevnicu – narativi se mogu iz dana u dan osporavati promjenom odnosa moći u zajednici. 

Konstrukcija novih narativa: „Mi“, „Oni“  i ratne traume ljeta 2023.

Jeseni 2016. godine, Velika Kladuša se ponovo našla u centru  pažnje bosanskohercegovačke javnosti. Na lokalnim izborima za novog načelnika izabran je Fikret Abdić, kao kandidat Laburističke stranke BiH. Unatoč toj činjenici, nije se nikad ozbiljnije razgovaralo oko promjene Izbornog zakona na tu temu. Strah od novih podjela pa i sukoba– koji inače prati skoro svaki izborni period u BiH – ponovo je postao aktuelan, a mediji su, više nego u prethodnom periodu, intenzivno podsjećali na događaje koji su se u ovoj zajednici zbili u periodu od 1993. do 1995. godine. Ipak, te 2016. godine i period poslije primjećujemo da mimo svih očekivanja da Laburistička stranka čiji je kandidat za načelnika bio Fikret Abdić gotovo nikako ne spominje ratni narativ, uključujući poveznicu sa komemoracijama rata. Neke od rijetkih poveznica koje je Fikret Abdić izjavio a da se tiču rata, desio se u tadašnjoj predizbornoj kampanji gdje poziva – pazite sad – na opraštanje, pa izjavljuje: “Opraštajući drugima, vi oslobađate sebe i vi oslobađate mene!”. Govori Fikreta Abdića su inače uvijek o njemu. 

Ipak, izgleda da se ova izjava nije primila u užoj familiji… 

Ljeta 2023. godine, Općina Velika Kladuša kao jedinica lokalne samouprave potpuno je nefunkcionalan organ. Nakon što je Fikret Abdić osvojio i drugi mandat načelnika, uz značajan pad broja glasova i sa 2% razlike, te unutrašnjih slabih koalicija, Laburistička stranka izgubila je većinu  u vijeću, a nakon toga, fizički počinje da sprječava svaki dalji rad vijeća – neko se zabavlja gledajući, neko se nervira, a mnogi ignorišu.  Prvo načelnik ne da pečat, zatim se zaključavaju prostorije vijećnice, pa vijećnici razvaljuju bravu, pa se stavi nova i da ne ulazimo u detalje opstrukcija jer je priča preduga – uglavnom, problem je jednostavan – načelnik, njegovi savjetnici/e i ljudi iz LS jednostavno ne poštivaju Zakona o principima lokalne samouprave u FBiH, a pravosuđe je suviše tromo i sporo da reaguje, u međuvremenu – brave se provaljuju, stavljaju, grupa vijećnika pokušava da koristi prostorije, ovi ne daju i tako dalje za još jedan dan vlasti i još jednu stavku budžeta. 

Povodom ove sulude problematike za koju slobodno mogu reći da je jedinstven slučaj u FBiH, ali i da je pokazatelj tromosti i nemoći tužilaštva i pravosuđa na zloupotrebu položaja i samovolju lokalnih vlasti – što može biti inspiracija i drugim lokalnim vođama da rade isto kako navodi Amir Purić, zastupnik Naše stranke u Parlamentu FBiH,  u ljeto 2023. godine obraća se video zapisom Elvira Abdić Jelenović, predsjedavajuća Laburističke stranke. Abdić Jelenović inače često pravi video na razne teme – nekog zabavlja, neko se nervira, a mnogi ignorišu. 

Iako su njena video obraćanja uvijek sastavljena iz ključnih riječi „napadaju  nas“, „sotoniziraju“, „oni u Sarajevu“ i tako dalje, ovaj je specifičan zbog momenta pominjanja 1994. i 1995. godine, što u narativu o ratu o Velikoj Kladuši i svima koji promatraju i bave se ovom oblašću privlači pažnju. 

Ukratko, izlaganje je jednostavno, kao i većina drugih, Elvira Abdić Jelenović u svom govoru kreće od provaljivanja zgrade vijećnice, dakle od sadašnjosti – ne navodeći da su to vijećnici koji trebaju da budu u vijećnici i da tu rade. Zatim iz sadašnjeg trenutka, prelazi se na standardnu privatizacijsku priču gdje se trenutni vijećnici i „ovi ljudi koji asistiraju“ ko god to bio, dovode u vezu sa „uništavanjem kompletnih pogona“. Mislim da je nepotrebno pojašnjavati čitateljima da mnogi vijećnici nisu imali dodira niti su radili u javnim preduzećima. Ali na to smo navikli, jer narativ porodice Abdić se temelji na stalnom vraćanju na Agrokomerc, a ovaj put na Sanitekst (video odmah poslije ovog je posvećen isključivo Agrokomercu). Iz tog sadašnjeg trenutka došla je i učestala fraza „višedecenijskoj pljački ovih krajeva“ protiv koje se bori LS, s tim da se korištenjem odrednice „oni“ izostavlja prosta činjenica da je i Elvira Abdić Jelenović u strukturama vlasti na različitim nivoima skoro dvije decenije. Zatim se navodi da ti „oni“ – otvoreno rade protiv općine VK – bez navođenja primjera, šta to znači. Bitno je da neko radi protiv i da to radi otvoreno. Ako je dolazak vijećnika u općinu to što se smatralo da je otvoreno protiv – rekla bih da građani to očekuju jer od vijeća se valjda očekuje da radi. 

,,U ime koga?“, pita se Abdić Jelenović i samoj sebi odgovara ,,pa u ime onih u Sarajevu!“, nakon čega kreće manipulacija emocijama i društvenim vrijedostima ‘duga prema roditeljima’ gdje navodi da se iznevjeravaju „očevi i majke koji su krvavim višedecenijskim radom stvorili i ostavili Velikoj Kladuši“. 

Nakon ovog uvoda od ključa vijećnice, privatizacije, pljačke i roditelja, Abdić Jelenović pominje ratni period i kaže: „Ja osobno vidim neprijatelje. Meni su ovi ljudi koji su danas vijećnici to su meni isti oni ljudi koji su 94′ i 95′ godine istjerali Kladuščane sa kućnog praga, koji su opšljačkali naše kuće..„ da li je potrebno da navodim da većina ljudi kojima se obraća, ako se obraća samo vijećnicima, nisu bili aktivni sudionici rata, a neki od njih su bili ili podržavali Narodnu odbranu i APZB. 

Zatim se Abdić Jelenović obračunava i sa svojom matičnom strankom DNZ pa kaže „DNZ dijelio politiku sa SDA na ovim prostorima“, izostavljajući prostu činjenicu da je jedno vrijeme i sama bila u Predsjedništvu DNZa. Možda postoji neki novi termin za strukturu/rad vijeća u kojem imamo zastupnike iz jedne i druge stranke ili možda Abdić Jelenović misli na koaliranje? Rekla bih da je tu ipak iskusnija Laburistička stranka koja je na kantonalnom nivou bila u koaliciji sa SDA (2016.-2018.), a možemo slobodno reći da ta veza nije pukla niti iz ideoloških niti iz interesnih razloga, nego su obje stranke ispale iz vlasti. O saradnji sa ljudima iz SDA ili ljudima bliskim strukturama SDA možda najbolje pokazuje činjenica da se zajedno sa Fikretom Abdićem u optužnici za zloupotrebu položaja ili ovlaštenja iz 2020. godine nalazi i član izvršnog odbora SDA VK, doduše za period 2015-2019. Vijest o hapšenju i tijeku suđenja nije pratio ovaj podatak iako se vrlo lako do njega dolazi. Interesantan momenat pred kraj je korištenje termina „udbaši“ za sve te druge stranke, iako ovaj već termin za diskreditaciju političkih protivnika uglavnom koriste političari iz SDA, te mediji i botovi na društvenim mrežama koji se dovode u vezu sa SDA. 

Konačno, video se završava tako što sve političke neistomišljenike Abdić Jelenović nazove “bolesnima” jer ne mogu podnijeti to što LS ne odustaje od borbe za radnička prava (eto ga na kraju i radnička prava).  Koliko znamo – jedina borba koja se trenutno vodi je borba oko ostajanja na vlasti. 

Sve su to, najavljuje Abdić Jelenović – neviđeni napadi i dodaje nekoliko uzvičnika.

Četiri scene za Elviru

I – Tapkanje

96′-97’– sjedimo ispred škole moj drug K, E, drugarica A. i M. i nas još nekolicina.– tapkamo se sličicama različitih formata. A. i ja smo najbolje tapkačice među djevojčicama i nosimo sve sa sličicama žena u bikinijima (ako ih malo pokvasiš, spada im grudnjak i dječaci su najviše mrzili izgubiti te sličice). Sakrivamo sličice u sklonište u ulazu da ne vide roditelji. Smrzle su nam se ruke, ulazimo u stanove i trljamo ih iznad pleha šporeta na drva. Liježemo spavati u iščekivanju kontrolnog za kojeg se niko nije spremio. Na putu do škole nosimo po jedno drvo. Ja sam svoje zaboravila pa usput niz santeksovu izvlačim jedno ispod cerade komšijske kuće. E. čuva stražu. Trčimo prema školi. Spuštamo drvo pored pećice koja treba da zagrije našu učionicu. Čadi. Svi se nadamo da neće prestati čaditi i da će nam otkazati kontrolni.

K.-ov tata ima dijagnozu PTSPa, E. je dijete poginulog borca Petog korpusa, moj je ranjen rasprskavajućim kao pripadnik NO APZB, M. je tata poginuo na prisilnom radu, kopajući rovove kao civil i ne zna se koja ga je strana pogodila, A. kaže da njen nije ratovao i pristajemo na to ne propitujući kako je uspio. Ne znamo šta nam je bilo sa mamama, o tome niko ne priča. 

II – Lazanje, muzika i zaljubljivanje

Dvijehiljadite – lupa nas pubertet. Ispratili smo mnoštvo prijatelja u Ameriku i pomirili se sa činjenicom da mi ostajemo. Izvlačimo najbolje od čaršije – jedni druge. Otkrivamo muziku i zaljubljivanje. E. mi donosi novi CD benda kojeg volimo i priča kako mu je stari bio roker. Njegova mama pravi najbolje lazanje (ja sam mislila da je to neko mazanje kao šnjita) – jelo koje smo nedavno otkrili i svi smo joj se natovarili u kuću na ručak. Ja, kćerka ranjenika NO, A. koja je i dalje tvrdila da su njeni neopredjeljeni, a K.-ov otac je ušao u progresivnoj fazi PTSPa i tih dana baš nije bio dobar. Zabrinuti smo za njega jer samo šuti, ali niko ništa ne pita. H. samohrana majka čiji je muž poginuo u Petom korpusu nas sve hrani.

Poslije je zove moja mama da pita za recept, pokušava, ali nije ispalo kako  treba i više nije ni pokušavala – nije se primilo, veli. Imate H., kaže, neka to bude njeno jelo. 

III – Bauštela, ženidba i pljačka 

Prošle decenije – K. je otišao na rad u Austriju, priča nam da tamo ima ekipu sa bauštele i svi ga zovu Babin. Kaže kad udari zvizdan, a oni na krovu po šest sati, da im zatekbira iz zezancije. Poslije toga kaže idu na pivu i svi po pola kruha, a salama se reže tapa-tapa-tapa na jednu, pa tapa-tapa-tapa na drugu stranu.

Ženi se D. ja ću biti kuma, u razgovoru sa „mladom“ koja nije iz Kladuše pojašnjavam kako se mi svi družimo iako smu nam se očevi borili na protivnim stranama. Njoj je to sve zanimljivo, a nama malo naporno objašnjavati. D. pita zar sam ja bila autonomašica. Potvrđujem. On se čudi kako je to zaboravio. Smijemo se do suza. A. dodaje i objašnjava kako su provalili u moj stan dok sam bila u izbjeglištvu i sačuvali sve moje igračke. Istina, potvrđujem, ja se vratila, a oni došli svi đuture pred vrata sa igračkama i odjećom u rukama. Mama je plakala kad ih je vidjela. A. je priznala da ju je njena mama natjerala da vrati kengurka.

E. je obolio i nije više dolazio u naše društvo. Postratna nebriga sa djecu sa traumama koja su prepuštena samima sebi i neadekvatan odgovor institucija kaje su trebale omogućiti podršku roditeljima u ovom procesu, imalo je velike posljedice u našoj generaciji. Sve je to zbog rata – znalo se reći i umanjivati problem. Ne, sve je to od postratne nebrige za ljude, a brige za vlast i pare, a trend se nastavlja i dan danas. 

IV – Tuži se – ruži se 

Pijemo kafu uz nesnosnu buku naše djece i svima nam je jasno da smo dobili neke napredne prototipe i unaprijeđene verzije sebe, te da će nam u životu brige i muke zadati. A. pokazuje video koji kruži mrežama u kojem kćerka Fikreta Abdića i predsjednica male političke stranke sve ostale vijećnike naziva „neprijateljima“ i spominje pljačke i ratna protjerivanja sve dižući obrve u zrak – e’o ovako. A. se počinje smijati uz komentar da se ova žena stalno od nekog brani, a ona ne zna ko je napada. „Tuži se – ruži se“, dodajem da je tako govorio moj did Selim.

To što su Elviri svi neprijatelji govori više o Elviri nego o bilo kome drugom.

Drugarica B je nedavno rekla da svi mi što smo se ‘očešali od ovo sranje’ (rat) samo glumimo da nas ne dotiče to pominjanje rata, a dotiče itekako. Ja sam nakon Elvire otišla u trgovinu i kupila kore za lazanje, u znak sjećanja na svoju dragu H. Djeca su ih smazala kao da su najbolje. 

Ako sam u tom trenutku u išta bila sigurna to su ove dvije stvari: 1. da su one koje je pravila H. bile bolje  i 2. da se Elviri neće primiti.

SELMA ZULIĆ ŠILJAK

ISTRAŽIVAČICA U OBLASTI SUOČAVANJA SA PROŠLOŠĆU, RODNIH POLITIKA I MEDIJA. NJENO OBRAZOVANJE JE INTERDISCIPLINARNO. MAGISTRIRALA JE KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST I BIBLIOTEKARSTVO NA UNIVERZITETU U SARAJEVU, A POTOM I DEMOKRATIJU I LJUDSKA PRAVA U JUGOISTOČNOJ EVROPI PRI CENTRU ZA INTERDISCIPLINARNE STUDIJE UNIVERZITETA U SARAJEVU.