Od kilave djece do trojanskog konja

Zabrana  učešća i zatvaranje ruskog paviljona na Venecijanskom Bijenalu, jednoj od najznačajnijih  svjetskih izložbi savremene umjetnosti, te preispitivanje i planiranje svih aktivnosti ovog bijenala u skladu sa principima ekološke održivosti, zapravo imaju isti nazivnik. Oni su alat i ogledalo svjetskih geopolitika. Upravo zato, nameće se potreba za kritičkim pristupom kulturnim politikama i analizom načina na koje se kultura uslovljava, ostvaruje i razvija.

Venecijansko Bijenale samo je jedan od primjera koji ilustruje aktuelnost i sveprisutnost zelenih, u ovom slučaju kulturnih politika. Zelene politike u političkom udruživanju u svijetu i regionu posljednjih godina bilježe sjajne rezultate, jer su ih građani prepoznali kao stvarnu potrebu – one predstavljaju odgovor na klimatske promjene i svaku vrstu zagađenosti koju konzumiramo na razne načine.

Međutim, potraga za zelenim politikama unutar kulturne politike,  a naročito Bosne i Hercegovine predstavlja potragu za iglom u plastu sijena. Šta je rezultat takve postavke i u čemu leži njen uzrok? Odgovor na ovo pitanje govori zapravo o našoj kulturi. Kulturne politike Bosne i Hercegovine – uhvaćene u rascjepu društvenog i političkog konteksta od 90-tih godina naovaomo, nedorečene zakonske regulative, etiketa „multikulturalnog“ koja u praksi češće ima značenje etno-nacionalnog – sve skupa – doimaju se kao fenomen u narodu poznat kao “puno baba – kilava djeca”.

Malo područje, mnogo kulture?

Nakon završetka ratnih sukoba, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku (uz Distrikt Brčko) od kojih je prvi, podijeljen na još deset kantona – jedna je od država u kojoj su veličina teritorije i kompleksnost političkog i administrativnog sistema obrnuto proporcionalni. Tako, na primjer, Bosna i Hercegovina ima Vijeće Ministara (koje ima funkciju vlade), dok i svaki entitet i kanton imaju svoju vladu, a svaku od njih u prosjeku čini dvanaest ministarstava.

Ipak, Bosna i Hercegovina nema ministarstvo kulture na državnom nivou (oblast kulture je odredbama Ustava kao sastavnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma izuzeta iz njene nadležnosti, dok izvjesnu nadležnost u tom polju ima Sektor za nauku i kulturu Ministarstva civilnih poslova BiH), ali zato ima dvanaest nadležnih ministarstva – jedanaest u Federaciji BiH, jedno u Republici Srpskoj. Rekli bi zlonamjerni, mnogo kulture za tako malo područje?!

Zelena igla u plastu kulture_a Bosne i Hercegovine

Bogatstvo kulture i multikulturalnost koja se kao ukrasna etiketa nerijetko stavlja uz ime Bosne i Hercegovine, poseban su fenomen. Ili bolje reći, problem koji uz brojnost ministarstava nadležnih za kulturu, dodatno komplikuje stvari. Činjenica da postoje tri konstitutivna naroda, čiji politički predstavnici boreći se za očuvanje “vitalnih nacionalnih interesa” zagovaraju ideje o etno-kulturnim specifičnostima, dovodi do pojave tri različita poimanja onoga što kultura jeste i što bi trebala biti.

Upravo zato, problematizirati kulturnu politiku u Bosni i Hercegovini, ne djeluje samo iscrpljujuće, već gotovo nemoguće, dok se potraga za zelenim politikama kao kulturnim politikama svodi na traganje za iglom u plastu sijena. Još od kada je 2008. godine Ministarstvo civilnih poslova donijelo Strategiju kulturne politike u Bosni i Hercegovini, nije objavljen dokument koji na državnom nivou regulira ovu oblast. Za razliku od Ministarstva Prosvjete i kulture Republike Srpske koje je donijelo Strategiju razvoja kulture Republike Srpske 2017-2022, Federalno ministarstvo kulture i sporta nikada nije izradilo takvu strategiju. Razlog tomu se vjerovatno krije u Ustavu Federacije BiH, kojim je propisano da svaki kanton može prenijeti svoje ovlaštenje, odnosno izradu i provedbu kulturne politike na općinu i grad na svojoj teritoriji ili na federalnu vlast. Prebacivanje loptice sa jednog administrativnog nivoa na drugi, rezultiralo je ili nejasno utvrđenim i nedostupnim, ili pak nepostojećim kulturnim politikama.

Kulturne politike i zakon kao kamen spoticanja

Zbog navedene administrativne uređenosti i specifičnosti sistema u kojem živimo, te činjenice da je Sarajevo glavni grad ovakve jedne Bosne i Hercegovine, ovaj tekst u fokusu ima zelene politike unutar kulturnih politika na nivou Kantona Sarajevo. U ovom Kantonu, ministarstvo nadležno za ova pitanja jeste Ministarstvo za kulturu i sport.

U Prednacrtu Zakona o kulturi (objavljenog 07.04.2022) koji se izrađuje nakon 26 godina od osnivanja Ministarstva, kulturna politika, kao sintagma pojavljuje se svega tri puta. Isti dokument nudi sljedeću definiciju ovog pojma: “Kulturna politika se ostvaruje utvrđivanjem kulturnih potreba i realizacijom strategije razvoja kulture, kroz postupak kreiranja podrške i sufinansiranja programa i projekata u kulturi.” Ovlasti izrade strategije razvoja kulture i kulturne politike Ministarstvo je u skladu sa Federalnim i Kantonalnim Ustavom prenijelo na niži nivo vlasti –  lokalne jedinice samouprave – općine, kojih ima devet. Inicijalno nepostojanje Zakona o kulturi, a samim time i strategija razvoja, blokira koherentno, ujedinjeno i sistematično implementiranje kulturnih politika, dok potencijalna “samoupravnost” lokalnih jedinica kada je u pitanju kultura, može rezultirati (što praksa i potvrđuje) sa još devet kolidirajućih kulturnih politika.

Bez obzira što mnogi indikatori u Kantonu pokazuju potrebu za zelenim politkama kao kulturnim politikama – od sve učestalijih uništavanja zelenih parkovskih površina kao prostora socijalizacije, preko zagađenosti zraka, do nepostojanja nekomercijalnih i alternativnih društveno-kulturnih prostora – praksa ukazuje na svega nekolicinu kulturnih radnika i radnica koji na ovu potrebu i odgovaraju. Obzirom da Zakon o kulturi nikada nije izglasan te da samim time nijedna općina ne posjeduje strategije razvoja kulturne politike, zelene kulturne politike ostaju na nivou potrebe, a njihovo zadovoljavanje rezultat individualnih inicijativa kulturnih radnika i radnica.

Iako decentralizacija ne mora biti nužno loša, u ovom slučaju ona otkriva nedostatak prostora za ujedinjeno djelovanje, osvještavanje i razvoj zelenih politika unutar kulturnih politika Kantona Sarajevo. Nužno je, dakle, da Kanton kroz svoju strategiju da opća mjesta i smjernice  jedinicama lokalne samouprave, kako bi harmonično i simetrično djelovali na ovom polju. U nedostatku vizije, nastaju mnoge kakofonije, a stvarne potrebe i odgovori kulutrnih radnika, radnica i građana širom Kantona ostaju nezapažene.

Status quo i (kulturni) mehanizmi njegovog očuvanja

Ipak, o onome što suštinski jeste kulturna politika Kantona Sarajevo, možemo saznati analizom popisanih poslova u kulturi od javnog interesa, ali i posebnih uslova koje organizacija, ili pojedinac moraju ispunjavati da bi bili (su)finansirani sredstvima iz budžeta Kantona Sarajevo. Tako se poslom od javnog interesa smatra zaštita i očuvanje materijalne i nematerijalne kulturne baštine, očuvanje izvornih i tradicionalnih kulturnih i etno-kulturnih posebnosti, te razvoj kulture sjećanja i pamćenja. Iako se ne smije upasti u zamku i reći da navedeni dokumenti definišu kulturne politike, oni ih itekako ilustruju. Iz ove ilustracije postaje jasno da se kultura nastoji afirmirati isključivo kao proizvod rada na očuvanju tradicije etno-nacionalnog, dok se kulturna produkcija koja naprimjer u svojoj osnovi ima zelene ili feminističke politike, ne prepoznaje kao takva.

Nalog da kultura bude u službi društva u ovakvoj konstelaciji biva pretvoren u nalog kulturne hegemonije, dominacije, vladajućih etno-determinističkih ideologija. Dakle, kultura i umjetnost kao takve, percipiraju se isključivo kroz prizmu tradicije i etnonacionalne baštine, te koriste kao ukras statusa quo koji valja očuvati.

Još jedan od mehanizama kojima se čuva status quo jeste pretjerana birokratizacija. Zahvaljujući njoj, aparat kontrole uvijek ima način da eliminiše sve što bi moglo biti subverzivno, dok ona sama predstavlja prepreku većini umjetnika i umjetnica, koji prije ili kasnije odustaju od apliciranja na pozive ministarstava za sufinansiranje. Ne treba zaboraviti da komisije koje vrše selekciju kulturno-umjetničkih projekata koji će biti sufinansirani, delegira nadležno ministarstvo. Zato, nije nikakvo iznenađenje što su same ideje umjetničkih projekata uvijek bliske prisutnoj kulturnoj hegemoniji, a zelene politike kao kulturne nezastupljene.

Što graditi (zelenu) budućnost, kada imamo (crnu) prošlost?!

Međutim, nezastupljenost zelenih kulturnih politika i praksi na kulturno-umjetničkoj sceni BiH ne treba posmatrati kao puki rezultat sistemskog reguliranja kulture i način otklanjanja ideološke opasnosti. Ovakve prakse nisu nužno ostavljene bez finansijske podrške. Postoji niz primjera koji bi osporili tvrdnju da Ministarstvo ne finansira zelene kulturne projekte. To u suštini i nije problem, već činjenica da ono takve projekte ne prepoznaje kao važne i neophodne, te ih shodno tome posebnim odrednicama ne stimulira. Za razliku od međunarodnih organizacija koje kroz svoje djelovanje na području Kantona Sarajevo i BiH, dominantno finansiraju upravo zelene kulturne projekte, Ministarstvo još uvijek prednost daje tradiciji i kulturi sjećanja.

Dok region ozbiljno investira u naučno-umjetničke projekte, biodizajn i upcycle umjetnost, Bosna i Hercegovina, fragmentirana i administrativno rascjepkana kakva jeste, ostaje zagledana u kulturno naslijeđe. Sve dok je važnije propagiranje etno-kulturnih posebnosti, zelenim kulturnim politikama bave se samo pojedinci i pojedinke koje promišljaju vizionarski. Kako već ranije pomenuta birokratizacija javnih poziva za sufinansiranje, nepostojanje odredbi kojim se zelene kulturne politike postavljaju kao prioritetne, te skromnost odobrenih budžeta već sami po sebi predstavljaju više nego dovoljno razloga da se odustane od institucionalne podrške, kulturni radnici i radnice izvore finansiranja pronalaze u međunarodnim fondovima, ili svoje zelene umjetničke prakse finansiraju sami.

Kulturno-umjetničke prakse koje preuzimaju breme borbe za očuvanje planete Zemlje, poput one  biodizajnerice Maje Halilović, fotografkinje Aide Redžepagić, ili cijelog festivala ulične umjetnosti FASADA, ostaju samoinicirane, sa revijalnom podrškom vlasti, ako se ona uopće i desi. Odgojno-obrazovno svojstvo umjetnosti i kulture u ovom slučaju ostaje bez ostvarenog punog potencijala, jer su spomenuti projekti usamljeni, a njihov razmjer i dostupnost građanima i građankama ograničeni. Bez jasno postavljene kulturne politike koja u obzir uzima i zelene politike, kultiviranje šire zajednice vršit će se isključivo u granicama koje čuvaju njene nacionalne strukture. Sistemski, a ipak neuređeno, ostajemo u devedesetima. Prošlog stoljeća. I pretprošlog.

Zelena kultura, trojanski konj i emacipacija

Da bismo bili u 2022. potrebno je dobro razdrmavanje dosadašnje “vladajuće kulture”. Neophodno je kolektivno propitivanje onoga što ona predstavlja, utjecaja koje ona na nas kao kolektiv ima, ali i određivanje polja na kojima ona može i treba da djeluje. Administrativne podjele, ustavne odredbe i status quo koji iz njih proizilazi, nemoguće je zanemariti i eliminisati. One su, podjednako kao i klimatske promjene, stvarnost koju živimo. Ipak, rješenje i jednih i drugih neće donijeti napori individue, već kolektiva. Upravo zato, nepostojanje koherente kulturne politike na nivou BiH, te zavisnost zelenih kulturnih praksi kojim je ono rezultiralo, predstavljaju novu sferu djelovanja na čijim krilima bi se mogle iznijeti istinski progresivne ideje.

Udruživanje u društveno-kulturne kolektive, zajedničko promišljanje načina na koje se mogu ostvariti građanske inicijative, participatorno i aktivno djelovanje u javnom prostoru za potrebe zajednice a ne komercijalnih interesa te primjerice, zauzimanje napuštenih objekata i javnih površina, mogle bi predstavljati ostvarivanje i praktikovanje zelene kulture, koje u kontekstu Bosne i Hercegovine ima izuzetan emancipatorski potencijal. Prije svega, zato što označava prevazilaženje pitanja nacionalnog i usmjeravanje na alternativno rješavanje zajedničkih problema. Osim toga, participatorne prakse kao takve mogle bi kao rezultat imati jačanje i oslobađanje pluralnog i građanskog. Kako se trenutno pravno i politički prepoznaju isključivo nacionalne kategorije, kategorija građanskog ostaje zapostavljena i marginalizirana. Na koncu, zelene kulturne prakse bosanskohercegovačko društvo istovremeno educiraju i nude vizuru društvenog, ekonomskog, političkog, ekološkog stanja na globalnom nivou. Ovake prakse bi se lokalno mogle posmatrati kao čimbenik globalnog, istovremeno doprinoseći zdravijem razvoju i jednog i drugog.

Da bi bila lijek i korektiv, kultura u Bosni i Hercegovini mora biti zelena i slijepa prema etno-determinističkom. Takva vjerovatno nikada neće biti definisana državnim/entitetskim/ kantonalnim strategijama. Ipak, insistiranje na prepoznavanju zelenih politika kao kulturnih politika može biti trojanski konj. Pitanje je samo, na čijim leđima i kako će se on dogurati