Sarajevska benevolencija
A ti nikad nisi, milostivi, pronio katran svoj i paperje,
U krvavosti sutonjoj, milostivi, milostinjom si razr’ješen…
(Iz rukopisa Kadiš za Sarajevo)
I
Milostiv si, Milostivi, na spratu i u podrumu,
i rođenčad te posmatra na svodovima tr’jemovskim;
Isušuje ml’jeko, ostavlja voda majčinu lešinu,
i sukrvica navire iz ustiju tuberanskih.
Miljenčad tek ćoravi su, pod koprenom i bez vida
na sakate i hrome kako hropću glađu skoljeni;
Šire se v’jeđe žedne ka suncu boje albina,
iz propukline fasadne što plamti svo u opsjeni
baštinskoga rastinja ili misterija prirode
koja nastavlja se kruženjem kostiju u humusu;
Na obroncima kotline u zemlju ko životinje
poniru bez kadiša u nemuštome tumulusu.
A ti nikad nisi, milostivi, pronio katran svoj i paperje,
U krvavosti sutonjoj, milostivi, milostinjom si razr’ješen…
II
Sedam dana sa sedam grana lišće trgaju vjetri,
Dok ne izrovi se gomolj i pohrli zemlji pleme,
Pa fragmente zlaćane ojedu crvi zlatožedni –
I ničeg do strvi, hrđi, ne preostane od tebe.
I glista će trijumfalna progmizati na ulice,
Bez čovjeka živa mišlju nekom ili barem vjerom;
Ovo je manuskript vremena – tišinama gubice
naruguju se kricima – i tamnom svojom ergelom
otiskuje na pjedestal se kavalkada satanska!
A kad zatrese se iz strvi orasla divlja višnja,
I berivom se otrovanim oslade djeca lanjska,
Na promolu je nevrijeme – pa iz vode dim se džiklja
sagorenih potopom grana – bez lista jednog i bez sv’jeće…
Mišljah nekad da naučićeš – no sve mi se čini da nećeš!
(Iz rukopisa Kadiš za Sarajevo)