Zašto je važno podučavati o historijatu ženske borbe

Dva praznika doživljavam posebno svojima – Prvi maj i Osmi mart – oba obilježena atributima borbe, internacionalnosti i solidarnosti. Prvome se radujem iz posve ličnih razloga, rođenja na prvomajski uranak, dok potonji doživljavam, osjećam i živim od prvotnog otkrivanja važnosti njegovog nasljeđa za žensku borbu. 

Ne zanemarujući sjećanje na one prve osmomartovske praznične ručno izrađene čestitke mami, tetkama, nanama i obavezno u celofan upakovan karanfil, kao svoje prvo važno sjećanje na Osmi mart uvijek uzimam jedan od svojih prvih novinarskih zadataka povjeren mi u srednjoškolskom magazinu na temu historijata Osmog marta i položaja žena u savremenom trenutku. Iako je od tada prošlo dvadesetak godina, neke od informacija koje sam, laički istraživački pronašla¹Zvuči pomalo komično sjetiti se mogućnosti pretrage u tadašnjim konfiguracijama internetskog svijeta u trenutku dok odgovore na ova i mnogo složenija pitanja cinično uobličuje umjetna inteligencija., i dalje su aktuelne poput nejednakog pristupa obrazovanju ženama i muškarcima ili potpuni nedostatak osnovnih ljudskih prava žena u dijelovima svijeta čije vlade vode izrazito konzervativne politike ili su ekonomski i politički potlačene viševjekovnim vanjskim utjecajima. Neću nikada zaboraviti svoju začuđenost spoznajom da žene u određenim zemljama Bliskoga istoka, uslovljene konzervativnom i patrijarhalnom interpretacijom islama, na pragu 21. stoljeća još uvijek nisu mogle voziti automobil, slobodno se kretati bez pratnje muškaraca, ostvariti pravo na razvod braka ili ostvariti pravo na rad. S druge strane novinskog stupca bila su poređana historijski izborena prava kao dio nasljeđa osmomartovskog praznika: pobuna radnica tekstilne industrije za bolje uslove rada, a kao direktna posljedica ove krucijalne radničke ženske borbe niz drugih izborenih prava poput nezaobilazno izborenih političkih prava, radnih prava, ukupno poboljšanih uslova u domenu svih javnih politika (socijalne, obrazovne, zdravstvene itd.). 

U središtu tog članka nalazila sam tada rascjepkanost vlastitog ženskog bića: ono što osjećam da mi kao mladoj ženi nedostaje u pogledu vlastite uzemljenosti u shvatanju ličnih i kolektivnih ženskih prava, a što još uvijek nisam uspijevala uobličiti u pravcima kasnijeg otkrivanja različitih feminističkih pristupa, i ono što uporno izmiče razumski prihvatljivom stanju društvene svijesti oko nas. 

Godinama poslije Osmi mart, kao i moje shvatanje sepstva i ženskih politika, mijenjalo se i sazrijevalo u mnogo složenijim konstelacijama svijeta. Moju generaciju tištilo je odrastanje i obrazovanje u ratnom i poslijeratnom vremenu, obilježeno izrazitom retradicionalizacijom, nasljeđem ratnih politika i tranzicijski nestabilnom ekonomijom. S druge strane, ma koliko su određene feminističke politike bile u sprezi s dominantnim nacionalnim politikama, enveozirine ili suviše liberalne, u polju akademskog obrazovanja bilo je moguće otkri(va)ti feminističku teoriju, rodne politike, razotkrivati rad patrijarhalnih struktura moći i slično. Daleko od toga da su ovakvi pristupi bili dominantni ili propisani zvaničnim kurikulumom, ali su, zahvaljujući radu određenih pojedinki i pojedinaca, bili mogući, oslobađajući i izgrađujući. U praksi smo se i dalje suočavale s diskriminatornim politikama, često nevidljivim obrascima muške dominacije, nemogućnosti da na jednakovrijedan način akademski napredujemo ili budemo vidljive u nekim drugim sferama. Svakako da je i ovakvo posmatranje iznimno isključivo i nepolitično spram svih žena koje i u generaciji kojoj pripadam nisu imale ili još uvijek nemaju jednak pristup obrazovanju, radu i socijalnoj zaštiti. 

Oni koji historijsko nasljeđe posmatraju kao ukupan zbir posljedica određenih promjena, rekli bi da su feminističke politike prerascjepkane i katkada u današnjem globalno politički nestabilnom svijetu nedovoljno progresivne, da su ženska prava izborena i ostvarena, i da je suvišno svake godine podsjećati na važnost najvažnijeg međunarodnog pokreta za žene. 

U razgovoru s mojim učenicima i učenicama nastojim svakodnevno propitivati matrice moći, s ciljem ispitivanja položaja žena u historijskom kontinuitetu, načinu reprezentacije rodnih identiteta, radu patrijarahalnih struktura moći, rodne stereotipizacije u medijima, što nas često dovodi i do pitanja autentičnog ženskog stvaralaštva i poznavanja (ne)formalne ženske historije. Generacije mojih učenica i učenika rođene su onih godina kada sam ja prvi put otkrivala i spoznavala emancipatorski značaj Osmog marta. Između nas stoji nešto manje od dvadesetak godina dobne razlike i potpuno jedan drugačiji svijet odrastanja i sazrijevanja ma koliko se tome opirali. Nisu opterećeni ratnim traumama, smaraju ih književni tekstovi u kojima se propituju ratne devedesete, još više ratne četredesete, žensku književnost ne doživljavaju kao posebno stvaralačko iskustvo jer im se žene spisateljice čine tako očitim, prisutnim, svakodnevnim. I oni i mi koristimo društvene mreže, ali smo svjesni da to ne činimo na isti način niti da govorimo jednako razumljivim jezikom tih medija. 

Ipak, iza te naizgled vrlo otvorene, moderne generacije đaka, s kojima se ponekad čini da nema potrebe diskutirati unedogled o svim zamkama društvene nepravde, često se otkriju netaknuti kućni narativi ili zamke autoritativnih društvenih sistema u kojima svijet u kojem žive i kojem hrle nije toliko pravičan, a samoušutkivanje (posebno djevojčica), vršnjačko nasilje uzrokovano svim elementima drugosti, kao i nepostojanje adekvatnog sistema podrške za mentalno zdravlje, ukaže se kao permanentno stanje u kojem obitavaju, ali o tome teško i sporadično progovoraju. 

Kako u okruženju u kojem ih učimo da (ne) šutimo o onome što je društveno neprihvatljivo možemo stvoriti okruženje u kojem prihvatamo mane, tj. nedostatke, ne diskriminišemo i sami ne potičemo ušutkivanje nasilja bilo ono rodno ili na bilo koji drugi način motivisano, zasigurno je pitanje pred kojim bismo se svi mogli zamisliti kada stanemo ispred generacije tih mladih ljudi. Još više da li možemo otvoriti prostor u kome nećemo samo govoriti o historijski relevantnim datumima nego i prostor u kome će nove generacije uistinu vjerovati da mogu i same doprinijeti očuvanju postojećih prava i stvaranju onih koje još grčevito priželjkujemo. 

U jednom od neformalnih razgovora o Osmom martu i Antifašističkom frontu žena (AFŽ), učenici su bili upitani da li su ikada ranije čuli za AFŽ na što ih je velika većina odgovorila da se prvi put informišu o postojanju najznačanije fronte žena na ovim prostorima. Na sličan način smo međusobno šutjeli ili stidljivo progovarali o nanama, bakama, prananama i prabakama koje su se teško izborile za pravo na školovanje, učešće u javnom životu, pristup osnovnoj socijalnoj i zdravstvenoj njezi. Odgovori me ne čude – ipak između moje generacije i generacije mojih đaka postoji unekoliko sličnosti ostvarenih u kontinuitetu urušavanja obrazovnih politika. Ono što su započeli krojači obrazovnog sistema devedesetih, danas se u potpunosti uspostavilo kao normativno. Sjećanje na 20. stoljeće, osobito period emancipacijskog uzleta u Drugoj Jugoslaviji, potpuno je potisnut iz zvaničnog obrazovnog narativa. Razgovori o događajima iz prethodnog stoljeća teško se uspostavljaju kao dijalog u kojem možemo diskutirati o pokretima (čak i onim globalno velikim) koji su odredili i pravce našeg djelovanja danas ili nas pomaknuli naprijed iz sistema potpune potčinjenosti patrijarhalnim okovima. Dometi emancipacije žena posmatraju se kao dati sami od sebe ili izolovani od borbi žena našeg podneblja za ono što i danas u velikoj mjeri uživamo.     

U tom trenutku napete tišine prisjetila sam se priča o vlastitim pretkinjama i teškoćama da dobiju pristup barem nižem nivou obrazovanja, bile su udaljene od mene tek dvije-tri generacije, kao i pretkinje brojnih žena koje poznajem. Izvan neformalnog sistema obrazovanja naše pretkinje nisu niti će biti zabilježene kao ni glasovi toliko drugih žena koje su se s manje ili više napora borile da ostvare minimum ljudskog dostojanstva. I dok se naizgled čini ispraznim govoriti o nasljeđu Osmog marta i još više školski i društveno potisnutog AFŽ-a, i moja i generacija mojih đaka još uvijek mora učiti i dokučiti domete našeg stvarnog stanja i izborena nasljeđena prava posmatrati kao i svaku drugu povjerenu vrijednost – i ova kao i svaka druga privilegija koju uzimamo olako može se ponovno dokinuti, potisnuti ili reducirati.

JASNA KOVO SALKIĆ

PROFESORICA KNJIŽEVNOSTI NARODA BiH I B/H/S JEZIKA U DRUGOJ GIMNAZIJI SARAJEVO.