Novoobjavljeni zbornik iz serije Routledge Environmental Humanities izdan je tijekom globalnih kriza uzrokovanih sporim nasiljem uništavanja čovjekovog okoliša. Prethodnih nekoliko godina bilo je obilježeno opetovanim alarmantnim upozorenjima o otapanju arktičkog i antarktičkog leda, uništavanju tropskih kišnih šuma koje prestaju biti ponori ugljika, rapidnome rastu prosječne svjetske temperature te međunarodnim štrajkovima školaraca za klimu. Na našem putovanju od lošeg do goreg, svijet je početkom 2020. godine pogodila smrtonosna pandemija zoonotičkog virusa Covid-19, koja, dok ovo pišem, još uvijek traje. Knjiga, koja uključuje niz više ili manje afirmiranih autora iz područja geografije, filozofije, studija okoliša i brojnih drugih disciplina, nastoji artikulirati humanističke odgovore na krizu koji će pomoći informirati zelene politike u narednom razdoblju krucijalnom za opstanak ljudske vrste. Njezinih trinaest poglavlja pomno promišljaju brojne teme vezane za čovjekov utjecaj na prirodu, a pojmovi koji se najčešće provlače kroz tekstove autorica i autora te ondje kritički razmatraju su antropocen, apokalipsa i zelene politike.
Antropocen
Recentno skovani pojam antropocena danas je uvriježen kao naziv za trenutnu geološku epohu karakteriziranu značajnim ljudskim utjecajem na geologiju planete i njezine ekosustave. Početak antropocena različiti znanstvenici različito i definiraju: dok ga neki smještaju u doba prve poljoprivredne revolucije, prije dvanaest do petnaest tisuća godina, drugi ističu početak prve industrijske revolucije u kasnom 18. stoljeću ili prvo testiranje nuklearne bombe 1945. godine. Neovisno o tome gdje smještamo početak utjecaja ljudske vrste na geološko i ekološko stanje planeta, refleksije o antropocenu ponuđene u studijama ove knjige ne ograničavaju se samo na utjecaj čovjeka na planet, već u fokus dovode samu Zemlju kao faktor koji utječe na transformaciju ljudskog društva. Kako u uvodnom tekstu ističu Huijbens i Gren, konceptualiziranje planetarnih geološko-ekoloških promjena kao faktora koji može utjecati na ljudsko društvo predstavlja konceptualni obrat usporediv s otkrićem heliocentričnog sustava: planeta nam više nije puka statična pozornica gdje se odvija drama povijesti navodno aktivne ljudske vrste, nego i sama svojevrsno sudjeluje u kreiranju te povijesti. Uznemirujuće klimatske promjene, izumiranje bezbrojnih biljnih i životinjskih vrste te nestajanje čitavih ekosustava transformacijski su elementi koji se – za razliku od prijašnjih glacijalnih promjena – odvijaju nezapamćenom brzinom, a politički sustavi, kulture i društva su ti koji se moraju jednako brzo prilagoditi novim okolnostima u kojima smo se pronašli. Pojmovi poput ugljičnog otiska zorno artikuliraju nove uvjete i posljedice klasnih razlika na klimu. Manjina najbogatijih, uslijed rastrošne potrošnje dobara, letenja privatnim mlažnjacima i mogućnosti radikalne promjene okoliša razornim urbanističkim procesima poput rudarenja litija ima enorman utjecaj na dotad zdrave ekosustave. Suprotno, globalna većina koji životari u bijedi – poglavito smještena na globalnom Jugu i Istoku – trpi užasavajuće posljedice širenja pustinja, suša, erozije tla, poplava i uragana. Neoliberalni mitovi o dereguliranom kapitalizmu bez objektivnih ograničenja resursa koji u konačnici predstavlja boljitak za čitavo društvo u knjizi su lako raskrinkani kao, u najgorem slučaju, ideološka propaganda, a u najboljem kao jalovo snatrenje društvenih elita i njihovih ekonomskih ideologa. Puko prepoznavanje antropocena kao nove geološke epohe specifičnih obilježja – o čemu se upravo razvija obimna literatura – može redefinirati postojeće društvene tenzije uvođenjem geologije i humanističke geografije u analize uzroka društvenih nejednakosti.
Apokalipsa
Uz antropocen, najvažniji pojam konceptualiziran i redefiniran u radovima sakupljenim u zborniku je apokalipsa. Sumorni narativ o nadolazećoj propasti čini značajan dio javnog diskursa o klimatskim i ekološkim promjenama: podizanje razina mora, nepovratni porast globalne temperature do razina neprimjerenih za život te širenje zoonoza – zaraznih bolest koje prenose životinje, poput današnjeg korona virusa potenciranog vlažnim tržnicama životinja – doprinose strahu od kolapsa trenutnog društva, pa i od masovnog izumiranja ljudske vrste. Autori okupljeni u zborniku analiziraju apokaliptične narative u mitologiji, književnosti, političkom diskursu i znanosti te nam ističu nekoliko konceptualnih i sadržajnih problema vezanih uz korištenje naracije o apokalipsi kao vodećeg načina na koji se u javnom diskursu problematiziraju antropocen i klimatska kriza uzrokovana ljudskom djelatnošću. Jedan od problematičnih aspekata koji u svojim esejima provlače autori poput Carlosa Tornela, Aapa Lundena i Marianne Reyes-Carranze je inherentna nepolitičnost dominantnih apokaliptičkih narativa. Apokalipsa, kao svojevrsni „kraj svijeta“ ili barem, „kraj ljudskog društva“ već samom svojom biblijsko-eshatološkom simbolikom podrazumijeva univerzalnu tragediju, događaj koji briše postojeće društvene napetosti i u kojem krajnje nejasno pojmljeno „čovječanstvo“ postaje žrtvom vlastite želje za napretkom. Takvim pogledom na apokalipsu, naturaliziraju se postojeći društveni odnosi te naročito „civilizacijske tekovine“ postojećih društava, shvaćene u uskom i napose eurocentričnom smislu: apokalipsa u dominantnim umjetničkim i akademskim imaginacijama gotovo uvijek predstavlja propast zapadne slike urbanog, tehnološki naprednog i progresivnog svijeta, te povratak na „barbarstvo“.
Alternativni pogled na apokalipsu, za koji se zalaže većina autorica i autora koji dublje istražuju problematiku tog pojma i njegov odnos s konceptualnim alatima antropocena, temeljen je na promatranju apokalipse iz perspektive naroda čiji je identitet dugo bio obilježen kolonijalnom podređenošću i koji su često društveno i epistemički marginalizirani te izostavljani iz vodećih narativa o apokalipsi. Naime, događaji poput propasti zajednica i društava, uništenja prirodnih staništa i načina života, pa i izumiranja, stvarnost su za znatan dio populacije koja je iskusila kolonijalno podčinjavanje od strane europskih sila i međunarodnog kapitala. Ti povijesni događaji – kao i trenutne patnje urođeničkog stanovništva amazonske prašume i Pantanala koji upravo proživljavaju uništenje svojih domova i protjerivanje vatrom radi širenja stočarskih zemljišta – upućuju na apokalipsu kao proces koji nije gurnut u maglovitu budućnost, nego se upravo događa. Činjenica da je privilegirani globalni Sjever dosad bio zaštićen od izravnih posljedica antropocenske apokalipse magično ne čini njezinu stvarnost iole manje zabrinjavajućom.
Zelene politike
Epistemički i konceptualni obrat u poimanju antropocena ne samo kao geološkog, nego i kao društvenog procesa te apokalipse kao nečega što upravo utječe na živote milijuna ljudi otvara vrata dvjema novim perspektivama pri promišljanju zelenih politika. Kao prvo, pruža nam mogućnost da se odmaknemo od lokalnih akcija i strategija borbe za čišći okoliš i napravimo korak prema uistinu globalnom pokretu koji će biti uključiv prvenstveno prema onim društvenim skupinama kojima buduća klimatska apokalipsa predstavlja najneposredniju prijetnju. Druga perspektiva koja proizlazi iz tog obrata jest prestanak promatranja klimatske krize kao kakve „buduće prijetnje.“ Naime, ta prijetnja je neposredna i na nju nije dovoljno reagirati postepenim planovima socioekonomskog prijelaza na obnovljive oblike energije i prebacivanjem konačne odgovornosti na potrošače. Jedina je stvarna alternativa ekološki pokret koji bi zahtijevao radikalnu izmjenu postojećeg društvenog i ekonomskog sustava. U završnom eseju knjige, Tristan Sturm i Nicholas Ferris Lustig iznose kritiku brojnih postojećih diskursa ekološke apokalipse kao de-politizirajućih: i eshatološka „politika straha“ pred neumitnošću klimatskih promjena i tehnokratski narativ „upravljanja krizom“ zapravo pogubno djeluju na iznalaženje radikalnih političkih odgovora na postojeće apokaliptično stanje. Kao prvo, potiču rezignaciju spram neumitnosti globalnog zatopljenja kao nečega što ne možemo spriječiti. Kao drugo, svode ekološke krize na znanstvene i tehničke probleme, namjerno zanemarujući njihovog izvor u kapitalističkom načinu proizvodnje posvećenom neograničenom gospodarskom rastu. Zaključni esej sažima potresni manifest novih progresivnih politika apokalipse čija je svrha radikalno obračunavanje s posljedicama klimatske krize i ublažavanje njihovih efekata, te iznalaženje novih političkih odgovora na apokalipsu u kojoj se svijet nalazi. Po Sturmu i Lustigu, progresivne politike apokalipse svojim pristupom moraju zadovoljavati sljedećih šest preduvjeta: (1) materijalizam, što znači da moraju tražiti uzroke, uvjete, posljedice i odgovore na apokalipsu u živim i neživim resursima samog planeta, (2) imanentnost, čime zadržavamo svijest da apokalipsa nije budući događaj, nego povijesni proces koji je danas osobito uznapredovao, (3) kontingenciju, koja obvezuje nositelje zelenih politika na trenutačno djelovanje nauštrb postupnih planova, (4) konjunktura, što samim nazivom koncepta implicira da zelene politike moraju biti spremne holistički djelovati u političkoj, ekonomskoj, tehnološkoj i ekološkoj domeni, (5) asimetriju, koja podrazumijeva svijest da je trenutna apokalipsa obilježena klasnom i društvenom nejednakošću te (6) politike iskupljenja, koje pretpostavljaju činjenicu pruža priliku za radikalnu transformaciju društva na korist marginaliziranih skupina.
Završni esej svojom strukturom i tematski podijeljenim sadržajem zapravo funkcionira i kao rekapitulacija i manifest ideja izraženih ovim izdanjem, no ostaje i radikalna preporuka za njihovu trenutnu primjenu i artikulaciju u političkom polju. Ovu knjigu eseja bi stoga trebali pročitati svi oni koji se nastoje baviti ekološkim aktivizmom i osmišljavanjem novih zelenih politika, jer je jedan od rijetkih primjera akademske literature koji se ne zaustavlja na raščlanjivanju i teorijskom promišljanju aktualnih problema, već ih istovremeno historizira, rekonceptualizira i pretvara u ono što doista jesu: u politički nabijene pojmove koji mogu biti korisni pri stvaranju budućih strategija borbe za pravednije i ekološki osvještenije i održivije društvo.
Novoobjavljeni zbornik iz serije Routledge Environmental Humanities izdan je tijekom globalnih kriza uzrokovanih sporim nasiljem uništavanja čovjekovog okoliša. Prethodnih nekoliko godina bilo je obilježeno opetovanim alarmantnim upozorenjima o otapanju arktičkog i antarktičkog leda, uništavanju tropskih kišnih šuma koje prestaju biti ponori ugljika, rapidnome rastu prosječne svjetske temperature te međunarodnim štrajkovima školaraca za klimu. Na našem putovanju od lošeg do goreg, svijet je početkom 2020. godine pogodila smrtonosna pandemija zoonotičkog virusa Covid-19, koja, dok ovo pišem, još uvijek traje. Knjiga, koja uključuje niz više ili manje afirmiranih autora iz područja geografije, filozofije, studija okoliša i brojnih drugih disciplina, nastoji artikulirati humanističke odgovore na krizu koji će pomoći informirati zelene politike u narednom razdoblju krucijalnom za opstanak ljudske vrste. Njezinih trinaest poglavlja pomno promišljaju brojne teme vezane za čovjekov utjecaj na prirodu, a pojmovi koji se najčešće provlače kroz tekstove autorica i autora te ondje kritički razmatraju su antropocen, apokalipsa i zelene politike.
Antropocen
Recentno skovani pojam antropocena danas je uvriježen kao naziv za trenutnu geološku epohu karakteriziranu značajnim ljudskim utjecajem na geologiju planete i njezine ekosustave. Početak antropocena različiti znanstvenici različito i definiraju: dok ga neki smještaju u doba prve poljoprivredne revolucije, prije dvanaest do petnaest tisuća godina, drugi ističu početak prve industrijske revolucije u kasnom 18. stoljeću ili prvo testiranje nuklearne bombe 1945. godine. Neovisno o tome gdje smještamo početak utjecaja ljudske vrste na geološko i ekološko stanje planeta, refleksije o antropocenu ponuđene u studijama ove knjige ne ograničavaju se samo na utjecaj čovjeka na planet, već u fokus dovode samu Zemlju kao faktor koji utječe na transformaciju ljudskog društva. Kako u uvodnom tekstu ističu Huijbens i Gren, konceptualiziranje planetarnih geološko-ekoloških promjena kao faktora koji može utjecati na ljudsko društvo predstavlja konceptualni obrat usporediv s otkrićem heliocentričnog sustava: planeta nam više nije puka statična pozornica gdje se odvija drama povijesti navodno aktivne ljudske vrste, nego i sama svojevrsno sudjeluje u kreiranju te povijesti. Uznemirujuće klimatske promjene, izumiranje bezbrojnih biljnih i životinjskih vrste te nestajanje čitavih ekosustava transformacijski su elementi koji se – za razliku od prijašnjih glacijalnih promjena – odvijaju nezapamćenom brzinom, a politički sustavi, kulture i društva su ti koji se moraju jednako brzo prilagoditi novim okolnostima u kojima smo se pronašli. Pojmovi poput ugljičnog otiska zorno artikuliraju nove uvjete i posljedice klasnih razlika na klimu. Manjina najbogatijih, uslijed rastrošne potrošnje dobara, letenja privatnim mlažnjacima i mogućnosti radikalne promjene okoliša razornim urbanističkim procesima poput rudarenja litija ima enorman utjecaj na dotad zdrave ekosustave. Suprotno, globalna većina koji životari u bijedi – poglavito smještena na globalnom Jugu i Istoku – trpi užasavajuće posljedice širenja pustinja, suša, erozije tla, poplava i uragana. Neoliberalni mitovi o dereguliranom kapitalizmu bez objektivnih ograničenja resursa koji u konačnici predstavlja boljitak za čitavo društvo u knjizi su lako raskrinkani kao, u najgorem slučaju, ideološka propaganda, a u najboljem kao jalovo snatrenje društvenih elita i njihovih ekonomskih ideologa. Puko prepoznavanje antropocena kao nove geološke epohe specifičnih obilježja – o čemu se upravo razvija obimna literatura – može redefinirati postojeće društvene tenzije uvođenjem geologije i humanističke geografije u analize uzroka društvenih nejednakosti.
Apokalipsa
Uz antropocen, najvažniji pojam konceptualiziran i redefiniran u radovima sakupljenim u zborniku je apokalipsa. Sumorni narativ o nadolazećoj propasti čini značajan dio javnog diskursa o klimatskim i ekološkim promjenama: podizanje razina mora, nepovratni porast globalne temperature do razina neprimjerenih za život te širenje zoonoza – zaraznih bolest koje prenose životinje, poput današnjeg korona virusa potenciranog vlažnim tržnicama životinja – doprinose strahu od kolapsa trenutnog društva, pa i od masovnog izumiranja ljudske vrste. Autori okupljeni u zborniku analiziraju apokaliptične narative u mitologiji, književnosti, političkom diskursu i znanosti te nam ističu nekoliko konceptualnih i sadržajnih problema vezanih uz korištenje naracije o apokalipsi kao vodećeg načina na koji se u javnom diskursu problematiziraju antropocen i klimatska kriza uzrokovana ljudskom djelatnošću. Jedan od problematičnih aspekata koji u svojim esejima provlače autori poput Carlosa Tornela, Aapa Lundena i Marianne Reyes-Carranze je inherentna nepolitičnost dominantnih apokaliptičkih narativa. Apokalipsa, kao svojevrsni „kraj svijeta“ ili barem, „kraj ljudskog društva“ već samom svojom biblijsko-eshatološkom simbolikom podrazumijeva univerzalnu tragediju, događaj koji briše postojeće društvene napetosti i u kojem krajnje nejasno pojmljeno „čovječanstvo“ postaje žrtvom vlastite želje za napretkom. Takvim pogledom na apokalipsu, naturaliziraju se postojeći društveni odnosi te naročito „civilizacijske tekovine“ postojećih društava, shvaćene u uskom i napose eurocentričnom smislu: apokalipsa u dominantnim umjetničkim i akademskim imaginacijama gotovo uvijek predstavlja propast zapadne slike urbanog, tehnološki naprednog i progresivnog svijeta, te povratak na „barbarstvo“.
Alternativni pogled na apokalipsu, za koji se zalaže većina autorica i autora koji dublje istražuju problematiku tog pojma i njegov odnos s konceptualnim alatima antropocena, temeljen je na promatranju apokalipse iz perspektive naroda čiji je identitet dugo bio obilježen kolonijalnom podređenošću i koji su često društveno i epistemički marginalizirani te izostavljani iz vodećih narativa o apokalipsi. Naime, događaji poput propasti zajednica i društava, uništenja prirodnih staništa i načina života, pa i izumiranja, stvarnost su za znatan dio populacije koja je iskusila kolonijalno podčinjavanje od strane europskih sila i međunarodnog kapitala. Ti povijesni događaji – kao i trenutne patnje urođeničkog stanovništva amazonske prašume i Pantanala koji upravo proživljavaju uništenje svojih domova i protjerivanje vatrom radi širenja stočarskih zemljišta – upućuju na apokalipsu kao proces koji nije gurnut u maglovitu budućnost, nego se upravo događa. Činjenica da je privilegirani globalni Sjever dosad bio zaštićen od izravnih posljedica antropocenske apokalipse magično ne čini njezinu stvarnost iole manje zabrinjavajućom.
Zelene politike
Epistemički i konceptualni obrat u poimanju antropocena ne samo kao geološkog, nego i kao društvenog procesa te apokalipse kao nečega što upravo utječe na živote milijuna ljudi otvara vrata dvjema novim perspektivama pri promišljanju zelenih politika. Kao prvo, pruža nam mogućnost da se odmaknemo od lokalnih akcija i strategija borbe za čišći okoliš i napravimo korak prema uistinu globalnom pokretu koji će biti uključiv prvenstveno prema onim društvenim skupinama kojima buduća klimatska apokalipsa predstavlja najneposredniju prijetnju. Druga perspektiva koja proizlazi iz tog obrata jest prestanak promatranja klimatske krize kao kakve „buduće prijetnje.“ Naime, ta prijetnja je neposredna i na nju nije dovoljno reagirati postepenim planovima socioekonomskog prijelaza na obnovljive oblike energije i prebacivanjem konačne odgovornosti na potrošače. Jedina je stvarna alternativa ekološki pokret koji bi zahtijevao radikalnu izmjenu postojećeg društvenog i ekonomskog sustava. U završnom eseju knjige, Tristan Sturm i Nicholas Ferris Lustig iznose kritiku brojnih postojećih diskursa ekološke apokalipse kao de-politizirajućih: i eshatološka „politika straha“ pred neumitnošću klimatskih promjena i tehnokratski narativ „upravljanja krizom“ zapravo pogubno djeluju na iznalaženje radikalnih političkih odgovora na postojeće apokaliptično stanje. Kao prvo, potiču rezignaciju spram neumitnosti globalnog zatopljenja kao nečega što ne možemo spriječiti. Kao drugo, svode ekološke krize na znanstvene i tehničke probleme, namjerno zanemarujući njihovog izvor u kapitalističkom načinu proizvodnje posvećenom neograničenom gospodarskom rastu. Zaključni esej sažima potresni manifest novih progresivnih politika apokalipse čija je svrha radikalno obračunavanje s posljedicama klimatske krize i ublažavanje njihovih efekata, te iznalaženje novih političkih odgovora na apokalipsu u kojoj se svijet nalazi. Po Sturmu i Lustigu, progresivne politike apokalipse svojim pristupom moraju zadovoljavati sljedećih šest preduvjeta: (1) materijalizam, što znači da moraju tražiti uzroke, uvjete, posljedice i odgovore na apokalipsu u živim i neživim resursima samog planeta, (2) imanentnost, čime zadržavamo svijest da apokalipsa nije budući događaj, nego povijesni proces koji je danas osobito uznapredovao, (3) kontingenciju, koja obvezuje nositelje zelenih politika na trenutačno djelovanje nauštrb postupnih planova, (4) konjunktura, što samim nazivom koncepta implicira da zelene politike moraju biti spremne holistički djelovati u političkoj, ekonomskoj, tehnološkoj i ekološkoj domeni, (5) asimetriju, koja podrazumijeva svijest da je trenutna apokalipsa obilježena klasnom i društvenom nejednakošću te (6) politike iskupljenja, koje pretpostavljaju činjenicu pruža priliku za radikalnu transformaciju društva na korist marginaliziranih skupina.
Završni esej svojom strukturom i tematski podijeljenim sadržajem zapravo funkcionira i kao rekapitulacija i manifest ideja izraženih ovim izdanjem, no ostaje i radikalna preporuka za njihovu trenutnu primjenu i artikulaciju u političkom polju. Ovu knjigu eseja bi stoga trebali pročitati svi oni koji se nastoje baviti ekološkim aktivizmom i osmišljavanjem novih zelenih politika, jer je jedan od rijetkih primjera akademske literature koji se ne zaustavlja na raščlanjivanju i teorijskom promišljanju aktualnih problema, već ih istovremeno historizira, rekonceptualizira i pretvara u ono što doista jesu: u politički nabijene pojmove koji mogu biti korisni pri stvaranju budućih strategija borbe za pravednije i ekološki osvještenije i održivije društvo.
Vinko Korotaj Drača je doktor moderne i suvremene povijesti s Filoyofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Na našem putovanju od lošeg do goreg, svijet je početkom 2020. godine pogodila smrtonosna pandemija zoonotičkog virusa Covid-19, koja, dok ovo pišem, još uvijek traje. Knjiga, koja uključuje niz više ili manje afirmiranih autora iz područja geografije, filozofije, studija okoliša i brojnih drugih disciplina, nastoji artikulirati humanističke odgovore na krizu koji će pomoći informirati zelene politike u narednom razdoblju krucijalnom za opstanak ljudske vrste.
- Neoliberalni mitovi o dereguliranom kapitalizmu bez objektivnih ograničenja resursa koji u konačnici predstavlja boljitak za čitavo društvo u knjizi su lako raskrinkani kao, u najgorem slučaju, ideološka propaganda, a u najboljem kao jalovo snatrenje društvenih elita i njihovih ekonomskih ideologa.
- Sumorni narativ o nadolazećoj propasti čini značajan dio javnog diskursa o klimatskim i ekološkim promjenama: podizanje razina mora, nepovratni porast globalne temperature do razina neprimjerenih za život te širenje zoonoza – zaraznih bolest koje prenose životinje, poput današnjeg korona virusa potenciranog vlažnim tržnicama životinja – doprinose strahu od kolapsa trenutnog društva, pa i od masovnog izumiranja ljudske vrste.
No Comments