Sa kontramitinga bez cenzure: sva lica Vučićeve Srbije



Mediji ne kreiraju našu stvarnost u bukvalnom smislu, ali definišu način na koji je razumemo i rezone na osnovu kojih na nju reagujemo. Ne možemo medije kriviti za izazivanje nasilja, ali ih možemo držati odgovornim za to prema kome se postojeće nasilje usmerava i kakav se ideološki aparat formira u svesti njihove publike



Podeljeno društvo je društvo kojim se lakše vlada, da parafraziramo latinsku mudrost koja bi valjda trebalo da je poznata i vrapcima u Pionirskom parku. Ali, to odmah nameće pitanje: a kakvo je to društvo koje nije podeljeno, osim što se njime, valjda, teže vlada? Usudio bih se da kažem da takvog društva nema na planeti, dokle god postoje bogati i siromašni. I o kakvoj to podeli tačno pričamo, iz ugla gledišta „lakšeg vladanja“?

Marksisti podrazumevaju da je jedina, ili najvažnija, podela ona klasna. Činjenica je da se o toj podeli najmanje priča u medijima glavnog toka, koji su mahom kapitalistička preduzeća. U njima prioritet imaju podele koje su ustanovljene i teorijski iscrtane Konstantinovićevom „Filosofijom palanke“ s jedne strane i „Memorandumom SANU“ s druge, stvarajući dva uslovno rečeno superkompleksa u okviru  „srpskog“ identiteta (šta god to značilo, ali o tome drugi put): ko je rusofil a ko zapadni špion, ko je liberalno-evropskih svetonazora a ko konzervativno-domaćinskih vrednosti, ko je jugonostalgičan a ko srpskinacionalan, ko je za prajd i Đinđića, a ko je za… gej paradu i Vučića?

U van-ekranskoj stvarnosti, ove podele su više nego upitnog uticaja na društvo i laički shvaćen svakodnevni život, u svim njegovim aspektima van medijskog i političkog prostora – političkog u onom užem smislu koji većinom ljudi danas podrazumevaju kada kažu „politika“, promena koje kao glasači ostvarujemo kroz parlamentarnu demokratiju, eventualno neko njeno prelivanje na ulice u vidu šetnji, štrajkova i protesta. 

Ali, Prajd u praksi ne menja ni kupovnu moć mladih gej ljudi niti ih čini bezbednijim na ulici, mada neće ni nagnati naivnu mladu srpčad njoj izloženu da sutra zbace okove roda i postanu polnofluidni post-ljudi. „Komunjare“ ne vladaju Srbijom već ekipa sačinjena od dobro pozicioniranih nepo beba državnih, privrednih i bezbednosnih struktura iz Beograda (kao što je prorekao Vonegat „Užas je probuditi se i shvatiti da tvoje odeljenje iz srednje vodi državu“) i nezasitih skorojevića iz provincije. Isto tako, ni srpski nacionalizam nije ideologija iz koje izvire sva politika današnje države, nego je to pre svega neo-liberalna doktrina pretakanja društvene vrednosti u privatne džepove najsvirepijih među nama. Rusija u daleko manjoj meri ima realan uticaj na Srbiju i na njenu bazu odnosno privredu, nego što to imaju zapadne (neo)kolonijalne sile kroz vlasništvo kapitala, donacije i programe „pomoći“, da ne govorimo o prekrajanju zakona kako bi se servisirala najvažnija stavka u budžetu savremene države kapitalističke periferije: dugovanja zapadnim poveriocima. I tako dalje.

To što nemaju neposrednih posledica na svakodnevicu ipak ne čini ove kulturološko-identitetske podele sasvim nekonsekventnim, jer uverenja u glavama ljudi, odnosno ideologija na osnovu koje donose određene odluke i formiraju stavove, u konačnici oblikuje društvo. U našem društvu te podele uporno opstaju pre svega zato što su hranjene stalnim medijskim baražem u kome se drugo dehumanizuje i predstavlja kao glavni problem zbog kojeg eto nikako da nam krene. 

Na održavanju i raspaljivanje te podele srpskog društva se umnogome zasniva Vučićeva tehnika vladanja i otuda je njegov apsolutni prioritet političkog delanja to da se uspostavi kontrola narativa, što će reći medija. Naravno, nije Vučić to ni smislio ni patentirao, iako se može reći da je u toj disciplini ostvario uspehe preko svake mere. Takav pristup je poslednjih decenija sve intenzivnije obeležje javnog prostora Sjedinjenih Američkih Država, do te mere da su „ratovi kulture“ i „kulturološka raselina“ pojmovi koji se danas širom sveta pre svega vezuju za američku unutrašnju politiku i stanje nacije.

U tom kutku grmi bauk „amerikanizacije“ koja se, posle tragedija u OŠ „Vladislav Ribnikar“ i u Mladenovcu, poteže kao jedna od boljki ovdašnjega društva, nikada ne bivajući definisanom jasnije od nebuloznih aluzija na kulturu nasilja, slobodu oružja, raskalašnost, i ako se neki tv-analitičar baš doseti, individualizam i materijalizam – koji je, valjalo bi dodati, dobio taj specifičan američki oblik zbog toga što je tamo već par vekova u stalnom dijalektičkom agonu sa pentakostalnom (i ostalokonfesionalnim) mutacijama protestantskog hrišćanstva. Srbija jeste amerikanizovano društvo, ali to se ne ogleda samo u smislu da prolazi kroz agoniju provobitne akumulacije kapitala na čijoj muljevitoj plimi se najpre uzdižu govna, koliko u smislu da su ovde veoma dobro i lako primaju mehanizmi ostvarivanja podela koje su usavršene u američkom diskursu, iako oblici identiteta ne odgovaraju nužno američkim obrascima niti se uspostavljaju po tamošnjim osovinama. 

Zato ne treba da čudi sve učestalija upotreba (ili prosto, sve jasnije zapažanje upotrebe) takvih tehnika od strane vladajućih klasa i u liberalnim društvima Evrope, ne samo u stabilokratijama poput Mađarske ili prilepcima poput Bugarske od kojih je imperijalni centar manje-više digao ruke posle prerspodele snaga započete ratom u Ukrajini. Ti obrasci su zapravo tamo i usavršeni kako bi se zametnuo trag pravoj zverci krupnog kapitala, čak i kada sneg tj. berza pada na očigled svih, čak i kada je ta zverka slončina koja lomi sve pred sobom i uništava društvo pred svima nama. To prosto funkcioniše, i to sve efikasnije što ima više medija, jer njihov efekat je kumulativan i međusobno pojačavajući.

Mediji ne kreiraju našu stvarnost u bukvalnom smislu, ali definišu način na koji je razumemo i rezone na osnovu kojih na nju reagujemo. Ne možemo medije kriviti za izazivanje nasilja, ali ih možemo držati odgovornim za to prema kome se postojeće nasilje usmerava i kakav se ideološki aparat formira u svesti njihove publike. Zato se neki ljudi danas bune protiv rijeliti programa kao uzročnika nasilja, jer osećaju da ima tu nešto, ali ne mogu da upere prstom u izvorište problema: činjenicu da mediji odavno više ne zauzimaju mesto u društvu koje smo naučeni da treba da zauzimaju – ne služe da informišu javnost, nego pre svega da stvore profit vlasnicima, i da zato proizvode šablonsku zabavu koja gađa na niske strasti. Sigurna investicija, provereno profitabilna, jedina interesantna pravim kapitalistima.

U slučaju Srbije, postoje isključivo mediji u vlasništvu ljudi koji učestvuju u vlasti ili oni u vlasništvu stranog kapitala. Šta onda možemo očekivati od publike tih medija, od naroda čiji mozgovi su do raspadanja izakani informativnim programom koji služi da koncept „političkog“ svede isključivo na parlamentarnu demokratiju u kojoj postoje samo dve opcije, istovetne kada je reč o ekonomskoj politici, ali perfidno diferencirane kao suštinski različite kroz kulturološke vrednosti i aveti prošlosti? Čemu se nadati od ljudi kojima su neuroni udavljeni u bezvrednoj i nepamtljivoj produkciji jeftinog, šablonskog zabavnog tv programa, muzike i internet „sadržaja“? Pa, imali smo priliku to da vidimo na mitingu 26. maja.

Potvrda predrasuda i opovrgavanje istine

Direktan presek stanja svesti i podsvesti nacije, ili makar njenog većeg dela koji glasa za Vučića dobili smo nesečeno i pravo u venu, razorno oštro ocrtan kao retko kada do sada, zahvaljujući reportaži zrenjaninske KTV sa Vučićevog suludog skupa, čije samo ime je travestija i ne treba ga ni ponavljati, kao i sa protestne šetnje održane dan kasnije. 

Kratka rekapitulacija glasi da su se oba događaja pokazala antiklimaktično, čak kao antidogađaji. Nešto se treslo, rodilo se ništa, nikakav trag ne ostade osim đubreta i cveća po asfaltu. Jedino što je postignuto je da se, baš kroz te simbole plastičnih flaša i cveća, živopisnije ocrta podela na ove što su silom došli i bauljaju i zagađuju, i ove što su svojom voljom došli da tuguju i šetaju. Ovako lepo nasuprot postavljenim „mitingom“ i „kontramitingom“ su konačno i čvrsto u svoje kandže narativ prigrabile poznate snage partijske buržoaske politike: nepopravljivo krezube zgrabili Vučić i pljačkaška vlast koju predstavlja; a večno zabrinute građane ko će drugi nego parlamentarna opozicija, koja kao oblik političkog delovanja jedina ima kakav-takav prolaz u medije i međunarodni kredibilitet.

Ipak, ovaj igrokaz u rasponu od tugaljivog do tužnog jeste iznedrio jednu dobru stvar, zahvaljući, gle čuda, jednom mediju, tačnije društvenim mrežama i sve nižoj tehnološkoj barijeri za novinarstvo. Ekipa televizije KTV iz Zrenjanina je pokazala koliki je značaj medija koji funkcionišu van glavnog toka kulturoloških podela društva, da ne kažemo „nezavisnih“ medija (jer i KTV u privatnom vlasništvu, i to pokrajinskog poslanika Srpske Radikalne Stranke) jer je u potezu sušte genijalnosti kao reportera na Vučićev miting poslala Nemanju Šarovića, bivšeg poslanika Srpske Radikalne Stranke, danas predvodnika pokreta „Ljubav, vera, Nada“, tri pojma koja kada se ovako sortiraju u buket, zapadne nekako neka dlaka iz brade Vuka Draškovića i malo peruti iz kose Saše Radulovića.

U epskom videu koji traje oko četiri sata (peti sat je ostavljen za prilog sa šetnje u subotu, koji ni po čemu nije posebno zanimljiv) nije protraćen ni jedan sekund intervjua sa polaznicima mitinga SNS-a koji ćete pogledati, a Šarović je ispao pravo malo reportažno otkrovenje, skoro pa neki srbo-proto-Taker-Karlson. Pre svega je pokazao neophodnu harizmu i smirenost pred kamerom, kao i retku sposobnost da priđe običnom narodu – u čemu mu pomaže i to što se, kako je jednog člana bande u „Taličnom Tomu“ besmrtno opisao Gošini „priroda poigrala s njim podarivši mu lice poštenog čoveka“, kao i to što je nekako održao manje-više dosledan stav kroz u najmanju ruku živopisnu političku karijeru. Zbog toga je prepoznat među narodom koji glasa za radikale i desnicu u svim njenim šarenim savremenim oblicima opisanim u registratorima državne bezbednosti. I sve to mu omogućava da priđe bilo kome među okupljenima i postavi pitanja koja su tek ponekad snishodljiva, ali uvek direktna, iz pozicije patriote, ali i apsolutnog protivnika vlasti.

Šarović u videu razgovara sa kusim i repatim, prolazi kroz prolećnu kolekciju SNS aktivista prikupljenih s Koca i Kostolca, uključujući i ne mali broj predsednika opština i funkcionera javnih preduzeća ili SNS-a koji deklamuju nabubane talking points  – što u stvari govori o slaboj posećenosti skupa. Ali to smo znali. Ono što je zanimljivo u ovom zapisu i što ga diže na nivo novije antropološke lektire jesu intervjui sa običnim ljudima iz svih krajeva zemlje koji su tu došli jer podržavaju celu Vučićevu priču i posredno SNS sistem vlasti. 

To su ljudi koji, svi do jednog, bez izuzetka – a Šarović je pričao sa par desetina njih – u najgorem slučaju veruju da im je ovo sada najbolje što može da bude, u najboljem slučaju ubedljivo sebe lažu da je tako. Vučić ih je svojom masovnom neprestanom ofanzivom u medijima u to ubedio, a dokusurila ih je slika sveta koja im se ukazuje sa zapadne, naslovne strane. Zato se mole okrenuti ka Istoku, većini to znači Rusija, ali nekima i Kina. Upitani za to da li Vučić snosi odgovornost za situaciju na Kosovu koja je baš taj dan surovo eskalirala, za stanje prava  Srba, ljudi odgovaraju da nije Vučić odgovoran. Ili krive sebe. Uglavnom krive sebe.   

Moglo bi se uzeti kao dobar uzorak Srbije to koliko među njima ima ljudi koji su psihički razoreni i koliko ih ima koji su prosto razvaljeni od alkohola. U njihovu odbranu, ili za bolje razumevanje, ovakvi mitinzi se moraju sagledati odozdo, iz vizure onih koji dolaze ili bivaju dovedeni, kao karnevalski događaji. Većina, dakle ne svi, ali većina tih ljudi tu jeste organizovano, ali ne i pod prisilom. Došli su jer im je rečeno, ali odbijaju bilo kakvu tvrdnju da su ovde jer im je naređeno. Dobili su dan slobodno s posla, priliku za izlet, tu je i ekipa iz firme ili iz kraja druženje, i to shvataju onako kako je to narod shvatao još od doba Saturnalija – kao šansu da se provedu. I kada susretnu njušku kao što je Šarović, koji to sve dobro kapira, onda mu se otvore. 

Ali na kraju dana, nijedan i dalje nema lošu reč za Vučića. Kada dođe direktno do pitanja: „Šta je najbolje što je Vučić uradio?“, svi odgovori se mogu sažeti u odgovor jednog zemljoradnika: „Da je neki dobar, ja bi bio za njega. Al nema prijatelju. Nula“.

Svaki ovakav iskren, nefiltrirani uvid u rezon i imaginativne kapacitete predstavnika većine naroda je dragocen. S jedne strane, ovaj snimak kao dokumentarni zapis direktno nam predočava kakve su posledice stalnog razornog medijskog bombardovanja naših sunarodnika i sugrađana, do koje mere ne mogu da zamisle alternativu Vučiću, a kamoli kapitalizmu. Svakome ko bi krojio bilo kakvu politiku promena potrebno je da ove ljude ima pred očima stalno, jer to su ljudi kojima mora da se obrati.

S druge strane, ovaj snimak kao medijski artefakt nam neposredno pokazuje koliko nam je potreban medij da sagledamo stvarnost kojom smo okruženi. Bez ove emisije, Bez cenzure, i dalje smo mogli naklapati o nekom krezubom ili otupljenom, mudrom ili ludom narodu, ali sada možemo i videti i čuti najsvežije mu mnjenje. Samo medij može to: da, kao što mu ime kaže, posreduje stvarnost na način na koji će nam biti predočene neke njene nepobitne osobine, a koji nam kao pojedincima nije inače moguć. Dobro je to što je danas „medij“ u tom smislu dva čoveka, kamera, mikrofon i youtube kanal. Loše je što je danas baš zbog toga tolika proliferacija medija, a među njima malo onih koji su sposobni ili željni da proizvedu jednu ovako u principu jednostavnu, a izuzetno efektnu emisiju.

 

MIHAILO TEŠIĆ

UREDNIK VICE SRBIJA, SCENARISTA I HUMORISTA.

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.