Da li je u Ukrajini postmoderni neonacizam eksces, ili integralni dio političkog sistema?



Iako će nakon ruske invazije 2022. zapadni mediji tvrditi da radikalna desnica u Ukrajini, poput političkih partija kao što su Svoboda, Desni sektor ili Nacionalni korpus dobija minimalan procenat glasova, te da je neonacizam u Ukrajini čiji je predsjednik Jevrej Volodimir Zelenski konstrukcija ruskih propagandista radi opravdanja, kako se navodilo, ničim isprovocirane invazije na suverenu i nezavisnu državu, to očigledno nije odgovaralo onome što se od puča 2014. događalo u smislu kreiranja nove državne kulturne politike



Stiven F. Koen, jedan od najvećih američkih eksperata za rusku istoriju i rusko društvo, autor mnogobrojnih članaka, studija i knjiga1https://libgen.is/search.php?req=Stephen+F.+Cohen&lg_topic=libgen&open=0&view=simple&res=25&phrase=1&column=def 2019., u intervjuu koji je dao neposredno prije smrti2https://www.youtube.com/watch?v=tm5clHYTOhA, a povodom pobjede Vladimira Zelenskog na ukrajinskim izborima, rekao je ono što je 2022. na početku rata u Ukrajini malo ko želio uzeti u obzir:

“Novi predsjednik Ukrajine, Zelenski, kandidovao se kao kandidat mira. (…) Osvojio je ogroman broj glasova upravo da bi se mir postigao. Dakle, to podrazumijeva pregovore sa Vladimirom Putinom. (…) Ali njegova spremnost – i ovo je važno i o tome se ovdje [u Sjedinjenim Državama] nije uopšte dobro izvještavalo – njegova spremnost da direktno pregovara sa Putinom zapravo je zahtjevala značajnu hrabrost od Zelenskog, jer u Ukrajini postoje protivnici ove politike i oni su naoružani. Neki ljudi kažu da su su nacisti, ali su, bez ikakve sumnje ultranacionalisti, i rekli su da će ukloniti i ubiti Zelenskog ako nastavi putem pregovora sa Putinom. (…) Zelenski ne može da nastavi (…) osim ako Amerika ne stane iza njega. Možda to neće biti dovoljno, ali ako Bijela kuća ne podrži ovu diplomatiju, Zelenski nema šanse (…).”

Koenu je svakako bilo jasno da SAD ne samo da neće stati iza Zelenskog u obračunu sa otvoreno neonacističkim političkim strujama u Ukrajini, već upravo obrnuto, da će ih koristiti baš kao i tokom cijelog Hladnog rata protiv SSSR-a, a nakon njega protiv Rusije,  naročito u učvršćivanju proameričke vlasti u Ukrajini nakon puča 2014., koji je bio moguć jedino nakon očigledne provokacije ubijanja malobrojnih preostalih demonstranata na kijevskom trgu Majdan u režiji CIA-e3https://consortiumnews.com/2023/10/20/the-maidan-massacre-censorship-ukraine/. Džo Lauria, dugogodišnji glavni i odgovorni urednik američkog nezavisnog političkog portala Consortium News, nedavno je podsjetio na zaboravljene detalje decenijske saradnje američkih obavještajnih službi i ukrajinske nacističke emigracije:

“Od 1950-te do 1990. CIA je dovodila ukrajinske naciste u SAD i radila s njima u zajedničkom naporu podrivanja Sovjetskog Saveza u Ukrajini, sprovodeći sabotaže i propagandne operacije. Ukrajinski nacistički vođa Mikola Lebed prebačen je u Njujork gde je radio sa CIA-om barem do 1960-ih, a sarađivao sve do 1991. godine, godine kada je Ukrajina postala nezavisna. Dokazi su u izvještaju američke vlade počevši od strane 82. Ukrajina je tako bila mjesto pozicioniranja SAD-a za slabljenje i ugrožavanje Moskve gotovo 80 godina.”4https://consortiumnews.com/2023/06/30/ukraine-timeline-tells-the-story/

Dakle, 2014. se nije dogodilo ništa naročito novo, osim što su decenijski napori konačno urodili plodom. Ukrajina je direktnom novčanom i organizacionom podrškom neonacističkim strankama i organizacijama od strane pomoćnice državnog sekretara SAD, Viktorije Nuland i ambasadora SAD u Ukrajini, Džefrija Pajata, dobila vlast u kojoj su dominirali otvoreni desničarski istorijski revizionisti i otvoreni neonacisti.5Isto. Iako će nakon ruske invazije 2022. zapadni mediji tvrditi da radikalna desnica u Ukrajini, poput političkih partija kao što su Svoboda, Desni sektor ili Nacionalni korpus dobija minimalan procenat glasova, te da je neonacizam u Ukrajini čiji je predsjednik Jevrej Volodimir Zelenski konstrukcija ruskih propagandista radi opravdanja, kako se navodilo, ničim isprovocirane invazije na suverenu i nezavisnu državu, to očigledno nije odgovaralo onome što se od puča 2014. događalo u smislu kreiranja nove državne kulturne politike.

Ili, kako je to 2018. za proamerički Freedom House, politički korektno, ali, uglavnom tačno, sumirao ukrajinski ekspert za krajnju desnicu Vjačeslav Likačev:

“Granice desnog radikalizma u savremenoj Ukrajini su nejasne jer isti postoji unutar političkog sistema u kojem stranačke linije u potpunosti ne prate ideologije. Takođe su nejasne zbog trenutnih istorijskih događaja, koji su uslovili povratak nasljeđu pokreta ukrajinskih nacionalista s početka 20. vijeka. Nakon što je rat počeo 2014. godine, Ukrajinci su osjetili stvarnu prijetnju suverenitetu Ukrajine i postojanju ukrajinske države. To je podstaklo povratak simbolima i retorici koje je koristila Organizacija ukrajinskih nacionalista (OUN) u prvoj polovini 20. vijeka, a koje su prethodno bile isključivo povezane s krajnje desnim i ekstremističkim grupama. Ovi simboli su nedavno postali prihvatljivi i koriste ih širi dijelovi društva, uključujući ljude na pozicijama autoriteta i elite. U isto vrijeme, pokušaji oživljavanja ideologije istorijskog OUN-a u modernizovanoj formi su izuzetno rijetki. Umjesto toga, ovo oživljavanje se materijalizuje u korištenju simboličkih elemenata kao što su crveno-crna zastava i pojedinačni slogani. Značajan dio populacije (ako ne i većina) danas ove simbole povezuje s borbom za nezavisnost, a ne s radikalnom etnocentričnom ili ksenofobičnom ideologijom.”6https://freedomhouse.org/report/analytical-brief/2018/far-right-extremism-threat-ukrainian-democracy

Autor također priznaje da je zbog legitimizacije neonacizma “došlo do postepenog približavanja između nekih krajnje desničarskih snaga i države, i prije svega ukrajinskih organa za sprovođenje zakona”. Međutim, ko je pročitao opsežne studije njemačkog istoričara Gregora Rozolinskog-Lebea “Fašističko jezgro ukrajinskog genocidnog nacionalizma” i “Stepan Bandera, život i zagrobni život ukrajinskog nacionaliste, fašizam, genocid i kult”, ne samo da će se podrobno informisati o genezi ukrajinskog fašizma i načinu na koji je ukrajinski istorijski revizinoizam obilno potpomognut zapadnim novcem od nacističkih zločinaca i kolaboratora sistematski stvarao figure nacionalnog otpora, već i da takva perfidna taktika nije nužno povezana sa lokalnom postmodernističkom distorzijom bazičnih istorijskih činjenica, a zbog osjećaja ugroženosti od Rusije, već se radi o kontinuitetu hladnoratovske politike. Kako objašnjava Rozolinski navodeći primjer ukrajinskog nacističkog ideologa i vođe iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere:

“Banderini svjetonazori se nakon Drugog svetskog rata nisu promijenili, već su se prilagodili realnosti Hladnog rata. On nije pominjao Jevreje i Poljake kao neprijatelje ukrajinske nacije, jer njih u Ukrajini više nije bilo. Providnik (banderina nacistička titula, poput ‘poglavnik’ u NDH op. a.) je usmjerio svoju mržnju protiv Sovjetskog Saveza bez značajnog mijenjanja svojih krajnje desničarskih uverenja. Mnoge od njegovih ideja poslije rata bile su u skladu sa anti-sovjetskom i antikomunističkom politikom tog vremena. Bandera je branio Kaudilja (Franciska Franka op. a.) od ‘napada’ demokratskih država, ali je istovremeno bio ljut zbog bilo kakvih sugestija da njegova OUN (Organizacija ukrajinskih nacionalista) nije demokratska ili da je ukrajinski genocidni nacionalizam antidemokratski. Nikada nije priznao zločine počinjene od strane ukrajinskih nacionalista tokom Drugog svetskog rata i tvrdio je da je uvijek bio i protiv njemačkog i sovjetskog režima i da je bio žrtva oba. U intervjuima datim 1950-ih predstavljao se kao vođa antisovjetskog pokreta otpora, koji nije prestao da se bori protiv ‘crvenog đavola’.”7Stepan Bandera: The Life and Afterlife of a Ukrainian Nationalist. Fascism, Genocide, and Cult. Stuttgart: Ibidem Press 2014

Drugim riječima, izgovor da su pokušaji da se rehabilituje “ideologija OUN izuzetno rijetki” je vrlo jalov, jer je, kako vidimo ta ideologija bila vrlo taktički fleksibilna čak i kad je u pitanju jedan od njenih osnivača. Baš kao što je ustaški zločinac, zapovjednik Jasenovca i predvodnik terora nad građanima Sarajeva 1945, Vjekoslav Maks Luburić u sigurnosti Frankove Španije postao zagovornik pomirenja partizana i ustaša i, za razliku od Bandere, čak razmatrao pakt sa SSSR-om u cilju uspostavljanja nezavisne Hrvatske. Pa nas stoga činjenica da je Ukrajina u kojoj se avenije i trgovi nazivaju po Banderi i njegovim sljedbenicima i u kojoj je Banderin rođendan državni praznik, ima “predsjednika Jevreja”, ne treba manje čuditi od podrške Izraelu u zapadnom dijelu Mostara, iako su u ovom dijelu grada pod kontrolom revizionističkog HDZ-a BiH, ulice donedavno nosile imena ustaških ratnih zločinaca, između ostalog i onih koji su učestvovali u Holokaustu nad mostarskim Jevrejima.

To što se nacističi zločinci i njihove zločinačke ideologije u određenim uslovima prilagođavaju političkom trenutku ili čak mijenjaju fokuse svoga šovinizma, to ih ne čini manje kontinuirano zločinačkim, niti može izbrisati njihovu zločinačku prošlost, osim, ako naravno fokus mržnje nije profitabilan ulagaču, kao što je to ekstremni ukrajinski nacionalizam SAD-u, budući da su mu, nakon što se otarasio Jevreja i Poljaka, najveći neprijatelji ukrajinski Rusi, svi Ukrajinci koji Rusiju ne smatraju neprijateljem, sama Rusija, ali i kompletno sovjetsko antifašističko naslijeđe, koje je izloženo programatskoj demonizaciji, koja podrazumijeva suzbijanje ruskog jezika i kulture, uništenje kompletnog knjiškog fonda na ruskom jeziku i sistematsko uništavanje sovjetskog spomeničkog nasljeđa sa posebnim fokusom na ono iz Drugog svjetskog rata, odnosno Velikog otadžbinskog rata. Kako zaključuje Rozlinski:

“Kraj Drugog svetskog rata učinio je neophodnim da ukrajinski nacionalisti falsifikuju sopstvenu prošlost kako bi ostali na Zapadu i promovisali borbu za nezavisnost Ukrajine. Rukovodstvo OUN i UPA već je počelo proces ‘izbjeljivanja’ svoje prošlosti krajem 1943. godine kada je naredilo prikupljanje i uništavanje dokumenata koji su povezivali rukovodstvo s pogromima i drugim oblicima etničkog nasilja. Nakon rata, emigranti iz OUN počeli su da poriču učešće OUN i UPA u Holokaustu, saradnju s nacistima, etničko čišćenje Poljaka, fašizaciju pokreta, planove za uspostavljanje fašističke kolaboracionističke države i niz drugih stvari koje su bacale loše svetlo na pokret. Umjesto toga, predstavljali su OUN i UPA kao idealistički i herojski antinjemački i antisovjetski pokret otpora. Zapadne obavještajne službe sarađivale su s emigrantima iz OUN uprkos svom znanju o zločinima koje je njihov pokret počinio.”8Stepan Bandera: The Life and Afterlife of a Ukrainian Nationalist. Fascism, Genocide, and Cult. Stuttgart: Ibidem Press 2014

Stoga je vrlo naivno misliti da je u kanadskom parlamentu nedavno došlo do tragične greške kada je na svečanu sjednicu, a povodom zvanične posjete Volodimira Zelenskog Kanadi, pozvan i Jaroslav Hunka, veteran ukrajinske 14. grenadirske Vafen-SS divizije, predstavljen kao “heroj Ukrajine”. Nije, jer se u vezi Hunke sigurno nije moglo griješiti 68 godina nakon što se završio Drugi svjetski rat. Radi se o kontinuitetu podržavanja svega ideološki pogubnog za antifašističko i komunističko naslijeđe Istočne Evrope, što najprije podrazumijeva deistorizaciju istorijskih ličnosti koje su bili otvoreni nacisti ili nacistički kolaboratori i njihovo svođenje na pseudoistorijske ideološke naracije upotrebljive za rastakanje društva targetiranog kao neprijateljsko. Tako se vrlo slično “pranje” nacizma za savremenu primjenu odvijalo i u slučaju odnosa američkih državnih institucija prema ustaškoj hladnoratovskoj dijaspori u SAD:

“Proslava 10. aprila, godišnjice uspostavljanja Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. godine, postala je centralni dio hrvatskog političkog života u dijaspori tokom većeg dijela Hladnog rata. To je važilo i za pristalice i za protivnike Ante Pavelića. Za protivnike Pavelića i poslijeratne ostatke ustaša, datum je postao ‘deistorizovan’ – to jest, postao je jednostavno simbol hrvatske težnje za nezavisnošću i nikako nije bio povezan sa ustašama, NDH ili Silama Osovine. Na primjer, prilikom najave proslave ‘Dana hrvatske državnosti’ u Torontu 1973. godine, Koordinacioni odbor Hrvata grada izjavio je: ‘Ova proslava će biti u sveobuhvatnom hrvatskom duhu kako to odgovara istorijskim činjenicama, a ne na način na koji se to praktikovalo u prošlosti’. Ronald Regan (budući američki predsjednik op. a.) proglasio je 10. april za ‘Dan nezavisne Hrvatske’ dok je bio guverner Kalifornije.”9Mate Nikola Tokić, Croatian Radical Separatism and Diaspora Terrorism During the Cold War Cold War, Spring 4-15-2020, 192

Stoga se za današnju Ukrajinu ne samo može otvoreno reći da je država vladajuće ideologije postmodernog nacizma, već da se radi o potpuno rastočenom i uništenom društvu koje samo od sebe kreira bizarnu ideološku burlesku, koja nam kazuje da sve ono što vidimo vlastitim očima, od aleja, ulica, avenija, mostova, institucija pa do vojnih jedinica nazvanih po nacističkim kolaboratorima i ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata, zapravo nije to što vidimo, već svojevrsni patriotsko-sociološki fenomen koji odgovara istorijskoj istini samim tim što je propagandno proglašen istinom. Možemo li zamisliti da kancelariju predsjednika SAD danas krasi slika stanovitog predsjednika Klu Kluks klana i to uz izgovor da slika nije tu zbog pripadnosti dotičnog Klu kluks klanu, već zbog patriotske simbolike? Kris Hedžis je nedavno, a povodom masovnog pokolja u Gazi napisao tri ključne rečenice: “Mi nismo omraženi zbog naših vrijednosti. Omraženi smo zato što nemamo vrijednosti. Omraženi smo jer pravila važe samo za druge. Ne i za nas.”

 

VUK BAČANOVIĆ

ISTORIČAR I DUGODIŠNJI UREDNIK I PUBLICISTA IZ SARAJEVA. DOKTORAND JE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U BEOGRADU. NJEGOVO POLJE ISTRAŽIVANJA JE SREDNJOVJEKOVNI KONCEPT ETNIČKE PRIPADNOSTI NA BALKANU I RELIGIJSKA ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE.

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.