Mentalno zdravlje u kapitalizmu



Neoliberalizam nas je uspio uvjeriti da su naši trenuci boli i očaja izolirani od tuđih trenutaka patnje, te da je naša emocionalna bol samo problematična, iracionalna reakcija u savršenome svijetu tržišta koje je prividno neutralno i lišeno svake moralne odgovornosti. Naša je zadaća dovesti u pitanje sustav koji negira postojanje zajedničkih trauma i dijeljene patnje, te nastojati oduzeti legitimitet tumačenju svijeta i ljudske prirode u terminima profita, produktivnosti i kompetitivnosti

Print Friendly, PDF & Email



1.

Pokušaji unaprjeđenja položaja mentalno oboljelih osoba u našemu društvu uglavnom se temelje na nastojanju da se mentalne bolesti kao medicinska stanja destigmatiziraju i počnu poimati kao fiziološke disfunkcije nimalo različite od, recimo, dijabetesa ili kardiovaskularnih problema. Stigma koja prati neurodivergentne pojedince ozbiljno narušava kvalitetu njihova života i svakodnevno funkcioniranje u zajednici, utječući na mogućnosti pronalaska odgovarajućega zaposlenja, ostvarenja financijske stabilnosti i osiguranja adekvatnih stambenih uvjeta, pa je stoga teško precijeniti napore da se rasprostranjenim predrasudama i pogrešnim uvjerenjima o mentalnim poremećajima suprotstavimo stručnim informacijama te otvorenim i iskrenim razgovorom o svojim emocionalnim potrebama i poteškoćama. Vrijedi napomenuti da stigma mentalne bolesti na specifične načine opterećuje muškarce u ozračju toksičnoga maskuliniteta, jedne od ključnih karakteristika patrijarhalnoga poimanja muževnosti koja muškarcima oduzima pravo na emocionalnu ranjivost i krhkost, smatrajući te osobine esencijalno „ženskima“, a ne univerzalno ljudskima. 

Trenutno vladajuća paradigma dijagnosticiranja i tretiranja mentalnih bolesti poznata je kao biomedicinski model, a podrazumijeva tumačenje psihopatologije u biološkom ključu, naglašavajući pritom kemijsku neravnotežu u mozgu kao uzrok emocionalnih poteškoća. Shvaćene na taj način, mentalne su bolesti izolirane od društvenoga konteksta u kojemu se pojavljuju, a njihovo liječenje svodi se na ublažavanje i, u najboljem slučaju, eliminaciju neugodnih simptoma intervencijama koje uključuju psihofarmakologiju, brojne oblike psihoterapije i elektrokonvulzivnu terapiju. Medicinski je model društveni konstrukt, nastao kao plod konsenzusa između znanstvenih činjenica, psihijatrijske struke i širega društvenog konteksta, te je kao takav podložan promjenama. Kao primjer navedimo samo Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders – DSM) Američkog udruženja psihijatara, koji je od svoga prvog izdanja 1952. godine doživio pet revizija, a najnovija verzija objavljena je u ožujku prošle godine. Klasifikacija mentalnih poremećaja tijekom više od pola stoljeća postojanja toga priručnika doživjela je značajne izmjene uvjetovane novim znanstvenim spoznajama i znatno drugačijim promišljanjem društvenih stavova o patološkim stanjima koja zahtijevaju stručnu intervenciju.

Biomedicinski model jednog od svojih najžešćih kritičara našao je u britanskome teoretičaru i filozofu Marku Fisheru, koji je opširno i precizno pisao o svojoj dugogodišnjoj borbi s depresijom, bolešću koju još nepodnošljivijom i okrutnijom čini upravo njeno opiranje našim grčevitim nastojanjima da je artikuliramo i verbalno predočimo ljudima koji nas okružuju na način koji je bar donekle razumljiv. Fisher ne dovodi u pitanje neurobiološku utemeljenost mentalnih bolesti, no naglašava da općeprihvaćeno poimanje psihičkih poteškoća kao posljedice neravnoteže u djelovanju neurotransmitera i receptora u mozgu ne govori ništa o uzrocima tih smetnji. Kapitalizmu kao sveobuhvatnom i sveprisutnom sustavu koji ne definira samo proizvodne i materijalne uvjete, već i načine na koje poimamo svoje okruženje i svoju ulogu u društvu, itekako odgovara tendencija privatizacije stresa i etiketiranja pojedinaca manjkavima i nesposobnima prilagoditi se duboko poremećenom društvenom sustavu utemeljenom na eksploataciji, diskriminaciji i institucionalnome nasilju. Nužno je, dakle, politizirati mentalne bolesti, te ih poimati ne kao isključivi problem pojedinaca i njihovih disfunkcionalnih mozgova, već kao fenomen čije je postojanje neodvojivo od širega društvenog i političkog konteksta u kojemu se manifestiraju. Svi pokušaji destigmatizacije mentalno oboljelih osoba, unatoč svojim nedvojbeno pozitivnim rezultatima, osuđeni su na nedovršenost i nedovoljnost ako nismo voljni preispitati uvjete koji omogućavaju nastanak i održavanje stigme. 

2.

Bilo bi pogrešno tvrditi da je biomedicinski model mentalnih bolesti bio kontinuirano i bespogovorno prihvaćen kao jedini legitimni konceptualni okvir pomoću kojega se nastoji sistematizirati, tumačiti i tretirati simptome mentalnih bolesti. U SAD-u je od 1940-ih do 1970-ih godina svoj uzlet doživjela socijalna psihijatrija, koncipirana kao zasebno, interdisciplinarno područje koje je u svojoj teoriji i praksi blisko surađivalo s društvenim znanostima, a naročito sa sociologijom i socijalnom antropologijom. Za razliku od psihoanalize, koja je uzroke psihopatologije tražila u pojedincima i disfunkcionalnim obiteljskim odnosima, socijalna psihijatrija u svojim je istraživanjima i intervencijama isticala uzročnu-posljedičnu vezu između širega društvenog konteksta i mentalnih bolesti, s posebnim naglaskom na socioekonomskim problemima poput siromaštva, otežanoga pristupa kvalitetnom obrazovanju, nezaposlenosti, te klasne, rasne i rodne diskriminacije. U svom je pristupu mentalnim oboljenjima socijalna psihijatrija epidemiološki usmjerena, usredotočena na prevenciju poremećaja eliminacijom otegotnih društvenih okolnosti koje ih uzrokuju i pogoršavaju, a svoj je vrhunac doživjela tijekom administracija Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona, dvojice predsjednika čije su zakonodavne inicijative bile usmjerene na iskorjenjivanje siromaštva, osiguranje kvalitetne zdravstvene skrbi svim Amerikancima u sklopu sustava univerzalnoga zdravstvenog osiguranja, te nastojanja da se u zakonodavnim okvirima obespravljenome crnačkom stanovništvu konačno osiguraju sva građanska i politička prava. 

Socijalna psihijatrija, međutim, zbog niza političkih i znanstvenih faktora počinje 1970-ih godina postupno gubiti svoj status vladajuće paradigme u sklopu koje se tumače mentalne bolesti. Moralni i vojni debakl SAD-a u Vijetnamu ozbiljno je narušio politički ugled i utjecaj predsjednika Johnsona, koji je naposljetku odustao od izborne trke za drugi predsjednički mandat. Njegovi nasljednici, s izuzetkom Jimmyja Cartera, u tomu promjenjivom političkom krajobrazu nisu učinili mnogo da bi pridonijeli iskorjenjivanju siromaštva i prevenciji mentalnih bolesti. Prije no što problematiziramo ulogu neoliberalizma, nove ideologije koja će trijumfalno nametnuti svoje tumačenje ljudske prirode, potrebno je kratko se osvrnuti na povijest psihofarmakologije i uočiti načine na koje su psihotropni lijekovi utjecali na promjene koncepta mentalne bolesti.  

Usporedno s usponom i razvojem socijalne psihijatrije odvijala se evolucija moderne psihofarmakologije, čije će hipoteze i dosezi značajno utjecati na načine doživljavanja i tretiranja mentalnih bolesti. Tijekom tzv. „zlatnoga doba“ psihofarmakologije, koje je trajalo od 1950-ih do sredine 1960-ih, sintetizirani su prvi antipsihotici i antidepresivi, čije se djelovanje temeljilo na hipotezi da mentalne poremećaje uzrokuje nepovoljno funkcioniranje transmitera serotonina i dopamina povezanih s važnim fiziološkim procesima poput hranjenja, učenja, pamćenja, užitka i boli. Tijekom nešto više od jednoga desetljeća događao se eksperimentalni pothvat bez presedana koji će, potaknut entuzijastičnom potragom za uzrocima mentalnih bolesti, dovesti do nastanka bilijunske industrije psihotropnih lijekova i čitanja patoloških stanja isključivo u kontekstu neurobiologije pojedinaca. Ključno je na ovome mjestu napomenuti da je napredak psihofarmakologije nedvojbeno značio poboljšanje životnih uvjeta mentalno oboljelih osoba kojima bi bez relativno neinvazivnih terapeutskih pristupa stabilno raspoloženje, lucidnost i postojanje lišeno patnje bili posve nedostižni. Mentalne bolesti, međutim, kompleksan su fenomen čija se uzročnost ne može svesti na simplificirana objašnjenja koja ne uzimaju u obzir širi psihosocijalni kontekst u kojemu se pojavljuju. Naša su nastojanja da ublažimo i uklonimo stigmu koja opterećuje neurodivergentne pojedince stoga neodvojiva od širega političkog pothvata čiji je cilj restrukturiranje i transformiranje društvene stvarnosti.

3.

Neoliberalizam ili ideologija svemoćnoga slobodnog tržišta, koje u svojoj neograničenoj mudrosti ima sposobnost zadovoljavanja svih naših potreba i u stanju je osigurati nam život u najboljem i najpravednijem od svih mogućih svjetova, redefinirao je naše poimanje ljudske prirode i naše iskustvo postojanja u svijetu. Ekonomska teorija čiji se utjecaj tijekom 1980-ih uvukao u sve pore društva svoje je najistaknutije predstavnike pronašla u dvjema imperijalnim silama čiji je odnos složen i turbulentan: Velike Britanije i SAD-a, te u dvoje političara koji će obilježiti to razdoblje: britanskoj premijerki Margaret Thatcher i američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu. Na ekonomskom su planu njihove odluke bile usmjerene na deregulaciju tržišta i smanjenje intervencija države u tokove kapitala, dok su na društvenom nivou težili slabljenju mehanizama socijalne države (eng. welfare state) ukidanjem niza mjera socijalne zaštite i skrbi implementiranih proteklih godina. Neumoljiva logika tržišta nije ostala ograničena samo na područje ekonomije, već je transformirala i način na koji doživljavamo ključne sastavnice vlastitoga postojanja, dovodeći do formiranja novoga sustava kriterija kojima vrednujemo svoju okolinu i sami sebe. Neoliberalno tumačenje ljudske prirode oslanja se na groteskno iskrivljeno, jednostrano shvaćanje teorije evolucije poznato kao socijalni darvinizam, prema kojemu se ljudske tendencije i karakteristike čitaju u ključu naglašenog individualizma i iscrpljujuće borbe za opstanak u kojoj pobjeđuju najžešći i najsebičniji. Ovo nepodnošljivo pojednostavljeno tumačenje nema osjećaj za suptilnosti jedne znanstvene teorije čija je značajka upravo uočavanje kompleksnosti životnih procesa i njihove nesvodljivosti na jednostavne, brze formule i objašnjenja. Godine 1902. ruski naturalist i anarhist Peter Kropotkin, koji je inspiraciju crpio upravo iz Darwinove teorije, objavio je zbirku eseja Uzajamna pomoć: faktor evolucije u kojoj vrhunskim stilom i elegantnom argumentacijom izlaže svoja zapažanja i promišljanja o suradnji i recipročnim odnosima kao podcijenjenim i nedovoljno proučenim komponentama evolucije. Proučavajući načine na koje preživljavaju organizmi u izrazito negostoljubivom sibirskom ekosustavu, Kropotkin zaključuje da je u uvjetima otežanoga preživljavanja suradnja, a ne borba, pravilo uzajamnih odnosa. Upravo tu dimenziju našega postojanja kao društvenih bića koja su usmjerena jedna na druge neoliberalizam ne prepoznaje, već nas nastoji uvjeriti kako su naglašena individualnost, kompetitivnost i sebičnost dominantne osobine naše vrste, posve prirodne i urođene karakteristike, a ne proizvod jednoga političkoga projekta čiji je cilj, kako tvrdi francuski sociolog Pierre Bourdieu, metodičko uništenje kolektivnoga.1Pierre Bourdieu, The Essence of Neoliberalism. Le Monde diplomatique December 1998. https://mondediplo.com/1998/12/08bourdieu  Nastojanje da skiciramo barem neke od karakteristika mentalnoga zdravlja u kapitalizmu neodvojivo je od ove tendencije neoliberalne ideologije da privatizira i individualizira probleme koji su uzrokovani političkim odlukama i strukturom moći, odbacujući i najmanju mogućnost razmatranja socijalne uzročnosti psihičke patnje.

Neoliberalna nas ideologija prisiljava da preuzmemo odgovornost za svoje tjeskobe i stresove čija su izvorišta izvan nas, u svijetu u kojemu ne manjka nasilja, rasizma, heteroseksizma i komodifikacije svih aspekata našega postojanja. U svojoj knjizi McMindfulness američki istraživač Ronald Purser temeljito analizira načine na koje neoliberalizam stvara ne samo poslušna, produktivna tijela, već i poslušne umove koji su u stanju kontrolirati svoje emocionalne reakcije i poimati stres kao individualni problem, a ne kao rezultat spoznaje da je naš strahovito kratak boravak na ovome planetu opterećen prekarnim radom, egzistencijalnom nesigurnošću, ekološkim katastrofama, te polaganim odumiranjem vjere u budućnost koja bi se u pozitivnome smislu mogla razlikovati od nesigurne sadašnjosti. U fokusu Purserove kritike nalazi se mindfulness tehnika, čiji se naziv na hrvatski može nezgrapno i nedovoljno precizno prevesti kao tehnika usmjerene pozornosti, Riječ je o tipu meditacije preuzetom iz budizma, no u zapadnjačkoj inačici sekulariziranog i pročišćenog od etičkih komponenti koje su neizostavan dio budističke filozofije. Učitelji mindfulness tehnike naglašavaju važnost postojanja u sadašnjem trenutku, usredotočenost na disanje i uočavanje emocija i misli koje registriramo tijekom toga procesa, pritom izbjegavajući nagon da svoje misli i emocije tumačimo i prosuđujemo. Mindfulness je središnji koncept dijalektičke bihevioralne terapije (DBT), vrste kognitivno-bihevioralne terapije koju je osmislila američka psihologinja Marsha Linehan ciljano za liječenje pacijenata kojima je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti, kronično stanje čiji su naročito zabrinjavajući simptomi izrazita emocionalna osjetljivost, impulzivnost, te sklonost autodestruktivnom i suicidalnom ponašanju. DBT se pokazao iznimno korisnim pristupom za ublažavanje simptoma poremećaja, no trend mindfulness vježbi izoliran je od ovoga vrlo specifičnoga terapeutskoga konteksta jednako kao i od budističkih temelja meditacije. Purser problematizira mindfulness tehniku shvaćenu kao svemoguće rješenje stresnih stanja u kojima se često zatječemo, nerijetko zahvaljujući nepovoljnim okolnostima koje su izvan naše kontrole. Privatizacija boli, koju neoliberalizam zdušno podupire, dovela je do njene marginalizacije i intenzifikacije, a mindfulness pokret spremno uskače u funkciju univerzalnoga rješenja naših posve razumljivih, često veoma neugodnih emocionalnih reakcija na stresove i anksioznosti društvene stvarnosti od koje se ne možemo nikada u potpunosti distancirati. Purser stoga tvrdi da bol više nije privatna, već je isprepletena s društvenom, ekonomskom, političkom i ekološkom patnjom. Neoliberalizam nastoji ovo poreći tako što teret nošenja sa stresnim situacijama smješta na autonomne pojedince čije su veze društvene i kolektivne potpore već oslabljene. Mindfulness tehnika korisna je u tome procesu zato što dodatno osnažuje mit privatne patnje.2Ronald Purser, McMindfulness: How Mindfulness Became the New Capitalist Spirituality. London: Repeater, 2019. Trebao bi nas itekako zabrinuti podatak da su mindfulness programe entuzijastično prigrlile korporacije koje svojim odnosom prema radnicima neće u povijesti ostati zabilježene kao sile dobra i pravde. Skrivajući se iza proklamirane brige za dobrobit svojih zaposlenika, direktori korporacija kao što su Google, Apple i Nike žele što produktivnije radnike koji će optimalno obavljati svoje zadatke u uvjetima iznimnoga stresa. 

Neoliberalizam nas je uspio uvjeriti da su naši trenuci boli i očaja izolirani od tuđih trenutaka patnje, te da je naša emocionalna bol samo problematična, iracionalna reakcija u savršenome svijetu tržišta koje je prividno neutralno i lišeno svake moralne odgovornosti. Naša je zadaća dovesti u pitanje sustav koji negira postojanje zajedničkih trauma i dijeljene patnje, te nastojati oduzeti legitimitet tumačenju svijeta i ljudske prirode u terminima profita, produktivnosti i kompetitivnosti. Koliko nam je poznato, privilegiju postojanja na ovome čudesnom planetu možemo iskoristiti samo jednom, nakratko. Sama bi ta činjenica trebala biti dovoljna da sve svoje napore uložimo u izgradnju pravednijega i nježnijega svijeta u kojemu će neponovljivi život biti vrijedan življenja. 

 

VERICA REKIĆ

PREVODITELJICA I PUBLICISTKINJA. MAGISTRIRALA JE KROATISTIKU I POVIJEST NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U SPLITU.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.