Nobelovka Annie Ernaux kao stilistica klase

Kad je Annie Ernaux 2022. godine – s opusom od dvadeset i tri u regiji sporadično prevođene autobiografske ili autofikcionalne zbirke britkih zabilješki – osvojila Nobelovu nagradu za književnost, njezine se čitateljice i čitatelji nisu mogli manje začuditi. Svoja djela pišući kao kompilacije kratkih i poput britvi oštrih odlomaka, Ernaux je oduvijek slavljena kao nenadmašna književna stilistica kadra nerazlučivo stopiti subjektivnost i objektivnost u vjerodostojnu sliku protoka vremena fokaliziranu gledištem partikularne žene. U Hrvatskoj, od autoričinih dvadeset i tri djela dostupna su sedam, a izuzetno Mjesto izišlo je iz tiska i prometnulo se u rijedak antikvarni pronalazak. 

Ernauxini nazubljeni odlomci ne štede nikoga i ni jedan društveni fenomen, sežući od mizerije prijelaza stoljeća do razvoja punokrvnog francuskog kapitalizma, a ponajmanje samu književnicu i njezina sjećanja. Svoju književnu karijeru Ernaux je autofikcionalnim tekstovima započela 1974. godine, još uvijek se djelomice skrivajući iza likova rodno joj, klasno i obrazovno vrlo sličnih pripovjedačica. 

Kritika magnum opusom djelom ove plodne autorice, u vrlo strogoj konkurenciji, smatra Godine, impresivan poduhvat zahvaćanja vremena od prijelaza devetnaestog na dvadeseto stoljeće do razvitka punokrvnog potrošačkog društva do prvog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća, fokaliziran prvo gledištima ondašnje djece, pa potom i njihovim odrastanjem u više ili manje prilagođene odrasle ljude. Ernaux u Godinama svaku epohu francuskog puta prema kasnom kapitalizmu potpisuje slikom sebe iz obiteljskog albuma, neprimjetno ispreplićući subjektivno i objektivno do spoznaje svoje živote živimo pred mijenjajućom kulisom mikroskopskih i makroskopskih društvenih mijena koje ih također uvelike oblikuju. Ernaux u Godinama živi s roditeljima, saznaje za smrt sestre koju je imala prije no što se rodila, obrazuje se, zapošljava, kultivira, udaje, muža vara i razvodi se. 

S druge strane, kod Ernaux, slavljene književnice i profesorice književnosti, možda je najintrigantnija sveprisutna klasna svijest. Ernaux klasu isprepliće sa ženskom tjelesnom autonomijom, djevojačkim otkrivanjem seksualnosti i obiteljskim životom, ističući svoju iznenađujući nezahvalnu ulogu pobjednice vertikalne socijalne mobilnosti koja osjeća nepripadnost i klasi iz koje se izdigla i onoj građanskoj kojoj sad pripada.

No, čak i kad govori o svojim niskim klasnim korijenima („živjeli su vezani za bijedu i jedva iznad nje”), Ernaux zadržava svoj visok i distanciran autorski stil, o klasi govoreći gotovo analitičkim epistemičkim alatom. Ernauxinu klasnu svijest najjasnije razbiremo u djelima Jedna žena, pronicljivom memoaru o životu, demenciji i smrti njezine majke, te Mjestu, ponegdje prevođenom kao Muškarčevo mjesto, koje na jednak način obuhvaća život i ranu smrt njezina oca u šezdeset i sedmoj godini. 

Za razliku od Godina, koje objektivno pretapaju u subjektivno i rapidno se vraćaju na polazišnu poziciju longitudinalne slike francuskog društva ponegdje presječene privatnim, Ernaux u Mjestu i Jednoj ženi upotrjebljava formalnu metodu plosnatog pisanja: krajnje objektivnog bilježenja činjenica lišenog patetike i sentimentalnosti. 

U Mjestu, objavljenom prije Jedne žene jer je smrt njezina oca daleko prethodila kasnoj smrti majke, saznajemo da je Ernauxin otac potjecao iz mnogobrojne, sedmeročlane radničke obitelji koja se nadala da će kao mladac pronaći kakav tvornički posao. Ironično se osvrćući na specifični radnički moral, Ernaux piše o ljudima koji pozorno motre tuđe rublje kako bi ustanovili da se posteljina dovoljno često pere, da žene redovito imaju menstruaciju i vjetre platnene uloške te da obitelj pravovremeno prazni noćne posude, čiji je sadržaj tada korišten kao gnojivo. 

Ernauxin otac potekao je od nepismenog oca i pismene majke, a kao dječak naučio je čitati i slabo pisati u opskurnoj i loše opremljenoj javnoj školi iz koje je rano izvučen kako bi fizički radio i doprinosio obiteljskim financijama. Poslovi dostupni čovjeku poput Ernauxinog oca bili su slabo plaćeni i ponižavajući, no od muškog se djeteta očekivalo da što ranije počne privređivati i opravda svoju pripadnost obitelji. Rođen na samom prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, 1899. godine, unovačen je u Prvom svjetskom ratu, a za Drugi je smatran prestarim. Ernauxinom se majkom u međuratnom razdoblju oženio dok je radila kao švelja, budući da su tvorničke djevojke, prema istom onom radničkom moralu koji prati tuđe mjesečne cikluse, bile na lošu glasu kao nepoćudne, glasne i drske. 

Željni izdići se iz najcrnjeg radništva, no manjkajući potrebno obrazovanje, Ernauxini majka i otac u Lillebonu su otvorili spoj dućana mješovitom robom i lokalnog kafića. Posao je tekao glatko dok im konkurenciju nisu počele predstavljati finije, čišće i bolje opremljene međuratne prodavaonice. Kako bi obitelj, uključujući njihovu prvu kćer koja je sa sedam godina umrla od difterije, mogla preživjeti, Ernauxin je otac pronašao drugi posao kao zaposlenik rafinerije uništene u Drugom svjetskom ratu.

Iako su se sa svojim prodavaonicama, prvo u Lillebonu, a potom u Ernauxinom matičnom Yvetotu, mogli svrstati u klasu malih trgovaca, Ernauxinom ocu najznačajnije bilo je pobjeći od svojih radničkih korijena. Unatoč tome, pridavao je gotovo svetu, mučeničku vrijednost svojem nastojanju da on, supruga mu i kćerka mu nikad ne zaborave na svoju inferiornost spram malograđanske klase gradske birokracije. Ernauxin otac bio je jednostavan čovjek koji „u životu nije posjetio muzej,” nije gledao filmove, čitao tekstove izuzev novinskih ni slušao glazbu, a za razonodu je održavao uredan vrt gnojen noćnim posudama. Njegova su vanjština, duhovna vjerovanja i navike bile cjelovito determinirane radničkom sklonošću zirkanju preko tuđe ograde, čije je opekline osjećao i prije no što bi se pojavile: redovito se brijao, svake nedjelje odlazio u crkvu i pazio da se obitelj ne baca hranu. 

Poštovanje radničkog moralnog koda temeljilo se prvenstveno na strepnji. Njegov je humor usprkos blagoj klasnoj mobilnosti za čitavog života ostao prost i skatološki, nije bio sposoban razumjeti ironiju, a njegovi užici sitni i podređeni pomnom i podozrivom, no uvijek i hipotetskom oku susjeda. Ernaux je kao djevojčica pohodila katolički djevojački internat i ubrzo pokazala afinitet za filozofiju i književnost, a, družeći se s yvetotskim birokratskim kćerima, njezino posvemašnje neznanje o glazbi i mondenim redateljima potvrdilo joj je da ipak pripada drugačijoj klasi ljudi. Zanimljivo je da radničkim manirima Ernaux ne suprotstavlja, primjerice, neusiljenu profinjenost građanske klase sveučilišnih profesorica i profesora kojoj je većinu života pripadala, nego uvelike hinjeni malograđanski moral koji joj se za djetinjstva doimao profinjenijim, no dovoljno bliskim da ga može razumjeti. 

Pišući o ocu, oštro piše i da nije razumjela obiteljske odnose lišene malo radničke grubosti i podbadanja, sve dok nije shvatila da mekši maniri malograđanštine igraju istu statusnu društvenu ulogu kao i pop-kulturna pismenost ili „diskretno brisanje usta.” Kako je Ernauxino obrazovanje napredovalo, distancirala se od očevih seljačkih načina i u njegovom negodovanju što kao adolescentica još ne pridonosi kućnom budžetu počela nazirati natruhe srama, kao da je zamišljao kćer koja dane svojevoljno ne provodi uz knjige, sve dok brazda koja je odvajala njihova razumijevanja svijeta nije postala nepremostiva. Otac je na koncu preminuo u Ernauxinoj dvadeset i sedmoj godini, nakon rođenja njezinog prvog sina i razvoda od supruga, što, iako neizrečeno, naziremo u muževljevoj neprisutnosti na posljednjim stranicama Mjesta. 

Jedna žena, memoar o životu, demenciji i smrti njezine majke, klasnoj dimenziji prisutnoj pri pisanju o ocu pridodaje i onu rodnu. Naposlijetku, ne gubi se ni činjenica da Ernaux s majkom jest bila znatno bliža nego s uvijek nedorečenim likom oca svedenim na geste i navike, tako da je podrobna analiza isprepletenosti roda i klase u Jednoj ženi bila dostatna da francuskog autora Didiera Eribona potakne na slično prevrednovanje svojih korijena u mnogo dužem Povratku u Reims. 

Tanašna knjižica Ernauxinih sjećanja prvo o majčinom životu, a potom o njezinim posljednjim godinama, dijeli mnogo neizbježnih činjenica s memoarom o njezinom ocu. No, unatoč tome, dok se Ernauxin otac za svoju kćer nadao prvenstveno malograđanskom životu dječje njegovateljice i novinsku vijest o njezinom primitku u učiteljsku školu čuvao u novčaniku, njezina je majka mnogo bolje razumijevala svrhu obrazovanja i poticala ju da se u Rouenu doista i fakultetski obrazuje, iako bi takva odgoda plaćenog radnog staža teško pala svakoj radničkoj ili trgovačkoj obitelji. 

Ernaux majku bez trunke sentimentalnosti, i dalje koristeći plosnato pismo, vješto ocrtava kao prirodno spretnu trgovkinju koja je vješto skupljala račune, vodila trgovinu i održavala dobar glas pridruženog joj kafića. Važnije, Ernauxina je majka bila ta koja je u kćeri zapazila silan intelektualni potencijal i iskrenim se poticanjem potrudila da se taj potencijal i ostvari. Majka je, prema Ernaux, bila vrlo britka i dostojanstvena žena kojoj vječno relativno niska društvena klasa nije, koliko i ocu, nametala učmalu percepciju vlastite vrijednosti. Gotovo ironično, Ernaux piše da je majka toliko često isticala da „oni nisu ništa gori nego drugi” da joj se ta – za društveno stajalište i vremensko razdoblje netipična – transcendencija klasnih uloga prometnula u poštapalicu. 

Iako su se i Ernauxina majka i otac nadali da će im bistra i inteligentna kćer „postati bolja od njih,” njezina majka, za razliku od oca, to nije činila s uvjerenjem da je sama defektna, nego da su se društvene okolnosti jednostavno posložile tako da ju situiraju kao sitnu trgovkinju koja malo i posjeduje, no uistinu ni u čemu ne oskudijeva. Dok se Ernauxin otac od svih njezinih postignuća najviše ponosio primitkom u lokalnu, malograđansku učiteljsku školu, gdje se, saznajemo u Djevojačkim uspomenama, autorica malodušno upisala u svojem eksperimentiranju sa seksualnosti nazrevši žensku tjelesnu imanenciju Simone de Beauvoir, Ernauxina se majka oduvijek ponosila njezinim fakultetskim odabirom u Rouenu te razumijevanjem filozofije i književnosti, miljama udaljena od svakog svjetonazora koji bi posvećenost knjiga bio kadar poimati kao lijenost. 

Trgovinu i kafić obitelj Duchesne zatvorila je tek nakon očeve smrti od želučane bolesti 1967. godine, kad su monopol na prodaju već stekle mnogo ugodnije i modernije samoposluge bez izravnog doticaja s prodavačicama i prodavačima, a Ernauxina je majka do kraja života svim mogućim tehnikama autorici pomagala u kućanskim poslovima i uvelike samostalnom odgoju dva sina. Premda Ernaux danas slavimo kao vrhunsku književnu stilisticu protoka vremena i unutarnjeg života koja je autobiografiju i autofikciju dovijeka legitimirala kao punokrvne književne žanrove, ona je prije i iznad svega pronicljiva stilistica klase, društvena kroničarka epistemički privilegirana jer je francusko društvo mogla sagledati sve od njegovog dna poljskih zahoda i ilegalnih pobačaja do bjelokosne kule akademskog rada.

HANA SAMARŽIJA

POLITIČKA EPISTEMOLOGINJA, KOLUMNISTICA I PREVODITELJICA, KOJA PIŠE DOKTORAT NA SVEUČILIŠTU U WARWICKU U VELIKOJ BRITANIJI.