Strah i nada upisne politike u visokom obrazovanju



Argumentirana diskusija i na činjenicama utemeljena rasprava (pa i polemika) je poželjna, a besmisleno povezivanje nepovezivih i u svim poznatim svemirima odvojenih stvari (upisne kvote i tržište rada) je neprihvatljivo

Print Friendly, PDF & Email



Ima tome već neko vrijeme, kako je profesor Midhat Riđanović, bosanskohercegovački lingvista, upozorio da je jedna od najvećih tragedija, koja može zadesiti jedan narod, bezlična upotreba glagola trebati. Iako je u prvom redu njegov fokus na gramatičke rogobatnosti, mene je privolio da ponovo pročitam u medijima šta sve treba, najčešće bez naznake zašto nešto treba i šta je osnov za neko imaginarno trebanje. Glagol trebati je, posmatrano iz prirodnjačke perspektive, jedan izuzetno zanimljiv glagol. On se pojavljuje u našim medijima u svim godišnjim dobima, no, nekako s proljeća, uvijek doluta, jedna čežnja tamna, oličena u jednom drevnom trebanju, trebanju svih trebanja – Trebalo je razmotrit’ upisnu politiku.

 

Strah

 

Bauk kruži Balkanom – bauk upisne politike. Sve sile starog Balkana sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka… Pa sad, dobro, nisu baš rimski papa i ruski car, Meternih i Gizo, francuski radikali i njemački policajci, ali jesu zabrinuti građani koji žele dobro visokom obrazovanju u državama na njihovom brdovitom poluotoku.

Zabrinutost građana zainteresiranih za oblast visokog obrazovanja u doba proljetnih kiša ide u dva pravca. Pravac veze upisne politike i tržišta rada i pravac veze nastavnih planova i programa i upisne politike. Kažem građana, jer svi napisi koji se pojavljuju u medijima idu u pravcu vrlo, kako ćemo vidjeti, dnevno političkog i u struci neutemeljenog, poprilično tragično površnog pogleda na upisnu politiku koja sama po sebi predstavlja izuzetno složen, ne samo obrazovni, nego i politički i socijalno kohezivni fenomen. U bosanskohercegovačkoj stručnoj literaturi praćenoj kroz Kooperativni online bibliografski sistem i servise Bosne i Hercegovine niti jedan rad nije objavljen u autorstvu stručnog tijela ili naučnog instituta, dočim jedini radovi koji se odnose na upis u najširem smislu su vezani za prijemne ispite1Mimica, A. (Ed.). (2007). Prijemni ispiti za upis na fakultete: predlog za objedinjeni prijemni ispit. Centar za obrazovne politike; Alternativna akademska obrazovna mreža.; Krilić, A. (2013). Evaluacija prihvatljivosti rezultata psihološkog testa pri upisu kandidata na Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu: magistarski rad. [A. Krilić].; Hasanagić, A. (2009). Prognostička valjanost instrumentarija korištenog na prijemnom ispitu za upis na Odsjek za socijalnu pedagogiju Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici. Zbornik Radova Islamskog Pedagoškog Fakulteta u Zenici, 7(7), 85–106.. Jedina objavljena ekspertiza o upisnoj politici za više škole i fakultete u susjednoj Hrvatskoj zadnji put se pojavljuje 1999. godine2Jurlin, K. & Švigir, M. (1999) Razvitak sustava upisne politike za fakultete i više škole u Hrvatskoj. Razvitak sustava upisne politike za fakultete i više škole u Hrvatskoj. Ekspertiza., odnosno studija o upisnoj politici i kvaliteti visokog obrazovanja 2012. godine3Radoš, G., Strbad, S. & Pejić, M. (2012) Upisne politike kao kriterij kvalitete u visokom obrazovanju. U: Drljača, M. (ur.)Zbornik radova 13. međunarodnog simpozija o kvaliteti Kvaliteta i društvena odgovornost.. U Srbiji, nije zabilježena ni jedna studija, objavljena od strane stručne ili naučne ustanove.

Jedino mjesto tabirenja upisne politike u Bosni i Hercegovini, karakteriziranu prilično redukcionističkim stavovima, su naravno mediji, koji kako rekosmo ovu priču donose u dva pravca. Niti jedan od niženavedenih napisa ne problematizira upisnu politiku u svoj svojoj složenosti, nego tabiri filozofiju upisnih kvota, odnosno brojeve raspoloživih mjesta u konkursu za upis, koji predstavljaju jedan iznimno mali segment upisne politike.

Pravac prvi, kako ga vide zabrinuti građani, je da upisna politika nije u skladu sa potrebama tržišta rada. Najčešći naslovi i izjave u elektronskim medijima opšte prakse su sljedeće4Sažetak rezultata pretraživanja po kriteriju „upisna politika“ na tražilici Google, 11.07.2022. Potpuno je nebitno ko su autori. Bitno je da su svi tekstovi slični k’o jaje jajetu. I da ne govore ništa. :

 

  • Upisna politika na univerzitetu treba biti prilagođena tržištu rada i potrebama privrednih subjekata
  • Neadekvatna upisna politika i inflacija pojedinih zanimanja koje poslije stvaraju probleme na tržištu rada
  • Upisna politika u visokoobrazovne institucije mora biti kreirana prema potrebama tržišta rada,
  • Neadekvatna upisna politika i niska razina saradnje između obrazovnih institucija i poslodavaca,
  • Upisne politike fakulteta u BiH moraju se uskladiti s potrebama tržišta rada kako bi se pobijedila nezaposlenost.
  • Pored toga, trenutna upisna politika u BiH ne vodi se potrebama tržišta rada, nije zasnovana na analitičkom planiranju potreba za kadrovima u narednom periodu i proizvodi debalans broja kvalifikacija koje izlaze na tržište rada i onih koje tržište rada treba. Ovakva politika kreira nove kadrove čija je uloga da popunjavaju mjesta u evidencijama zavoda za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini.

 

S obzirom da su univerziteti kantonalne ustanove (bar oni javni), po ovoj logici univerzitet sjedne na telefon i nazove sve kafiće, kafane, restorane, tržne centre, samoposluge, zanatske radnje, pa onda sve smol i medijum enterprejzes na svojoj kantonalnoj teritoriji i pita kol’ko vam i kakvih kadrova treba. Onda opet sjedne, ovaj put za kompjuter, i u tabelu upiše potrebe za visoko obrazovanim kadrom u mapiranim poslovnim subjektima. Kad malo bolje razmislim, ne treba ni to, univerzitet nazove jedan od najvećih portala za zapošljavanje i pita koji kadrovi su najpotrebniji. Il’ može otić’ na websajt mojposao.ba i pogledat’ sam. Tu piše: U prvom kvartalu 2022. godine na ovom portalu objavljeno je više od 3.700 oglasa za posao i preko 8.600 radnih mjesta. Na tih 8.600 pozicija ove se godine prijavilo više od 100.000 kandidata što također predstavlja rast u odnosu na pretpandemijsku 2019. godinu. Osim što je zabilježen rast oglasa za posao, podaci govore i o izmjenama strukture najpopularnijih zanimanja u Bosni i Hercegovini. Najtraženiji su: operateri u call centrima, trgovci u maloprodaji i veleprodaji, komercijalisti, konobari te radnici u proizvodnji se nalaze u samom vrhu najtraženijih zanimanja, a odmah iza njih na ljestvici su kuvari, vozači, finansijski službenici te zanatska zanimanja kao što su bravari, zavarivači, ali i električari.

Panika na univerzitetu. Odjednom shvatimo da nemamo studijski program, callcentaroperatorologije, trgovologije, konobarologije, kuharologije, šoferologije i bravarologije. S obzirom da procedura za uvođenje novog studijskog programa traje minimalno šest mjeseci, imamo problem. Opet ćemo imati neadekvatnu upisnu politiku. Ko nam je kriv što nismo mislili na vrijeme. Ovim odnosom nećemo pobijediti nezaposlenost.

Pravac drugi je da je upisna politika u problematičnom odnosu sa nastavnim planovima i programima.

„Upisna politika ne prati potrebe tržišta za određena zanimanja, a nastavni planovi i programi su zastarjeli i nekompatibilni, zbog čega upisna politika mora biti strateški osmišljena kroz izgradnju partnerskog odnosa“.

 E sad. Razmišljam već danima i nikako ne mogu da shvatim kako je upisna politika u korelaciji sa zastarjelim i nekompatibilnim programima. Kako studenti koji upisuju neki studijski program mogu uticati na kvalitet programa, i to baš s proljeća? Kad bolje razmislim, da se zaključiti da strateški osmišljena upisna politika nekako poboljšava kvalitet programa. Ako strateški osmislimo, i u neku tabelu upišemo, broj studenata koji upisuju studij, on se naglo poboljša. Sad, kako, ne znam. Upisna politika, ako se politikom hoće zvati, ne treba biti izražena samo brojem (brojevima), nego i principima na kojima počiva.

Na srpskom jeziku je lako formulisati odgovor na oba pravca: Neće da može.

Uglavnom, u većini tekstova o upisnoj politici se tvrdi da previše upisujemo mladih ljudi na univerzitete i da to treba smanjit’. Il’ odosmo u vražju mater.

 

Nada

 

E sad, hajmo pričati o tome šta bi i kako trebalo. Hajde da krenemo sa pogledom odozgo. Iz Evrope. Pa ćemo lagano prema brdovitom Balkanu.

Preporuka Evropske komisije u Strategiji Evropa 2020 kaže da je poželjno da 40% populacije u dobi od 30 do 34 godine ima završeno visoko obrazovanje. Evropa vjeruje da je svakoj državi potreban obrazovan narod. Prema zadnjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini ta stopa kod nas je 16%. Ergo, upisne kvote se moraju dramatično proširiti ako želimo dostići zacrtani cilj. Ne samo kvote, nego i kapaciteti i opremljenost univerziteta, kako prostorna, tako i kadrovska i materijalna.

Shodno tome, potpuno ispravno u Prioritetima za razvoj visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini za period 2016-2026 Ministarstva civilnih poslove BiH stoji da je nužno povećati obuhvat stanovništva visokim obrazovanjem u smislu da treba proširiti dostupnost visokog obrazovanja stanovništvu naše zemlje.

Slijedeći gore dati prioritet, Federacija Bosne i Hercegovine sasvim ispravno u svojim Strateškim  pravcima  razvoja  visokog  obrazovanja  u  Federaciji  BiH  od  2012.  do  2022.  smatra da je nužno uvrstiti socijalnu dimenziju u visoko obrazovanje, odnosno da je Potrebno […] raditi na informiranju i senzibilizaciji kako univerziteta, tako i cjelokupne javnosti, u
cilju potpune inkluzije u procese visokog obrazovanja onih slojeva stanovništva koji do sada
nisu učestvovali u akademskim procesima u većem broju
.

Da ova prethodna tri navoda nisu potpuno bez pameti, potvrđuje i Londonski kominike usvojen na Samitu ministara visokog obrazovanja evropskih zemalja 18. maja 2007. u Londonu pod naslovom Ka evropskom prostoru visokog obrazovanja: odgovor na izazove globalizovanog svijeta, u kojem u glavi 2.18 (Socijalna dimenzija) izrijekom stoji: Visoko obrazovanje treba da igra značajnu ulogu u širenju socijalne kohezije, umanjivanju društvenih nejednakosti i porastu nivoa znanja, vještina i sposobnosti u društvu. Politika zato treba da ima za cilj da maksimizira potencijal pojedinaca u pogledu njihovog ličnog razvoja, i njihovog doprinosa održivom, demokratskom društvu koje se bazira na znanju. Dijelimo društvenu težnju da studentska populacija koja pristupa, učestvuje i završava cikluse visokog obrazovanje na svim nivoima, treba da odražava raznovrsnost našeg stanovništva. Ponovo ističemo značaj mogućnosti da studenti pohađaju studije bez prepreka vezanih za njihovo društveno ili materijalno stanje. Zato nastavljamo sa našim naporima da obezbijedimo adekvatan studentski standard, utvrdimo fleksibilniji pristup studijama i fleksibilnije kretanje u okviru studija, i napore da širimo učešće u visokom obrazovanju na svim nivoima studija, na osnovu kriterijuma jednakih mogućnosti.

U svim ovim dokumentima piše da je bit upisne politike da svim građanima treba omogućiti obrazovanje pod jednakim uslovima, te omogućiti razvoj svakog pojedinca i pojedinke u skladu sa njegovim ili njenim talentima, afinitetima i sposobnostima, kao i izgraditi obrazovanu naciju na temeljima slobode izbora pojedinaca koja nije ograničena na teritoriju njihovog trenutnog prebivališta. I nijedno od pobrojanih tijela ne lamentira nad brojem slobodnih mjesta na konkursu za upis, nego nalaže kreiranje inkluzivne i socio-kohezivne uloge univerziteta baziranog na znanju. Baš kao i što i praotac visokog obrazovanja kakvog ga danas poznajemo Wilhelm von Humboldt insistira na ideji univerziteta u kojem je u fokusu kombinovana nastava i istraživanja u potrazi za nepristrasnom slikom svijeta. Argumentirana diskusija i na činjenicama utemeljena rasprava (pa i polemika) je poželjna, a besmisleno povezivannje nepovezivih i u svim poznatim svemirima odvojenih stvari (upisne kvote i tržište rada) je neprihvatljivo. Čak i nepristojno.

I da, ni u jednom od ovih dokumenata ne piše da univerzitet treba nazvat’ telefonom biro za zapošljavanje.

Mada, ne lezi vraže, neki su zabrinuti građani tvrdili da ne treba samo telefonirat’. Treba i hodat’. Kaže jedan zabrinuti građanin: Da su profesori stalno po firmama, u kontaktu sa poslovnim svijetom, onda bi predavanja prilagodili potrebama tržišta rada. To danas, na žalost, nije slučaj.

Majko mila.

Nego, da zaključimo. Univerzitet treba dobit’ telefonski poziv. A ne hodat’.

Znamo i od koga. Piše gore u papirima.

Telefon je pozvonio

rodila se nova nada

korak, dva i ja sam tu

reci, dušo, šta ti treba.

Znamo svi ko treba napravit’ poziv.

Sigurno ne moja tetka Džemila.

Print Friendly, PDF & Email

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.