Sindrom uljeza, ili zašto svi imaju osjećaj da fejkuju (I dio)

Davno prije nego što je Pauline Clance razvila ideju o fenomenu uljeza – koji se sada, na njezinu žalost, češće naziva sindromom uljeza – bila je poznata pod nadimkom Tiny (Malena). Rođena 1938. i odrasla u Baptist Valleyu, u Zapadnoj Virginiji, bila je najmlađa od šestero djece, kći radnika u pilani koji se borio da donese hranu na stol i da ima benzina u spremniku svog kamiona za drva. Tiny je bila ambiciozna – njezina se fotografija pojavila u lokalnim novinama nakon što se popela na stol kako bi iznijela svoje protuargumente tijekom turnira u debati – ali je uvijek samu sebe preispitivala. Nakon gotovo svakog testa koji bi polagala (i obično dobila najvišu ocjenu), rekla bi svojoj majci: „Mislim da sam pala.“ Bila je šokirana kada je pobijedila kapetana nogometne momčadi u izboru za predsjednika razreda. Bila je prva u svojoj obitelji koja je otišla na fakultet – srednjoškolski savjetnik ju je upozorio: „Bit će dobro ako dobiješ trojke“ – nakon čega je stekla doktorat iz psihologije na Sveučilištu u Kentuckyju. Ali, kamo god bi pošla, Clance bi osjećala isti mučni osjećaj sumnje u sebe, sumnje da je nekako prevarila sve oko sebe da misle da pripada okruženju.

Početkom sedamdesetih, kao docentica na Koledžu Oberlin, Clance je stalno slušala studentice kako dijele ispovijesti koje su je podsjećale na vlastito iskustvo: bile bi sigurne da su pale na ispitima, čak i ako im je uvijek dobro išlo; bile su uvjerene da su primljene jer je došlo do pogreške u rezultatima testa ili da su prevarile autoritete da misle da su pametnije nego što zapravo jesu. Clance je počela uspoređivati ​​bilješke s jednom od svojih kolegica, Suzanne Imes, o njihovim zajedničkim osjećajima obmanjivanja. Imes je odrasla u Abileneu u Teksasu sa starijom sestrom koja je rano bila smatrana „pametnom sestrom“; kao srednjoškolka, Imes je svojoj majci priznala strepnje koje su zvučale točno kao one koje je imala Clance. Imes se posebno sjećala kako je plakala nakon testa iz latinskog, govoreći majci: „Znam da sam pala“ (između ostalog, zaboravila je kako se na latinskom kaže „seljak“). Kad se pokazalo da je dobila peticu, njezina je majka rekla: „Da to više nikada nisam čula.“ Ali njezino postignuće nije učinilo da osjećaji nestanu; samo ju je natjeralo da prestane govoriti o njima. Sve dok nije upoznala Clance.

Jedne večeri priredile su zabavu za neke od studentica Oberlina, sa stroboskopskim svjetlima i plesom. Ali studentice su izgledale razočarano i rekle su: „Mislile smo da ćemo nešto naučiti.“ Bile su na pretjeranom oprezu, toliko usredotočene na to da im se ne dogodi neuspjeh da se nisu mogle opustiti ni jedne noći. Onda su Clance i Imes zabavu pretvorile u predavanje, postavile su stolice u krug i  potaknule studentice na razgovor. Nakon što su neke od njih priznale da se osjećaju kao “uljezi” među svojim sjajnim kolegama iz razreda, Clance i Imes počele su nazivati ​​osjećaje koje su promatrale “fenomenom uljeza”.

Dvojac je proveo pet godina razgovarajući s više od stotinu i pedeset „uspješnih“ žena: studenticama i predavačicama na nekoliko sveučilišta; profesionalkama u područjima kao što su pravo, sestrinstvo i socijalni rad. Zatim su zabilježile svoja otkrića u članku „Sindrom uljeza kod žena s visokim dostignućima: dinamika i terapeutska intervencija“. Napisale su da su žene iz njihovog uzorka posebno sklone “unutarnjem iskustvu intelektualne lažnosti”, te da žive u neprestanom strahu da će “neka značajna osoba otkriti da su one u stvari intelektualni uljezi ili varalice”. Ali upravo je taj proces otkrića pomogao Clance i Imes da formuliraju koncept – budući da su osjećaje koje su proživljavale cijeli život prepoznavale jedna u drugoj, a i u svojim studenticama.

U početku je rad bio redovno odbijan. “Čudno, nismo imale osjećaje da smo uljezi u vezi s tim”, rekla mi je Clance kad sam je posjetila u njezinu domu, u Atlanti. “Vjerovale smo u ono što smo pokušavale reći.” Naposljetku je rad objavljen 1978. godine u časopisu Psychotherapy: Theory, Research, and Practice. Rad se širio poput nekog underground lista. Ljudi su neprestano pisali Clanceovoj tražeći je primjerke rada, a ona ih je poslala toliko ljudi da ju je osoba koja je radila na fotokopirnom stroju u njezinom odjelu upitala: „Što radiš sa tolikim primjercima?“ Desetljećima su Clance i Imes promatrale kako njihov koncept konstatno dobiva na snazi​: 1985. Clance je objavila knjigu The Impostor Phenomenon, a i službenu „I.P. ljestvicu” za istraživače da licenciraju za korištenje u vlastitim studijama. No tek je s usponom društvenih medija ta ideja, koja je sada rebrendirana kao “sindrom uljeza”, uistinu eksplodirala.

Gotovo pedeset godina nakon svoje formulacije, koncept je postigao razinu kulturnog zasićenja koju Clance i Imes nisu mogle ni zamisliti. Clance vodi popis studija i članaka koji se pozivaju na njihovu izvornu ideju: on za sada ima više od dvjesto stranica. Koncept je nadahnuo mikroindustriju knjiga samopomoći, u rasponu tonova od tzv. samoosnažene šefice The Middle Finger Project: Trash Your Imposter Syndrome and Live the Unf*ckwithable Life You Deserve/ “Projekt srednjeg prsta: odbacite svoj lažni sindrom i živite nenadj** život bez isprike“) do iskrenosti bez grižnje savjesti (Yes! You Are Good Enough: End Imposter Syndrome, Overthinking and Perfectionism and Do What YOU Want/ Da! Ti si dovoljno dobra: stani na kraj sindromu uljeza, pretjeranom razmišljanju i perfekcionizmu i radi ono što TI želiš). The Imposter Syndrome Workbook (Radna bilježnica za sindrom uljeza) poziva čitatelje da nacrtaju svoj glas uljeza kao stvorenje ili čudovište po vlastitom izboru, da preispitaju svoj negativni samogovor i ispune “teglicu samoljublja” pisanim afirmacijama i postignućima.

Izraz „sindrom uljeza“ često izaziva snažan osjećaj poistovjećivanja, posebno kod milenijalki i pripadnica generacije X. Kad sam na Twitteru uputila poziv da podijele sa mnom iskustva sindroma uljeza, bila sam preplavljena odgovorima. „Imate li mjesta u sandučiću za otprilike 180.000 riječi?“ napisao je izvršni direktor jedne izdavačke kuće na visokoj razini. Apsolventica Trinity Collegea u Dublinu priznala je da su njezini osjećaji da je lažnjak bili toliko jaki da cijelu prvu godinu nije mogla ući u knjižnicu koledža. Sveučilišni administrator rekao je: “Odrastao sam na farmi svinja u ruralnom dijelu Illinoisa. Kad god posjećujem otmjeni događaj, čak i ako ga ja organiziram, osjećam da će ljudi i dalje vidjeti sjeme sijena u mojoj kosi.” Proizvođač domaće jabukovače napisao je: „Napravio sam bezbroj jabukovača, ali svaki put kad počnem fermentirati, pomislim: Kod ove će svi saznati da ne znaš što radiš.’”

Ni oni koji su ugledni nisu imuni. Zapravo, Clance i Imes kategorički su tvrdile u svojoj izvornoj studiji da uspjeh nije lijek. Maya Angelou jednom je rekla: “Napisala sam jedanaest knjiga, ali svaki put pomislim, uh, sada će saznati. Sve sam ih farbala i sad će me razotkriti.” Neil Gaiman, u govoru na svečanoj dodjeli sveučilišnih diploma koji je postao viralan, opisao je svoj strah da će ga uhititi „policija za obmane“, za koju je zamišljao kako se pojavljuje na njegovim vratima s pločom na kojoj stoji da nema pravo živjeti život kakav živi. (Iako muškarci priznaju da se osjećaju kao uljezi, iskustvo se prvenstveno povezuje sa ženama, a riječ „uljez“ dobila je posebne feminizirane oblike – „impostrix“, „impostress“ – još od sedamnaestog stoljeća.)

Clance i Imes i dalje su zapanjene koliko se njihova ideja proširila. „Nismo imale pojma“, rekla je Imes. “Iznenadile smo se kao i svi ostali.” Ali njihove ambicije nikad nisu bile male. “Vidjele smo patnju kod mnogih ljudi i nadale smo se da možemo pomoći,” rekla mi je Imes. “Željele smo promijeniti živote ljudi.”

Clance živi u bungalovu u Druid Hillsu, četvrti  u Atlanti punoj drveća. Kad sam je posjetila, prvo što sam primijetila u prednjem hodniku bio je drveni kip nage žene koja trijumfalno drži masku iznad glave. Maske imaju istaknutu ulogu u Clanceinom pisanju o fenomenu uljeza. Njezina knjiga ima tri glavna dijela – „Stavljanje maske“, „Osobnost iza maske“ i „Skidanje maske“ – i tvrdi da osjećaji uljeza proizlaze iz uvjerenja da „moram maskirati ono što jesam.“

Danas Clance ima osamdeset i četiri godine, te blagu, ptičju siluetu, okretnog je uma i ljubazna. Omotana vunenom dekom, dok pijucka proteinski shake, pričala mi je o godinama terapeutskog rada s klijentima koji su imali fenomen uljeza, koji se često fokusirao na ranu obiteljsku dinamiku. Izvorni rad Clance i Imes identificirao je dva različita obiteljska obrasca koji potiču osjećaje uljeza: ili bi žene imale brata ili sestru koji je identificiran kao „pametan“, ili su one same identificirane kao „superiornije u svakom pogledu – intelektu, osobnosti, izgledu, talentu.” Dvojac je pretpostavio da su žene iz prve skupine primorane da pronađu potvrdu koju nisu dobile kod kuće, ali na kraju posumnjaju u bilo koju potvrdu s kojom se kasnije susretnu; one iz druge skupine susreću se s nepovezanošću između nerealne vjere svojih roditelja u njihove sposobnosti i iskustva pogrešivosti koje život neizbježno donosi. Za obje vrste „uljeza“, kriza proizlazi iz rascjepa između poruka koje su primili od svojih roditelja i poruka koje su primili iz svijeta. Jesu li moji roditelji u pravu (da sam neadekvatna) ili je svijet u pravu (da sam sposobna)? Ili, obrnuto, jesu li moji roditelji u pravu (da sam savršena), ili je svijet u pravu (da ne uspijevam)? Taj jaz rađa uvjerenje da je u krivu ili roditelj, ili svijet.

Uljez ili varalica počinje činiti sve što je moguće kako bi spriječila da bude otkrivena u nedostatcima koje sama doživljava. Clance i Imes citiraju jednu klijenticu koja se, kao dijete, “pretvarala da je ‘bolesna’ tri uzastopna petka kada su se održavala natjecanja u slovkanju. Nije mogla podnijeti pomisao da njezini roditelji saznaju da ne može pobijediti na natjecanju u slovkanju.” Druga se klijentica pretvarala da se igra s likovnim priborom umjesto da uči kad god bi njezina majka ušla u sobu, jer ju je majka naučila da prirodno pametni ljudi ne moraju učiti.

Clance i Imes opisuju ciklus koji često stvaraju osjećaji lažnosti – osjećaj nadolazećeg neuspjeha koji potiče na bjesomučan naporan rad i kratkotrajno zadovoljstvo kada se neuspjeh spriječi, nakon čega brzo uslijedi povratak starog uvjerenja da je neuspjeh neizbježan. Neke žene usvajaju neku vrstu iluzija o svom pesimizmu: ako bi se usudile vjerovati u uspjeh, to bi ih zapravo osudilo na neuspjeh, pa se neuspjeh umjesto toga mora predvidjeti. Tipičan slučaj ne izražava vlastito mišljenje iz straha da će ih se smatrati glupima; ona bi mogla tražiti potvrdu od mentora, ali onda vjeruje da je ona osigurana samo zbog njezinog šarma ili privlačnosti; možda će mrziti samu sebe što joj je uopće potrebna ta potvrda, uzimajući samu potrebu kao dokaz svoje intelektualne lažnosti.

Ponovljeni uspjesi obično ne prekidaju ciklus, naglašavaju Clance i Imes. Svi bjesomučni napori i mentalne kalkulacije koje su usmjerene na sprječavanje otkrivanja vlastite neadekvatnosti i prijevare u konačnici samo jačaju vjeru u tu neadekvatnu, lažnu verziju sebe.

Clance je vidjela klijente izliječene ne uspjehom, već vrstom odjeka koju je pronašla s Imesovom. Ako su potkrijepljene i podržane grupnom terapijom s drugim ženama – lakše je vjerovati da druge žene nisu uljezi i varalice – one tada mogu na sebe vratiti ovo prepoznavanje zablude kod drugih. Ponekad i Clance tražila od klijentica da zapisuju u bilježnicu kako odbijaju komplimente (podsjetila me na ženu koja je tvitala da se s s osjećajima uljeza tako što je na svom računalu stvorila datoteku pod nazivom „dokaz da nisam idiot“). Clance je također često klijenticama davala „domaće zadatke“, poput traženja od njih da uče samo šest sati za nadolazeći test, umjesto dvanaest. Sama pomisao na to izazvala mi je tjeskobu i usudila sam se reći da bi bilo užasno da zbog toga završe s neuspjehom. Kimnula je glavom. „Da. To bi ih stvarno unazadilo.”

Clance i Imes su ostale prijateljice i obje su se preselile iz Ohia u Atlantu prije gotovo četrdeset godina – Clance da predaje u državi Georgiji, a Imes da tamo doktorira. Neko su vrijeme čak prakticirale terapiju u istoj zgradi, kući sa štukaturama skrivenoj na kraju dugog, zasjenjenog prilaza, gdje Imes još uvijek prima klijente. Upoznala sam je ondje dan nakon što je Stacey Abrams izgubila drugu utrku za guvernerku, a četvrt je bila prepuna natpisa na travnjaku koji su se sada činili turobnima. Imesin ured bio je ugodna sobica puna mekanih kauča i jastučića, zidova prekrivenih prostirkama te s peruanskom božicom riže koja je visjela iznad nas – s ogrlicom, raširenih krila.

Imesova ima sijedu kovrčavu kosu i nosila je tamnocrveni ruž i debele klompe koje je odmah skinula – „Bolje mislim bez cipela“ – kako bi mogla staviti noge pokraj mene na kauču. (Kasnije mi je rekla da je pisala o ulozi fizičkog dodira u terapiji.) Na polici iza nje bile su obiteljske fotografije njezinih klijenata. Imes me pitala jesam li nervozna prije ovakvih intervjua — te priznala da ona uvijek jest — i ubrzo sam joj pričala koliko sam bila sramežljiva u prvim razredima srednje škole i kako se još uvijek brinem da će pogrešna pitanja na intervjuu otkriti koliko malo znam o temi, ili nekako otkriti da nisam “pravi” novinar. Uobičajeni osjećaji da si uljez.

Imes mi je rekla da su se njezini osjećaji uljeza buknuli kad se prijavljivala za programe za doktorat dok je studiranja na Gestalt institutu u Clevelandu. Ali kao terapeutkinja smatrala je da je Gestalt pristup vrlo prikladan za suočavanje s takvim osjećajima; objasnila je da Gestalt metoda uključuje preuzimanje svih različitih dijelova sebe, njihovo prihvaćanje umjesto pokušaja da ih se riješite i razumijevanje njihove funkcije u široj cjelini. Na taj način, pristup nudi ne samo protuotrov za vjerovanje u sramotno “ja” u srži nečijeg bića, jezgru koja se mora sakriti, nego i intrinzično poimanje sebe samog kao više jastva, umjesto nečega statičnog ili pretjerano koherentnog .

I Imes i Clance su prošle Gestalt terapiju, a Clance je otkrila da joj je taj rad pomogao da bolje prepozna što je njezina majka – koja nije uvijek imala pretjerano brižnu ulogu u njezinu životu – učinila za nju i cijelu njihovu obitelj. Kad sam upitača Clance je li njezino suočavanje sa zabludama o vlastitim nedostacima bilo povezano s obračunavanjem s iskonskom zabludom o njezinoj majci kao majci s „nedostatkom“, rekla je da, apsolutno. Naposljetku, osjećala je da njezina majka može cijeniti karijeru koju je ona izgradila i osobu koja je postala. Jednom je bila u posjetu kući i majka ju je pozvala da razgovara s rođakom u nevolji: “Tiny, moraš doći ovamo, jer će se ubiti!” Zahtjev se činio kao dokaz da njezina majka shvaća važnost njezina posla. U tom trenutku, Clance je osjetila svojevrsnu podudarnost između poruka koje je dobivala od svijeta i poruka koje je dobivala od svoje majke, premošćivanje jaza kakvo je pomagala drugim ženama da primijete u svom djetinjstvu.

Kao dio procesa razumijevanja i prihvaćanja različitih aspekata sebe, Gestalt često uključuje rad s „praznom stolicom“, u kojem možete voditi zamišljeni razgovor s nekim važnim – mrtvom majkom, bivšom ljubavi – i odigrati oba dijela razgovora, ponekad mijenjajući stolice, kako bi se suočili s trajnim utjecajem tog odnosa. Filozofija usmjerena prema integraciji ima smisla kao protuotrov za osjećaje lažnosti, koji mogu potaknuti selektivnu samoprezentaciju vođenu sramom: mogu pokazati samo ovaj dio sebe dok onaj drugi dio sebe moram držati skrivenim.

Jedan od temelja u radu Clance i Imes sa klijentima bila je vježba sa praznom stolicom u kojoj su zamoljeni da zamisle razgovor sa svim autoritetima koje su ikad „prevarili“ da misle da su pametniji ili sposobniji nego što zapravo jesu. Clance bi ih ljubazno pozvala da razmotre načine na koje su njihovi osjećaji  lažnosti predstavljali, implicitno, neku vrstu solipsizma¹Fil. učenje po kojemu jedino postoji subjektivno ja, te se sve drugo i svi drugi nalaze u njemu i njegovoj svijesti – gdje smatraju da je sve ostale lako prevariti – govoreći im: „Postrojite sve profesore koje ste prevarili i recite, ‘Prevario/la sam vas!’ ”

Kraj prvog dijela. Sutra ćemo objaviti nastavak.

Tekst je originalno objavljen u časopisu The New Yorker 6. veljače 2023.
Prijevod sa engleskog: Nikolina Židek

LESLIE JAMISON

NJIŽEVNICA I ESEJISTICA IZ SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA. AUTORICA ROMANA THE GIN CLOSET TE ZBIRKI ESEJA THE EMPATHY EXAMS I MAKE IT SCREAM, MAKE IT BURN.