U obranu seksualnosti

U društvu tako podrobno opsjednutim seksualnošću poput suvremenog svijeta XXI stoljeća – gdje sva popularna kultura kulminira prizorima strastvenih poljubaca sljubljenih partnera, a seks ostaje i najpouzdaniji marketinški trik za prodaju svega, od kozmetike do sladoleda prelivenih rastopljenom čokoladom – bilo bi razumno očekivati kakvo zrelo prihvaćanje različitih manifestacija seksualne želje. Međutim, umjesto prihvaćanja seksa kao društveno-biološke datosti koja u različitih ljudi dolazi u različitim oblicima i različitog je intenziteta, dočekuje nas rumen i posramljen amalgam hiperbolične društvene požude i gotovo viktorijanskog potiskivanja seksa kao nečega zabranjenog, a posebice štetnog za ženski moral. Zbunjeno i pomućeno svojim očekivanjima od seksualnosti vlastitih članica i članova, suvremeno društvo ostaje nesigurno kako kulturno artikulirati žensku i mušku seksualnost. 

S jedne strane, seks je magnetski privlačan i društveno poželjan, kao blještavi amblem naše reproduktivne vrijednosti u tuđim očima. Kriomice brojimo svoje seksualne partnere, upuštamo se u jednokratne veze i nagađamo pobjeđujemo li u tom bezglasnom takmičenju sa svojim partnericama, partnerima, prijateljicama i prijateljima. No, seksualnost za muškarce i žene nipošto nije istoznačna. Seksualno dominantni muškarci dominiraju i u svojim neformalnim društvenim krugovima, gdje njihovi drugovi žude osmozom upiti tajanstvene vještine uspješnih frajera. Raskošan repertoar pogrda za seksualno aktivnu i zainteresiranu ženu jednostavno nema pandana i za suprotan spol. Štoviše, najgora etiketa na koju muškarci mogu naići jest ona ženskaroša, pastuha koji žene smjenjuje bez emocionalnog vezivanja. Drugim riječima, najgora apozicija nalijepljena seksualno aktivnom muškarcu ujedno je i prešutna socijalna akolada. 

S druge strane, ženska seksualnost doslovna je Prokrustova postelja. Žene koje se mogu pohvaliti s mnogo seksualnih partnera „drolje“ su, „raspuštenice“ i „kurve“, dok djevojke koje zbog različitih razloga apstiniraju od seksa „frigidne su kučke“, te „redovnice“ neprimjerene suvremenom društvu. Kad je Annie Ernaux u svojim hvaljenim Djevojačkim uspomenama zorno opisala općedruštveni prijezir koji ju je dočekao kad se kao osamnaestogodišnjakinja odlučila upuštati u arbitrarne seksualne avanture, umjesto kasnih pedesetih godina mogla je govoriti i o navodno slobodnijoj današnjici.  Mističan oblik ženske seksualnosti – naravno, izvan reprodukcije unutar nuklearne obitelji – koji bi u očima suvremenog društva bio neprijeporan jednostavno još nije pronađen. 

Ako nas ovi dvostruki standardi podsjećaju na argument Simone de Beauvoir o pravu muškaraca na transcendenciju i tjelesnu ograničenost žena na imanenciju, ta asocijacija nipošto nije slučajna. Jednostavnijim rječnikom, muškarci oduvijek imaju pravo na seksualnu slobodu, dok su žene osuđene na onoliko spolne želje koliko im društvo ili partner velikodušno dopišu. Tjelesni aspekt te ograničenosti odnosi se na činjenicu da seks po zlu polazi isključivo za žene, koje mogu ostati trudne i potom se same nositi s odlukom hoće li dijete zadržati ili se podvrgnuti sve teže dostupnim uslugama legalnog abortusa. 

Problematika zakonske zabrane pobačaja opet je najslikovitije opisana u opusu nobelovke Ernaux, no ovog puta u tanašnoj knjižici Događaj, seriji autobiografskih fragmenata prije dvije godine ekraniziranoj u jednako izuzetan, visceralan film redateljice Audrey Diwan. U knjizi i filmu, Ernaux opisuje težinu pronalaska iole legitimnog, no tada ilegalnog pružatelja usluge abortusa dvadeset i trogodišnjoj studentici, prisjeća se svojih očajničkih pokušaja kućnog pobačaja iglama za pletenje te općenite nezainteresiranosti oca njezinog djeteta, uspješnog studenta politologije iz udaljenog Bourdeauxa. Alternativno, žene nevoljne izvršiti pobačaj završavaju s djecom koju nemaju vremena ni resursa posvećeno odgajati, dok njihovi negdašnji partneri, kao u potresnom francuskom filmu À Plein Temps, ležerno ignoriraju njihove pozive upomoć.

Unatoč kolebanju društva kako se ophoditi sa ženskom seksualnošću, nedavni napredak progresivnih društvenih tekovina navodno je legitimirao i oblike seksualnosti koji izmiču ustaljenoj trijadi heteroseksualnosti, homoseksualnosti i biseksualnosti. Danas, tako, možemo samorazumljivo govoriti o transseksualnosti, identitetskom neslaganju s urođenim spolom, panseksualnosti, privlačnosti spram ljudi koji nam odgovaraju osobnošću neovisno o spolu i rodu, te aseksualnosti, potpunom izostanku seksualne želje. 

S druge strane, formalna inicijacija novih oblika seksualnosti u društveni epistemički rječnik ne znači i da društvo zna što s njima činiti. Panseksualnost, primjerice, ljude još uvijek hrpimice potiče na brkanje s biseksualnošću, a aseksualnost je, kao antiteza seksualnosti, običajno izuzeta iz nabrajanja relevantnih manifestacija seksualne želje. Ova zbunjenost netradicionalnim formama spolne želje indikativna je za općeniti društveni pristup seksualnosti. Privlačnost spram svih spolova i rodova ne može biti temeljena na emocionalnoj bliskosti, nego isključivo na biseksualnim oblicima požude. Slično, izostanak seksualne želje za socijalni um jednostavno nije oblik seksualnosti ni nešto što vrijedi spominjati, nego gubitnička apstinencija koja se graniči s apsolutnom sociokulturnom neprivlačnošću. U najgorem slučaju, alternativni oblici seksualnosti nisu tek svedeni na one poznatije, nego podsmješljivo odbacivani kao izrodi kulture političke korektnosti opsjednute razgraničavanjem nepotrebnih detalja osobnih identiteta.

Ova redukcionistička sklonost svođenju novouvedenih oblika seksualnosti na tradicionalne korisna je i za razumijevanje društvenog otpora spram razgraničenja pojmova spola i roda. Iako je konceptualna shema spola kao biološke datosti i roda kao cjeline društvenih normi koje definiraju ispravnu muškost ili ženskost lako razumljiva još od pionirskog Drugog spola Simone de Beauvoir, konzervativne društvene struje koncept roda još uvijek tretiraju kao „metafizičku tvorevinu” koja ne može biti temeljem društvenih ni pravnih standarda. Naprotiv, duboko razumijevanje razlike između spola i roda ima izuzetnu eksplanatornu snagu za shvaćanje sve češće pojave trans rodnosti – nesklada između percipiranog osobnog identiteta i nametnutih društvenih normi koje nas oblikuju u skladu s našim spolom – i sociokulturnog nasljeđa ograničavanja žena na ne ispunjavajući reproduktivni rad. 

Rodni plasman žena kao nositeljica reproduktivnog rada skrbi za dnevnu reprodukciju radne snage kuhanjem, čišćenjem, peglanjem i rađanjem djece uvelike je utjecala i na besprijekornu legitimaciju ženskog seksa unutar nuklearne obitelji. Prema vodećem kulturnom narativu, ženska seksualnost povlači negativne etičke konotacije ako nije stiješnjena unutar uskih uloga oca i majke buduće radne snage. Kruto pozicioniranje ženske seksualnosti unutar nuklearne obitelji uvelike je utjecalo i na društvenu podozrivost spram fenomena poliamorije i aromantičnosti. Ispravna ženska seksualnost seks je radi rađanja djece u nuklearnoj obitelji 

Međutim, možda najzanimljiviji indikator društvene percepcije moralne težine seksualnosti jest svođenje prijevare u romantičnom odnosu na seks s kakvom nepozvanom trećom osobom. Iako bi razboritost nalagala da je najteži oblik violacije nekog partnerskog odnosa upravo emocionalno i intelektualno zbližavanje s nekim izvan romantične relacije, budući da je smisleno partnerstvo temeljeno na bliskosti koja nadilazi seks, suvremeno društvo prijevaru i dalje ograničava na onu seksualnu. Dakle, iako je seksualnost esencijalno vrlo trivijalna, izuzev posljedica koje može povlačiti za žene koje u nezaštićenom seksu sudjeluju, raskidanje moralne veze između partnera ono je seksualno. 

Ova moralna nadgradnja seksualnosti datira još iz viktorijanskog razdoblja, kad je seks u tolikoj mjeri svođen na „histeriju” i „nezdravu pohotu” da su se svi seksualni odnosi odvijali u mraku bračnih igrica. Dok društvo seks ne počne percipirati kao biološku potrebu sa složenom sociokulturnom nadgradnjom, no bez ikakvog moralnog značaja, seksualnost će ostati temom o kojoj se teško, posramljeno i proturječno razgovara. Seks je, u kratkim crtama, stvar strastvenih poljubaca i uživanja u tijelu svoje partnerice ili partnera, a ne indikator nečije moralne čistoće ili falične ličnosti.

HANA SAMARŽIJA 

POLITIČKA EPISTEMOLOGINJA, KOLUMNISTICA I PREVODITELJICA, KOJA PIŠE DOKTORAT NA SVEUČILIŠTU U WARWICKU U VELIKOJ BRITANIJI.