Država dovoljnih odlikaša

Ova sokratska procjena vlastitih epistemičkih sposobnosti, nažalost, nije pohvala kreposnoj i starmaloj upoznatosti hrvatskih osnovnoškolaca s vrijednostima antičke filozofije, predmeta kojeg u kurikulumu još ni nemaju, nego zaključak pilot-projekta nacionalnih ispita koji su vrednovali znanje učenika osmih razreda u osamdeset i jednoj hrvatskoj osnovnoj školi. Naime, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) za sitan novac od 3.5 milijuna kuna od drugog do šestog svibnja provodio je ispite iz hrvatskog jezika, matematike, biologije, kemije i fizike među učenicima osmih razreda, a u listopadu će ispitima pristupiti jednak broj učenika petog razreda, kad učenici umjesto prirode i društva dobivaju biologiju, fiziku i kemiju. Ovaj odabir predmeta – zanimljivo, bez karijerno izuzetno značajnog engleskog jezika – opravdan je sudom da europski standardi temeljnim znanjima i kompetencijama određuju poznavanje materinjeg jezika, matematike i osnovnog prirodoslovlja. Sljedeće će godine za nešto veću svotu naše fiskalno potentne države ispitu pristupiti čitave generacije osmaša i petašića. Uglađeno kafkijanskim diskursom Nacionalnog centra za visoko vrednovanje obrazovanja, svrha vanjskog vrednovanja obrazovnih ishoda “omogućuje dobivanje valjanih, objektivnih i pouzdanih informacija koje su u funkciji uspostave unutarnjega sustava praćenja i unapređenja kvalitete na razini odgojno-obrazovnih ustanova – procesa samovrednovanja, što posljedično dovodi do unapređenja kvalitete na razini odgojno-obrazovnoga sustava.”

Ovakva bi odvažna ocjena vlastitog projekta imala čvršće utemeljenje da podaci o ironičnom nerazmjeru vanjskog vrednovanja i ocjena ostvarenih u školama koji su nam svake godine na pladnju servirani državnim maturama uistinu dovode do reforme osnovnog i srednjeg obrazovanja. Dakle, premda je prošle godine većina učenika današnjih osmih razreda prošla s pet, ovogodišnje nacionalno istraživanje većinski je pokazalo da je njihovo poznavanje odabranog hrvatskog jezika (46,39%), biologije (51,57%), matematike (51,65%), fizike (58,17%) i kemije (60,6%) na razini slabe dvojke jedva dovoljne za prolaz. Ove brojke valja kontekstualizirati i uz podatak da su čak 16% učenika u Hrvatskoj takozvani super odlikaši: imaju petice baš iz svih školskih predmeta. Podatak o broju super odlikaša koji su na nacionalnom ispitu ostvarili ove hvalevrijedne rezultate svakako bi bila “valjana, objektivna i pouzdana informacija” o svrhovitosti osnovnog i srednjeg obrazovanja u Republici Hrvatskoj. No, vrijedi znati i da je generacija čija se šestina može pohvaliti savršenim prosjekom u stvarnosti generacija za dlaku dovoljnih odlikaša.

No, sumorni ishodi vanjskih vrednovanja ovoga kova u Hrvatskoj nisu osobita novost. Rezultati državnih matura svake godine ustrajno pokazuju da srednjoškolski odlikaši vrlo često jedva poznaju fundamente predmeta iz kojeg su im profesori podarili najvišu završnu ocjenu radi upisa na što bolji fakultet, a nerijetko srednje škole završavaju i sa savršenih 5,0. Primjerice, maturanti su iz hrvatskog jezika na zahtjevnijoj A razini prošle godine ostvarili prosječnu ocjenu 2,98, a na lakšoj B razini za buduće STEM-ovce prosjek od 2,27. Simultano, iz hrvatskog su jezika na kraju četvrtog razreda srednje škole u matičnim školama imali čvrste četvorke ili petice. Prosječna ocjena iz fizike na maturi lani je bila 2,37, dok su učenici doma donosili svjedodžbe u kojima su mahom bile upisane četvorke. No, ovi ponižavajući rezultati državnih matura nisu isključivi proizvod vidno disfunkcionalnog obrazovnog sustava, nego vidno disfunkcionalnog obrazovnog sustava upotpunjenog sivim tržištem instrukcija koje parazitiraju na različitom socijalnom i financijskom kapitalu učenika. Ako učenici čak i nakon dodatnih lekcija ne mogu nadići dvojku, pitanje je je li naš obrazovni sustav tako nepopravljivo otrovan da zatruje čak i ono što ga treba ispraviti, ili su i individualne instrukcije sasvim beskoristan reket đaka.

Iako je ravnatelj hrvatskog Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje visokog obrazovanja, Vinko Filipović, ovaj statistički podbačaj našeg obrazovnog sustava novinarima nastojao opravdati dvogodišnjim iskustvom pandemije i zahtjevnim uvjetima hibridnog učenja ili učenja na daljinu, državne mature posve su jednake brojke donosile i prethodnih godina, kad smo maske za lice kao kakav kulturološki intrigantan kuriozitet viđali samo na fotografijama žitelja izuzetno zagađenih istočnoazijskih gradova. Državne mature svake godine stoje nas u prosjeku trideset milijuna kuna, no njihovi razočaravajući rezultati već desetljećima nisu urodili supstancijalnom reformom obrazovnog sustava koja bi nadišla puku formu. Jednostavnije rečeno, skupo plaćamo podatke o obrazovnom nerazmjeru značajnih epistemičkih posljedica oko kojeg ne činimo apsolutno ništa. Ove činjenice svjestan je čak i ravnatelj Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, koji je novinarima fascinantno izjavio da, “ako će ovi rezultati biti samo statistički pokazatelj trenutnog stanja, a pritom subjekti u sustavu odgoja i obrazovanja ne poduzmu određene korake, onda možemo reći da potrošen[i] novac gubi svrhu svoje namjene.” Učinkovito vanjsko vrednovanje obrazovanja preporuka je i akademika koji izučavaju toksičnost hrvatskog obrazovnog sustava, no posljedice vanjskog vrednovanja ovdje teško možemo prozvati učinkovitima.

Razlozi iza ovog disbalansa mnogostruki su i složeni, a uvelike ovise i o izuzetno slabim radnim uvjetima predavača u hrvatskim osnovnim i srednjim školama. Naime, i učenici prijelaznih osmih razreda osnovne škole te četvrtog razreda srednje i njihovi samodopadni roditelji na nastavnike tradicionalno vrše pritisak da se oni ili njihov pomladak upišu u što bolju srednju školu ili fakultet. Mnogi su profesori osnovnih i srednjih škola u javnost već izlazili sa žalbama da takvu presiju, koja učestalo prelazi granice decentne konverzacije, smatraju neprimjerenom i izuzetno stresnom. Štoviše, neke zagrebačke srednje škole zbog inflacije super odlikaša uvele su na toj razini dotad rijetko viđene prijemne ispite, a u ostale je, selekcije radi, jednostavno nemoguće upisati se i sa samo par vjerojatno jednako nategnutih četvorki na završnoj svjedodžbi. U tugaljivom epistemičkom okolišu hrvatskog novinarstva, nije izuzetak naići na patetične plačne priče učenika s nekoliko četvorki – đaka čije su aspiracije o najcjenjenijim gimnazijama i fakultetima uvjerljivo propale – čiji su akademski snovi podbacili samo zato što su im roditelji dopustili da izlaze, druže se s vršnjacima i “uistinu budu djeca.”

Popustljivost predavača u osnovnim i srednjim školama značajnim dijelom uvjetovana je materijalnim uvjetima njihovog rada. Naime, prosječna nastavnica ili nastavnik osnovne i srednje obrazovne razine u Hrvatskoj plaćeni su od pet do šest tisuća kuna, a česti su slučajevi profesorica i profesora predmeta s jednim satom po razredu tjedno koji predaju u više škola kako bi ispunili satnicu, ili sebi i svojim obiteljima zajamčili bolja financijska stanja. Ti iznosi niži su od prihoda najslabije plaćenih radnika u visokom obrazovanja: tajnica, doktoranada i nastavnih asistenata. Za tako mizerne plaće, jasno je zašto je profesorima dostojanstvenije u elektronski imenik unijeti višu ocjenu nego se izlagati omalovažavanju, prijetnjama i uvredama roditelja koji ih krive za slab školski uspjeh svojih čestitih potomaka. Jasno se sjećam svojih gimnazijskih kolegica i kolega koji na nastavi nisu činili apsolutno ništa nego otvoreno zurili u mobitele, no na kraju školske godine pouzdano bi slali majke u školu da na sasvim neprimjeren način taj nerad transformiraju u fingirani rad. Stoga ne čudi da se nastavnice i nastavnici na fakultetima nerijetko žale na generacije brucoša koji u sve većoj mjeri dolaze bez osnovnog predznanja o struci za koju su se svojevoljno opredijelili, što ili značajno otežava ili onemogućuje učinkovit nastavni rad.

Hrvatski ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs upravo je u parlamentarnu proceduru poslao prijedlog novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, fokusiran na učinkovit upravni nadzor nad sveučilištima i fakultetima uvjetovan značajnim financijskim penalima, olakšavanje procedure smjene rektora, smjenu dva četverogodišnja rektorska mandata jednim šestogodišnjim, facilitaciju izbora profesorica i profesora u nastavno zvanje i povećavanje međunarodne konkurentnosti hrvatskih sveučilišta. Unatoč tome, Fuchsova dugo očekivana reforma – koju nije uspio provesti u vladi Jadranke Kosor – iscrpljuje se na administrativnom upravljanju, a ne dotiče stvarne probleme, autentičnu kvalitetu i razvoj visokog obrazovanja. Preduvjeti esencijalne supstancije i ispunjavanja zacrtanih ishoda visokog obrazovanja – učinkovito i svrhovito osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje – unatoč golemoj količini depresivnih podataka vanjskog vrednovanja i dalje ostaje netaknuto. Bez znatno strožih kriterija na nižim obrazovnim razinama, poboljšavanja materijalnih uvjeta rada osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnica i nastavnika, financijskog kažnjavanja roditeljskog pritiska na predavače i uvođenja obveznih prijemnih ispita u gimnazijama i strukovnim školama, svako će unaprjeđenje visokog obrazovanja ostati na razini strožeg upravljanja sveučilišnim menadžmentom.