Sindrom uljeza, ili zašto svi imaju osjećaj da fejkuju (II dio)

Prvi put kada sam primijenila izraz „sindrom uljeza“ na sebe, opisala sam – kako to biva – iskustva sa svojim profesorima. Bilo je to 2015. godine kad sam održala predavanje na malom fakultetu humanističkih znanosti u Michiganu. Na večeri koja je uslijedila zatekla sam se kako profesoru pričam o tjeskobama koje sam iskusila kao doktorantica. Na seminarima sam se često osjećala kao da će sve što izgovorim pokazati da nemam pojma o Heideggeru; ili da sam pročitala samo tri poglavlja Foucaultovog “Nadzora i kazne”. Jednom sam, u trenutku panike, rekla da volim Donnu Haraway, bojeći se priznati da je uopće nisam čitala, a povremeno sam se kasnije suočavala s tom lažnom ljubavi, dakle, bila sam uljez čak i u vlastitim sklonostima.

Iskustvo koje sam pokušavala opisati bilo je specifičnije od puke sumnje u sebe; bio je to strah da me ne razotkriju, da ne otkriju kakva sam zapravo. I to je bila tjeskoba u kojoj sam se osjećala suučesnicom, jer sam stvorila lažne paravane svojim lažima. Nisam smatrala da kazujem nešto posebno dramatično. Do tada je sindrom uljeza već bio nešto što su ljudi rutinski priznavali kad bi govorili o svojim iskustvima u okruženjima s visokim uspjehom. Ali sam se osjećala kao da dajem pravi pregled brojnih malih poniženja: ispod pazuha su se pojavljivali veliki koluti tamnog znoja dok sam svoje rečenice punila žargonom te neuredno i panično postavljala teoretske preference.

Nakon što sam završila ovaj kratki pregled vlastitog sindroma uljeza – testirajući izraz koji nisam mogla ranije upotrijebiti – moja sugovornica za večerom, druga bijela znanstvenica, kratko je odgovorila: „To je tako tipično za bjelkinje.“

Nakon njezina komentara, razgovor za stolom se stišao jer su ljudi osjetili – kao što se obično dogodi među plejadom stranaca – prisutnost nekih manjih trvenja. Moja kolegica i ja obratile smo se jedinoj crnkinji za stolom, profesorici, da čujemo što bi nam ona mogla reći što da mislimo o bjelini sindroma uljeza, iako je ona možda radije odabrala nešto drugo (kao na primjer večerati u miru) nego da posreduje u diskusiji između dviju bjelkinja o tome razgovaramo li o tipično bjelačkim problemima. Ljubazno je objasnila da se nije pretjerano poistovjetila s tim iskustvom. Nije se često osjećala kao uljez, jer se češće nalazila u situacijama u kojima su njezina sposobnost ili inteligencija bile podcijenjene nego u onima u kojima su se podrazumijevale.

U godinama nakon toga, čula sam mnoge nebjelkinje – prijateljice, kolegice, studentice i ostale koje sam intervjuirala na tu temu – kako artikuliraju neku vrstu sličnog osjećaja. Lisa Factora-Borchers, američko-filipinska autorica i aktivistica, rekla mi je: “Kad god bih čula prijatelje bijelce kako govore o sindromu uljeza, pitala bih se: Kako možeš pomisliti da si uljez kad je svaki kalup stvoren za tebe? Kad posvuda vidite odraz sebe u zrcalu i verzije onoga kako bi vaš uspjeh mogao izgledati?“

Adaira Landry, liječnica hitne medicine u Brigham and Women’s Hospital i predavačica na Medicinskom fakultetu na Harvardu, ispričala mi je o svom prvom danu na Medicinskom fakultetu na Sveučilištu u Kaliforniji (U.C.L.A). Landry, prva generacija iz afroameričke obitelji koja je dospjela na studije, upoznala je kolegu studenta prve godine koji je već nosio bijeli ogrtač, iako još nisu imali ceremoniju dodjele bijelih ogrtača. Majka mu je radila u zdravstvu, a sestra je bila na Medicinskom fakultetu, pa su mu rekli da ako želi postati ortopedski kirurg, a želio je, bilo bi dobro da odmah počne nekoga pratiti. Landry je te večeri otišla kući potištena, kao da je već zaostajala, a kolegica joj je rekla: „Ne brini, ti samo patiš od sindroma uljeza.“

Za Landry je ovo bio samo prvi od mnogih slučajeva onoga što ona naziva „pogrešnom dijagnozom sindroma uljeza“. Landry sada shvaća da je ono što je njezina kolegica okarakterizirala kao krizu sumnje u sebe jednostavno promatranje vanjske istine – konkretan utjecaj veza i privilegija. Na kraju je Landry potražila rad Clance i Imes iz 1978.; nije se identificirala s ljudima opisanim u njemu. “Intervjuirali su prvenstveno skupinu bjelkinja kojima nedostaje samopouzdanja, unatoč tome što su bile okružene obrazovnim sustavom i radnom snagom za koje se činilo da prepoznaju njihovu izvrsnost”, rekla mi je. “Kao crnkinja, nisam se uspjela pronaći u tom članku.”

Otada je Landry vodila bezbroj razgovora sa studentima koji osjećaju da se bore sa sindromom uljeza i obično osjete osjetno olakšanje kad kaže da se tako osjećaju ne zato što s njima nešto nije u redu, već zato što su „okruženi sustavom koji ih ne podržava.” Ironično, olakšanje njezinih studenata kad su oslobođeni etikete sindroma uljeza podsjeća na olakšanje kojem su svjedočile Clance i Imes kad su prvi put ponudile koncept svojim klijentima. U oba slučaja ženama je rečeno: “Nisi uljez. Ti si dovoljna.“ U prvom slučaju dijagnosticiran je doživljaj; u drugom je dijagnoza uklonjena.

2020. godine, gotovo pedeset godina nakon što su Clance i Imes surađivale na svom članku, još jedan par žena surađivao je na članku o sindromu uljeza – ali ovaj se žestoko protivio toj ideji. U članku naslovljenom Stop Telling Women They Have Imposter Syndrome i objavljenom u Harvard Business Reviewu u veljači 2021., Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey tvrde da ta oznaka podrazumijeva da žene pate od krize samopouzdanja i ne prepoznaje stvarne prepreke s kojima se suočavaju profesionalke, pogotovo nebjelkinje – u biti, preoblikuje sustavnu nejednakost u individualnu patologiju. Kako su rekle, „Sindrom uljeza usmjerava naš pogled prema popravljanju žena na poslu umjesto popravljanju mjesta na kojima žene rade.“

Tulshyan je taj izraz čula prvi put prije deset godina, kada je napustila posao u novinarstvu da bi radila u tehnološkoj industriji u Seattleu. Sudjelovala je na konferencijama ženskog vodstva na kojima se činilo da svi govore o sindromu uljeza i „jazu u samopouzdanju“, ali nitko nije govorio o rodnoj pristranosti i sustavnom rasizmu. Umorila se od slušanja žena, osobito bjelkinja – sama je porijeklom Indijka iz Singapura – kako uspoređuju bilješke o tome koja ima najteži sindrom uljeza. Činilo se kao još jedna verzija žena koje dijele brige o svojoj težini, neka vrsta zajedničkog samoocjenjivanja koja je ponavljala opresivne mjere umjesto da ih remeti.

Na početky pandemije sastala se s Burey – drugom nebjelkinjom koja radi u tehnološkoj industriji u Seattleu – na ručku na otvorenom i usporedile su bilješke o njihovoj zajedničkoj frustraciji oko pojma sindroma uljeza. Došlo je do golemog osjećaja olakšanja i preklapanja među njima. Kao što je Tulshyan rekla, „Bilo je kao da vam svi govore da je nebo zeleno, a vi odjednom svojoj prijateljici kažete, mislim da je nebo plavo, a i ona ga također tako vidi.“

Burey, koja je rođena na Jamajci, nije se osjećala kao uljez; osjećala se bijesnom zbog sustava koji su bili stvoreni da je isključuju. Također nije osjetila nikakvu čežnju za pripadanjem, za naseljavanjem određenih prostora moći. “Bjelkinje žele pristup moći, žele sjediti za stolom”, rekla mi je. “Crne žene kažu, ovaj stol je pokvaren, ovaj stol svima nanosi štetu.” Odupirala se drhtavoj retorici osnaživanja koja je, činilo se, poticala štetna razmetanja: „Nisam sebe htjela ojačati da bih nanijela još više štete.“

Za ručkom je Tulshyan spomenula da piše članak o sindromu uljeza, a Burey ju je odmah upitala: „Jesi li pročitala izvorni članak?“ Poput Adaire Landry, Burey je osjetila potrebu da ga potraži i bila je iznenađena njegovim ograničenjima. To nije bila klinička studija, već niz anegdotskih opažanja, rekla je Tulshyan, uglavnom prikupljenih od “visoko uspješnih” bjelkinja koje su dobile mnogo potvrda od vanjskog svijeta. “Mora da sam govorila dvadeset minuta bez prekida”, prisjetila se Burey. Nakon toga, Tulshyan je rekala: “Gotovo je. Surađujemo.”

Poput Clance i Imes, Tulshyan i Burey prepoznale su jedna u drugoj verzije osjećaja koje su i same gajile – samo što su to bili osjećaji o svijetu, a ne o njihovoj psihi. Bilo im je muka od ljudi koji govore o ženama koje imaju sindrom uljeza, umjesto da govore o predrasudama pri zapošljavanju, napredovanju, vodstvu i naknadama. Došle su do uvjerenja da je koncept koji je osmišljen da oslobodi žene od njihova srama – i da im pomogne da se suoče s iluzijom vlastite nedovoljnosti – postao još samo jedan način u nizu da ih se obespravi.

Kad sam pitao Clance i Imes o Tulshyaninim i Bureyjenim kritikama, složile su se s mnogima od njih, priznajući da su njihov izvorni uzorak i parametri bili ograničeni. Iako je njihov model zapravo priznao (a ne zamagljivao) ulogu koju su vanjski čimbenici igrali u stvaranju sindroma uljeza, usredotočio se na stvari kao što su obiteljska dinamika i rodna socijalizacija, a ne na sustavni rasizam i druga nasljeđa nejednakosti. No, istaknule su i da je popularizacija njihove ideje kao „sindroma“ iskrivila isti. Svaki put kad Imes čuje izraz „sindrom uljeza“, rekla mi je, osjeti bol u utrobi. To je tehnički neispravno i konceptualno pogrešno. Kao što je Clance objasnila, fenomen je „iskustvo, a ne patologija“, a njihov je cilj uvijek bio normalizirati ovo iskustvo, a ne patologizirati ga. Njihov koncept nikada nije trebao biti rješenje za nejednakost i predrasude na radnom mjestu – zadatak za koji bi se nužno pokazao nedostatnim. Doista, Clanceina vlastita terapijska praksa bila je sve samo ne nesvjesna vanjskih strukturalnih sila koje su istaknule Tulshyan i Burey. Kad bi majke došle Clance opisujući svoje osjećaje da su uljezi u vezi s roditeljstvom, njezin savjet nije bio “Radite na svojim osjećajima”. Bio je: „Nađite pomoć u skrbi za djecu.“

Tulshyan i Burey nikada nisu očekivale koliko će njihov članak privući pažnje. Preveden je i objavljen u cijelom svijetu, te je jedan od najvišee dijeljenih članaka u povijesti Harvard Business Reviewa. Javljali su im se ljudi koji su dobili negativne evaluacije učinka na poslu koje su sadržavale eufemizme za sindrom uljeza („nedostaje mu/joj samopouzdanja“ ili „nedostaje mu/joj poduzetnosti“) i čak su im odbijali promaknuća po tim osnovama. Dijagnoza je postala kulturna sila koja učvršćuje samu pojavu koju je trebala izliječiti.

Kako se protivljenje konceptu sindroma uljeza širilo, pojavile su se i druge kritike. Ako ga svi imaju, postoji li on uopće? Ili jednostavno doživljavamo neku vrstu inflacije poniznosti? Možda je široko rasprostranjena praksa ispovijedanja o sumnji u sebe počela poticati – zahtijevati, čak – ponovljena priznanja samog iskustva koje je izvorni koncept pokušavao razriješiti. Spisateljica i komičarka Viv Groskop smatra da je sindrom uljeza postao paušalni pojam koji prikriva bezbroj drugih problema, od dugotrajnog covida do patrijarhata. Ispričala mi je priču o tome kako stoji ispred pet stotina žena i govori im: „Podignite ruku ako ste doživjeli sindrom uljeza.“ Gotovo svaka žena je podigla ruku. Kada je Groskop upitala: “Tko ovdje nikada nije iskusio sindrom uljeza?”, samo jedna (hrabra) žena je to učinila. Ali, na kraju govora, ova odmetnica je prišla da se ispriča – zabrinuta da je nekako arogantno ne imati sindrom uljeza.

Čuvši ovu priču, počela sam se pitati jesam li dr. Imes priznala vlastite osjećaje sindroma uljeza kao neku vrstu ulaznice, da zatražim svoje mjesto – kao da dajem svoj ulog na partiji pokera. Tko mi je omogućio da igram ovu igru? Kad sam upitala svoju majku, koja ima sedamdeset i osam godina, ima li taj koncept odjeka kod nje, rekla je da ne; više se borila da se dokaže nego se osjećala kao uljez. Rekla mi je da sumnja da većina žena njezine generacije (a još više generacije njezine majke) ima veću vjerojatnost da će osjećati suprotno – „da nas se podcjenjuje“.

Za mnoge mlađe žene učinak je sličan kao u horoskopu: određeni aspekti iskustva, ako su definirani dovoljno široko, toliko su uobičajeni da su u biti univerzalni. Australska znanstvenica i kritičarka Rebecca Harkins-Cross — koja se često osjećala kao uljez tijekom svojih fakultetskih dana, boreći se s nesigurnošću koju sada povezuje sa svojim radničkim podrijetlom — postala je sumnjičava prema načinima na koje sindrom uljeza služi kapitalističkoj kulturi stremljenja. Rekla mi je: „Kapitalizam treba da se svi osjećamo kao uljezi, jer osjećaj uljeza osigurava da ćemo težiti beskrajnom napretku: raditi više, zaraditi više novca, pokušati biti bolji od sebe samih i od ljudi oko nas.“

S druge strane, ovaj nemilosrdni pritisak produbljuje uzbudljivu privlačnost ljudi – posebno žena – koje su uistinu uljezi, ali se odbijaju takvima vidjeti. Razmislite o masovnoj fascinaciji antijunakinjom Annom Delvey (odnosno Annom Sorokinom), koja se pretvarala da je bogata nasljednica kako bi se infiltrirala u krug njujorškog visokog društva, i hipnotizirajućoj katastrofi Elizabeth Holmes, koja je izgradila devet milijardi dolara vrijednu tvrtku na temelju lažnih tvrdnji o sposobnosti dijagnosticiranja raznih bolesti iz jedne kapi krvi. Zašto nas te žene očaravaju? U televizijskim adaptacijama koje su njihove živote pretvorile u sapunice – „Inventing Anna“ i „The Dropout“ – njihova oholost nudi uzbudljiv kontrapunkt opterećenoj sumnji u sebe: Annine ekstravagantne napojnice u gotovini i lepršavi svileni kaftani, njezina spremnost da ostane na jahti na Ibizi duže nego što je dobrodošla, njezina potpuna uvjerenost- čak i kad je bila u zatvoru – da je svijet taj koji je pogriješio, a ne ona.

Te su priče velik dio svog narativnog zamaha prikupile iz stalne prijetnje razotkrivanjem: kada će te varalice biti otkrivene? Plaćanje na kredit stvari koje si ne možete priuštiti zorno predstavlja ključni aspekt sindroma uljeza: tjeskobu da dobivate ono što niste platili i što ne zaslužujete; da će vas na kraju razotkriti i da će vam račun doći na naplatu. (Kapitalizam uvijek želi da vjerujete da morate platiti račun.) Dio privlačnosti ovih priča je najava zadovoljstva koje leži u tome da ćete vidjeti kako su varalice uhvaćene i razotkrivene. Za neke od nas, to je slično užitku nabijanja modrice, gledajući kako zajednica kažnjava varalicu za koju vjerujemo da postoji u nama samima.

Ruchika Tulshyan mi je rekla: „Da je do mene, u potpunosti bismo odbacili ideju sindroma uljeza.“ Jodi-Ann Burey dopušta da je koncept bio koristan u korporativnim kontekstima, nudeći zajednički jezik za razgovor o sumnji u sebe i olakšano pokretanje razgovora o toksičnim radnim mjestima, ali i ona smatra da je vrijeme da se od toga oprostimo. Ona mu želi reći: „Hvala vam za vaših pedeset godina službe“ i početi izravno promatrati sustave pristranosti, umjesto da lažno patologizira pojedince.

Postoji li neka verzija sindroma uljeza koja se može sačuvati? Ako se odmaknemo od korporativnog svijeta kako bismo koncept sagledali šire, čini se jasnim da je brendiranje sindroma uljeza tzv. šefice (#girlboss) učinilo medvjeđu uslugu konceptu kao i radnim mjestima koja nije uspio poboljšati. Priča o ova dva para žena – Clance i Imes koje su formulirale svoju ideju u sedamdesetima, i Tulshyan i Burey koje su je vratile u 2020. – pripada široj intelektualnoj priči o feminizmu drugog vala koji prima potrebne korekcije od trećeg vala. Velik dio ovog korektivnog rada proizlazi iz toga što nebjelkinje traže od bijelog feminizma da prizna kompliciranu matricu vanjskih sila – uključujući strukturni rasizam i nejednakost u prihodima – u igri u svakom unutarnjem iskustvu. Identificiranje lažnih osjećaja ne zahtijeva poricanje sila koje su ih proizvele. Može, zapravo, zahtijevati suprotno: razumijevanje da šteta od tih vanjskih sila često postaje dio unutarnjeg tkanja i poimanja sebe. Iako su mnogi od najvatrenijih kritičara sindroma uljeza nebjelkinje, također je istina da se mnoge nebijele osobe poistovjećuju s tim iskustvom. Zapravo, istraživačke studije opetovano su pokazale da sindrom uljeza nesrazmjerno pogađa i njih. Ovo otkriće proturječi onome što mi je rečeno prije mnogo godina – da je sindrom uljeza problem „bjelkinje“ – i umjesto toga sugerira da ljudi najosjetljiviji na sindrom nisu oni koje je prvotno opisao.

Ako povratimo fenomen uljeza iz lažne kategorije „sindroma“, tada mu možemo dopustiti da radi ono što radi najbolje, a to je da oslikava određenu strukturu unutarnjeg iskustva: strah da će biti razotkriven kao neadekvatan. Kao koncept, najkorisniji je u svojim posebnim nijansama – ne kao neodređeni sinonim za nesigurnost ili sumnju u sebe, već kao način da se opiše specifičnija obmana da ste prevarant koji je uspješno prevario neku vanjsku publiku. Ovako shvaćen, postaje iskustvo koje nije razvodnjeno, već definirano svojom sveprisutnošću. Imenuje jaz koji postoji između unutarnjih iskustava samog sebe – višestrukih, kontradiktornih, nekoherentnih, prošaranih sramom i željom – i imperativa da se svijetu predstavi koherentnije, skladnije, kontinuirano ja.

Psihoanalitičarka Nuar Alsadir u svojoj knjizi Animal Joy objašnjava sindrom varalice oslanjajući se na koncepte “lažnog ja” i “istinskog ja” D. W. Winnicotta. Ona vidi da tjeskoba proizlazi iz „lažnog ja koje je toliko ojačano slojevima popustljivog ponašanja da gubi kontakt sa sirovim i korijenskim impulsima i izrazima koji karakteriziraju istinsko ja.“ Pokušaji da se spriječi otkrivanje nečijeg „istinskog ja“ završavaju stvaranjem uvjerenja da bi to ja, kad bi ikada bilo otkriveno, bilo odbačeno i ismijano.

Osjećaji uljeza često najakutnije proizlaze iz prelaska praga – iz jedne društvene klase u drugu, iz jedne kulture u drugu, iz jednog poziva u drugi – nešto slično onome što je Pierre Bourdieu nazvao „razdvojenim habitusom“, jastvo koje istovremeno živi u dva svijeta. Sveučilišna knjižnica i pilana. Otmjene zabave i farma svinja. Kad sam razgovarala sa Stephanie Land, autoricom bestselera Maid („Sluškinja“), njezinih memoara o čišćenju kuća kako bi se uzdržavala kao samohrana majka, opisala je vlastite osjećaje uljeza kao iskustvo klasnog udarca bičem: zauzimanje privilegiranog prostora nakon što je postala poznata po pisanju o ekonomskim poteškoćama. Kad joj je na letu prvom klasom sa kćeri tinejdžericom na koncert pjevačice Lizzo nepoznata osoba zahvalila na pisanju, Land se osjećala kao da je uhvaćena negdje gdje ne pripada – kao da je letenje prvom klasom njenog sadašnjeg ja bilo prevarantsko, ili je njezino ja iz prošlosti bilo uljez; ili su nekako obje njezine verzije bile prijevarne.

Landin osjećaj uljeza također proizlazi iz činjenice da se njezina osobna priča često tumači kao utješna bajka o klasnoj mobilnosti. “Vrlo sam svjesna da je moja priča prihvatljiva vrsta priče o siromašnim ljudima”, napisala je. „Ja sam mala sirotica Annie koja skakuće okolo u novim cipelama.“ Kada ljudi vole njezinu priču, rekla mi je, oni vole verziju američkog sna koju ona smatra američkim mitom. Kada je njezin život iskrivljen i na taj način pogrešno shvaćen, to postaje neka vrsta radnje s uljezom – i zbog toga se i ona sama osjeća kao uljez.

Landina zapažanja pomogla su mi da shvatim da fenomen uljeza, kao koncept, učinkovito funkcionira kao emocionalni ormarić za dokumente koji organizira niz osjećaja u tenziji koje možemo iskusiti dok pokušavamo pomiriti tri aspekta naše osobnosti: kako doživljavamo sebe, kako predstavljamo sebe prema svijetu i kako svijet odražava to ja prema nama. Fenomen imenuje neizgovorenu, stalnu krizu koja proizlazi iz jaza između ovih različitih verzija sebe, i ne označava sindrom, već neizbježni dio života.

Tekst je originalno objavljen u časopisu The New Yorker 6. veljače 2023.
Prijevod sa engleskog: Nikolina Židek

LESLIE JAMISON

KNJIŽEVNICA I ESEJISTICA IZ SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA. AUTORICA ROMANA THE GIN CLOSET TE ZBIRKI ESEJA THE EMPATHY EXAMS I MAKE IT SCREAM, MAKE IT BURN.