Kroz vrata kafane ka velikoj nebeskoj tišini krenu kreštav i promukao smijeh a na njih spolja zakuca svjetlost baterijske lampe u pratnji komunalnih redara.

Neka vojska ući će u zaspalo selo, bog namjenske industrije povikaće: idemo momci, ovo je vrijeme naših života.

Pa da uzmeš iza sutona pastelne svoje boje. I namažeš u crveno kad odrasnut tek si rođen? Rasniven zorom ljepljivom, dok muhe se na te roje. Ti ustao si krišom i od sveg očistio noge.

Sutra će napisati jedno lijepo oproštajno pismo. O tome kako je biti dio njene tišine i kako često djeluje kao da se ne može sjetiti zašto žive skupa. Razumjet će da mora otići.