Antikolonijalni arhiv kao počelo jednog filmskog diptiha



Mila Turajlić se može smatrati utemeljiteljicom beogradske (nove) škole dokumentaristike, što je regionalno dobra vijest.

Print Friendly, PDF & Email



Jedno od najupečatljivijih filmskih djela na ovogodišnjem 19. po redu festivalu dokumentarnog filma Zagreb Dox, svakako je diptih teoretičarke i autorice Mile Turajlić, filmska (re)konstrukcija projekta Nesvrstanih kao „mjesta memorije“/“[…] Memory Site […]“.1Vidi: Turajlić, Mila. “Film as the Memory Site of the 1961 Belgrade Conference of Non-Aligned States” U: Stubbs, Paul (ur.) Socialist Yugoslavia and the Non-Aligned Movement. Social, Cultural, Political, and Economical Imaginaries. Montreal&Kingston, London, Chicago: Mc Gill-Queen’s University Press, 2023. Dovršen 2022. godine, već je prikazan i nagrađen na nizu festivala, od kojih bi Stevanu Labudoviću (Berane, 28. prosinca 1926. – Beograd, 25. studenog 2017.), glavnom protagonistu diptiha, najvjerojatnije bio najdraži Grand Prix na Festivalu angažiranog filma u Alžiru, kako kaže autorica. Mila Turajlić istraživala je i radila na ovom filmskom djelu oko deset godina i napravila ne samo dirljivu posvetu čovjeku kojeg se najčešće apostrofira kao „najdražeg Titovog kamermana“ (što je i bio, ali i mnogo više od toga), već i sjajan dvodijelni politički dokumentarac o Pokretu Nesvrstanih, kao jednu u nepreglednom nizu postojećih i mogućih interpretacija tog kompleksnog fenomena globalnih politika.

Oba dijela, i prvi naziva „Dosje Labudović: Nesvrstani“ (2022, 100′) i drugi pod naslovom Dosje Labudović: Filmske gerile (2022, 94’), napisala je, snimala, režirala i ko-producirala Mila Turajlić, a produkcijom se diče četiri producentske kuće (Poppy Pictures, Survivance, Kino, Restart) i pet zemalja (Francuska, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Katar). Nakon filma “Cinema komunisto” (2010) u kojem propituje ulogu kinematografije u konstrukciji političkog narativa socijalističke Jugoslavije, a koji je ovjenčan sa šesnaest nagrada, Mila Turajlić je u filmskom diptihu iz 2022. godine korištenje arhivskih materijala dovela do novih produkcijskih okvira: kvaliteta obrade tog materijala daje nam priliku da, putem slika, odista duboko zaronimo u povijest Pokreta Nesvrstanih i alžirske revolucije koja je počela serijom napada poznatih kao Toussaint Rouge na Dan svih svetih 1. studenog 1954., a okončala se potpisivanjem mirovnog sporazuma u čuvenoj banji Évian. Njeno iznimno obrazovanje u poljima politologije, međunarodnih odnosa, medija i komunikacija koja je imala prilike studirati na prestižnoj London School of Economics and Political Science prije doktorata iz kinematografije na University of Westminster, ovdje je moglo doći do punog izražaja. Filmski diptih je manifestacija njenih istraživanja i u poljima imagologije i vizualne antropologije: zanimaju je ideo- i polito-sfere u kojima se oblikuju ljudski odnosi kroz kolanje korištene i objavljene, ali i utišane, nevidljive, prešućene, sakrivene, još-ne-pronađene slike, modeli reprezentacije i interpretacije u njenom korištenju. Turajlić filmom demonstrira i svoja promišljanja i analizu „diplomacije kao teatra“ (kako to teoretski uokviruje Naoko Shimazu na primjeru čuvene konferencije u Bandungu 1955. godine),2Shimazu, Naoko. “Diplomacy as Theatre: Staging the Bandung Conference of 1955”. Modern Asian Studies, 48 (1), 225-252. Cambridge: Cambridge University Press 2013 (2014). odnosno kako se taj diplomatski teatar uprizoravao prema i za medije na primjeru osnivačke konferencije Nesvrstanih u Beogradu 1961. godine. 

Početak niza priča koje su ukomponirane u ovaj slojeviti filmski diptih Mile ujedno je i kraj drugog filma, znači završetak diptiha. Radi se o svečanosti koja je u čast Stevana Labudovića, kao svojevrstan hommage njegovom ogromnom doprinosu alžirskoj revoluciji, priređena u Alžiru. Kao što naglašava Turajlić: ljudi su znali za Stevana ali nisu nikada do tada vidjeli njegove snimke!3Kao što stoji na stranicama Muzeja afričke umjetnosti: “Labudovićevom predanom radu u najvećoj arapskoj zemlji prvi put je posvećena izložba 2007, kada su njegove fotografije iz alžirskog rata izložene u Nacionalnom arhivu u Alžiru. Tada ih je i donirao alžirskoj državi, koja ih je smestila u posebnom fondu nazvan „Fond Labudović“. Tom prilikom mu je direktor arhiva uručio Plaketu zahvalnosti za rad, zbog toga što je doprineo nacionalnom kulturnom i istorijskom bogatstvu te zemlje.“ Vidi: http://mau.rs/sr/arhiva/1296-in-memoriam-stevan-labudovi%C4%87-1926-2017.html (Pristup 19.4.2023.) Njih je čuvala vlada Alžira i čuvaju ih, naravno, Filmske novosti, utemeljene 1944. godine na dan oslobođenja Beograda, gdje je Stevan Labudović radio. Na kraju filma, a i Labudovićevog životnog puta, vidimo ga kako sâm najbolje zaključuje o svom radu i doprinosu: „Ja sam im ostavio filmovanu istoriju. I deo te istorije sam ja“. I ta historija nije samo alžirska, ili jugoslavenska – to je historija dugog 20. stoljeća.

Cijeli drugi dio diptiha uglavnom prati Labudovićev boravak u Alžiru koji je trajao tri i pol godine, a rekonstruira ga uz pomoć pažljivog čitanja i analize njegovih dnevničkih zapisa iz tih dana, koji u filmu postaju svojevrstan meta-tekst kojim se prate njegove snimke, minuciozno skenirane s negativa uz nadzor Jovane Kesić, voditeljice Arhiva Filmskih novosti u Beogradu.

Osobni dnevnik Stevana Labudovića tako otkriva da je Tito osobno 25. rujna 1959. pozvao Stevana Labudovića te mu objasnio njegovu novu misiju – treba poći u Alžir dokumentirati revoluciju. Već 17. studenog Labudović prelazi granicu između Tunisa, gdje je sletio, i Alžira, kod Souk Ahrasa, te istom počinje snimanje. Tijekom te tri godine snimljeno je 83 kilometara filmske trake, kako je Nacionalni arhiv Alžira utvrdio, radi se o 27 filmova i 274 fotografije, iz perioda 1959–1962.4Ibid. – npr. samo je jedan mali dio koji se u arhivu beogradskih filmskih novosti čuva pod nazivom „Ulazak armije u Tebessu“ dug oko 230 metara.

Alžirski pokret oslobođenja bio je svjestan da neće dobiti rat ako svijet ne čuje i njihovu stranu priče. Jugoslavija se uvelike angažirala u medijskoj i svakoj drugoj pomoći afričkim revolucijama, što je poglavlje naše povijesti o kojoj tek trebamo učiti a pri čemu Milin rad predstavlja i izniman oblik obrazovnog alata.5Vidi: https://www.nonalignednewsreels.com/archives.html (Pristup 18.4.2023.) Labudovićev zadatak nije bio lak: trebalo je dati kontrapunkt francuskoj varijanti propagande koja je tvrdila da je Francuska, iako četverostruko manja od Alžira, njemu dala budućnost. Možda je upravo zato jedan od protagonista filma, Lamine Bechichi, prvi direktor radio-postaje Slobodni Alžir, napisao tekst pjesme IFRIGIYA,6Ifrigiya, također pod imenom al-Maghrib al-Adna, bila je srednjevjekovna regija koja je obuhvaćala zapadnu Libiju, današnji Tunis, istočni Alžir, Tripolitaniju, te bizantijsku provinciju Africa Proconsularis.  koju je potom snimio s Miriam Makeba (Johannesburg, 1932 – Castel Volturno, 2008). Kao što je Makeba neumorno ponavljala, „bijelci“ su opravdavali svoju kolonijalnu svirepost nad „crnima“, „žutima“ i „crvenima“ svojim verzijama povijesnih (ne)istina.

Kesić i Turajlić, čitajući popratnu dokumentaciju, dolaze do zaključka da je Labudović „režirao“ svoje priloge: kako nije htio snimati ranjavanja, krv i smrt („Zašto? Bilo je toga i previše! Nikad ne znaš kome će to doći u ruke“, kaže u filmu), inscenirao je neke svakodnevne borbene akcije, poput npr. provlačenja alžirskih boraca kroz francusku žicu, za potrebe filma. Pritom, kako ističe, kao i za vrijeme II. svjetskog rata, nosio je bombu u džepu, kako bi, u slučaju krajnje nevolje, raznio sebe i onoga tko bi ga eventualno mogao zarobiti.

Labudovićev boravak u Alžiru Tito je nakratko prekinuo 1960. godine. Očito u nikoga nije imao toliko povjerenja kao u Labudovića, kojeg često vidimo kako, natovaren s tri uređaja na ramenima i plećima (uređaj za tonsko snimanje, Arriflex reporterska kamera, kamera za kolor-snimanje), trči ispred predsjedničkih limuzina da uhvati što bolji kadar. Trebalo je, naime, snimiti povijesno 15. zasjedanje u Ujedinjenim nacijama, kojem je prisustvovao rekordni broj zemalja do tada (možda i uopće), a primljen je i čitav niz novih članica.7Kako u filmu tvrdi Elaine Mokhtefi, antikolonijalna aktivistkinja koju je 1960. godine alžirski pokret za nezavisnost zaposlio u svom medijskom uredu upravo da bi se lobiralo na tom UN-ovom zasjedanju, i koja kasnije odlazi živjeti u Alžir, većina zemalja kojima je tada priznata nezavisnost, bile su francuske kolonije. No, Francuska nije na taj način uspjela napraviti politički kompromis, prema Mokhtefi, jer Alžir nije htio odustati od svoje nezavisnosti koju je izborio tek dvije godine kasnije. Dekolonizacija Afrike bila je u punom jeku.

Upravo to 15. zasjedanje Ujedinjenih nacija središnje je tematsko događanje prvog dijela diptiha, pod nazivom „Nesvrstani“. Prvi dio započinje i završava snimkama s beogradskih ulica kada (ili pak gdje) vidimo doček gostiju s raznih strana svijeta i sretna lica građana/ki Beograda, grada u kojem se otvara epohalni prostor za tzv. „Treći svijet“8Radi se o derogativnom terminu kojeg je uveo francuski demograf i antropolog Alfred Sauvy u članku objavljenom u magazine L’Observateur 14. kolovoza 1952. “Tiers monde” trebao je biti označitelj za zemlje koje imaju zanemarive uloge u internacionalnoj trgovini i biznisu. , i samoodređenje onih koji su predugo bili građani drugog reda, ako uopće i građani: radi se o osnivačkoj konferenciji Pokreta nesvrstanih (tada se još zovu „ne-angažirane“ zemlje, iako Sukarno u svom govoru u Beogradu upotrebljava pojam „non-aligned“, koji će kasnije postati sinonim za Pokret).

Analizirajući temat Filmskih novosti pod naslovom „Tito u UN-u“, Mila Turajlić uvodi obrat u analizu 1961. godine u Beogradu. Na 15. sjednici Ujedinjenih nacija, navodi, političke borbe validirane su kroz performativni filmski čin u očima svjetske javnosti, a njihove političke borbe posvećene (consecrated) su filmskom slikom i uvedene u povijest.

Kao što u filmu kaže Budimir Lončar, tri su događanja prethodila osnivačkoj konferenciji Pokreta: konferencija afričkih i azijskih zemalja koju je 1955. u Bandungu sazvao Sukarno,9Već sljedeće, 1956. godine, Sukarno je počasni gost na svečanom otvaranju Zagrebačkog velesajma. Vidi: Zagrebački velesajam kao laboratorij nesvrstanih, http://uiii.hr/exhibitions/zagrebacki-velesajam-kao-laboratorija-razmene-unutar-pokreta-nesvrstanih (Pristup 19.4.2023.) sastanak Tita, Nasera i Nehrua koji 1956. godine na Brijunima potpisuju čuvenu Brijunsku deklaraciju kojom se traži „proširivanje oblasti slobode“ odnosno okončavanje dominacije zemalja tzv. Prvog svijeta nad ostatkom svijeta (što ni do dan-danas nije izboreno, dapače, napravljeno je puno civilizacijskih koraka unazad ka jačanju te dominacije), te 15. zasjedanje UN-a na kojoj je Tito na hrvatsko-srpskom jeziku otvoreno govorio kontra Francuske a pro alžirske revolucije, što je rezultiralo velikim aplauzom – bila je to veliki diplomatski iskorak za Pokret, iako je prouzročio diplomatska previranja u odnosima Jugoslavije s Francuskom. 10Možda nemaju takvu povijesnu težinu, ali spomenimo ovdje i konferenciju nezavisnih afričkih zemalja (Libija, Etiopija, Liberija, Maroko, Tunis, Sudan, Egipt, Gana kao domaćin), koje je Kwame Nkrumah, jedan od pionira ideje pan-Afikanizma, sazvao u Accri 1958. godine, te pripremni sastanak za beogradsku konferenciju koji je održan u Kairu u lipnju 1961. godine, nekoliko mjeseci prije Beograda.

Antikolonijalni fond, kako ga zove Jovana Kesić iz Filmskih novosti, koji se čuva u Beogradu, a koji je počelo filmskog diptiha Mile Turajlić, omogućava nam ne samo da putem slika „pamtimo revolucije vlastitim očima“, kako je jedan alžirski učitelj u filmu rekao svojim učenicima, već i da vidimo povijest socijalističke Jugoslavije u njenom stvarnom globalnom kontekstu – kao zemlju koja je inicirala i snažno podržavala globalnu dekolonizaciju, pravo na suverenitet i jednakost među narodima.

Danas to zvuči poput utopije. Onda, 1960-ih i 1970-ih, to je bio način vođenja vanjske politike jedne zemlje koja je i tada bila mnogima trn u oku, kao i sada, kada joj se često pridaje prefiks „bivša“, ne bi li se umanjio njen značaj. No, Jugoslavija u svjetskoj povijesti ima veliko značenje, a filmski diptih Mile Turajlić to majstorski podcrtava. Neki tadašnji borci za slobodu postali su i sami autokrate i diktatori11Richard Wright ističe da je preokupacija duplicitetima neo-kolonijalizma autorizirala domaće autoritarne režime brojnih novonastalih država Azije, Afrike i Latinske Amerike koje su sudjelovale na konferenciji 1961. godine. Njihove konspiracijske tendencije bile su monitorirane i hranjene  hladnoratovskom političkom imaginacijom Sjedinjenih država, koje su percipirale Nesvrstane kao zarazu koja bi mogla minirati podjelu između Željezne i Šarene zavjese. Vidi: Wright, Richard. Black Power: Three Books from Exile: Black Power, The Color Curtain, White Man, Listen. New York: Harper, 2008., to je posebna tema, no ovdje je riječ o međudržavnim odnosima i političkim vektorima svjetskog poretka.12Sintagmu “politički vektor” preuzimam od Mile Turajlić. Za međudržavne odnose i stvaranje nekih novih politič kih vektora regionalnih politika nije nevažno ni ono što je Turajlić istakla na svom Masterclassu koji je održan u okviru ovogodišnjeg Zagreb Doxa: „siročad“, kako često naziva arhivski materijal Filmskih novosti, što zbog problema nasljedstva federalnih institucija, što zbog sadržaja kojeg se današnje regionalne politike srame (iako i same upražnjavaju kultove ličnosti kakve su Filmske novosti podržavale kada je u pitanju bio Tito, koji se pojavljuje kao glavni lik u više od polovice objavljenih brojeva žurnala), pripada svim republikama socijalističke Jugoslavije.13Vidi: Rosandić, Iva. Arhivi – tumači današnjice. Objavljeno 3.4.2023. https://www.dokumentarni.net/2023/04/03/arhivi-tumaci-danasnjice/?fbclid=IwAR05mMklNWDMuqTMgEl0ttNk73GG_M2JuVUbdAA7HSfUsAyCcY175vV66RM (Pristup 21.4.2023.) Vrijedi tek ispitati kako će to funkcionirati u praksi.

Mila Turajlić se može smatrati utemeljiteljicom beogradske (nove) škole dokumentaristike, što je regionalno dobra vijest. Bitnije je globalno značenje ovog filma kao mogućeg suvremenog obrazovnog medija, koji se može koristiti od SAD-a do Indonezije i Kine, te od Norveške do Južne Afrike. Izuzetno važnog u svijetu u kojem ljude, poglavito ne-„bijele“, ubijaju na limesima tvrđave Europa zato jer nemaju neki – papir.

 

SONJA LEBOŠ

KULTURNA ANTROPOLOGINJA.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.