(Post)socijalističke nevolje s rodom: Transfobija u srpskom levom aktivizmu
Prilagođeno i skraćeno poglavlje iz knjige: Bojan Bilić i Aleksa Milanović (ur.) Postjugoslo/avenski trans — životi aktivizmi kulture, Zagreb : Multimedijalni institut, 2022.
Krajem septembra 2020 dobio sam poziv da na Fejsbuku lajkujem novoosnovanu Lezbejsku i gej solidarnu mrežu (LGSM), levu inicijativu proisteklu iz potrebe za „radikalno drugačijim oblicima LGB organizovanja” u Srbiji. Uprkos upadljivom skraćenju akronima koji je konačno, posle višedecenijskih napora, počeo da predstavlja sva svoja četiri uobičajena slova (LGBT), zaintrigirala me je ova nova pojava na konfliktnom polju lokalnog aktivizma. Čim sam počeo da čitam „manifest” grupe, složio sam se sa željom da se oživi značaj klase u našim sociološkim analizama, naglasi oslobođenje žena, angažman prožme feminističkim principima, a neheteroseksualna emancipacija izbavi iz ralja elitizma i hegemonih narativa. Avaj, moj entuzijazam je počeo da bledi kad sam naišao na deo teksta koji kaže da su gejevi i lezbejke „manjina” čije pravo na „istopolnu privlačnost” treba da ima prednost nad seksualnim praksama ili fetišima bilo koje vrste. Ni kvir, za koji sam mislio da bi mogao da posluži kao protivotrov bolnom regionalnom nasleđu otvrdnutih identiteta, nije bio pošteđen: umesto da mu se priđe kao oruđu koje bi možda moglo da olabavi identitetsku omču stegnutu oko naših „nenormativnih” života, osuđen je kao sredstvo za „pravdanje trulih koalicija sa heteroseksualcima” i „fikcija” koju bi valjalo odagnati iz znanja što napaja naše društvene pokrete. Pri kraju programske izjave saznao sam da su „pritisak na odnose sa osobama suprotnog pola” i hormonske i hirurške intervencije „u cilju ispravljanja tela” samo „noviji i perfidniji oblik stare terapije konverzije”. Trebalo mi je vremena da shvatim ovakav diskurzivni manevar koji ne samo što je trans osobe (ono nedostajuće T!) sveo na pseudonaučnu praksu, već je i zabio još jedan, posebno štetan, kolac u naša ionako krhka koaliciona postignuća.
„Manifest” LGSM1https://lgsolidarnamreza.org/about predstavlja vrh transfobnog ledenog brega koji pluta velikim delom srpskog levog i feminističkog aktivizma poslednjih godina. LGSM je izdanak organizacije Marks21 (M21), osnovane u Beogradu 2008. s ciljem da predstavi verziju marksizma koja bi mogla da odgovori na izazove 21. veka. Sebe nazivaju grupom revolucionarnih socijalista posvećenih razvoju marksizma kao „žive teorije” koja usmerava svakodnevnu praksu kako bi radnike ponovo učinila vlasnicima sredstava za proizvodnju. Iako je Srbiji zaista potrebna politika koja bi je zaštitila od kapitalističkih nasrtaja, čini se da za trinaest godina postojanja, M21 nije obnovio iscrpljene zalihe proleterskog političkog potencijala. Naprotiv, grupa je izbila na loš glas zbog upornosti s kojom neki od njenih sadašnjih i bivših članova i članica promovišu transfobiju neprestano je dovodeći u središte pažnje i opsesivno napadajući na jednu od najmarginalizovanijih društvenih grupa.
Premda na prvi pogled takva istrajnost može delovati iznenađujuće za kolektiv koji navodno želi da doprinese humanizaciji sveta, pažljivije razmatranje njegovog delovanja ukazuje na snažne patrijarhalne i neokolonijalne struje koje, udružene, podrivaju progresivne vrednosti i deklarisane socijaliste opasno približavaju njihovim reakcionarnim protivnicima. U ovom tekstu sam istražio zašto neki predstavnici srpskog levog aktivizma – koji se s mukom oporavlja od nacionalističkog udarca devedesetih godina – obeležavaju rodnu razliku u meri koja vodi isključivanju, diskriminaciji i verbalnom nasilju.
Polemiku koja okružuje M21, čiji najistureniji (muški) članovi posebno glasno govore o rizicima koje emancipacija trans (žena) navodno predstavlja za krhka dostignuća levih i feminističkih pokreta, postavljam nasuprot Praksisu, starijoj jugoslovenskoj marksističkoj inicijativi koja se takođe ne može pohvaliti svojom feminističkom orijentacijom. U takvom analitičkom okviru, tvrdim da kapacitet „trans pitanja” da podeli ionako oslabljenu levu stranu političkog spektra odražava dugoročnu konzervativnu i neokolonijalnu dimenziju jugoslovenske/srpske levice. To „pitanje” ukazuje na globalna neokolonijalna uplitanja u proizvodnju lokalnog aktivističkog znanja, odnosno na nekritičko prisvajanje/(ne)prevođenje zapadnih debata koje imaju štetne političke posledice.
Prvenstveno se vodim pitanjem kako je uopšte moguće da diskurs diskriminacije eskalira u aktivističkoj zajednici u kojoj bi trans osobe trebalo da pronađu utočište, solidarnost i podršku. Umesto da bude verodostjona alternativa sve moćnijim desničarskim snagama, M21 postaje zagovornik „preventivnog konzervativizma” ustremljujući se na trans žene koje bi navodno mogle ugroziti druge žene i dovesti u pitanje njihovu sigurnost. Takva praksa ne može se odvojiti od repatrijarhalizacijskog impulsa i „otvrdnjavanja” linije koja razdvaja muškarace od žena izazvanih usponom neoliberalnog kapitalizma i njegovim preplitanjem s nacionalističkim verskim ideologijama u regiji. Na taj način – možda paradoksalno – transfobija postaje pokazatelj do koje mere kapitalistička logika, utemeljena na rodnim hijerarhijama, prožima (čak i) ono što se naizgled nudi kao odgovor na razorno dejstvo koje upravo ta logika ima na postsocijalistički društveno-ekonomski život Srbije.
Kolonijalne dimenzije trans-isključujućih politika
Iako je TERFizam u velikoj meri „uvezen” u Veliku Britaniju iz američkih feminističkih krugova tokom sedamdesetih godina 20. veka, posebno plodno tlo je našao u britanskom javnom diskursu kako levice tako i desnice. Dok je TERF argument izgubio veliki deo svoje destruktivne snage u SAD, pustio je duboke korene u Velikoj Britaniji, jer britanski feminizam nije bio izložen crnim i starosedelačkim (indigenous) feminističkim politikama u onoj meri u kojoj je to bio slučaj s američkim, te su bele feministkinje srednje i više klase održale svoj uticaj na artikulaciju feminističke agende. To je uokvirilo diskusiju o pravima trans osoba na način koji ne samo što izaziva „gorak sukob levičara protiv levičara” (Kearns 2018: 25) unutar Velike Britanije, već i daleko izvan njenih granica.
S tim u vezi, LGB Alliance, britanska aktivistička organizacija koja „zastupa interese LGB ljudi”, nedavno je objavila vest o osnivanju globalne mrežu antitrans LGB kolektiva – takozvanu LGBIinternational – i pozdravila pristupanje pomenute LGSM. LGBIinternational nije međunarodni pokret, već samo prividno grassroots kampanja koja šteti LGBT zajednici tako što iz nje isključuje trans osobe i potkopava decenije aktivističkog rada. Zato se postavlja pitanje kako se ta inicijativa hibridizuje s transfobnim stavovima, patrijarhalnim nasleđem i kolonijalnim/autoritarnim dispozicijama u društvenim kontekstima van Velike Britanije.
Patrijarho-neokolonijalna čvorišta jugoslovenskog marksističkog angažmana
„Jugoslovenska filozofija šezdesetih i početkom sedamdesetih bila je čudnovat društveni fenomen”2Marković, M. (1976). Marxist philosophy in Yugoslavia: The Praxis group. Marxism and Religion in Eastern Europe, 63–89 rekao je uvaženi (a na kraju i neslavni) jugoslovenski/srpski marksistički filozof, Mihailo Marković, no teško da je mogao predvideti kontradiktorne konotacije koje će njegova izjava dobiti u narednim decenija. Marković je bio jedna od centralnih figura marksističkog humanističkog pokreta koji se razvijao u SFRJ, i od 1964. do 1974. objavljivao Praxis, jedan od vodećih međunarodnih časopisa posvećenih marksističkoj misli. Takozvana Praksis škola obuhvatala je filozofe i društvene naučnike uglavnom sa Univerziteta u Zagrebu i Beogradu koji su se, iako nisu imali homogenu filozofsku orijentaciju, čija je reinterpretacija marksističke filozofije koju je ova grupa ponudila postavila humanizam u srž političkog angažmana, koji bi trebalo da dovede do novih oblika kritičke subjektivnosti i zada konačan udarac ostacima otuđenja koje je jugoslovenski samoupravni socijalizam nasledio od svojih kapitalističkih preteča.
Međutim, politički projekat koji je slavio ljudsku kreativnost i zazivao novi tip ličnosti srazmeran autentično socijalističkom društvu bio je pretežno muški poduhvat. Ne samo što su svi glavni teoretičari Praksisa uglavnom bili muškarci (sa izuzetkom Zagorke Golubović), već bi se teško moglo pronaći više od deset žena (npr. Blaženka Despot, Nadežda Čačinović Puhovski, Agnes Heller) među 224 naučnika i naučnica koji su ikada učestvovali u godišnjoj Korčulanskoj letnjoj školi, gde su se okupljali sa svojim uglednim (uglavnom zapadnim) međunarodnim kolegama. Bez obzira na neuravnoteženu rodnu distribuciju, pionirske feminističke aktivistkinje tog vremena (npr. Vesna Kesić, Slavenka Drakulić, Biljana Kašić) hvale neke njegove članove (Ivana Kuvačića, Gaja Petrovića, Rudija Supeka) zbog spremnosti da podrže zametke autonomnog feminističkog organizovanja tako što su, na primer, dozvolili da se seanse o feminizmu održavaju u okviru njihove istraživačke grupe na Sveučilištu u Zagrebu.
No ipak imale su utisak da feminizam nije tema od velike važnosti i da „levim idejama nedostaje feministički ugao”.3Lóránd, Zs. (2018). The feminist challenge to the socialist state in Yugoslavia. London: Palgrave Macmillan Jugoslovenski feministički aktivizam koji nije nalazio mesto u levoj alternativi, doživeće procvat tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, nakon raspada Praksis grupe.
Prilazeći kolektivu kroz dekolonijalnu prizmu, Karkov i Valiavicharska4Karkov, N. R., & Valiavicharska, Zh. (2018). Rethinking East-European socialism: Notes toward an anti-capitalist decolonial methodology. Interventions: International Journal of Postcolonial Studies, 20 (6), 785–813 pokazuju da je, uprkos svoj teorijskoj novini, Praksis „operisao sa kolonijalnom definicijom čoveka čija navodna univerzalnost počiva na izuzetno isključujućim temeljima. Jugoslovenski koncept ‘socijalističkog čoveka’ bio je samo još jedna verzija (zapadnog) muškarca koji sebe preterano predstavlja kao ljudsko biće nauštrb raznih ne/pod-ljudskih drugih.“
Autori tvrde da je artikulacija marksističkog humanizma ove grupe nekritički učestvovala u logici zapadne kolonijalnosti kroz evrocentričnu etnohumanističku perspektivu s navodno univerzalnom primenljivošću. Iako dobro pozicionirani u zemlji koja je bila jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, članovi Praksisa nisu uspostavili bliže konceptualne veze s globalnim jugom i njegovim bogatim nasleđem dekolonijalne borbe crnih ljudi.
Takav teorijski propust predstavlja „kolonijalnu kratkovidost” usled koje su neki članovi kolektiva počeli „da kopiraju strategije unutrašnjeg kolonijalizma sa represivnim posledicama po ranjivu populaciju”.5 Isto. Raspad šireg socijalističkog okvira krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina, na domaćem i međunarodnom planu, omogućio je spajanje patrijarhalnih i kolonijalnih dimenzija na posebno destruktivan način. U Srbiji je Socijalistička partija Slobodana Miloševića sistematski podrivala i „otimalaˮ levicu u ime etnonacionalističkog projekta praćenog intenzivnom repatrijarhalizacijom koja je počela da briše feministička dostignuća. Pritom je došlo do naizgled iznenađujućih političkih preobražaja: npr. Mihailo Marković, ranije nepokolebljivi socijalista, postao je glavni ideolog rasističkih diskursa Miloševićevog režima koji su raspirivali vatru etničke mržnje. Iako se kompleksnost Praksisa svakako ne može svesti na lične sudbine (ni)jednog od njegovih članova, ona ipak svedoči o degenerativnom potencijalu leve politike koju karakterišu ozbiljne patrijarhalne i kolonijalne „slepe mrlje”.
Poput svog daleko poznatijeg prethodnika, grupa M21 posvećena je revolucionarnoj intervenciji u svrhu uspostavljanja besklasnog društva. U okviru tog sveobuhvatnog cilja, kolektiv navodi da je angažovan u dve velike borbe: prva je „protiv svakog vida potlačenosti [jer] je nemoguće zalagati se za socijalističku revoluciju ukoliko se aktivno ne borimo za oslobođenje žena i LGBTTIQA+ populacije”, dok je druga okrenuta protiv „uplitanja imperijalističkih sila Zapada i Istoka i njihovih lokalnih nacionalističkih klijenata iz redova vladajućih klasa, koji su kroz čitavu istoriju našeg regiona bili glavna prepreka mirnom i zajedničkom suživotu svih naroda Balkana”.6https://marks21.info/statut/
U svetlu njihove nedavne kampanje koja isključuje trans osobe, oslanjam se na petnaest polustrukturisanih intervjua s trans (i) feminističkim aktivistkinjama i aktivistima gde istražujem šta one i oni (uključujući i dve bivše članice kolektiva) misle o tome u kojoj se meri M21 držao ova dva deklarisana principa. Učesnici i učesnice u istraživanju su bili žene, muškarci, trans žene, trans muškarci i jedna rodno nebinarna osoba, starosti između 23 i 40 godina. Regrutovani su na osnovu svog trans i feminističkog angažmana uzorkovanjem po snowballing principu. U rezultatima identificiram tri međusobno povezana elementa delovanja grupe M21.
Patrijarhat i seksizam
Kada se pojavio 2008. godine, M21 je obećavao da će ponuditi novi odgovor na pitanje kako se feminističke i leve struje mogu spojiti u radu jedne aktivističke organizacije. To je podrazumevalo stvaranje širokog fronta akcije koji bi se izdvojio angažovanjem onih koji trpe ugnjetavanje, uključujući žene i LGBT osobe. Po rečima jedne sagovornice:
„tamo je bilo više mesta za žene nego u drugim levim inicijativama… imali su principe, veoma drugačije od nekih drugih levih organizacija koje se ne bave feminizmom… u to vreme, M21 važio je za grupu koja ne samo što se drži ekonomskih pitanja, već se trudi da sagleda širu sliku i obrati pažnju na rod i seksualnost…“
Uprkos emancipatornoj orijentaciji, rodne hijerarhije pratile su ovaj kolektiv od samog početka, očigledno, na primer, u načinu na koji su tretirane nove članice:
„primetila sam da se ženama mnogo manje povlađivalo nego muškarcima… kada bi se pridružile organizaciji bez dovoljno znanja ili ako bi imala blaga liberalna skretanja, odmah bi bile čak i ismejane… Naročito mislim na jednu ženu konkretno, dobro sada muškarca, ali tada je učestvovao u diskusiji kao žena… mogla se osetiti neka vrsta prezira…“
Takve distinkcije na osnovu roda takođe su se odražavale i u načinu raspoređivanja aktivnosti među članovima i članicama kolektiva:
„vrlo često su žene dobijale zaduženja da hvataju beleške ili da prevode ili su im dodeljivane neke pasivnije aktivnosti… Kada je reč o diskusijama na sastancima, njima su uglavnom dominirali muškarci… Ne kažem da muškarci uopšte nisu radili ništa praktično, ali nekako je postojala podela rada koja je bila jasno rodno obeležena… kako je vreme prolazilo, situacija je postajala sve ozbiljnija…“
Sagovornici i sagovornice koji su učestvovali u radu grupe ili pratili njen razvoj navode da su članovi i članice bili svesni seksističkih stavova, ali da nije bilo dovoljno spremnosti da se njima odlučnije pozabave.
„…uglavnom su feminističke teme ostajale u pozadini čak i kada su u pitanju bile ozbiljne stvari… nije stvar u tome da grupa nije radila na seksizmu… samo nikada nisu radili temeljno, uglavnom su bili zainteresovani za to da spreče otvorene incidente, ali su odnosi snaga ostajali netaknuti… nešto bi se rešilo usput, ali to nije bilo deo „centralnog programa”, da tako kažem…“
TERFizam
S obzirom na interesovanje za LGBT politiku, kolektiv je pratio razvoj LGBT aktivizma u zemlji, posebno u vezi sa organizacijom parada ponosa. Pošto mu je cilj bio da ispita kako bi LGBT inicijative mogle da ojačuju levu dimenziju, kolektiv je 2015. godine – nekoliko godina pre transfobnog talasa – objavio dva teksta trans aktivistkinje Sonje Sajzor. Po rečima jedne aktivistkinje:
„M21 je bila jedina leva grupa u kojoj je bilo više ljudi koji nisu strejt… neki su se, međutim, autovali kao trans tek nakon što su napustili grupu… M21 je aktivno pratio šta se dešava na prajdu i učestvovao tu i tamo u nekim manjim akcijama… Uvek je postojala ideja da nam je potrebna kvir organizacija leve orijentacije, ali ona nikada nije baš podsticana… Sećam se da se vodila debata pre jednog prajda i da smo zaključili da on treba da ima neki oblik levog protesta… Zbog toga smo 2015. zamolili Sonju Sajzor da objavi neke od svojih tekstova koji kritikuju način na koji je organizovan prajd… to je bilo moguće jer je stav grupe prema trans pitanju tada bio drugačiji…“
Međutim, kako su patrijarhalni obrasci ponašanja sve više pritiskali kolektiv preteći da ga podele, neke članice doživele su intenziviranje trans aktivizma i pojavu TERF narativa kao priliku da ojačaju „feminističkiˮ kurs grupe. TERFizam je omogućio mnogim članovima grupe ne samo da zaobiđu složene debate u vezi s rodom, već i da se predstave kao ljudi kojima ženska emancipacija leži na srcu.
„TERFizam se pojavio kao vid marginalizacije problema seksizma, način da se on prikrije… Ne računajući jednu posebno glasnu ženu, glavni izvor transfobije zaista su bili muškarci… Koriste radikalni feminizam kao alternativu temeljnom bavljenju feminizmom… putem TERF-a su počeli da povlače neke paralele između pola i klase, pa su pokušali da uguraju kompleksnost rodnih pitanja u tumačenja klasičnog marksizma. Ali niko od njih nije zaista upoznat s temom do te mere da o njoj može da govori na suvisao način…“
Kada je stav isključivanja trans osoba počeo da uzima maha u proleće 2018, brzina kojom se širio među članstvom bila je iznenađujuća za mnoge moje sagovornike i sagovornice. Jedna od njih dovodi ovu promenu u politici grupe u vezu sa idejom da su transfobiju počeli da promovišu njeni najistaknutiji članovi:
„u leto 2018. održali smo kongres gde trans pitanje uopšte nije bilo tema… tema je bio naš kodeks ponašanja… ironično, taj kodeks još uvek postoji na njihovoj veb-stranici i govori o LGBTQ ljudima… u međuvremenu su promenili stavove, promenili praksu i ostavili kodeks tamo… Mislila sam, ako se okupljamo na levoj strani pošto smatramo da su ljudi jednaki bez obzira na pol, rod, veru itd… kako onda možeš da zagovaraš praksu koja je potpuno nesaglasna s tim, kako ne vidiš da to što radiš direktno ugrožava živote ljudi, i borbu za koju tvrdiš da se zalažeš?… U početku, ti ljudi koji su imali TERF stavove nisu bili brojni, ali stvar je u tome što su to bili iskusniji i, takoreći, stariji aktivisti… čak i ako ih ne posmatraš na način da veruješ svakoj njihovoj reči, ipak ih doživljavaš kao uzore…“
U ovom procesu, položaj nezvaničnog vođe kolektiva bio je posebno važan, jer je on sam počeo da koristi retoriku isključivu prema trans osobama kako bi skrenuo pažnju s rastućih optužbi za seksizam. Nekada prijatelj s pomenutom Sonjom Sajzor i prilično naklonjen poboljšanju društvenog statusa trans osoba, prošao je kroz upečatljiv politički preobražaj u nastojanju da sačuva svoju „feminističku” reputaciju. Po rečima jedne sagovornice:
„…polako je počeo da gubi legitimitet zbog načina na koji se ophodio prema ženama i u grupi i van nje… u početku je, zapravo, prilično podržavao trans borbu… našao je podršku među nekim TERF ženama i nastavio da se ponaša kao veliki feminista… i tako je, u jednom trenutku, postao najkritikovaniji čovek u organizaciji i preuzeo TERF narativ kako bi ponovo postao ’zaštitnik žena’… u izvesnom periodu stalno je postavljao objave na trans teme, bio je potpuno opsednut… usvojio je TERFizam u trenutku kada je mislio da će mu to odgovarati… videlo se da njegovo zastupanje TERFizma sve više jača što mu položaj u organizaciji slabi…“
Ovakav strateški izbor vođe grupe imao je dugotrajan uticaj na članstvo kolektiva učvršćujući njegovu perspektivu isključivosti prema trans osobama, čime je postao prilično nepropustan za znanje i proživljeno iskustvo trans ljudi.
„…u trenutku kada je on počeo otvoreno da zastupa TERF, kolektiv još nije imao jasan stav… osim još dva istaknutija muška člana koji su delili njegovo mišljenje i jedne ili dve radikalne feministkinje, većina članstva je ipak bila bliža protrans orijentaciji… onda je sam odlučio da prisustvuje događaju na kom se raspravljalo o statusu trans žena… tu je izneo TERF stav ne obazirući se na kolektiv, kritikujući panelistkinje… i već tada ga je samo korak delio od isključenja … Mislila sam da će organizacija iskoristiti tu priliku da stavi tačku na takvo ponašanje i da raskine s tom patrijarhalnom praksom… Sećam se da sam imala snažan utisak da će, ako ga ne izbace, cela grupa ući u tu priču… i upravo se to desilo… pridružili su se još neki ljudi naklonjeni TERF-u, čak i oni koji su govorili ’nismo dovoljno informisani’… vrlo tipična priča u kojoj se unutrašnji problemi prikrivaju pronalaženjem spoljnog neprijatelja – a to su trans žene…“
Iako je vođa i jedan od osnivača kolektiva uspeo da sakupi podršku oko netrpeljivosti prema trans osobama, on se nije održao. Isključen je iz grupe u avgustu 2020, posle čega je kolektiv napustilo još pet članova/članica. U zvaničnom saopštenju navodi se da se „njegov veoma personalizovan način rada u novoj fazi razvoja Marks21 pokazao kao kočnica daljem rastu i efektivnom političkom radu organizacije”.7https://marks21.info/izvestaj-s-osmog-kongresa-marks21/
Nekritički uvoz/prevod debate o trans pravima
Pitanje statusa trans populacije u okviru grupe verovatno ne bi dobilo takav afektivni naboj da se nije napajalo informacijama iz prostora u kom je imalo mnogo snažniji polarizacioni potencijal. M21 je gotovo od samih početaka bio povezan sa Socijalističkom radničkom partijom čije je sedište u Velikoj Britaniji. Kolektiv je tako iz prve ruke imao uvid u teme o kojima se razgovaralo na britanskoj levici. Po rečima jedne (bivše) aktivistkinje grupe:
„M21 je toliko britanski orijentisan da su se britanski izvori pratili mnogo više nego naši lokalni… u stvari, ti izvori su kasnije oblikovali pristup grupe trans pitanju… Krajem 2012. odlučili smo da se udaljimo pošto je u Socijalističkoj radničkoj partiji nastala kriza zbog optužbi za silovanje… u tom trenutku su se neki članovi okrenuli više ka Counterfire, još jednoj levoj organizaciji iz Britanije.“
Transfobni diskurs M21 uglavnom je uvezen iz britanskog i šireg anglosaksonskog konteksta kroz njihove veze s britanskom levicom. Kako jedna trans aktivistkinja navodi:
„skoro svi njihovi primeri dolaze iz Velike Britanije i nemaju gotovo nikakvog dodira s našom situacijom ovde… Čak i naziv te nedavno pokrenute inicijative Lezbejska i gej solidarna mreža treba da podseća na podršku koju su lezbejke i gejevi davali britanskim rudarima 1984. i 1985. godine.“
Diskusija
U ovom tekstu sam ukazao na neke dimenzije odgovora na pitanje o tome kako je moguće da u društvenoj klimi neobuzdane korupcije, sveprisutnog siromaštva i stalne pretnje fašističkih upada u javni život, jedan navodno levi kolektiv pokrene rat protiv trans osoba odnosno trans žena koje su među najmarginalizovanijim društvenih grupama.
U tom smislu, netrpeljivost M21 prema trans osobama, umesto da im pomogne da ostvare svoje deklarisane ciljeve, otkriva kontrarevolucionarnu prirodu postjugoslovenske „tranzicije” koja region drži u „drugom feminističkom talasu”: žena u centru kolektiva danas svakako nije univerzalna, biološki zasnovana realnost, već upravo politički subjekt koji je trebalo da ima istaknutiju ulogu u delovanju Praksisa pre skoro pet decenija.
To da se jedna navodno leva inicijativa 2020. godine zalaže za rigidnu rodnu distinkciju pokazuje u kojoj meri je na srpsku levicu u međuvremenu uticao imperio-kapitalistički ekspanzionizam koji je stavio tačku na život socijalističkog sveta. Usvajanjem takvog pristupa, M21 ne samo da nije u toku s najprogresivnijim tendencijama transnacionalne rodne emancipacije, već propušta priliku da se nadoveže na progresivne aspekte nasleđa jugoslovenskog socijalizma koji je pokušao da destabilizuje rodnu binarnost (barem ustavnim) izjednačavanjem političkog, socijalnog i ekonomskog statusa muškaraca i žena, što je pitanje s kojim se mnoge kapitalističke zemlje i dan-danas bore. Dominacija neoliberalnog kapitalizma na jugoslovenskom prostoru tokom poslednjih decenija praćena je snažnim procesima repatrijarhalizacije koji su zaoštrili granicu između „muškaraca” i „žena” i doprineli učvršćivanju tradicionalnih rodnih uloga. To se ne bi desilo da „otvrdnuta” rodna razlika nije od presudnog značaja za način na koji kapitalizam organizuje podelu rada na postsocijalističkoj poluperiferiji: on, naime, nastoji da smanji troškove sistematskom reprodukcijom patrijarhata i degradacijom prava radnika i radnica, žena, a posebno trans osoba koje se teško uključuju u radnu snagu.
Prema tome, posthladnoratovska inkorporacija Srbije i šireg jugoslovenskog regiona u globalnu geografiju neokolonijalnog kapitalizma, za koju je plaćena ogromna društvena cena, svakako se odražava i na način na koji se organizuju (navodno) levi kolektivi. Lišena svog rečnika zahvaljujući rasističkim/nacionalističkim „socijalistima” (SPS), levica Srbije osujećena je dugotrajnom međunarodnom izolacijom, brisanjima socijalističkog feminističkog znanja i erozijom intelektualnog potencijala izazvanom sistematskim uništavanjem naučnih standarda. Aktivno razbijana i lišavana emancipatorne suštine, levica je bila sve izloženija rizicima „nekritičkog” uvoza/prevoda zapadnih feminističkih debata. U nedostatku socijalističko-feminističke „kritične mase” koja bi ih konstruktivno „prevela”, tako uvezenim društvenim procesima omogućuje se da se hibridizuju s lokalnim patrijarhalnim/rasističkim tradicijama na način koji prozvodi znatnu političko-ličnu štetu. Kroz ovaj proces, kolektiv M21 ne samo da se ne opire, već učestvuje u neokolonijalnoj logici koja marginalizuje i osiromašuje region istovremeno nudeći „preventivni” konzervativni odgovor na zamišljenu pretnju trans osoba koja bi se, prema njihovom mišljenju, mogla pojaviti u nastupajućim godinama. Na taj način, transfobno raspoloženje kolektiva pokazuje kako backlash ne treba shvatiti samo kao povratak (nekada poraženih) konzervativnih snaga, već kao silu koja obavija čitavo političko polje pomerajući „referentni sistem” političke borbe udesno i tako omogućavajući neuobičajene, „desno-leve” koalicije.
S tim u vezi, ovaj tekst ukazuje na jednu od dimenzija afektivne rekonfiguracije koja se odvija nakon ratova za jugoslovensko nasleđe, navodno vođenih u ime želje jugoslovenskih naroda da žive u svojim (nacijama-)državama. Dok takvi državotvorni procesi nastavljaju da služe kao izvor napetosti, etničko rasparčavanje jugoslovenskog prostora dovelo je do toga da se neprijateljstvo „rezervisano” za etničke druge povuče pred netolerancijom prema seksualnim i rodnim drugim. To pokazuje koliko su etnička pitanja u stanju da obuzmu politički program i ponište, degradiraju ili odbace bilo koji politički zahtev u vezi s (trans)rodnom i (nehetero)seksualnošću. Međutim, kada se „etnički drugi” drži „pod kontrolom”, nenormativni rodovi i seksualnosti prelaze u prvi plan konzervativne politike. U tom slučaju se unutar državnih granica iznova iscrtavaju linije podela i menjaju transregionalni savezi kako bi se pojedini segmenti levice i desnice susreli u pokušaju da se patrijarhalna rodna norma opet uspostavi na esencijalističkim osnovama.
Uprkos činjenici da je Beograd međunarodno poznata destinacija za hirurške zahvate kojima se telo prilagođava rodnom identitetu8Nord, I. (2019). Routes to gender-affirming surgeries: Navigation and negotiation in times of biomedicalization. U G. Griffin i M. Jordal (ur.), Body, migration, re/constructive surgeries (str. 209–224). London: Routledge., i samim tim mesto na kom se tokom poslednjih decenija akumuliralo medicinsko znanje o trans telima, socijalni i politički aspekti tekuće „trans revolucije” u velikoj su meri još uvek terra incognita na postjugoslovenskom prostoru. Međutim, leve grupe nisu do sada pristupile pitanjima u vezi s trans osobama kao oblašću intersekcionalno osetljivog učenja koje bi moglo imati koristi od otelovljenog trans iskustva i uvažavati način na koji rasa, klasa, rod i seksualnost međusobno deluju unutar njihovog, neokolonijalno obeleženog, društvenog konteksta. „Preventivna” hegemonija anglosaksonskog narativa o „trans pretnji” smanjuje prostore za razmenu ideja i ometa jezičku evoluciju koja bi preciznije izrazila lokalne živote i dala im pristup u javni prostor na ravnopravnoj osnovi.
Jedan od mogućih načina da se dozvoli pojava novog „jezika” bio bi udaljavanje „od konvencionalnih zapadnih načina saznanja” ka pluralnijim, dekolonijalnim konceptima čoveka koje nude crni feminizam i globalni jug. I Praksis i M21 mogu poslužiti kao upozorenje o tome kako upliv rasističkog diskursa u naizgled leve krugove može emancipatornu borbu odvesti putevima ugnjetavanja i dehumanizacije. Iako oslobađanje trans osoba tek treba da se suoči sa izazovima u deceniji koja sledi, ono ne može izvojevati pobedu sve dok diskriminatorni stavovi prema ženama, muškarcima i drugim rodovima potiču upravo od onih koji bi trebalo da budu njegovi glasni zagovornici.
ISTRAŽIVAČ NA SVEUČILIŠTU U BEČU (LISA MEITNER FELLOW), DOKTORIRAO NA UNIVERSITY COLLEGE LONDON. ISTRAŽUJE POLITIKU LGBT ORGANIZIRANJA NA POSTJUGOSLAVENSKOM PROSTORU

