Anti-sistemski otpor ili još jedno usko polje kritike



Već je Karl Marks bio svestan značaja i efekata ekološke degradacije i uticaja koji (industrijski) razvoj civilizacije može imati na klimu, lokalne eko-sisteme i narušavnaje uslova života biljnog sveta.



Iako su „zeleni počeci“ bili neodvojivi od radikalne kritike postojećeg sistema, ekologija je kao pitanje od političkog značaja dobila puni zamah tek u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada se događao i jedan opšti teorijski i društveno-politički zaokret prema takozvanom „aktivizmu životnog stila“ (lifestyle activism). Taj zaokretet doprineo je početku kraja dominacije klasne politike na levici i prelasku na identitetske i takozvane „post-materijalističke“ vrednosti. Era ekonomskog rasta i stabilnosti posle Drugog svetskog rata, koju nazivamo „30 slavnih godina“, tako je iznedrila „novu levicu“ koja je neko vreme koegzistirala sa radikalnim anti-kapitalističkim pokretima (pogotovo u zemljama poput Italije, Francuske ili Nemačke) – a onda ih konačno i nadvladala. Zelene politike su, u skladu sa ovim trendom, takođe postale „nove zelene politike“ i odaljile se od radikalnih anti-kapitalističkih pozicija.

U međuvremenu, osamdesete i pogotovo devedesete godine, označile su trijumf neoliberalne paradigme koja je anulirala socijalna i ekonomska dostignuća tri posleratne decenije na Zapadu, ali i progresivne elemente socijalističkog nasleđa u zemljama poput nekadašnje Jugoslavije. Iako je „predatorski neoliberalizam“ udario na periferiju mnogo jače nego na centar svetskog ekonomskog sistema, percepcija značaja zelenih politika – čiji je zadatak trebalo da bude sprečavanje širenja logike kapitala na prirodna i zajednička dobra, ostala je visoka pre svega u centru. Periferija je, pogotovo ona post-socijalistička, ostala na nezavidnom nivou svesti o ekologiji kao o značajnom političkom pitanju. Dominacija identitetske politike, koju možemo definisati kao politiku u kojoj je nacionalni (ili etnički, religijski) identitet najznačajnije političko pitanje, uz pomoć neoliberalne paradigme i njenog sebičnog i otuđenog subjekta, dovela je do toga da je ekologija dugo tavorila u zapećku javnog i političkog prostora. Tako je bilo sve do prošle decenije koja je iznedrila jedan novi talas društvenih borbi – između ostalog i na temelju zelenih politika.

Regionalni ekološki aktivizam u protekloj deceniji

Prve ozbiljnije mobilizacije na tlu bivše Jugoslavije posle anti-ratnih pokreta devedesetih godina, počele su da se dešavaju već krajem prve decenije 21. veka i to u različim poljima: od 2009 i studentskog bunta u Zagrebu protiv komodifikacije obrazovanja, preko municipalnog pokreta koji se u Beogradu razvijao kroz aktivnosti „Ne da(vi)mo“ Beograd, do bosanskog radničkog pokreta u Tuzli i popularnog pokreta u Sarajevu – ali i mnogih drugih. Svi oni su, su na ovaj ili onaj način, adresirali pitanje socijalne pravde i kritikovali sistem koji počiva na korupciji i klijentelizmu. Sa rastom aktivističke energije i proširivanjem okvira borbi, set pitanja koja su dolazila na dnevni red kao predmeti kritike ili predlozi novih politika, takođe se proširivao. Uvršćivanje ekologije u takvo, prošireno političko polje, došlo je jedna kao posledica.

Iako su mnoge aktivističke grupe uvrstile zelene teme u svoju agendu, donedavno se nije nazirao pokret koji bi ekologiju stavio u centar svoje pažnje i svog kolektivnog identiteta. Ekološke teme su se tako, uglavnom pojavljivale kao usputne, dok je akcenat društvenih borbi bio na drugim pitanjima – od obrazovanja do korupcije, municipalizma ili socijalne pravde. Ekologija je tako ostala ili na margini interesovanja ili je bila u potpunosti izostavljena. Kako se razvijala aktivistička mreža, ali i intenzivirala aktivistička praksa, otvorio se prostor i za pokrete koji u centar svoje pažnje stavljaju zelena pitanja. Među pionirima je bila zagrebačka „Zelena akcija“, dok je Ne davimo Beograd uvrstio ekologiju u svoju agendu više usput. Inicijative poput „Prava na vodu“ ili „Odbranimo reke Stere planine“ i drugih, u poslednjim godinama ipak su doprinele širenju ekoloških borbi širom regije, od Bosne i Hercegovine do Kosova i Crne Gore. Borbe su se uglavnom vodile oko pitanja mini-hidroelektrana koje su pretile da menjaju rečne tokove i time naruše ekološki sistem. Vrhunac zelenog aktivizma u regiji dostignut je u Srbiji, kada je u dolini reke Jadar, u naselju Gornje Nedeljice u blizini Loznice, planirano istraživanje i eksploatacija litijuma od strane kompanije Rio Tinto. Tada je nastao široki ekološki pokret koji je imao za cilj proterivanje ove kompanije iz Srbije i zabranjivanje istraživanja i eksploatacije litijuma. Razlog je bio potencijalna ekološka katastrofa koja bi se mogla dogoditi kao posledica.

Prepreke i prilike za zelene politike

Uzevši sve ovo u obzir, nameću se dva pitanja. Najpre, treba razmotriti strukturne prilike i prepreke u kontekstu tranzitološkog okvira unutar kog se ove borbe odvijaju. Drugo, pitanje je kakav je diskurzivni sadržaj ekoloških pokreta i da li je reč o pro-sistemskom ili anti-sistemskom tipu društvene kritike. Kada je reč o strukturnom nivou analize, prepreke se ponajviše tiču perifernog položaja društava na prostoru bivše Jugoslavije. Takva pozicija je važna za ovu raspravu, pre svega zbog činjenice da su osnovne ili egzistencijalne potrebe jednog značajnog broja ljudi još uvek neispunjene. Zato briga za svakodnevne potepštine – od hrane do lekova i dalje ne iščezava kod mnogih. Ekološka pitanja, iako i sama od velikog (možda i presudnog) značaja za egzistenciju ljudi kao bića, u okolnostima siromaštva pojavljuju se kao apstraktna i ne toliko opipljiva na svakodnevnom nivou. Pitanja poput klimatskih promena koja u ovom trenutku prednjače među ekološkim pokretima, na periferiji se neretko posmatraju kao posledica ponašanja velikih sila, najrazvijenijih ekonomija i „ljudskog faktora“ koji stanuje negde drugo. Ovo je posledica osećaja subordinacije, kako političke tako i ekonomske u odnosu na „razvijeni svet“, pa ne čudi da je ignorancija spram „velikih ekoloških pitanja“ na visokom nivou na periferiji. To navodi na legitiman stav da odgovornost za narušavanje prirode treba da snose oni koji od tog narušavanja imaju i najveće finansijske koristi – a to su najbogatije kapitalističke zemlje.

Što se tiče ne-strukturnih prepreka za rast svesti o važnosti ekologije, faktori kao što su starosna dob (ili generacijsko pitanje) i klasa su među najvažnijim. Čak i u najrazvijenim zamljama u centru svetskog kapitalističkog sistema, gde je ekološka svest na najvišem nivou – između ostalog i zbog toga što su osnovne životne potrebe uglavnom namirene, mlađa generacija je ta koja pokazuje najviše entuzijazma za zeleni aktivizam. Fotografije i snimci sa protesnih događaja koje, primera radi, organizuje poznati pokret „Fridays for Future“ („Petkom za budućnost“), ilustruju ovu tvrdnju. Isti pokret pokazuje i to da ni klasa ne može biti zanemarena. U poslednjim godinama svedočimo omasovljavanju pokreta koji je, na globalnom nivou, inicirala pojava tinejdžerke Grete Tumberg iz Švedske. Jedna od izjava koja je izazvala dosta reakcija na post-jugoslovenskoj periferiji, jeste i ona u kojoj je Tumberg rekla da su „političari ukrali njeno detinjstvo“. Za mnoge na evropskoj periferiji koji pripadaju radničkoj – da ne govorimo o ljudima koji su potpuno nevidljivi za globalni sistem (underclass), metafora o „ukradenom detinjstvu“ nije samo metafora. Umesto toga, to je iskustvo rata, ekonomske i socijalne degradacije i siromaštva. Iako su zagađenje vazduha ili reka, problemi sa pijaćom vodom ili projekti koji ugrožavaju prirodu i zdravlje ljudi poput onog u dolini reke Jadar, svakako pogodni za politizaciju, „ukradena detinjstva“ dece iz radničkih porodica u raznim „ćoškovima“ i „budžacima“ svetskog kapitalizma ostavila su malo snage za ikakvu borbu. Ekološki problemi zaista mogu skratiti životni vek ljudi, uticati na respiratorna ili druga oboljenja – ali ne mogu presuditi „od danas do sutra“ kao što može glad ili neadekvatna ili nedostupna zdravstvena zaštita. Neposredna egzistencijalna opasnost u ovakvoj postavci, smanjuje šanse politizacije projekcije o većoj opasnosti, u bližoj ili daljoj budućnosti.

Prilike koje se otvaraju, sa druge strane, ponovo mogu biti analizirane iz strukturne i nestrukturne perspektive. Strukturno, borba protiv neoliberalne tranzicije se do sada pokazala neučinkovitom. Leve grupe nisu uspele da na ubedljiv način ospore dominantnu paradigmu, simbioze između nacionalizma i neoliberalizma. Građani očigledno nisu verovali u mogućnost alternativne politike ili su jednostavno prihvatili realnost post-socijalizma kao dovoljno dobru – uprkos tome što je većina od nje imala više štete nego koristi. Ekološke mobilizacije u ovom kontekstu, mogu poslužiti kako bi zaobišle frontalnu kritiku tranzitološke paradigme, dok istovremeno omogućavaju kritiku iste paradigme drugim sredstvima – sa „zelene“ strane. U zemljama poput Srbije, gde je autoritarna vladavina uništila javni prostor i argumentovanu raspravu uopšte, ekologija se pojavila kao jedino polje kontekstacije u kom je moguće mobilisati respektabilan broj ljudi protiv vlasti ili neke odluke koja prati logiku nacionalističkog, neoliberalnog i perifernog sistema. Posmatrano iz ugla nestrukturnih prilika, pokazalo se da je moguće preskočiti nestrukturne prepreke o kojima je bilo reči. Za razliku od zelenih mobilizacija koje se odvijaju u kapitalističkom centru, zemlje poput Srbije ili Bosne i Hercegovine iznedrile su inter-generacijsku mobilizaciju, pre svega na lokalu. Meštani sela ili manjih mesta koja su bila ugrožena raznim projektima – od eksploatacije litijuma do izgradnje mini hidro-elektrana, uglavnom su bili starije životne dobi. Njima su se neretko priključivali mlađi aktivisti koji su, između ostalog, bili čak inspirisani akcijama starijih saboraca i saborki. Na ovaj način, pitanje zelenog aktivizma za koje se obično vezuju mlađe generacije srednje ili više srednje klase u urbanim sredinama, postalo je na periferiji pitanje radničke klase i seljaka sa jedne i srednje klase sa druge strane – svih životnih dobi, iz gradova ali i iz ruralnih područja.

Priroda ekoloških narativa na periferiji

Naposletku, možemo se zapitati i kako navedene prepreke ali i prilike koje otvara zelena politika u ovom delu Evrope, utiče na prirodu ekološke svesti i narative koji se koriste unutar novonastajućeg zelenog političkog bloka. Tu se radi o proceni koja bi trebalo da pokaže u kojoj meri se zapravo radi o sistemskim ili anti-sistemskim politikama, manje ili više radikalnim u odnosu na promenu za koju se bore. Imajući u vidu demonizovanu i poniženu levicu u kontekstu post-socijalizma, ekološki narativi bili su isprva prilično stidljivi po pitanju orvorenog svrstavanja ekoločkih borbi na levicu. Postepeno, ipak, saradnja između različitih ekoloških organizaicija iz čitavog regiona bivše Jugoslavije, počela je da, makar implicitno, podriva nacionalističke narative. Ponovo se radi o pristupu koji ne napada nacionalizam frontalno – kako su to činili anti-nacionalistički narativi u prošlosti, već na način internacionalnog uvezivanja i otvaranja prostora za izgradnju zajedničkih borbi. Te borbe bi same po sebi trebalo da utiču na svest ljudi o istim ili vrlo sličnim problemima sa kojima se suočavaju sve zemlje regije, koje bi onda kroz praksu konstruisale alterantivni anacionalni, ako ne i anti-nacionalistički narativ. Tu se ekologija takođe pokazala kao pogodan okvir za prevazilaženje podela po nacionalnom ili verskom ključu – ali ne kroz parole već kroz zajedničku akciju koja prelazi granice nacionalnog lakše nego što su to neke druge politike bile u stanju u prošlosti.

Zeleni narativi, stoga, nisu do sad imali jasnu levu agendu, u onom tradicionalnom smislu ideoloških podela. Anti-kapitalizam se pojavljivao „u tragovima“, dok je praksa takozvanih NIMBY pokreta („ne u mom susedstvu“) koja lokalizuje borbe i ne podiže ih na nivo principa ili ideologije – bila znatno zastupljenija. Utoliko se  ne može govoriti o radikalnosti i anti-sistemskom karakteru ekoloških borbi. Ono o čemu ipak možemo govoriti, jeste respektabilan potencijal za veću učinkovitost pro-sistemskih borbi koje trenutnu situaciju mogu „otvoriti“ za neke dalje, možda radikalnije politike.

 

FILIP BALUNOVIĆ

POLITIČKI FILOZOF, DOCENT NA FAKULTETU ZA MEDIJE I KOMUNIKACIJE, NAUČNI SURADNIK INSTITUTA ZA FILOZOFIJU I DRUŠTVENU TEORIJU U BEOGRADU.

Tekstovi koji vam pomažu da bolje razumete sv(ij)et oko sebe.

Dva puta mesečno newsletter izabranih tekstova u vašem inboxu.