Zelene politike u Bosni i Hercegovini – kroz historiju do danas



Zeleni, tj. politički subjekti zelenih, kao što su stranke Zelenih i različiti pokreti i koalicije, u Evropi počinju postojati nakon radničkih i studentskih protesta – neki bi rekli revolucije – iz maja 1968



Vidim ekološko stanje

Šuma sve je manje,

Homeostaze prestaju,

Životinjske vrste nestaju

Pasi – Prekrasan svijet

Zeleni, tj. politički subjekti zelenih, kao što su stranke Zelenih i različiti pokreti i koalicije, u Evropi počinju postojati nakon radničkih i studentskih protesta – neki bi rekli revolucije – iz maja 1968. Nakon 1968. ovi subjekti su nastajali tamo gdje je dolazilo do nestanka lijeve ideologije i/ili opadanja moći političke ljevice, te je glasačko tijelo zelenih isto ili veoma blisko idejama društvene i političke ljevice. To je glasačko tijelo koje se vodi idejom da čovječanstvo mora živjeti u skladu sa prirodom i okolišom, te da politički sistemi moraju uskladiti svoje djelovanje – naročito privredno i industrijsko – sa potrebama prirode, okoliša i ljudi, a ne u interesu kapitala, dobiti, neograničenog rasta i razvoja.

Kako bismo dobili odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti u prošlost nekih 50 godina. Početkom 70-ih godina 20. vijeka, socijalistička Jugoslavija je primjereno brzo reagovala na svjetsku ekološku krizu, te je 1971. godine, u petogodišnjem planu razvoja SFRJ navedeno rješavanje problema kvaliteta čovjekove sredine kao bitan element životnog standarda. Inicijative za zaštitu okoliša idu kroz institucije sistema, u Bosni i Hercegovini prvenstveno kroz Pokret gorana. Ove ekološke inicijative širom socijalističke Jugoslavije su imale širok odjek te 1973. godine u Beogradu dolazi do njihovog ujedinjavanja i osnivanja Jugoslavenskog saveta za zaštitu i unapređenje čovekove okoline, koji se u Programu naziva društvenim pokretom.1Navedeno prema Oštrić, Zoran: Ekološki pokreti u Jugoslaviji, građa za proučavanje razdobolja 1971-1991. Zelena akcija Zagreb, Zagreb, 1992.

Ovu subverzivnost ekologije, kako je naziva Rudi Supek, nakon sloma pokušaja liberalizacije kroz tzv. Hrvatsko proljeće i uklanjanje liberala u Srbiji, sistem uspješno zaustavlja i spriječava sredinom 1970-ih i ova “paraliza” će potrajati do 1980-ih kada se pojavljuju novi pokreti “odozdo” među kojima ekološki i antinuklearni.2Angažiranost u polju ekološke svijesti i pacifizma vidljiv je u muzici benda Atomsko sklonište. Upućujem na tekst autora Amera Tikveše: Atomsko sklonište – dali su nam dijagnozu, objavljen na web portalu Prometej, 29.08.2020.godine Kako navodi Zoran Oštrić, do agresije i građanskog rata 1992. godine, u Bosni i Hercegovini nije postojala republička organizacija niti efikasna koordinacija, osim ekoloških pokreta na lokalnoj razini u Zenici i Mostaru, te Ekološkog pokreta Zeleni Sarajevo koji su u koaliciji sa SSOBiH uspjeli ući u republičku skupštinu na Opštim izborima 1990. godine.3Navedeno prema Oštrić, Zoran: Ekološki pokreti u Jugoslaviji, građa za proučavanje razdobolja 1971-1991. Zelena akcija Zagreb, Zagreb

Moraće proći još nekoliko godina do prve zelene opcije u BiH – naravno da ovdje ne mislimo na Stranku demokratske akcije (SDA) – Fondacije Heinrich Böll koja od 1999. godine radi i djeluje u Bosni i Hercegovini. Pri otvaranju Regionalnog ureda Fondacije u Sarajevu, u junu 1999. u prigodnoj raspravi o “zelenoj“ političkoj opciji koju Fondacija promovira, pjesnik Izet Kiko Sarajlić se našalio, kazavši kako je vlast u Sarajevu već zelena.

Nekoliko godina kasnije, 2004. godine, Zeleni Bosne i Hercegovine, kao ekološka politička stranka, se osnivaju u Zenici. Prema službenim podacima Centralne izborne komisije BiH (CIK BiH), nadležni sudovi su u periodu od 2009. godine do marta 2021. godine iz registra izbrisali ukupno 178 političkih stranaka, među kojima su i Zeleni BiH, 2013. godine.4Informacija o izbrisanim političkim strankama iz sudskog registra, CIK BiH Opet će nastupiti “paraliza” koja će potrajati nekoliko godina, do pojave “nove” subverzivnosti ekologije, protesta građanki i građana, te raznih, ekoloških, pokreta “odozdo”.

Eko forum Zenica u decembru 2012. godine organizuje proteste zbog zagađenosti zraka na kojem se okuplja između tri i deset hiljada građanki i građana ovoga grada. Iako je čist zrak neophodan i pravo svakog građanina i građanke, korporativnoj politici stavljanja potreba kapitala ispred potreba ljudi nije u interesu da investira u ekologiju jer im to, kako je tada rekao Samir Lemeš, stvara investicijske i energetske troškove. Ovaj protest je odjeknuo u medijima, dobio je veliku podršku od NVO sektora, te podršku iz Hrvatske i Slovenije kao prvi protest takvog tipa koji je okupio veliki broj građana i građanki te koji je pokazao kako je građanska neposlušnost bitna stvar u participaciji građana i kako može biti bitna stvar u vršenju pritiska na vlast i korporacije radi rješavanja egzistencijalnih pitanja. Eko forum Zenica uz podršku neformalne Facebook grupe Hoćemo čistu Zenicu su odradili odličan posao i uspjeli izvršiti pritisak da lokalne vlasti i vlasnici Željezare poduzmu konkretne korake u rješavanju pitanja zagađenosti. Naravno, u ovome im je “pomogao” ArcelorMittal jer je količina otrova koju zenička Željezara svakodnevno ispušta u zrak dovela do toga da ne treba puno objašnjavati da se nešto hitno mora učiniti. Komparacije radi, u Sarajevu, koje se kao i Zenica uvijek nalazi na vrhu liste najzagađenijih gradova svijeta – naročito u zimskom periodu – ovakvih protesta nije bilo. Protest zbog zagađenja zraka u Sarajevu – na kojima je bio i autor ovih redaka – je održan tek osam godina kasnije, u januaru 2020. godine.  Aero-pokalipsa5Žižek, Slavoj: Eko-pokalipsa, Peščanik, 01.02.2017. pogađa populaciju ne samo Sarajeva već i drugih gradova u BiH svaku zimu, ali vlasti – kao i u Pekingu – smog proglašavaju prirodnom nepogodom a ne posljedicom industrijskog zagađenja. Nažalost aero-pokalipsa je normalizovana: problem se ne poriče, ali su ustanovljene procedure koje će ljudima omogućiti da nekako nastave sa svakodnevnim životom, kao da je strašni smog samo još jedna nova životna činjenica: u danima kada je vazduh posebno loš što manje izlazite iz kuće, a ako baš morate stavite masku. Važno je ne paničiti i održavati privid da život ide dalje uprkos svim nedaćama.

No, unatoč održavanju privida, puka materijalnost svijeta oko nas osvetnički se potvrdila u svim svojim aspektima, od borbe za osiromašene resurse (hranu, vodu, energiju, minerale) do zagađenja životne sredine. Nakon “uspjeha” Grete Thunberg i njenih štrajkova, u posljednjih par godina i u Bosni i Hercegovini vidimo dvije stvari: napad kapitalista i vlasti na javna dobra – koji su pod motom Nek se pravi profit makar svijet propao spremni da na kocku stave sve, pa i opstanak čovječanstva – naročito na rijeke širom BiH, ali za razliku od problema smoga i njegove normalizacije, ovi napadi nisu normalizovani i prihvaćeni, te sa druge strane jačanje (lokalnih) pokreta kojima je fokus globalna klimatska katastrofa, očuvanje rijeka i životne sredine, zalaganje za ekološke promjene. Ovi pokreti i borbe širom zemalja nastalih raspadom socijalističke Jugoslavije i širom Balkana su – nakon februarskih protesta 2014. godine – najsolidarniji vid otpora6Za portal Prometej sam 2017. godine pisao o borbi žena u naselju Kruščica kod Viteza. Referišući se na tekst Filipa Balunovića Zašto je ‘Ne da(vi)mo Beograd’ važniji od ‘Otpora’, napisao sam: “Konceptualizujući socijalni bunt, možemo ono što negira zvati neposlušnošću, a ono što negira i kreira istovremeno – otporom.” Članak je naslovljen “Kruščica – mjesto neposluha” i dostupan je na portalu Prometej. koji se trenutno pruža.

Ko su ovi pokreti, za šta se bore i šta sve rade je jedno pitanje na koje ću u nastavku probati dati odgovori i mapirati ih. Težak zadatak za koji ovdje možda nemam prostora, pa ako nekoga slučajno propustim, ovim putem se unaprijed izvinjavam.

Hrabre žene Kruščice kod Viteza, koje su u tom trenutku više od 20 dana protestovale protiv izgradnje dvije male hidroelektrane su mi početna tačka. Na ovo su se odlučile nakon što je odluka o izgradnji donesena nedemokratski, bez uzimanja u obzir ekoloških aspekata i bez mogućnosti učešća javnosti u donošenju takvih odluka. U stilu Aleksandra Vučića, direktor kompanije Higracon d.o.o. Sarajevo, Armin Hadžialić, najavio je tada da se od ove male hidroelektrane neće odustati te se moglo očekivati da će krupni kapital za potrebe širenja i zarade iskoristiti silu – što se i desilo u noći između 23. i 24. avgusta 2017. godine, kada je policija napala prisutne nanoseći im teške fizičke povrede. Mještanke i mještani su se tada odlučili za simbolični oblik nasilja – sit-in7Sit-in, kao fizička intervencija, samo je jedna od 198 metoda nenasilne borbe koje dr. Gene Sharp navodi u knjizi Politika nenasilne borbe 2: Metode nenasilne borbe. i blokadu ceste, kako bi spriječili prolaz mašineriji potrebnoj za izgradnju najavljene male hidroelektrane, a na to je odgovoreno brutalnim nasiljem od strane specijalne jedinice policije MUP-a SBK. Ovo nije pokolebalo mještanke_mještane te su poručili investitoru da čekaju odvjetnika i da borba nije završena. U slučaju Kruščice tada se radilo o neposlušnosti, ali je građanska neposlušnost iskazana ovdje prerasla u otpor, jer je pokrenula čitav set dodatnih pitanja i otvorila prostor za jednu diskurzivnu konfrontaciju sa temeljima strukture koja je na snazi. Pokret mještanki i mještana Kruščice je privukao podršku širokog spektra ljudi, ukazao na manjak svijesti o temeljima, tokovima i posljedicama procesa koji se trenutno odvijaju, i započeo debatu oko pitanja koje vidi kao sindrom, prije nego li početak i kraj liste problema sa kojima se danas suočavamo. Ova bitka je aktivirala solidarnost širom BiH, Europe i svijeta8Za odvažnost u zaštiti prirode, hrabrim ženama Kruščice je 2019. dodijeljena EuroNatur nagrada, a u junu 2021. godine, Maida Bilal iz Ekološkog društva Bistro je nagrađena Goldmanovom nagradom za zaštitu prirode, koja je poznata i kao Zeleni Nobel i pokrenula veoma bitan pokret usmjeren protiv zagađivačkih činova korumpirane vlasti i krupnog kapitala.

Tu naravno nipošto ne mislim na – u najboljem slučaju – eko-kapitalističke i/ili zeleno-konzervativne političke subjekte nedavno osnovane u Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu. Istrošena lica bh. političke scene, Adis Arapović, Damir Marjanović i Zlatko Miletić su u roku od samo nekoliko dana aprila ove godine osnovali dva nova politička subjekta. Prvi, koji je u javnosti prvo bio poznat kao najistaknutije lice NVO scene, a zatim i kao političar u stranci bošnjačkog Donald Trumpa sada osniva političku stranku pod nazivom – kakve li inventivnosti! – Zeleni Bosne i Hercegovine. Drugi, pored toga što je u javnosti poznat kao univerzitetski profesor i naučnik, poznat je i po “političkom prostituisanju” među strankama centra. Nakon ostavke sa pozicije ministra nauke, obrazovanja i mladih u Kantonu Sarajevo na koju je imenovan od strane SDP-a, priključuje se Demokratskoj fronti (DF), koju napušta nakon nekoliko mjeseci. Zatim postaje član Naše stranke (NS), koju također napušta, a sada skupa sa bivšim kolegom iz DF-a osniva političku inicijativu (čitaj – stranku) pod nazivom “Za nove generacije”. Uz ove dvije, indikativno je i to da je nezavisna lista Doboj bivšeg SDA-ovca Sevlida Hurtića u aprilu mjesecu ove godine promijenila naziv u „Bosanskohercegovački Zeleni“ fokusirajući se na zaštitu okoline, energetsku efikansnost i ekonomski razvoj.

Iako vjerujem da se izborima nešto i može promijeniti kada postoji stvarna alternativna snaga, propala lica i njihovi truli pokušaji da zajašu na valu uspjeha zelenih stranaka u Evropi i susjedstvu ne mogu i neće ništa promijeniti. Ovo će se mislim empirijski potvrditi već na Opštim izborima ove godine.

Nažalost, dok pišem ovaj tekst, jedan bh. web portal blizak centrističkim strankama čije ime odbijam napisati – jer oduzeti ime je najveća, ali ni približno adekvatna kazna – neutemeljeno napada eko udruženja i aktivistkinje_aktiviste zbog “sumnjivog ekološkog aktivizma” i jer navodno “kriju finansijske izvještaje”. Bez ikakvih dokaza i izvora, nepotpisani autor tvrdi da je zbog nekih mizernih iznosa novca koje su eko udruženja navodno primila, ozbiljno usporen razvoj energetskog sektora u Federaciji BiH (sic!). Time direktno braneći vlasnike malih hidroelektrana, koji su na ime poticaja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, u periodu od 2015. do 2020. godine uprihodovali vrtoglavih 136 miliona konvertibilnih maraka. Naravno, ovaj iznos je – metodom obrnutog Robin Hooda9Referenca na pjesmu Robin Hood in Reverse, pank benda Bad Religion – otet od građanki_građana, kroz plaćanje naknade za obnovljive izvore energije, koja je sastavni dio računa za utrošenu električnu energiju. Novac koji je mogao biti usmjeren u poticanje poljoprivredne proizvodnje, zdravstvo, obrazovanje.

Ko su ti pokreti i šta to oni rade? To su udruženja i pokreti kao UG “Neretvica – Pusti me da tečem”, Eko Akcija Sarajevo, Aarhus Centar Sarajevo, Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT, Centar za životnu sredinu te mnoge druge lokalne borbe i pokrete širom Bosne i Hercegovine. One_i se svakodnevno (samo)organizuju, umrežavaju, agituju i edukuju građanke i građane o štetnosti uništavanja i o bitnosti očuvanja rijeka, potpisuju peticije, protestuju, blokiraju, čiste i obilaze rijeke i rječice širom Bosne i Hercegovine, često ih braneći sopstvenim tijelima od napada privatnog kapitala. Ove_i čuvari rijeka za svoj trud, rad i zalaganje, od strane vlasti i privatnika – među kojima je i košarkaš Mirza Teletović – bivaju prozivane_i, napadane_i, omalovažavane_i, vrijeđane_i10Filip Kozina, vlasnik male hidroelektrane iz Prozor-Rame je 19. januara 2021. godine, na najgori seksistički i šovinistički način izvrijeđao eko-aktivisticu Eminu Veljović.

Unatoč svim verbalnim i fizičkim napadima, one_i pokreću (uspješne) kampanje kao što je “Ja bih da tečem” i Save the Blue Heart of Europe, te koalicije kao što su “Koalicija za zaštitu rijeka Bosne i Hercegovine”, EKO BiH mreža i regionalni savez Odbranimo r(ij)eke Balkana. Ove mreže i koalicije, pored razmjene informacija, zajedničkog rada, jačanja kapaciteta i međusobne podrške, te podrške lokalnom stanovništvu da se na vrijeme uključi u donošenje odluka i donese stav o izgradnji hidroelektrana u Bosni i Hercegovini, angažuju i veliki broj umjetnica i umjetnika koji daju svoj glas u podršci za rijeke Bosne i Hercegovine i Balkana. Tako su borbu za spas rijeka podržali mnogi glumci i glumice, muzičarke i muzičari, umjetnice i umjetnici kao što su Hanka Paldum, Rambo Amadeus, Damir Imamović, Benjamin Čengić, Jasna Diklić, Šejla Kamerić, Helem Nejse, Divanhana, Laka, Ferida Duraković, Mile Kekin, i moguće najpoznatiji, Leonardo DiCaprio.

Najbitnije, ovaj pokret ne samo da čisti rijeke i prirodu, već ujedno čisti i zagađen društveni i politički prostor u Bosni i Hercegovini, jer: 1.) ujedinjava i okuplja građane lokalnih zajednica širom Bosne i Hercegovine, što znači da prelazi identitetske okvire etno-nacionalnog i entitetskog i 2.) širi se na druga društvena i politička pitanja, kao što su – prava na grad, prava na zajedničke prostore te pitanja gentrifikacije11Za uvod u pojam gentrifikacije / džentrifikacije, upućujem na tekst autorice Ene Kukić: Džentrifikacija: savremeni kolonijalizam, objavljen na portalu Prometej.ba. Ova borba, borba za vodu širom Balkana je trenutno najsolidarniji i najkontinuiraniji vid otpora koji se pruža u posljednje vrijeme u našim društvima. Borkinje i borci za vodu širom Bosne i Hercegovine i Balkana znaju šta je (i ko je) problem i znaju da se pod hitno nešto mora uraditi. One_i ne govore kako to nešto treba uraditi, već to svakodnevno i rade. One_i su svjesni činjenice koju izgovara Slavoj Žižek parafrazirajući George Orwella: “Morate se suočiti sa činjenicom da ukidanje globalnog zagrijavanja i pandemije znači ukidanje jednog dijela vas samih. Svako od nas moraće sebe da promijeni tako potpuno da na kraju bude jedva prepoznatljiv.”

Kako nas iskustvo uči da bolje sutra neće doći bez borbe, u ovom političkom odgovoru stvorenom i građenom odozdo, van institucija sistema, van političkog okvira i njegovih (tržišnih) pravila leži oslobađajući potencijal i nada (bez optimizma) za zajedničku, zelenu budućnost Bosne i Hercegovine.

 

Glosa 1: Pokret mještanki i mještana Kruščice je privukao podršku širokog spektra ljudi, ukazao na manjak svijesti o temeljima, tokovima i posljedicama procesa koji se trenutno odvijaju, i započeo debatu oko pitanja koje vidi kao sindrom, prije nego li početak i kraj liste problema sa kojima se danas suočavamo.

Glosa 2: Najbitnije, ovaj pokret ne samo da čisti rijeke i prirodu, već ujedno čisti i zagađen društveni i politički prostor u Bosni i Hercegovini

Glosa 3: Ova borba, borba za vodu širom Balkana je trenutno najsolidarniji i najkontinuiraniji vid otpora koji se pruža u posljednje vrijeme u našim društvima. Borkinje i borci za vodu širom Bosne i Hercegovine i Balkana znaju šta je (i ko je) problem i znaju da se pod hitno nešto mora uraditi. One_i ne govore kako to nešto treba uraditi, već to svakodnevno i rade.

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.