Gaspar Mikloš Tamaš (1948–2023)



U svojoj recenziji za Historical Materialism, tvrdio sam da je Tamaš najvažniji mađarski marksista pored Đerđa Lukača i Ištvana Mesaroša. Pored toga što je vrhunski teoretičar, bio je i briljantan i frapantan govornik.



Kada su me početkom 2010-ih pitali u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju (Univerzitet u Beogradu) koji su najvažniji živi mađarski filozofi koje bi trebalo pozvati u Beograd, odgovorio sam na sledeći način: Laslo Tengeji (čuveni fenomenolog koji je takođe preminuo u međuvremenu nažalost), Šandor Radnoti (briljantni estetičar iz Lukačeve škole) i Gaspar Mikloš Tamaš (iliti na mađarskom: Tamás Gáspár Miklós). Na kraju je trebalo za izaberem jednog filozofa. Njegov prvi odgovor na moj mejl počinjao je pitanjem: „Alparov sin?“. Čim je stigao u Beograd, Tamaš je već bio zvezda. Nakon njegovog predavanja, trockisti iz Marks21 su ga pozvali na studentsku blokadu Filozofskog fakulteta. Tamaš je otvorio blokadu vatrenim govorom koji se i dan danas moze čuti na youtube-u.

Redovno se vraćao u Beograd, a boravio je više puta i u Novom Sadu, Temerinu i Malom Iđošu. Nevena Jevtić je za novosadski časopis za teorijske prakse Stvar prevela Tamašev tekst „Istina i klasa“, izvorno napisan na engleskom, na srpsko-hrvatski (Tamaš nikada nije koristio izraz „srpski“ iz jasnih političkih razloga) – taj tekst je štaviše najpre bio  preveden na sprsko-hrvatski, a potom na mađarski. Sa velikim oduševljenjem je pratio rad kolektiva „Gerusija“ i hvalio članke Ivana Radenkovića, Aleksandra Matkovića, Maje Solar, Saše Hrnjeza, Dorđe Hristova i drugih (napisao je i recenziju o nama pod naslovom „Marks u Novom Sadu“. Tamaš je pažljivo pratio sve, uključujući i Zapadni Balkan. Primera radi, napisao je otvoreno pismo Ivici Dačiću, tadašnjem premijeru Vlade Srbije kada je čuo za incidente koji su bili počinjeni protiv Mađara u Vojvodini. Mnoge njegove članke je Andraš Juhas (Mašina) preveo na srpski.

Zapravo, Tamaš je bio u čvrstoj vezi sa ovim prostorima već jako rano. Njegovi radovi bili su objavljeni u novosadskim mađarskim časopisima Híd és Új Symposion koji su tada važili za slobodnu oazu u odnosu na časopise u Mađarskoj i Rumuniji. Bio je žestoki kritičar, sa anarhističkih pozicija, svih realsocijalizama, uključujuči i jugoslovensku verziju. Na način na koji je konceptualizovao razliku između ekskluzivnog etnicizma i intergrativnog nacionalizma, u velikoj meri su uticali i jugoslovenski ratovi tokom 1990-ih. Tamaš je bio jedan od retkih evropskih intelektualaca koji su bili protiv NATO bombardiranja SRJ. Objavio je tekst pod naslovom „Neuspeh na Kosovu“ gde je pisao o tome da „uprkos svim počinjenim zločinima, najveći gubitnik jugoslovenskih ratova je srpski narod, protiv njega je počinjeno jedino uspešno etničko čišćenje (proterivanje Srba iz Krajine). Kako je podnositi simboličko poniženje, to svaki Mađar veoma dobro zna“.

Kao Mađar i Jevrejin poreklom iz Transilvanije, Tamaš je uvek imao poseban odnos prema Balkanu. Meni je u intervjuu za Stvar rekao sledeće: „Kao što znate, ja sam poreklom Mađar iz Rumunije, i imam intimni, prokleto složen odnos prema Balkanu. Ali stare ambivalencije polako nestaju. Oduvek sam se zgražavao nad zapadnim prezirom prema Vizantiji i istočnoj ortodoksiji koji je preživao čak i ‘evropski’ prezir prema muslimanskom, hinduističkom, konfucianističkom i budističkom Istoku. Peter Handke je u mnogim stvarima naivan i infantilno pristrasan, ali u ovome ne greši, tu osećam išto što i on. I nisam zaboravio staro, buntovničko, revolucionarno i opasno Levante. Zaista dolazim u Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju, Bugarsku i naravno vrlo često u Rumuniju. Sva ta mesta su slobodnija, zanimljivija i živahnija mesta od zaostale Srednje Evrope čija su creva začepljena – godinama ne mislim na Prag, a Budimpešta prouzrokuje samo patnju zbog prizora nacionalnog umiranja. Balkan je i danas (ili ponovo) najslabija karika: on će se odvojiti. Od vas zavisi da li će to biti emancipacija ili krvavi, ali provincijalni postfašizam: u nacionalnoj ili u ‘evropskoj’ varijanti – skoro da je svejedno. Ali u poslednje vreme mnogo učim od vas.“ Valja dodati da Tamaš nije dolazio samo u Srbiju, već i u Sloveniju i Hrvatsku, a 2014. godine objavio je i članak povodom pobune u Tuzli.

Kada je bio gost vojvođanskih Mađara, Tamaš je uvek naglašavao da oseća ogromnu bliskost prema ovoj zajednici s obzirom da je 30 godina živeo u Rumuniji kao član tamošnje mađarske zajednice. Tamaš je svoju bogatu karijeru započeo u Transilvaniji baveći sa klasičnom filologijom, Ničeom i hrišćanstvom. Zatim je sve više počeo da se bavi filozofijom, između ostalog Dekartom i Bergsonom. Imao je konflikte sa tajnom službom, te na kraju biva prinuđen da napusti Rumuniju zato što nije hteo da napiše i objavi članak koji bi hvalio Čaušeskua. Počeo je da predaje na univerzitetu u Budimpešti (ELTE), ali je ubrzo izgubio posao zbog svoje opozicionarske aktivnosti. I uopšte, Tamaš je tokom 1980-ig postao jedan od najvažnijih predstavnika tzv. mađarske demokratske opozicije, te inicirao je Savez slobodnih demokrata i bio je prvi poslanik u mađarskom parlamentu koji nije pripadao establishmentu.

Valja naglasiti i da je Tamaš u prvom periodu svoga života bio anarhista. Kada je boravio u Parizu, njegovi glavni saveznici bili su anarhisti. Ne samo što je objavljivao anarhističke članke, nego je i prevodio klasične anarhističke autore (npr. Malatestu). Najveći doprinos njegove anarhističke faze jeste knjiga Oko i ruka (ima je i na francuskom) koja ubedljivo argumentuje u korist teze da treba ukinuti „instituciju institucija“, dakle državu. S obzirom da je anarhizam u ovom istorijskom periodu bio u priličnom lošem stanju, moguće je da je njegovo delo i najkvalitetniji teorijski proizvod anarhizma o ovo vreme, u globalnom smislu. Valja dodati da je do kraja svog života smatrao da su anarhizam i komunizam strane jedne te iste medalje.

Tamaš je postao gostujući profesor na prestižnim zapadnim univerzitetima (Kolumbia, Oksford, Čikago, Džordžtaun, Jejl, itd.). Bio je jedan od simbola postkadarske Mađarske – kao poslanik u parlamentu, kao briljantni publicista i kao direktor Instituta za filozofiju. Njegova politička filozofija postala je jednim delom sve konzervativnija u smislu da je – na tragu zapadnih „liberalnih konzervativaca“ (Hajek, Leo Štraus, Okšot) – postao skeptičan prema ljudskoj spoznaji, te želeo je zajednice u kojima spontanitet i spor razvoj imaju centralnu ulogu. I u ovom periodu je bio „anti-državni“ mislilac, naime, borio se za zajednice u kojima država ima minimalnu ulogu. Kasnije mu je bilo žao zbog svog konzervativnog perioda, te izvinio se mađarskom narodu što je u izvesnom smislu intelektualno asistirao neoliberalizaciji Mađarske.

Tamaš je zapravo bio interni opozicionar i unutar liberalnog Saveza slobodnih demokrata, a na kraju je i napustio stranku. Sve više se okrenuo prema svojevrsnom liberterskom komunizmu (čije su glavne struje u XX. veku, između ostalog, komunizam saveta, situacionizam, italijanski Autonomia Operaia) koji je veoma kritičan prema svakom boljševizmu i realsocijalizma, boreći se za kraj kapitalizma i države, u korist slobodnih zajednica između kojih postoji horizontalna kooperacija. Ipak, Tamaš nije hteo da se bavi „receptima“ za neizvesnu budućnost, nego se fokusirao na kritiku postojećeg. Njegova filozofija je postala sve sistematičnija. Pažljivo i nijansirano je analizirao kapitalizam, sistem rada, državu i tržište, etnicizam i nacionalizam, odnosno (post)fašizam.

Prema njegovom mišljenju, u savremenom kapitalizmu rad više nije dominantan oblik socijalizacije, nego ima sve više prekarnih i marginalizovanih ljudi koji su biopolitički isključeni iz kontinuiteta kapital–rad. Tamaš je smatrao da su tehnološki uslovi (automatizacija, robotizacija, elektrifikacija) i način/kompleksnost organizovanja rada već takvi da bismo mogli da radikalno redukujemo kvantitet radnog vremena, ali to nije moguće za sada zbog iracionalnosti sistema.

Tamaš je na kraju svog života na tragu nekih značajnih teorija (Neue Marx-Lektüre, škola kritika vrednosti, itd.) smatrao da kapitalizam nije prevashodno klasno društvo, već društvo u kojem odlučujuću ulogu ima apstraktna dominacija, dakle bezlična prinuda u pogledu povećanja vrednosti (samovalorizacija vrednosti). U svojim poznim esejima iznosio je sve radikalnije teze. Primera radi, tvrdio je da je krajem II svetskog rata zapravo fašizam/nacizam pobedio. Postao je ustvari eksplicitni kritičar čitave naše civilizacije. Njegovi antisistemski izabrani spisi objavljeni su u knjizi na mađarskom jeziku pod naslovom Antiteza.

U svojoj recenziji za Historical Materialism, tvrdio sam da je Tamaš najvažniji mađarski marksista pored Đerđa Lukača i Ištvana Mesaroša. Pored toga što je vrhunski teoretičar, bio je i briljantan i frapantan govornik. Nakon govora u Francuskom institutu u Beogradu, Žorž Dimenil je rekao da je srećan što je imao priliku da sluša novog Robespjera. Bio je renesansni čovek koji je pisao o najrazličitijim temama, od poezije do ekologije, od jezika do Platona… opozicionar u svim sistemima. Svoju egzistenciju nikada nije štitio, bez obzira na to da li ga je prebijala Kadarova policija ili su ga izbacivali sa različitih radnih mesta.

Mađarski sajt 444.hu je svoj nekrolog objavio pod naslovom: „Umro je najslobodniji Mađar“. Iako bi se Tamaš protivio tome da bude na 1. mestu takvog takmičenja, činjenica je da je bio regionalni i globalni uzor svih ljudi kojima je sloboda među glavnim principima ljudskog postojanja. S godinama je postao sve pesimističniji i rezigniraniji. Ipak, kao moderni Jeremija nemilosrdno je kritikovao i bičevao sistem do poslednjeg trenutka, bez ikakvog kopromisa. Na čudan način, pre nekoliko nedelja, on je tešio mene. Poslao mi je Mocarta (kao dete, želeo je da bude violinista).Tamaš je jedan od onih koji nikada neće imati priliku da uđu u Kanaan. Međutim, ima zapravo mnogo Kanaana… Kada je mađarski književni online magazin litera.hu napravio intervju s njim, on se setio toga kada je nakon svoje druge svadbe boravio kod zamka blizu Pariza, te je pomislio: „to je to!“. Dragi Gaži, znam da se i sada smeješ tamo gde važi „to je to!“, ali smo mi ovde postali usamljeni siročad. Zbogom, dragi prijatelju.

 

MARK LOŠONC

NAUČNI SARADNIK NA INSTITUTU ZA FILOZOFIJU I DRUŠTVENU TEORIJU, UNIVERZITET U BEOGRADU. 

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.